Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Join the forum, it's quick and easy

Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...
Zvezdan Forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:05:20


Bitka na Little Bighornu



Bitka na Little Bighornu (u povijesti nazivana The Battle of Little Bighorn) bila je posljednja bitka generala Custera u kojoj je masakrirana cijela konjička pukovnija 25. lipnja 1876. godine od strane ujedinjenih indijanskih plemena Sijuksa, Arapaha i Šajena pod vodstvom poglavice Bika Koji Sjedi.

Nakon završetka Građanskog rata, kontroverzni američki general Custer bio je promaknut u čin general pukovnika i postavljen na čelo 7. konjičke pukovnije koja je uredovala na tzv. Indijanskom teritoriju. Sudjelovao je u bitkama protiv plemena Šajena, a našao se i na vojnom sudu jer je napustio postrojbu zbog posjeta bolesnoj ženi u utvrdi Fort Hayes. Godinu dana bio je pod suspenzijom, a onda se pročuo pothvatom protiv Indijanaca: kod Washite jednostavno je dao masakrirati sve živo. Postrojbu su mu raspustili, a ponovno je okupili tek dvije godine kasnije kad je nastala zlatna groznica u Dakoti. Bilo mu je zapovjeđeno da prati skupinu ljudi koji su iz utvrde Fort Rice kretali na sjever: 1500 vojnika štitilo je 373 civila i 275 kola s opremom. Među civilima bilo je podosta novinara, fotografa i rudara koji će uskoro naći zlato. Veće teškoće u napokon relativno mirnim odnosima između bijelaca i Indijanaca nastale su godine 1875. kad su Sijuksi odbili prodati područje zvano Black Hills, premda im je bilo ponuđeno čak šest milijuna dolara. Godinu dana kasnije, na čelu svoje 7. konjičke, Custer se našao u području Montane i blizu mjesta Rosebud (Ružin Pupoljak) okrenuo na zapad prema rijeci Little Bighorn. Usput je posve neočekivano naišao na tabor Indijanaca Sijuksa i slavohlepan, podcijenivši njihovu snagu i broj, smjesta krenuo u napad. Pomalo nepromišljeno i ne pokoravajući se zapovijedima svojeg nadređenog generala Terryja, svoju je postrojbu razdijelio u tri dijela: časnik Benteen našao se tako na čelu 125 ljudi na južnoj strani, bojnik Reno sa 115 ljudi na drugoj strani rijeke, a sam Custer je ostao na ovoj strani rijeke, zajedno sa 264 svoja vojnika. Nimalo se nije obazirao na izvješća svojih indijanskih uhoda: bio je nasuprot najvećeg broja okupljenih Indijanaca u povijesti - čak šest združenih plemena, petnaestak tisuća Indijanaca među kojima barem dvije i pol tisuće vrsnih ratnika.

Indijanci su imali golemu premoć u broju ljudi i Custerovi su vojnici jednostavno bili masakrirani, dok su Benteen i Reno nekako pregrupirali svoje snage, ali nisu dospjeli pomoći svom zapovjedniku i njegovim ljudima. I sami Indijanci, a među njima poglavice Bik Koji Sjedi, Hrabri Vuk (Honehe Ehatamahe) i Ludi Konj kasnije će ustvrditi kako tako hrabre vojnike nikad nisu vidjeli. Oko Custera i zajedno s njim poginuli su svi, osim jednog izvidnika. Taj dio 7. konjičke bio je smaknut za manje od sat vremena. Kad je dva dana kasnije stiglo pojačanje generala Terryja, njegovi su vojnici našli 197 mrtvih tijela, uključujući i Custerovo. Bilo je golo, ali ne i unakaženo, s dvije rane u predjelu srca i jednom na čelu. Svaka je od njih bila smrtonosna. Indijanci nisu znali tko ga je i kad ubio, a nitko to ne zna ni danas. Dugo vremena nakon bitke Indijanci nisu znali čak niti da je Custer u njoj sudjelovao. U trenutku smrti imao je 37 godina, ali mnogi su bili skloni ustvrditi kako zapravo nikad nije u potpunosti odrastao. Vojni je nauk kao posljednji u svojoj klasi završio u West Pointu, početak američkog Građanskog rata dočekao kao niži poručnik vojske unije, a njegov završetak s činom general bojnika. Bitka kod Little Bighorna značila je najteži poraz SAD-a u sukobima s Indijancima, ali je i zauvijek zapečatila indijansku sudbinu: svi su mostovi za suradnju i pregovore bili porušeni, a vojni je vrh vapio za konačnim rješenjem indijanskog pitanja. Konjičke su pukovnije povećavale broj ljudi, a mnoge od njih prerastale u Custerove osvetnike. Petnaestak godina kasnije američki Indijanci više neće pružati oružani otpor.

[You must be registered and logged in to see this link.]
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:08:18


KOMANČI

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 COMANCHES

Comanche.- Pleme američkih Indijanaca nastanjeno tokom 19. veka u južnim prerijama zapadnog Teksasa, danas žive u Oklahomi s plemenima Kiowa i Kiowa Apache. Komanči po jeziku pripadaju porodici Uto-Aztecan, tačnije grani pravih Šošona.

Komanči samo sebe nazivaju Ne'me ne, Nimenim ili Nüma, u značenju "people". Razna plemena su ih različito i nazivala, obično imenom koji označava neprijatelja, tako su ih Navaho Indijanci zvali Na'`lani ili "many aliens," ili možda "many enemies", ali oni su tako nazivali sva prerijska plemena. Dolaskom na južne prerije oni su Navahima bili strani narod i nipošto prijateljski raspoloženi. Pleme Wichita nazivalo ih je Na'taa, u značenju 'snakes' ili ‘enemies’; ime Nar-a-tah, kod Waco Indijanaca i Na'nita kod plemena Kichai, obadva plemena srodni su Wichitama, pa i njihovi nazivi svakako imaju isto značenje. Zmija je kod gotovo svih severnoameričkih plemena uobičajeni naziv za neprijatelja, setimo se i da ime Iroquois znači 'male zmije (ili) guje'. Svi ovi nazivi poreklom su dok još Comanche nisu ušli u savez sa Apačima i Kiowama. Kiowe su ih takođe nazivali 'zmijskim ljudima' (snake men) ili 'narodom reptila' (reptile people), to jest Bo'dalk' ińago, ili drugim imenom Gyai'-ko, što znači bukvalno ‘enemies’. Kod drugog poznatog prerijskog plemena Cheyenne naziv je opet vezan uz zmiju, a bio je "snake people" ili u njihovom jeziku Shishinówutz-hitä'neo. Najjužnije pleme koje je s njima, čini se zbog imena, imalo posla, bili su Comecrudo Indijanci koji njih ali i ostala ratoborna plemena nazivali Selakampóm. Značenje nije poznato, ali se verovatno ne razlikuje mnogo od gore navedenih. Ostali nazivi za njih bili su: Máhana (Indijanci Taos), Mahán (kod Isleta). Indijanci Jicarilla zvali su ih ‘ljudi’ (Indá). Pleme Arapaho za njih je imalo mnogo ljepše ime "having many horses." (Ca'-tha). Komanči su sa severa (Wyominga i Nebraske, odvojivši se od Wind Rivera prodrli su na konjima na južne prerije, gdje su zaslužili naziv ‘Lords of the Southern Plains’ koji i danas stoji zapisan na njihovoj plemenskoj zastavi.


Samo ime Comanche, verovatno je iz jezika 'Miroljubivih' (Hopi Indijanaca) koji glasi Kománchi, što bi se moglo prevesti kao 'uvojak skalpa', odnosno 'scalp lock', i to od kopá 'top of the head' i mánchi 'tied lock of hair'.

Šošoni osamnaestog i devetnaestog veka bili su podijeljeni po kulturno srodnim ali politički nezavisim bandama, od kojih se svaka sastojala od proširenih porodičnih jedinica. Komanči 18. veka sastojali su se od 3 glavne grane, ili bande, to su: Yamparika ili 'Jedači korijenja ' (Root Eaters), Jupe ili Timber People i Kotsoteka ili Buffalo Eaters). Negde sredinom 19. veka pojavile su se nove bande, zbog njihove agresivnosti slabo poznate, to su: Tenewa or Tenema (Downstream People), Penateka (Honey Eaters), Nokoni (Wanderers), i Kwahada (Antelope). Kasnije se ipak spominje 12 priznatih bandi od koji je danas pet praktično izumrlo

Preci Komanča navodno su isprva (u 17. veku) stanovali u području Yellowstona. U svakom slučaju, sigurno je da su se odvojili od Šošona plemena Wind River (Istočni Šošoni ; Eastern Shoshones), no već ih kao vlasnike velikih stada konja nalazimo 1705. u Novom Meksiku, gdje među prvima postaju poznati kao tipično prerijsko pleme. Prodorom u Texas, oni otuda teraju Apače, i 1790. i 1840. ulaze u formalnu alijansu s Kajovama (Kiowa) i Šajenima (Cheyennes).

U kasnija vremena Komanči učestvuju u potpisivanu više ugovora sa Sjedinjenim Državama. 1865., uglavnom banda Yamparika potpisuje ugovor ' Treaty of the Little Arkansas River’ ( [1]). Godine 1867. potpisuje se drugi ugovor ' Treaty of Medicine Lodge Creek’, koji potpisuju sve bande osim Kwahada, čije su se poglavice tada nalazile u poseti Santa Feu. Dok se veličina rezervata (Little Arkansas reservation), iz prvog ugovora, neprekidno smanjivala, prema drugom ugovoru oni trebaju dobiti škole, kuće i ostalo. Tim su ugovorom ušli i u konfederaciju s plemenima Kajova i Kiowa Apache. Ovaj savez ostaje na snazi do 1963., kada su Komanči istupili iz saveza i osnovali svoju vlastitu političku organizaciju 'The Comanche Tribe of Oklahoma’. U tom međuvremenu, između 1901. i 1906. Kiowa-Comanche-Apache Reservation se ukida i zemlja se deli pojedincima plemena (160 'akara' po glavi), višak zemlje otvoren je za naseljavanje belaca. Posledica je da su Komanči ostali okruženi belim ne-indijanskim stanovništvom. Bivši ratnici, danas su postali vrlo aktivni u anglo-američkoj ekonomiji. Pleme ima prihode iz više nezavisnih resursa, kao što su 'bingo'. Skupa sa Kiowa Apache Indijancima posjeduju i 'water park'.

Komanči su tipično prerijsko pleme koje je živelo od lova. Zimi su živjeli od lova na jelena, losa, antilopu i drugu manju divljač. Dolaskom proleća došli bi i bizoni pa su odlazili u preriju, prateći krda, i postavljali svoja sela u tradicionalne kružne oblike. Od bizona su dobivali odeću, obuću i oružje. Meso bizona bio je osnov za izradu pemmicana, koji se na naročiti način uz neke biljne dodatke (orasi) konzervirao i čuvao u kožnim vrećicama 'parfleche'. Uz meso pemmican je sadržavao i koštanu srž i masnoće. Svojim kvalitetnim pemmicanom Komanči su trgovali s drugim plemenima, u zamenu za duvan, med i drugo. U lovu na bizone radije su koristili koplja duga i do 14 stopa (4 metra), nego strele. Muškarci su nosili kožne pregače i košulje, a žene kožne košulje i duge dekorirane haljine. Zimi bi uz ovu odeću na sebe oblačili i kožne 'leggingse' (pantalone) i krznene ogrtače. Nesrodno drugim prerijskim plemenima je, što su njihove mokasine bile pođonjene žilavom bizonovom kožom, a i premazivali su ih mastima kako bi postale nepromočive. Životni stil Komanča je obeležen lovom, ratom i velikom ljubavi prema ženama. Žena je kod njih vezana uz kuvanje, čišćenje, sakupljanje i brigom o svojoj deci koju uviek vuku na sebi dok su mali. Kako deca rastu tako starije osobe sve više počnu da brinu o njima, i podučavaju ih na vlastitom iskustvu. U svojoj starosti oni svakako na taj način steču prijatelje koji će im zatrebati. Komanči su religiozan narod, ali nemaju mnogo ceremonija tokom godine. Vizija je najvažnija stvar u njihovom životu, oni je zovu 'puha'. Puha je zaštitnik koji se javlja izazvana naročitim pripremama kod mladih dečaka. Ona će čuvati njega, obitelj i njegovo oružje. Kod ljudi koji posjeduju izrazito jake puhe' i nauče tajna znanja, 'medicinu', te upoznaju bilje tada oni mogu postati 'medicinemen' (vračevi), to jest šamani.

Malo je poznata činjenica da su Komanči bili jako aktivni u američkoj vojsci kao radio vezisti , to je pogotovo došlo do izražaja u drugom svetskom i korejskom ratu gdje su protivnički radio vezisti koji su presretali poruke odaslane tim putem ostali zbunjeni čuvši njima nepoznat govor .
Svi ti Komanči , Navajo i Arapaho indijanci koji su služili u američkoj vojsci , bili su u Thunderbird diviziji
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:09:19


Tamahej



Nekada davno živeo je ratnik Sijua koji je objavio da će umreti mlad, ali ne od svoje ruke. Tamahej je bio vrhunski trkač, izuzetno krupnog tela i herkulovske snage. Dok je bio mladić od sedamnaest godine doživeo je nesreću koja je odredila njegovu budućnost. Naime, ostao je bez jednog oka, što je za osetljivog i ponositog Indijanca bila fatalna povreda. Svoju nameru objavio je sledećim rečima:
„ Velika tajna odlučila je da moram da budem u nemilosti. Na ovom svetu za mene više neće biti radosti i zadovoljstva pošto će me ruglu izvrgnuti čak i moji neprijatelji. Zbog toga će biti najbolje da u raj uđem što je moguće pre jer ću biti srećan da mladost provedem tamo. Međutim život ću prodati skupo. Od sada će moje ime biti izgovarano sa strahom i poštovanjem, onako kako nalaže tradicija naše rase“. Ovim rečima započeo je svoju karijeru.
Tražio je slavu prkosio opasnostima sa ubičajenom indijanskom nepromišljenošću i u tome nadmašio ostale. Takođe je imao ličnog prijatelja , što je bio običaj među Sijuima. Naime, svako je mogao da izabere pratioca sa kojim je delio dobro i zlo. Ova veza bila je jača od krvne jer se zasnivala na svečanoj zakletvi i obavezi koja je iz nje proisticala. Tamahej je izabrao svog prijatelja, koji mu je bio gotovo jednak u fizičkoj snazi tako da su njih dvojica ubrzo postali strah i trepet za okolna plemena sa kojima su Dakote bile u ratu. Često su napadali neprijatelje i obično bili uspešni u tome, iako se dešavalo da njihov uzmak bude toliko uzbudljiv da na kraju izgleda kao pravo čudo.
U jedno od takvih prilika dva prijatelja su otišla na sever u zemlju Ožibva. Putovali su mnogo dana i pronašli malo selo neprijatelja. Odvažni Tamahej predložio je svom pratiocu da se obuku kao Ožibve i uđu u selo. „ Možda će nam poći za rukom“, dodao je, „ da se malo zabavimo sa njihovim lepim devojkama a kada nam to dosadi, skinućemo skalp jednom ili dvojici ratnika i pobeći.“ Ovaj smeli predlog njegov prijatelj protumačio je kao proveru hrabrosti, a pošto je i sam bio neustrašivi ratnik nije mogao da ga odbije.
Devojke iz plemena Ožibva srdačno su primile naočite strance ali je njihova opasna zabava okončana pre nego što su se nadali. Naime, jedna mlada devojka otkrila je njihov identitet i njen krik bio je znak za uzbunu. Istog trenutka pored nje se našao ljubomorni mladić koji ih je sve vreme posmatrao iz prikrajka. Tamahej se njim borio u dvoboju i pre nego što je dat znak za opštu uzbunu, ubio je neprijatelja i pobegao sa njegovim skalpom.
Nesrećni ratnik bio je omiljen vođa svoga plemena pa su se razjarene Ožibve odmah dale u ogorčenu poteru. Iako su ratnici Sijua bili odlični trkači ubrzo su se našli u klopci na poluostrvu u jezeru. Da bi zavarali progonitelje rešili su da se povlače svaki za sebe. Pre nego što su se razdvojili Tamahej je viknuo:“ Čekaću te na ušću reke Sv.Krst ili u Zemlji duhova!“ Obojica su uspeli da preplivaju jezero i da pobegnu.
Podvizi ovog čoveka nisu uvek bili ratne prirode. Isticao se je kao veliki putnik i vešt izviđač,a mogao je da se pohvali neverovatnim podvizima sa divljim životinjama. Jednom prilikom kada ga je napao ranjeni bizon, Tamahej je zgrabio bizona za rogove i uzjahao ga, životinja nije mogla da ga zbaci sa sebe, Tamahej je izvadio nož i rasprao grlo bizonu. Tada je Tamahej prozvan „Uhvatio Bika Za Rogove“.
Uvek spreman da prkosi opasnostima i štiti progonjene Tamahej je bio jedini Siju koji je 1819 –te godine podržao SAD u njihovoj borbi protiv Velike Britanije.
Žalosno je što je Tamahej u poznim godinama stekao preveliku sklonost prema „mine-vakenu“ ili tajanstvenoj vodi kako su je Sijui nazivali, jer se ova ljubav pretvorila u izvor velikih nevolja kada je ostario.
Uoči „masakra u Minesoti“ koji su 1862 g. izvršili Sijui, Tamahej je na sastanku zaverenika održao svoj čuveni govor, iako je u to vreme bio veoma star i gotovo sasvim slep, njegove reči preneli su oni koji su ga to veče slušali:

Šta?Šta?Šta? Da li je to Mala Vrana? Da li je to Omaleni Šesti? I ti Beli Psu! I Ti si ovde? Iako više ne vidim dobro sasvim jasno mogu da zamislim reke krvi koje se spremate da prolijete na grudi „naše majke“. Stojim pred vama na tri noge, ali mi je upravo ta treća donela mudrost. Putovao sam mnogo i upoznao ljude koje želite da porazite. Pobuna protiv njih znači potpuni gubitak naše divne zemlje, zemlje hiljade jezera i reka. Čini mi se da se spremate da uradite ono što je uradilo bodljikavo prase kada se je popelo na drvo i počelo je da grize granu na kojoj je sedelo, ali ne zaboravite, to prase je palo na oštro kamenje ispod sebe. Setite se Pontijaka čiji sam grob video u blizini Sent Luisa. Ubijen je u prognanstvu, daleko od svoje zemlje. I mislite na hrabrog Crnog Jastreba. Čini mi se da njegov duh još uvek luta kroz Viskosin i jadikuje nad svojim izgubljenim narodom! Ne kiažem da nemate razloga da se žalite, ali ustati protiv belog čoveka isto je što i samouništenje. Završio sam.

Pretpostavlja se da je ovo njegov poslednji govor, a održao ga je iako uzalud braneći Amerikance koje je voleo. Umro je u tvrđavi Pjer u Južnoj Dakoti1864 godine. Njegova narod kaže da je umro prirodnom smrću, od starosti. A opet, njegova junačka dela nisu zaboravljena. Tako je živeo i otišao sa ovog sveta neustrašivi Siju koji je želeo da umre mlad.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:27:56


Legende Američkih Indijanaca


Jedna od legendi koja prepričava u narodu Dakota:

Priča pripoveda o dva čoveka koji su bili u lovu, kad u daljini primete kako im se nešto neobično približava..kad se lik približio, ugledaše prekrasnu ženu odevenu u belu jelensku kožu i noseći zamotuljak na ledjima. Bila je toliko privlačna da je jedan od ljudi poželi obljubiti, ali, kad joj se približio, zastre ga magla...kad se digla, mladic je postao kostur, jer su ga posve izjele strašne zmije. Tad reče drugom covjeku da se vrati u logor i priredi veliki šator za njen prijem.
Lovac se vrati i poglavica naredi da se pripremi veliki šator. Svi koji su se okupili behu odeveni u nalepše ruho. Udje žena i uze pripvoedati, govoreći: "Došla sam s Neba da poučim Dakote kako da žive i kakva će im biti budućnost....dajem vam ovu lulu. Čuvajte je zauvek."
Takodje im je dala smotuljak sa četiri zrna kukuruza s rečima: "Ja sam bivo, velika bela bivolica...proliću svoje mleko širom zemlje, kako bi ljudi mogli živeti."
Podučila je ljude upotrebi lule, i odredila simboliku za četiri vetrova ili strana sveta; crveno za sever, žuto za istok, belo za jug i crno za zapad. Podučila ih je sedam svetih svečanostima pomoću kojih će produžiti život. Zatim je otišla i nestala, preobrazivši se u crvenkasto-smedju bizonovu kožu. Lula od kože belog bivola čuva se i poštuje i do danas kao plemenska zaštita Dakota, i predmet je hodočasća za članove plemena.

Još jedna lepa priča potiče od Arapaho Indijanaca...ona govori o venčanju smrtnice i nebeskoga boga Sunca.

Priča počinje s opisom nebeske porodice bogova, muškarca i žene i njihova dva sina, Sunca i Meseca. Tražeći supruge, Sunce i Mesec putuju u suprotnim smerovima. Mesec uzme za ženu žabu krastaču, a Sunce odluči oženiti smrtnicu.
Gledajući dole s visina, ono ugleda dve indijanske devojke kako skupljaju drva. Spustivši se, preobrazi se u pauna i popne se na drvo. Jedna od devojaka požele pera za svoj vez, podje za životinjom na drvo, ali drvo je bivalo sve vise i nadalje je raslo.
Na kraju probilo se do u Nebo, i Sunce, poprimivši lik mladića, uze djevojku za ženu i odvede je u svoj šator na Nebeskom svetu. Uskoro im se rodi sin. Svekar i svekrva poklone ženi štap za kopanje, ali joj suprug zabrani da kopa oko jedne biljke. Znatiželjna, ona ga ne posluša i otkrije rupu kroz koju pogleda na Zemlju i ugleda okrugli logor svojih ljudi.
Obuzeta čeznjom za domom, ona naumi sići pomoću čvrstog konopca, ali, upravo pre no sto je stigla na zemlju sa svojim sinom, suprug baci za njom kamen i ubije je. Dete je prezivelo i negovala ga je starica Noć. Prozvala je dečaka Malom Zvezdom i učinila mu luk i striele. Njima je on ubio Podvodnog pantera, supruga Noći. Noć mu tada preobrazi luk u koplje, i Mala Zvezda nastavi njime ubijati zmije koje čine štetu svetu. Medjutim, bio je nepažljiv, i dok je spavao na preriji, zmija udje u njegovo telo i sklupča mu se u lobanji. S tela mu je otpalo tkivo, ali mu je kostur sačuvan i zadržao je svest. Molio je da naidju dva dana kiše i dva dana jake žege, što prisili zmiju da pomoli svoju zadihanu glavu kroz njegova usta. On uhvati zmiju i izvuce je van, te ponovno poprimi ljudsko obličje.
Kožu gmizavca pričvrsti za svoje koplje i vrati se crnom šatoru Noći, gde se preobrazi u zvezdu Danicu.


Jedan od omiljenih likova priča severnoameričkih Indijanaca je gavran...gavran je stvoritelj Zemlje i uspostavitelj zakona koji upravljaju životom.
Ispričaću jednu tipičnu priču o gavranu koja dolazi iz plemena Tsimshian. Reč je o gavranu koji krade dnevnu svetlost:

Kad se rodio gavran, otac ga je podučavao i vežbao različitim veštinama, i kad je odrastao, rekao mu je da će mu dati moć da stvori svet. U to doba na svetu nije bilo svetla, ali je gavran čuo da uzvodno uz reku Nass postoji velika kuća u kojoj sebični poglavica čuva svetlost samo za sebe.
Gavran je kovao različite planove kako bi svetu dobavio svetlost. Najposle se preobrazio u cedrov list i pao u vodu koju je upravo pila poglavičina kći. Devojka proguta list i zatrudni...Kad je doslo vreme, iskopaše joj rupu u koju je trebala roditi dete. Ukrasili su je bogatim krznima, ali se dete nije htelo roditi na tim skupocenim materijalima. Naposletku prostreše mahovinu u duplju i dete se na njoj rodilo. Oči mu behu veoma sjajne i hitro su gledale uokrug.
Na zidovima kuće visili su zavežljaji različitih veličina i oblika i dete je plakalo i pokazivalo na njih. To je trajalo mnogo dana. Na kraju deda reče: "Dajte mome unuku ono za cime plače. Dodajte mu zamotuljak koji visi tamo na kraju. To je torba zvezda".
Tako se dete igralo torbom, kotrljajući je medju ljudima, kad je nenadano baci kroz dimnjak. Torba se uputila ravno prema Nebu i zvezde su se skotrljale iz nje i rasporedile se kako ih danas vidimo.
Nakon nekog vremena dete iznova stade plakati. Tada njegov deda reče: "Odvezite sledeći zavežljaj i dajte mu ga". Dete se dugo igralo s njime u blizini svoje majke. Nakon izvesnog vremena, hitnu ga takodje kroz dimnjak, i jedino što se tada videlo bio je veliki Mesec.
Sada je jos preostala samo jedna stvar, kutija u kojoj je bilo dnevno svetlo, i dete je plakalo za njom. Oči mu kolutahu i pokazalo se da su različite boje, pa ljudi pomisliše kako to nije obično dete, ali, kao što se uvek dešava da deda voli svoje unuče kao sto voli vlastitu kćer, to deda naposletku reče: "Pa, dobro, odvežite poslednje i dajte mu". Kada je diete dobilo u ruke kutiju, ispustilo je svoj gavranski krik "kva, kva", i odletelo s njome kroz dimnjak. Tada stari poglavica, kojemu je ukradena svetlost, reče: Taj stari govnar gavran domogao se svih mojih dobara".

Pleme Wishram ima neobicnu pricu o kojotu....

Kojot je bio zalostan jer su ljudi umirali i odlazili u zemlju duhova. Umrla je i njegova sestra i nekoliko njegovih prijatelja. Umrla je orlova prijateljica i on je tuzio za njom. Kojot i orao krenuli su zajedno u Zemlju mrtvih. Stigli su do velike vode. Cekajuci da padne mrak, kojot pocne pevati i kroz kratko vrijeme pojave se cetiri ljudska duha i prevezu ih u Zemlju mrtvih. Usli su u logor sacinjen od tanke aure gde su duhovi umrlih, divno odeveni i oslikani bojama, plesali i pevali uz udaranje bubnjeva. Mesec koji je visio iznad njih, uspunjavalo je logor svetloscu.
Blizu Meseca stajala je zaba, gospodarica logora mrtvih. Rano ujutro duhovi napustise logor da bi posli na dnevno
spavanje. Tada kojot ubije zabu i odene njezinu kozu. U sumrak duhovi se vrate i otpocne druga noc pjevanja i plesanja. Kojot, u zabinoj kozi, stajao je kraj Meseca.
Kad su pesma i ples bili na vrhuncu, kojot proguta Mesec. U tami, orao uhvati duhove ljudi i smesti ih u kojotovu kosaru a poklopac cvrsto zatvori. Tada se njih dvojica uputise u Zemlju zivih. Kojot je nosio kosaru, a orao je leteo ispred njega. Na putu zacuse glasove u kosari. Duhovi su se zalili i nekolicina ih je vikala uglas: "Otvorite poklopac i pustite nas da izadjemo!"...Kojot je bio umoran, jer je kosara bila sve teza i teza..."Pustimo ih da izadju", rece kojot. "Ne, ne - odgovori orao. Malo kasnije kojot spusti kosaru, Bila mu je preteska. "Pustimo ih da izadju", ponovi kojot. "Sada smo vec tako daleko od Zemlje duhova da se nece vratiti". Potom otvori kosaru. Ljudi poprimise oblik duha i, krecuci se poput vetra, vratise se u zemlju mrtvih.
U pocetku je orao zamerao kojotu, ali potom primeti: "Vec je jesen. Lisce pada, kao sto ljudi umiru. Pricekajmo do proleca. Kad se pupoljci otvore i cvece procveta, vraticemo se i ponovno pokusati"..."Ne", odgovori kojot, "umoran sam. Neka mrtvi ostanu zauviek na otoku mrtvih"..
Tako je kojot uveo zakon prema kojem se mrtvi nakon smrti vise ne vracaju u zivot. Da nije otvorio kosaru i pustio duhove da izidju, mrtvi bi se svakog proleca vracali u zivot, kao sto se obnavljaju trava, cvece i drvece.


Kukuruz i bizoni su bili izuzetno znacajni za Indijance i nije cudno da ih nalazimo u mnogim pricama koje se pripovedaju u plemenima Severne Amerike i obe, na razlicite nacine, naglasavaju vodu i rast biljaka kao glavnu brigu pustinjskih Indijanaca.
Ispricacu dve tipicne indijanske price. Prva potice iz Hopi-naroda:
Covek je nekada zivio u podzemnom raju. Ljudi bejahu bogati i sretni, sve dok nisu postali razuzdani. Za kaznu, u podzemlju se digla voda. Ljudi su pobegli sledeci Zenu-pauka i penjuci se uz trsku, dve vrste bora i golemi suncokret koji je dosezao iznad ruba vode. Dok se narod penjao na sigurno tlo, Ptica rugalica smestala je svakog u pleme. ALi se Ptica rugalica umorila i prestala pevati pre no sto su svi ljudi bili rasporedjeni, pa su zakasnili iznova pali u podzemlje, gde ide sve mrtvo. Ostali krenuse u potragu za izlazecim Suncem, belci krenuse na jug. Puebli (misli se na Pueblo Indijance) ostadose u sredisnjem delu, drugi se Indijanci upute na sever. Bilo je dogovoreno da kad jedni stignu do izlaska Sunca, drugi trebaju stati na mestu na kojem su se nasli. Belci, koji su stvorili konje da bi im bili od pomoci, prvi stigose na cilj. Kad su to ucinili, veliki pad zvezda obavesti o tome ostale, pa se Pueblo-narod i ostali Indijanci smestise tamo gde su se zatekli.

Zuni-narod pripoveda kako je njihove pretke, kad su izisli iz podzemlja, pratilo deset Kukuruznih devojaka, koje su prostom oku bile nevidljive. Devojke su cetiri godine putovale s plemenom, nevidljive i neznane, ali u Shipololou, mestu magle, otkriju ih vestice, daju im semenje razlicitih vrsta kukuruza i tikvi, i preobrazise ih u ljudski lik.
Zuni nastavise putovati, ali Kukuruzne devojke zaostanu u carobnoj kuci plesa, ciji su zidovi od cedrovine, ukraseni omorikama, plesuci sa svojim sjajnim klasovima s belim, poput perja listovima i kupajuci se u rosi.
Otkrili su ih lovci na jelene i odveli pred Zunije da im plesu, ali dok su plesale, svi su pozaspali. Dosao ih je gledati i Payatamu, mali bog svirac frule, koji cvecu poklanja pupoljke. Bio je ocaran Kukuruznim devojkama u plesu, a nadasve mu se svidela Zuta kukuruzna devojka, koja je bila najlepsa od njih deset. Kukuruzne devojke procitase njegove misli i zastrasene nastavise plesati sve dok i on nije zaspao, da bi potom pobegle na Izvor magle i oblaka. Pogodjeni strasnom gladju, Zuni su molili da se vrate, i najposle su ih nagovorili da dodju i ponovno im plesu.
Glad je prestala i otad se uvijek u Zuni-obredima slavila lepota i ples Kukuruznih devojaka....

„Bog belih ljudi uklesao je svojim gvozdenim prstom svoje zapovesti u kamene ploče da ih ljudi nikada ne zaborave. Crveni čovek tako nešto ne razume. Naša vera je poštovanje predaka. Ona se sastoji od snova koje je Veliki Duh u tihim noćima velikodušno darivao izabranima. Ona je satkana od vizija svetih ljudi i zapisana je u srcima našeg naroda.”
Ovim jednostavnim rečima poglavica Sijetl, koji je živeo početkom 19. veka na severozapadnoj obali Tihog okeana, pokušao je da objasni razliku između verovanja severnoameričkih Indijanaca i hrišćanskih doseljenika. Starosedeoci Severne Amerike gajili su duboko poštovanje prema prirodi i svoj su život vodili u savršenom skladu s njenim zakonima. Sa zahvalnošću, bez nadmenosti, svojstvene današnjem čoveku, uzimali su od Majke Zemlje samo onoliko koliko im je potrebno trudeći se da ni na koji način ne naruše prirodnu ravnotežu. Indijanci su gajili svest da su sva živa bića podjednako važna Velikom Duhu, Stvoritelju, i da čovek ne sme u svojoj obesti nesmotreno da uništava biljni i životinjski svet. Srasli s netaknutom prirodom, negovali su životnu filozofiju koja ničim nije dovodila u pitanje njeno trajanje i opstanak u najčistijem obliku.
Samu srž vere severnoameričkih Indijanaca čine mitovi i legende iz davnih vremena koje su nazivali „vreme pre velike promene”. To je bilo doba kada su ljudi, životinje i prirodne sile imale moć da međusobno razgovaraju. Ljudi i životinje ne razlikuju se mnogo po svojim osobinama i često su obdareni natprirodnim moćima. Takve legende osnovni su izvor verovanja da svaki čovek ima svog duha zaštitnika koji je bdeo nad njim i pomagao mu u teškim trenucima. Taj duh uzimao je obličje neke životinje s tajanstvenim sposobnostima zadužene da vodi svog izabranika kroz sve opasnosti do konačne pobede i junačkih podviga. Nekada su mladi Indijanci napuštali svoje pleme na neodređeno vreme i odlazili u šumu u potrazi za svojim zaštitnikom. Tamo bi u samoći, u surovim uslovima divljine, tragali za nekim znakom ne bi li prepoznali neku životinju kao svog čuvara. Poglavica Sijetl još kao dečak shvatio je da je morski galeb otelotvorenje duha koji ga je štitio čitavog života.
Indijanci su usmenim putem, s kolena na koleno, prenosili svoje mitove. Svako pleme imalo je svoje pripovedače koji su bili cenjeni i uvažavani. Neki od njih bili su nadaleko poznati, te su često putovali od sela do sela. Njihov je zadatak bio da sačuvaju plemenske legende od zaborava. Oni su imali sposobnost da vešto oponašaju junake priča kroz izražajnu mimiku i podražavanje životinjskih glasova. Pripovedali bi uz logorske vatre, na otvorenom, deci koja su ih pomno slušala. Igra vatre i senki pod zvezdanim nebom pojačavala je utisak magijskog i natprirodnog.
Deca su s velikom pažnjom slušala priče o životinjama iz svog okruženja, o nastanku mnogih prirodnih pojava i o doživljajima svojih hrabrih predaka. Pripovedač je od slušalaca tražio da, s vremena na vreme, potvrde svoju pažnju izgovarajući glasno „Ah Mo!”. Kada bi „Ah Mo” iz dečijih usta utihnulo, pripovedanje je bilo završeno, a deca bi odlazila na spavanje.



Dani i noći

(legenda naroda Kititas)


U davna vremena, pre nego što je Veliki Duh doveo ljude na Zemlju, životinje su raspravljale o dužini dana i noći. Životinje koje su smatrale da svi dani u godini treba podjednako da traju izabrale su Žabu za svog predstavnika. Druga grupa je želela da dan bude duži od noći čitave godine. Njih je zastupao Medved. Rasprava je trajala mesecima dok se obe strane nisu dogovorile da bi to pitanje trebalo staviti na glasanje i jednom zasvagda odlučiti o trajanju dana i noći.
Sve životinje su se okupile i počela je žučna rasprava koja je prerasla u veliku svađu. Najglasnija i najtvrdoglavija bila je Žaba tako da je Medved izgubio strpljenje i besno se izdrao na nju:
„Poješću te živu!”
„Prvo me uhvati!”, nadmeno je odgovorila Žaba.
Medved je cepteo od besa. Pokušao je da je zgnječi svojom ogromnom šapom, ali Žaba se hitro izmigoljila i skočila u obližnju baru. Uvukla se u mulj, pa Medved nije mogao da je nađe. Tražio ju je satima dok se nije umorio i dok ga nije prošao bes. Predložio je Žabi da se dogovore. Pristao je da dan i noć traju po 12 sati naizmenično cele godine pod uslovom da on i njegovi sledbenici mogu da prespavaju hladnu zimu i, ukoliko Žaba pristane, da ih na proleće probudi. Žaba se složila i izašla iz mulja.
Od tada se mesec ranog proleća kada se medvedi bude iz zimskog sna zove Vauk Vaukus po zvuku žabljeg kreketanja. Do današnjih dana nijedan medved neće otići na spavanje u pećinu koja je daleko od bare. Da ne bi propustio buđenje i dolazak toplih dana.



Sunce i Mesec

(legenda naroda Snokualni)


U pradavna vremena dve mlade devojke ležale su u travi i posmatrale noćno nebo. Ugledale su dve zvezde padalice koje su zaparale nebo. Bila su to dvojica ratnika sa Neba koja su se spustila na zemlju da nađu sebi neveste. Videvši mlade devojke u travi, odlučiše da ih uzmu sa sobom i ožene se njima. Kad su devojke zaspale, mladoženje su ih usnule prebacile na Nebo svome Zvezdanom narodu. Ujutru su ih uzeli za žene.
Devojke su mirno živele sa svojim muževima među Zvezdanim narodom. Svaki dan išle su da kopaju korenje za ručak. Muževi su ih upozorili da ne kopaju previše duboko jer mogu da probuše rupu kroz koju će pasti na Zemlju.
Vreme je prolazilo, a mlade žene počele su da tuguju za svojim plemenom. Kopajući korenje, slučajno su otvorile rupu kroz koju se videla Zemlja i odlučile da pobegnu. U tajnosti su isplele dovoljno duge konopce od konoplje. Jednog jutra iskrale su se iz postelja svojih muževa i konopcima se spustile na Zemlju. Vratile su se svom narodu koji im se veoma obradovao.
Posle nekoliko meseci obe mlade žene rodile su sinove. Dečaci su rasli zajedno kao braća. Dok su još bili bebe, majke su morale da odu u šumu da sakupljaju bobice, a decu su ostavile rođacima na čuvanje. Njihovo odsustvo iskoristili su njihovi zvezdani muževi koji su iz osvete ukrali dečake i sakrili ih u duboku pećinu. Po povratku kući, očajne majke plakale su i zapomagale iz sveg glasa. Njihov vapaj čuo je Soko koji je video kuda su očevi odveli decu. Sažalio se na tugu majki, odleteo je do pećine i vratio dečake. Od tada je celo pleme budno pazilo na decu.
Godine su prolazile, deca su porasla i postala nerazdvojni prijatelji. Kad su se zamomčili, jedan od njih odlučio je da potraži oca. Dugo je lutao nebom, ali nije našao ni traga od oca. Ljutit i razočaran, pretvorio se u Sunce i ostao na nebu. Njegov prijatelj osećao se usamljeno, te je odlučio da mu se pridruži i pretvorio se u Mesec. I danas ova dvojica hrabrih mladića svakodnevno zajedno kruže oko Zemlje.


Zašto detlić ima crvene grudi

(legenda naroda Skvomiš)

Nekada davno južni vetar duvao je tako jako svojim vrelim dahom da su mnoge životinje bile veoma nesrećne. Veverica je sazvala sastanak svih životinja da odluče šta im valja činiti. Posle duge rasprave odlučiše da pođu na jug i nađu dom južnog vetra.
Nakon dugog i teškog puta životinje su došle do podnožja strme, stenovite planine na čijem je vrhu bila velika tvrđava. Shvatile su da odatle duva južni vetar, ali planina je bila tako strma i visoka da nikako nisu mogle da se uspnu do tvrđave. Pokušavale su i pokušavale, ali nisu mogle da se popnu na vrh. To je uspelo samo Mišu jer je bio toliko mali da je neopaženo ušao u tvrđavu. Tamo je shvatio da južni vetar prave petorica braće. Primetio je, takođe, da su obesna braća do zuba naoružana mnoštvom lukova i strela.
Tiho i brzo Miš je pojeo strune na svakom luku. A kad su braća otišla na spavanje, napravio je duge merdevine od uvrnute konoplje i spustio ih niz planinu. Njima su se u tišini noći popele ostale životinje. Iako su se trudile da budu tihe, nespretni i teški Medved probudio je petoricu braće. Kada su videli da životinje nadiru u tvrđavu, braća su potrčala po svoje oružje, ali njihovi lukovi i strele bili su beskorisni. Morali su rukama da se bore protiv mnogo nadmoćnijih ljutih životinja. Nakon kratke borbe životinje su savladale četvoricu braće, ali peti je uspeo da pobegne. Do danas niko ne zna gde se krije. On i danas pravi vrući vetar, ali nema dovoljno snage da ikome naškodi.
Srećne životinje dogovorile su se da proslave pobedu. Zapalile su lukove i strele zarobljene braće i zaigrale oko vatre. Uživale su u plesu i svojoj pobedi. Samo Detlić nije želeo da igra. Zadovoljno je stajao ispred velike vatre satima gledajući u nju. Ostao je tako nepomičan toliko dugo da su mu prsa pocrvenela od toplote. Od tada detlići imaju crvene grudi.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:31:00


Indijanski horoskop.

DIVLJA GUSKA
22. decembar – 22. januar

Mesec u kome su rođene osobe u znaku Divlje guske Indijanci nazivaju Mesec dubokog sna zemlje. Ljudi Divlje guske raspolažu analitičkim razumom. Njih krasi izuzetan selektivni i vispreni mentalno intelektualni sastav.
Međutim, oni su i veoma nakolonjeni tradiciji. Zato se, po pravilu kreću dobro utabanim stazama. Nisu naročito raspoloženi za novotarije, čak bi se moglo reći da se suprotstavljaju svemu novom.
Jako mnogo pažnje posvećuju svom spoljašnjem izgledu i neka vrsta pomodarstva je jedina osobina koja izlazi iz strogog kanona kojeg se osobe u ovom znaku pridržavaju.
Divlje guske spadaju u vrlo osetljive osobe, lako se vređaju i uvrede vrlo teško praštaju, a nikad ne zaboravljaju.
Dobro se slažu sa Pumom, Detlićem, Dabrom , Mrkim medvedom i Zmijom.
Totem iz mineralnog sveta je kvarc, koji simbolizuje nebeski element u inicijacijama. On takodje simbolizuje i snagu, a mnoga plemena smatraju ga svetom supstancom uranskog porekla koja sadrži moći vidovitosti, mudrosti i proricanja. Prerijski Indijanci ga nose kao talisman koji, prema predaji, omogućuje viđenje, jer omogućuje trans u kome vide ono nevidljivo.
Totem iz biljnog sveta je breza, kao simbol velike snage i natprirodne moći. Breza, naime, simbolizuje put kojim nebeska energija silazi i kojim se ljudska težnja uspinje.
Boja Divlje guske je bela.

VIDRA
20. januar – 18. februar

Mesec u kome su se rodili ljudi Vidre naziva se Mesec odmora. Ove osobe raspolažu inteligencijom i pronicljivošću.
Vidre veoma vole ljude, vrlo su komunikativni i satisfakciju pronalaze u pomaganju drugim ljudima. Izraziti su altruisti.
Decu podižu sa naročito velikom ljubavlju i u njih ulažu gotovo ceo svoj život. Veoma su blage naravi i karakteriše ih izuzetna sklonost ka sanjarenju i meditiranju na duge staze.
Slažu se sa Crvenim orlom, Jelenom, Gavranom i Irvasom.
Totem kojem bi trebalo da se priklanjaju ljudi rođeni u znaku Vidre, odnosno u Mesecu odmora, je srebro. Srebro poseduje prema američkim Inijancima lunarni ili vodeni princip, a simbolizuje čistotu i sjaj duše, mudrost i prijateljstvo (mada ima i svoj negativni polaritet oličen u pohlepi i mogućoj nesreći koju ova izaziva).
Totem iz biljnog sveta je jasika koja simbolizuje neizvesnost i neretko strah, ali je isto tako poznata i po svojoj lekovitosti.
Boja Vidre je, što je i logično, srebrna.

PUMA
19. februar – 20. mart

Mesec u kom su se rodili ljudi Pume Indijanci nazivaju Mesecom velikog vetra. Kao što je životinja puma, iz roda mačaka izraziti individualista, tako se i ljudima Pumama pripisuje ta osobina.
U pitanju su izrazito zatvorene osobe. Često se iskazuju kao izraziro nesigurne i neodlučne koje kriju svoja osećanja i od najbližih. Sklone su bezrazložnoj melanhoiji i neretko, depresiji. Ni u ljubavi nisu previše odlučni. Ipak, krase ih izdržljivost, snaga i upornost, kao i velika roditeljska požrtvovanost.
Veoma su im bliski mistika i okultnost, a baš kao puma, umeju da da pokažu netrpeljivost prema osobama koje uđu na njihovu teritoriju.
Totemiz biljnog sveta je bokvica, a iz mineralnog tirkiz, koji Indijanci smatraju nebeskim kamenom. Smatra se da tirkiz donosi smom nosiocu hrabrost i da svojim magičnim svojstvima čini da svaki uloženi napor donese uspeh. Štiti od uroka, tj. negativnih sila i u načelu važi za kamen sreće, a koristi se i za izradu bračnog prstenja pošto se smatra da njegova plava boja traje koliko traje ljubav partnera u braku. Kad neko od njih počne da se hladi i tirkiz počinje da tamni, prelazeći postepeno u zelenu boju.
Boja Pume je plavo-zelena. Slaže se sa Mrkim medvedom, Zmijom, Dabrom i Detlićem.

CRVENI ORAO
21. mart – 19. april

Crveni orlovi su rođeni u Mesecu pupoljka. Orao je ptica koja se može uzdići iznad oblaka i uperiti pogled u sunce. U penosnom smislu, ljudi rođeni u ovom razdoblju, u znaku Crvenog orla raspolažu velikom umnom i telesnom energijom. Često nemaju dlake na jeziku, što im s vremena na vreme može doneti probleme.
Veliki su optimisti, a iscrpljujuća strast duha ih tera na nove i nove poduhvate, mada, iako se prilično naglo uzbuđuju, nije retkost i da se brzo ohlade.
Kao što imaju svoj svetli, solarni princip, tako, Orlovi imaju i svoj noćni princip i on je oličen u sklonosti ka uveličavanju, a često i u preuveličavanju svojih vrednosti.
U svakom slučaju, Crveni orlovi, ipak, najviše cene i vole život u paru, a najbolje se slažu sa Gavranom, Irvasom i Jelenom.
Totem iz biljnog sveta je maslačak, a iz mineralnog opal, poludragi kamen koji simbolizuje vernost, molitve i čovekovo nadanje. Smatra se da deluje na vid, jača sposobnost pamćenja i inteligencije i omogućuje nosiocu da predvidi budućnost. Međutim, ako ovu osobinu koristi sebično, može mi doneti nesreću, posebno u ljubavi. Može biti poklonjen kao simbol prijateljstva, ali kao venčani prsten donosi nesreću.
Boja Crvenog orla je žuta.

DABAR
20. april – 20. maj

Dabrovi su rođeni u mesecu koji se među Indijancima nazima Mesecom povratka žaba. Ljudi rođeni u znaku Dabra spadaju u osobe vrlo privlačne spoljašnosti. Međutim, oni se prema okolini znaju postaviti izrazito veleposednički. Postavljaju se kao pravi pater familijas. Pri tome se, ipak, znaju postaviti veoma pravično.
Krase ih inteligencija, pokretljivost i budnost. Vrlo lako izlaze nakraj sa svim zadacima. Oslobađaju, čak, vrlo visok stepen hrabrosti i onda kad za to i nemeju velike potrebe. Veoma im je stalo do udobnosti, izraziti su komformisti, pa dosta vremena troše na obezbeđivanje boljih uslova života.
Dabrovi se slažu sa Divljom guskom, Pumom, Mrkim medvedom i Zmijom.
Totem iz biljnog sveta je egzotični zubmul, a iz mineralnog crveni šljunak (bakarni silikat), takozvani »kamen neba i zemlje«, za koji se veruje da nosiocu donosi zdravlje, sreću i bogatstvo.
Boja Dabra je plava, boja intelekta, praiskonske jednostavnosti i mira. U pitanju je, inače, lunarna boja.

JELEN
21. maj – 20. jun

Indijnaci povezuju jelena sa zorom, istokom hitrinom, ali ipotrebom za povremenim osamljivanjem. Za ljude rođene u ovom mesecu, koji Indijanci nazivaju Mesecom setve kukuruza, se smatra da imaju veliku eneriju, da su rečiti, ali i prilično površni, a naročito žene. takođe, mogu pokazivati nestabilnost u ljubavi.
Žene pod vladavinom jelena vole da budu u centru pažnje i prija im interesovanje koje muškarci za njih pokazuju. Muškarce, jelene, pak, karakteriše velika upornost i istrajnost ka zadatom cilju, pa se tvrdi da je tokom srednjeg veka najviše učesnika u dvoboju bilo upravo u znaku – Jelena! Slažu se sa Crvenim orlom, Vidrom i Irvasom.
Totem iz mineralnog sveta je ahat, čije vibracije ulaze kroz nervne čvorove, utičući na popuštanje napetosti i pomažući varenju. Smatra se da ahat čini indijanskog ratnika hrabrim i pobedonosnim, kao i da obezbeđuje ljubavniku naklonost u očima njegove dame.
Totem iz biljnog sveta je hajdučka trava, kojoj se pripisuju lekovita svojstva. Inače u zapadnom okultnom verovanju pripisuje joj se svojstvo utuka protiv veštičluka. Kineski štapići u Ji Đingu su takođe napravljeni o od hajdučke trave.
Boje Jelena su bela i zelena.

DETLIĆ
21. jun – 22. jul

Osobe rođene u znaku Detlića rođene su mesecu koji se u indijanskom jeziku naziva Mesec najjačeg sunca.
Ove osobe su izuzetno privržene domu i porodici mada i vrlo posesivne kada su u pitanju deca. Važe z aveoma dobre domaćine.
Detlić je inače poznat kao ptica proročica, za koju se veruje da može predskazati mnoge prirodne pojave, pa se zato smatra da su ljudi rođeni pod njenom zaštitom pogodni za takve službe, a naročito za meteorologiju i seizmologiju. međutim, bez obzira na zanimanje oni u gotovo svim poslovima kojima se bave mnogo polažu na intuiciju i vode se njome. Intuicija im je inače veoma, veoma naglašena.
Indijanci, međutim, detlića smatraju i pticom ratnicom, naročito ako im je ugrožena porodica, dom, a pre svega deca. Ako stekne utisak da su njeni najmiliji u opasnosti, Detlić pokazuje čak, neobuzdanu agresivnost.
Slažu se sa Divljom guskom, Pumom, Zmijom i Dabrom.
Totem iz biljnog sveta je šipurak, a iz mineralnom crveni karc, čija je mekša forma jaspis. kao talismanski kamen, jaspis donosi radost i otklanja bol, štiti od demona i ujeda zmija i štiti ženu tokom trudnoće. takođe, poboljšava kvalitet i količinu mleka kod dojilja.
Boja Detlića je ružičasta.

MORUNA
23. jul – 22. avgust

Ljudi Morune rođeni su mesecu koji se naziva Mesec punog zrna. Moruna je, podsećamo najpre, jesetarska vrsta ribe. Smatra se da ona ljudima rođenim u njenom znaku donosi oštroumnost, energiju, smelost i volju kojom senameću za predvodnika.
Često skrivaju osećanja od drugih i nije jednostavno prodreti u njihovu dušu. Ipak, omiljeni su kod osoba suprotnog pola. Oprez: stane li im se na ''žulj'', mogu se pokazati izrazito osvetnički raspoloženi.
Slažu se sa Crvenim orlom, Jelenom, gavranom i Irvasom.
Totem iz biljnog sveta je malina. Malina, između ostalog, ima i lekovito dejstvo, pa se može koristiti protiv dijareje, za čišćenje creva, protiv kiseline u želucu, glavobolje i obilne menstruacije. Za lečenje lišajeva, osipa na koži i upale očiju, prolećnog umora, za jačanje organizma, protiv malokrvnosti, zapaljenja pluća.
Totem iz mineralnog sveta je granit, kao simbol energije i ljupkosti. Onome ko ga nosi donosi ljubav, vernost, zdravlje, a sa ugraviranim lavom i hrabrost. Veruje se da sprečava i bolesti kože i noćne more.
Boja Morune je crvena.

MRKI MEDVED
23. avgust – 22. septembar

Osobe u znaku Mrkog medveda rođene su u Mesecu žetve. Poseduju istrajnost i pronicljiv, analitički duh kojem malo detalja može promaći. To se prati i izražen osećaj za pravdu, a po potrebi i snaga i hrabrost.
Mrki medvedi veoma dobro umeju da kontrolišu svoja osećanja, ali iza spoljnog, naizgled previše racionalnog odnosa prema stvarima krije se pritajena strast.
Privržen je domu i porodici, ali često i vrlo posesivan i sujetan, jer dosta pažnje posvećuje tome kako ga drugi ljudi vide. Slaže se sa Divljom guskom, Pumom, Dabrom i Zmijom.
Totem iz biljnog sveta je ljubičica koja predočava skrivene vrline, lepotu i skromnost.
Totem iz sveta minerala je ametist koji se smatra ''tužnim'' kamenom. Međutim, melanholija koju može izazvati je korisna, jer predstavlja prvi korak do prave spoznaje svoje ličnosti i samoprihvatanja. Simbolizuje smernost, duhovni mir, pomirenost, trezvenost, čak se veruje da leči zavisnost od alkohola, a povećava intuiciju i kreativnost.
Ako se stavi pod jastuk, izazvaće prijatne snove i poboljšati pamćenje. Prstenje od ametista treba nositi na trećemprstu leve ruke, jer će tako doneti uspeh na poslovnom planu. kao zaštitu treba da ga nose mornari, advokati, doktori i svi poslovni ljudi.
Boja Mrkog medveda je purpurna.

GAVRAN
23. septembar – 23. oktobar

Gavrani su rođeni u mesecu divlje plovke. Mada je simboizam gavrana pun protivurečja,zavisno od civilizacijske pozadine, kod severnomarečkih Indijanaca on najčešće predočava praiskonskog junaka, kulturnog heroja i demijurga.
Pripisuje mu se emotivnost, kao i iskrena briga o drugima. rado se koristi tuđim idejama i iskustvima. Fizički, Gavrani su veoma privlačni i imaju dosta prijatelja.
U prijateljstvu i u ljubavi je,najčešće, veoma veran, mada se teško odlučuje na brak. Gavran je simbol i pronicljivosti a kod Japanac, na primer i rditeljske ljubavi. prema deci je vrlo nežan.
Često je sklon precenjivanju svojih kvaliteta i sposobnosti.
Slaže se sa Crvenim orlom, jelenom, Morunom, Vidrom i Irvasom.
Totem iz biljnog sveta je neven, koji simbolizuje vernost (u kineskoj simbolici, na primer dugovečnost, a u hinduizmu je Krišnin cvet.) Totem iz sveta minerala je jaspis koji donosi radost, otklanja bol, štiti od demona i ujeda zmija i štiti žene za vreme trudnoće i dojilje.
Boja Gavrana je smeđa.

ZMIJA
24. oktobar – 21. novembar

Ljudi pod zaštitom Zmije su rođeni u Mesecu prvog mraza. Za Indijance je zmija gromovno stvorenje i simbol munje, a pripisuje joj se lunarna i magijska moć. Međutim, zmija simbolizuje i mudrost, pa se ljudima pod njenom zaštitom pripisuje inteligencija i nove napredene ideje.
Pri tom, zmije su i lukave, pa se ovom svojom osobinom služe kako bi ostvarile sve sebi zadate ciljeve. Ne bude li sve kako žele, hvata ih veliki bes i želja za osvetom.
Često menjaju narav, ali su svejedno veoma araktivne za osobe suprotnog pola. Uz to, Zmije su veoma svesne svoje erotičnosti i seksualnih kvaliteta.
Svojoj deci dozvoljavaju veliku dozu samostalnosti, ali će ipak, iz prikrajka, sve vreme paziti da im se nešto neželjeno ne dogodi.
Dobro se slažu sa Divljom guskom, Pumom, Dabrom i Detlićem.
Totem iz sveta minerala je malahit koji simbolizuje unutrašnju energiju i duhovnu snagu. Uravnotežuje desnu i levu stranu mozga, štiti od uroka i zračenja i obezbeđuje stalnu ljubav i zdrav san. Olakšava obnavljanje tkiva i dobar je regulator, pa se zato pre svega savetuje ženama. Najbolje deluje kroz ruke, na prstenu, ali nikad povezan sa dijamantom jer postaje otrovan. U zajednici sa tirkizom, pak, povećava svoju snagu.
Boja zmije je siva.

IRVAS
22. novembar – 21. decembar

Ljudi Irvasi rođeni su u Mesecu dubokog snega. Godišnji ciklus severnoameričkih Indijanaca okončava se ovim mesecom pod vladavinom Irvasa, lunarnog principa.
Irvas raspolaže jako razvijenom intuicijom, pouzdan je i slobodouman, ali često nagao i oštar. Pa, opet, taosobina nikada ne prelazi u agresivnost, već se zadržava u okvirima Irvasove tolerancije.
Irvasi su pravdoljubivi i otvoreno iznose svoje mišljenje, a u mnogim slučajevima teže nezavisnosti, pa tada nemaju mnogo prijatelja. Irvas ima i svoj svetli, sunčani aspekt, koji mu poklanja entuzijazam, ljubav prema životinjama, putovanjima, duhovitost, mada sklonost prema idealizovanju stvari ostaje. I pored toga, irvas odlučno ide ka cilju, a svoju decu relativno rano pušta dase osamostale. Niži tip Irvasa preteruje u hvalisavosti, ume da bude hazarder, dok je u ljubavi često nepouzdan.
Irvas se dobro slaže sa Jelenom, Morunom, Crvenim orlom i Gavranom.
Totem iz biljnog sveta je bor koji simbolizuje uspravnost i samotnost. To je lepo i visoko drvo, pa su Irvasi najčešće lepi i stasiti ljudi.
Totem iz sveta minerala je obsidijan, tamnozeleni kamen koji je u staro doba služio kao oštricažrtvenog noža. Smatra se da uklanja čini, pomaže u zaceljivaju rana i pomaže u proricanju.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:36:47

Perjanica Rimskog Nosa

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Roman_nose

Ovo će te zaštititi od belih ljudi - govorio je stari vrač Beli Bik poglavici Čejena Rimskom Nosu dok mu je predavao bogato ukrašenu perjanicu. - Dok god je budeš nosio, nećeš biti ranjen u borbi. Ali, pazi dobro: ne smeš nikada jesti hranu koja je prilikom spremanja ili služenja došla u dodir s nekim metalnim predmetom. Ako ti se to desi, magična moć perjanice će nestati!
Rimski Nos je bio krupan čovek, visok gotovo dva metra, ogromnih leđa, tako da je u svakoj borbi predstavljao izvrsnu metu. Nije se bojao smrti, ali mu je perjanica dobrodošla. Kako se uvek nalazio na čelu ratnika, znao je da bi ih njegova pogibija zbunila i zaplašila.
Željan da isproba magičnu moć perjanice, u koju je i sam najiskrenije verovao, poveo je Čejene protiv odreda vojnika koji su u leto 1865. godine silom prodrli na njihovu teritoriju. Postavio je zasedu i napao ih. Vojnici su od kola s opremom i namirnicama napravili barikade i bitka je započela.

Prva provera uspela

Na nekoliko stotina metara od barikada poglavica je zaustavio svoje ljude, a onda sam nastavio da se približava vojnicima, sve dok nije mogao jasno da im vidi lica. Zatezao je uzde svog konja, koji je počeo izazovno da poskakuje pred cevima neprijateljskih pušaka.
Kiša metaka se sručila u tako veliku i sigurnu metu. Već posle drugog plotuna, poglavica se zajedno s konjem sručio na zemlju.
Kada su videli kako njihov poglavica pada, Čejeni su u očajanju jurnuli u napad. Rimski Nos, međutim, nije bio ni mrtav ni ranjen. Neverovatna slučajnost spasla ga je sigurne smrti.
Poglavica je brzo ustao, uzeo je drugog konja i ponovo se našao na čelu ratnika, boreći se protiv belih vojnika do njihovog potpunog poraza. Posle pobede Indijanci su još više bili uvereni u čarobno dejstvo perjanice koja je već u prvoj borbi, tako su mislili, pokazala svoju moć.
Tako je Rimski Nos postao živa legenda. Sve više verujući u moć svoje amajlije, ovaj je poglavica u mnogim bitkama ulazio samouvereno u žestoke okršaje i uvek se iz njih izvlačio bez ogrebotine.
U septembru 1868. godine major DŽordž Forsajt poveo je na Indijance specijalan odred sastavljen od iskusnih vojnika koji su prošli dosta bitaka. Major se ulogorio u koritu gotovo presušene reke Kolorado, nedaleko od dva neprijateljska sela. Jedno je pripadalo Sijuksima, a drugo Čejenima.
Kada su izviđači obavestili Rimskog Nosa o dolasku odreda, on se sa Sijuksima dogovorio da formiraju odred ratnika i odmah ujutro napadnu majora Forsajta. Te večeri su Čejeni priredili plemensku svečanost. Otkako je Rimski Nos primio perjanicu, strogo je vodio računa o tome kako mu se hrana priprema i služi. Ovog puta nije obratio naročitu pažnju, sve dok mu Indijanac, koji je sedeo pored njega, nije rekao:
- Pogledaj! Ona žena koja nam je kuvala meso, služila ga je gvozdenom viljuškom!

Izgubljena magija

Indijanski poglavica, koji je posle dužeg vremena prvi put osetio strah, obratio se Belom Biku za savet.
- Magija perjanice - odgovorio mu je stari vrač - nestala je. Više nisi zaštićen od metaka, sve dok se moć perjanice ne povrati posebnom metodom prečišćavanja. Počećemo to da radimo ujutro.
Poglavica je proveo noć bez sna, a ujutro, kada su njegovi ratnici krenuli da se pridruže Sijuksima, on je ostao u logoru čekajući početak ceremonije prečišćavanja. Bio je siguran da će bez moći perjanice poginuti u borbi.
Iako malobrojniji, vojnici majora Forsajta, snabdeveni najnovijim “spenser” puškama s brzim repetiranjem i revolverima “kolt”, uspešno su odbijali napade Indijanaca i nanosili im velike gubitke. Čejeni su, bez sigurne ruke svog vođe, delovali izgubljeno.
Jedan iskusni ratnik, videći da nema drugog izlaza, vratio se u logor i obatio se poglavici koji je sedeo s Belim Bikom:
- Ne možeš tako da sediš ceo dan! Mi se borimo i ginemo. Gubimo bitku, a da bi se to promenilo, potreban si nam ti kao vođa. Zavisimo od tebe!
Rimski Nos je bio ponosan ratnik i ni u jednom trenutku nije mu ni padalo na pamet da pobegne od dužnosti. Odmah je ustao i rekao:
- U redu! Ja ću vas povesti u poslednji napad! Ali, kako je moja magija nestala, siguran sam da ću poginuti u borbi!
Pevajući sebi posmrtnu pesmu, Rimski Nos je sišao na bojište gde su ga njegovi ratnici oduševljeno dočekali i pošli u novi napad. Major Forsajt i njegovi ljudi bili su na samoj ivici poraza. Počeli su histerično i beznadežno da pucaju u visoku figuru s velikom perjanicom. Jedan od tih metaka pogodio je Rimskog Nosa.
Smrt čejenskog poglavice kao da je presekla napad Indijanaca i oni su se povukli noseći mrtvog poglavicu. Za njima je, na prašnjavom bojištu, prošaranom crvenom bojom krvi, ostala legendarna “magična” perjanica.

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 RomanNose

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 250px-Roman_Nose,_Fort_Laramie,_1868
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:38:23


Čemer

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Chiefgall

Chief Gall
c. 1840 - 1894
Poglavica Čemer bio je jedan od najagresivnijih vođa Sijua u njihovom poslednjem pokušaju da sačuvaju slobodu.

Pritisak koji je u protekla tri veka civilizacija vršila na zapadu bio je ogroman. Kada je „naša“ zemlja otkrivena, straosedeoci su je nastanjivali već veoma dugo., ali je smatrana neotkrivenom pošto je prvobitni vlasnici nisu ucrtavali u mape, ili na neki sličan način ozvaničili. Pa ipak, oni su stvorili ideale koji su se pozivali na stvarnu slobodu i jednakost svih ljudi. Lično vlasništvo nad zemljom i imovinom poznavali su samo u meri u kojoj je to bilo neophodno. Prema njihovom uverenju samo je razvoj duha vodio prema prvoj muževnosti. Uz ovakav sistem vrednosti vremenom su stekli zapanjujuće karakteristike.

I Indijanci i belci smatrali su da je Čemer oličenje najimpresivnije fizičke muževnosti. Njegove osobine o kojima se je govorilo: nije bio naivan. Za sebe nije tražio neke posebne udobnosti. Igru je uvek igrao po pravilima do samog kraja. Naravno činio je i greške kao i svaki drugi čovek, ali je bio Indijanac i nikada nije postupao kukavički. Priče koje govore o najranijem periodu njegovog života ukazuju da je Čemer imao duh muškarca još dok je bio dečak. Borio se je u mnogim bitkama u nekim je bio uspešan u nekim ne, ali je uvek bio vatreni borac i uz to je umeo da prihvati poraz.
Iako je Čemer bio srdačan i ljubazan po prirodi , odmah je ustajao protiv svake uvrede ili nepravde, što mu je često donosilo nevolje. Međutim retko kada se je borio bez dobrog razloga, što ga je činilo omiljenim među njegovim drugovima. Bio je dobar i sposoban organizator. Ova njegova osobina pokazala se veoma značajnom kada je porastao i postao vođa svog plemena. Iskušavan je na mnoge načine, ali nije poznato da je ikada oklevao kada je trebalo da pokaže fizičku snagu, hrabrost i izdržljivost. Svom narodu počeo je da služi veoma rano., ali tek pošto je prošao sve provere i pokazao da je sposoban i dostojan ratnik.

Dok je bio dečak pokušao je jednom prilikom da usred zime ode u izviđanje, trebalo je otkrije divljač za svoje saplemenike. U toj potrazi otišao je predaleko od logora u koji nije mogo da se vrati pošto ga je iznenadila snežna oluja koja je trajala tri dana. Bio je primoran da ostavi svoga konja i sve vreme leži pod snegom. Kasnije je pričao da nije bio previše gladan i da su ga najviše mučile ukočenost i žeđ. Indijanci vole svoje konje i pse zbog toga što uvek u teškim trenucima ostaju uz njih kao braća. Kada se oluja umirila i ustupila mesto suncu, Čemerov poni je bio udaljen samo nekoliko desetina metara od njega. Osim toga u blizini je bilo stado bizona pa je Čemer pripremio sebi ukusan obrok.
Čemerovi savremenici su dugo pamtili njegov rvački meč sa isto tako snažnim dečakom iz plemena Čajena, Rimskim Nosem, koji je kasnije postao poglavica dobro poznat u američkoj istoriji.
Severozapadni Indijanci su imali običaj da organizuju sportska takmičenja uvek kada bi dva prijateljska plemena logorovala zajedno. Tako su mogli da utvrde koje pleme ima fizički spremnije i jače mladiće.
„Če-hu-hu“ je vrsta rvanja u kojoj broj učesnika sa obe strane mora da bude jednak. Dečake iz svakog plemena poziva i okuplja vođa izabran samo u tu svrhu a oni se potom postroje u borbeni stroj. Na dati znak svaki od njih napada svoga protivnika.
U nezaboravnom takmičenju Matohinšde ili Čemer stajao je naspram Rimskog Nosa. Pripadnici oba plemena okupili su se da gledaju bitku a bojno polje bila je visoravan između dva logora podignuta u živopisnim Pustolinama. U borbi je učestvovalo mnogo mladića, ali su samo dvojica bili pravi Apoloni svojih plemena. Oči svih prisutnih bile su uperene u ova dva mladića. Posle dugotrajne i iscrpljujuće borbe Čemeru je pošlo za rukom da obori protivnika i da ga drži pritisnutog uz zemlju čitav minut. Pokliči Sijua odjekivali su dolinom. Majka Rimskog Nosa istupila je prva i prebacila izuzetno urađen ogrtač od bivolje kože preko ramena ponositog Čemera., čija je majka na ovaj izraz poštovanja uzvratila tako što je mladog Čejena darivala lepim ćebetom.
Bez svake sumnje takmičenja na kojima je učestvovao Čemer kao sasvim mlad uticala su na njegov život i na karijeru vođe svog plemena. Imao je običaj da se pojavi u najvećim krizama i na dramatičan način preuzme kontrolu.
Bik Koji Sedi imao je poverenja u svoje ljude sve dok je Čemer planirao i vodio napade. Čemer je bio strateg sposoban da u trenutku iskoristi povoljnu priliku i da je odmah iskoristi. Biku Koji Sedi bio je glavni oslonac u poslednjem efikasnom pružanju otpora belcima. Takođe se dosledno zalagao za pravo svog naroda na ravnice po kojima su lutala krda bizona i verovao je da vlada mora da se pridržava sporazuma koji je potpisala sa Indijancima. Kada je sporazum iz 1868 godine bio prekršen, složio se sa Bikom Koji Sedi da moraju da brane ono što je preostalo od nekada ogromne teritorije. Posle bitke sa Kasterom otišao je u Kanadu sa svojim poglavicom pošto se kao i on nadao da će ovaj slučaj moći da iznesu Engleskoj vladi, međutim doživeli su veliko razočarenje pošto su bili zamoljeni da se vrate u SAD. Čemer se na kraju predao u tvrđavi Pek u Montani, to se dogodilo 1881 godine i sa sobom je doveo polovinu plemena Hunkpapa. Iako im je bilo obećano da neće biti kažnjeni kda su vođeni pregovori da se vrate iz Kanade, bili su napadnuti čim su ušli u tvrđavu. U proleće su svi odvedeni u tvrđavu Rendel, u kojoj su držani kao ratni zarobljenici da bi zatim bili vraćeni u ispostavu Kamenje koje stoji. Umro je nekoliko godina kasnije.
Bio je pravi junak slobodnog naroda koji je živeo u bliskoj vezi sa prirodom, tip čoveka kakav nikada više neće biti viđen.

vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:39:28


MOLITVA SIOUX INDIJANACA



- Dopusti da se moje ruke pune poštovanja dotaknu stvari koje si Ti stvorio.

- Izoštri moje uvo da čuje tvoj glas.

- Učini me mudrim kako bi spoznao nauk koji si Ti tajnovito stavio u svaki list, u svaki kamen.

- Tražim snage, al ne da bi nadjačao svoju braću nego da bi nadvladao svog najvećeg neprijatelja - samog sebe.

- Bože, daj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promeniti.

- Daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga.

- Neka ne molim za smirenje moga bola već za jako srce da ga savladam.

- Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi već da se oslonim na vlastite snage.

- Neka ne preklinjem za spas od straha već za nadu da osvojim svoju lepotu.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:43:15


Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Geronimo2-500

Geronimo



Geronimo je rođen 1829 godine u plemenu Apača u Arizoni. Kada je napunio 17 godina položio je "ispit ratnika" i oženio se je maldom indijankom po imenu Alope. Rodila mu je troje dece. 1850 godine pleme Apača bilo je u miru sa Meksikancima i susednim indiajnskim plemenima. Geronimo odlazi sa većinom ratnika u Stari Meksiko radi razmene robe. Ostavlja samo nekolicinu da čuvaju selo. Zadržali su se u Starom Meksiku nekoliko dana, pri povratku saznaje da su Meksičke trupe napale njihovo selo i pobile većinu žena i dece u njemu. Među njima su bile Geronimova majka, žena i njegovo troje dece. Od tog trenutka u Geronimu se probuđuje ogromna mržnja prema Meksikancima za čitav život.Od miroljubivog Indijanca nastaje surov ratnik. Priključuje se opasnoj grupi Apača pod nazivom Chiricahaus i započinje svoje ratničke pohode po Novom Meksiku. Geronimo počinje terorisati i Meksikance i bele doseljenike. !870 godine uspostavljeno je primirje i Chiricaus Apači odlae u rezervat. !876 godine pokušavaju da ih premeste iz njihovog rezervata San Carlos u pustinju istočnog dela Arizone. Taj deo Arizone nazivali su "pakao". Geronimo sa stotinjak sledbenika napušta rezervat i beži u Meksiko. Narednih 10 godina Geronimo nastavlja da se bori protiv belaca i da teroriše nihova naselja. 1882 godine general George Crook započinje operaciju hvatanja Geronima. 5000 vojnika i 500 indiajanskih pomagača krenulo je u potragu za Geronimom. Četri godina kasnije i nakon pređenih 1645 milja sustigli su ga u njegovom kampu u Meksiku u Sonora planinama. Iscrpljeni i brojčano daleko slabiji Geronimo se predaje 27 marta 1886 godine. Njegova grupa satojala se je od nekoliko ratnika, žena i dece. Nedugo zatim ponovo beži, ali se još jednom predaje kada mu je vlada obećala da će mu biti dozvoljeno da se vrati u Arizonu. To obećanja vlada SAD-a nikad nije ispunila već je Geronimo postlat na težak rad. Geronimo umire 1909 godine od upale pluća.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:48:48


Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Quannah_

Quanah Parker



Quanah Parker (1845-1911). Rođen je u mešovitom braku između oca Nocona poglavice Komača i belkinje Ann Parker, koja je bila oteta od strane Komača kada je bila dete. posle bitke na reci Pease njegovu majku Ann oslobađaju Teksaški Rendžeri. Qunahov otac skrhan bolom ubrzo zatim pada u očaj i umire zbog prevelike ljubavi prema Ann. Zbog stalnih prebacivanja Quanahu da je polu belac a polu indijanac, napušta pleme i priključuje se odmetničkoj grupi Komača. Nedugo nakon toga formira svoju grupu pod imenom "Quhadi", koja se veoma brzo uvećava i postaje jedna od naj većih i naj opasnijih grupa ratničkih Komača. 1876 godine odbija da potpiše ugovor o pomirenju sa vladom SAD-a i vraća se u odmetništvo. Nastavlja da živi istim načinom života, loveći Bizone i povremeno napadajući naselja po Teksasu. !871 i 1872 godine bilo je nekoliko pokušaja Četvrtog US Konjičkog Puka da ga "ukroti" ali bezuspešnih. Kada su brojni lovci na Bizone došli u njegove krajeve i ugrozili mu lovišta Quanah je rešio da im se osveti. Regrutovao je oko 700 ratnika i to ne samo Komača već i Čejena, Arpaho i Kiowa. 27 juna 1874 godine napada njihov kamp ali ne uspeva da ih pobedi. Okjo 30-tak lovaca dobro naoružanih modernim naoružanjem u to vreme uspelo je da odbije napad Qunahovih ljudi. U drugom napadu Quanah je bio ranjen.
Godinu dana kasnije Quanah i njegova grupa bili su primorani na predaju. Odvedeni su u Kiowa-Komači rezervat u Oklahomi. Iako je većina Indijanaca teško podnosila uslove i život u rezervatu, Quanah se je dobro snašao. U narednih 25 godina zalagao se je za funkcionisanje rezervata. Borio se je za izgradnju škola, stvaranje rančerskih uslova i sađenje useva. Bio je plemenski sudija a takođe je uspostavio i plemensku policiju. Podsticao je članove plemena da prihvataju način života belaca. Međutim nije se odrekao načina života Komača, imao je pet žena i odbio je da ošiša svoju kosu. Pomoću pametno uloženih investicija postao je bogat čovek u to vreme. Iako je bio mnogo hvalje, od strane njegovi saplemenika je optužen da se je prodao belom čoveku i iz tog razloga mu nisu priznali da je poslednji poglavica Komača, već je to ostao njegov predhodnik Horseback. Uprkos njegovom naporu da se očuva rezervat Kiowa-Komači, vlada SAD-a ga zatvara 1901 godine i pravi dva zasebna kampa. Quanah umire 1911 godine na svom ranču od nepoznate bolesti

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Quanah-parker

vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:50:27


SEVERNO AMERIČKI INDIJANCI



Indijanci je pogrešan naziv za prastanovnike Amerike. Naziv je nastao nakon otkrića Amerike od strane Kristifora Kolumba 1492 godine, smatrajući da je stigo na tlo Indije. Danas je taj naziv sve ređe u upotrebi i zamenjen je sa Američki domoroci. Postoji i pogrdan naziv "Crvenokošci", koji je nastao kao posledica njihove boje kože. Spadali su u nomadska plemena mongoloidnog izgleda i prostirali su se od Kanade i Aljaske pa sve do meksika. bavili su raznorodnim zanimanjima, ali su imali jednu zakedničku karakteristiku, poštovanje prirode.
Smatrali su da niko ne polaže pravo na zemlju, već da je ona nama data na korišćenje sve dok naše duše ne odu u "večna lovišta". Iz tog razloga odnosili su se prema prirodi na način na koji ne bi remetili njenu harmoniju. Bili su lovci ali su lovili samo onoliko kolio im je bilo potrebno za preživljavanje. Imali su visola moralna načela prema životu i odnosima prema istom.



SUKOB DVE KULTURE



Naseljavanjem divlje Amerike dolazi do prvih problema u odnosu između "belog" i "crvenog" čoveka. Odnos doseljenika prema prirodi je bio rušilački u smislu seče šuma, bespotrebnog ubijanja životinja i zagađivanja okoline. Kako su Indijanci bili starosedeoci u Americi, pravili su svoja naselja na najlepšim i najplodnijim predelima Amerike. To su obično bila mesta pored reka ili pored jezera. Dolaskom doseljenika nastaje borba za te krajeve i iIndijanci se potiskuju u divlje predele. Beli doseljenici bili su nemilosrdni prema pripadnicima "crvenog naroda". Nisu prezali od ubistva žena, dece i staraca. Cilj je bio potpuno uništenje Indiajnskih (pogotovu ratničkih) plemena ili njihova izolacija po rezervatima. U oab slučaja sledio mje njihov potpuni nestanak jer uslovi u rezervatima nisu bilo dostojni čoveka. Mnogi hrabri ratnici različitih plemena nisu se mogli pomiriti sa namerama beskorpuloznih doseljenika pa su krenuli ratnim stazama.

Indijanska plemena bila su podeljena kako geografski tako i po načinu života. Mnogi od njih bavila su se u zavisnosti od geografskog položaja takvim načinom života. Plemena koja su živela uz reku bavila su se ribarenjem i živeli su od reke. Plemena nastanjena u predelu velikog slanog basena bili su pretežno siromašni i živeli su u manjim skupinama. Bavili su se sakupljanjam korenja, bobica, raznih plodova i sitne divljači, bili su stalno u pokretu i poznato ime za te grupacije je "Šošoni".
Inijanci podartika bavili su se ribarenjem, izgradnjom kanua i lovom. Jugozapadni Indijanci su nastanjivali teritorije Novog Meksika, Arizone i donjeg toka reke Kolorado. Pretežno su bili ratari. Indijanci Severnoistočnih šuma bili su poznazti po gradnji vigvama, i velikih drvenih kuća. Bili su lovci, ribari, ali i uzgajivači kukuruza. Najpoznatija plemena sa ove teritorije su Irokezi,Huroni, Mohikanci i dr....



INDIJANCI RAVNICE



Kada govorimo o borbi severnoameričkih Indijanaca protiv "belog osvajača", mislimo najviše na plemena koja su živela u ovoj oblasti. Oblast indijanske ravnice prostirala se je od reke Saskatchewan na severu do južnog Texsasa. Koko sam naziv asocira oblast je bila prerija. Ova plemena su bila nomadska, prevashodno lovci i jahači. Osnovni izvor ishrane je bio meso Bizona, tako da su stalno bili u pokretu i pratili su njihova krda. Zbog stila i načina života, ogromnog prostranstva i slobode koju im je donosila prerija, pružali su najveći otpor belim osvajačima.
Najpoznatija plemena bila su: Dakote(Sijuksi), Apači, Čejeni, Komači,Kajove, Poni, Vrane, Crne Stope, Kri ......
Povod za njihovu borbu bilo je bezkurpulozno ponašanje belih doseljenika. Kako su naseljavane teritorije na kojima su oni živeli, tako su oni potskivani u predelima koji nisu odgovarali njihovom načinu života. Stvaranje gradova i naseobina dovelo je do toga da se krda Bizona povlače u neke druge predele, a zbog nerazumnog lova radi zabave belih ljudi, broj krda se veoma intezivno smanjivao. Pojavom železnice to stanje se je još više pogoršalo. Plemena iz "Indijanske ravnice" polako ostaju bez osnovnog lanca ishranei njihov opstanak biva ugrožen.Jedini način da zaštite sebe i svoje sunarodnike je bio da krenu u pohod na belog osvajača.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:53:21

NEPISANI ZAKONI APAČA

Suđenja

Kada Indijancu neki član plemena nanese zlo, on može, ukoliko ne želi lično da reši spor, da se požali poglavici. Ukoliko sam nije u stanju da se obračuna sa počiniocem, a smatra da mu je ispod časti da se obrati poglavici, bilo ko u njegovo ime može da obavesti poglavicu o tome, tada je neophodno da se obavi istraga ili suđenje. I optuženi i oštećeni mogu da imaju svedoke. Svedoci se ne prekidaju pitanjima, već oni jednostavno kažu šta žele o slučaju. Svedoci nisu pod zakletvom, zato što se veruje da niko neće lažno da svedoči o stvari koja se tiče sopstvenog naroda.
Poglavica plemena predsedava tokom ovih suđenja, ali ako je stvar ozbiljna, poziva još dvojicu ili trojicu vođa plemena da sede sa njim. Oni određuju da li je čovek kriv. Ukoliko nije kriv, stvar je završena i oštećeni gubi pravo na osvetu, jer ukoliko želi da se lično osveti, to će značiti da se protivi presudi. Ukoliko se optuženi proglasi krivim, oštećena strana određuje kaznu, koju poglavica i njegovi saradnici najčešće prihvate.

Usvajanje dece

Ukoliko zbog rata ili drugih razloga deca ostanu siročići, što znači da su im oba roditelja mrtva, poglavica može da ih usvoji ili da ih da po želji. Odmetnuti Indijanci smeju, ako žele, da vode svoju decu sa sobom, ali ako ih ostave u plemenu, poglavica odlučuje šta će biti sa njima i tada sramota ne prelazi na njih.

Slano jezero

So smo dobijali iz jezera u planinama Hila. To je veoma malo jezero bistre, plitke vode, a u njegovoj sredini se uzdiže brežuljak. Voda je previše slana da bi bila dobra za piće, a dno jezera je prekriveno smeđim naslagama. Kada se ovaj sloj razbije, na njemu se hvataju kristali soli. Ovi kristali mogu da se isperu u jezerskoj vodi, ali se u drugoj vodi brzo rastope.
Prilikom poseta ovom mestu nije nam bilo dozvoljeno da ubijamo divljač ili da napadamo neprijatelja. Sva stvorenja mogu da dolaze na to mesto bez uznemiravanja.

Priprema ratnika

Da bi bio primljen među ratnike, mladić mora četiri puta da krene u ratni pohod uz ratnike svog plemena.
Prvi put dobija samo malo hrane. To mora da prihvati bez gunđanja. Ni na jednom od ovih putovanja nije mu dozvoljeno da bira hranu kao što to mogu drugi ratnici, već mora da jede hranu koja mu je propisana.
Na svakom od ovih pohoda on je u ulozi sluge, stara se za konje, kuva i slično. On sam zna šta treba da se uradi, ne čeka da mu neko to kaže. Nije mu dozvoljeno da govori sa drugim ratnicima osim da odgovara na pitanja ili kada mu je tako rečeno.
Tokom četiri rata, on mora da nauči sveta imena svih stvari koje se koriste u ratu, jer se, kada pleme krene ratnom stazom, obična imena ne koriste za stvari koje se na bilo koji način odnose na rat. Rat je isuviše ozbiljna stvar za to.
Ukoliko su posle ova četiri pohoda ratnici uvereni da je mladić vredan, da je odmeren u svakom pogledu, da je u borbi ispoljio hrabrost, da je bez vajkanja podneo sve teškoće i da nije pokazao nimalo kukavičluka ili bilo kakve slabosti, on glasanjem može da bude primljen u veće ratnika; ali ako neki ratnik na njega ima bilo kakvih primedbi, on se podvrgava daljim probama. Ako ih hrabro izdrži, njegovo ime ponovo može da bude predloženo. Kada pouzdano dokaže da može da podnosi teškoće bez vajkanja i da ne zna za strah, prima se u veće ratnika u najnižem rangu. Posle toga nema formalnih ispita ili unapređenja, ali on zajedničkom odlukom zauzima mesto na bojnom polju, i ako časno obavi zadatak, može da ostane na tom položaju, a od njega može da se traži da pređe na viši položaj, ili on to može sam da ponudi, ali nijedan ratnik ne bi predložio da pređe na viši položaj osim ako vođe plemena nisu uverene da je njegovo držanje na tom položaju vredno hvale.
Od ove tačke naviše, jedini izbor koji veće formalno vrši je izbor poglavice.
Starcima nije dozvoljeno da predvode ratnike u bitkama, ali se njihov savet uvek poštuje. Fizička snaga se gubi sa starošću, a to je kobno za aktivno vođstvo.

Plesovi

Svi plesovi se smatraju religioznim ceremonijama i njih vode poglavica i vrač. Oni mogu biti društvene ili vojne prirode, ali nikad bez izvesnih verskih karakteristika.

Ples zahvalnosti

Svakog leta brali smo plod juke, mrvili ga i mleli i oblikovali ga kao kolač; pleme se tada okupljalo da bi se gostilo, pevalo i veličalo Usena. Svi su izgovarali molitve zahvalnosti. Kada ples počne, poglavice su nosile te kolače i rečima hvale dopunjavali uobičajene tonove muzike.

Ratni ples

Kada ratno veće donese odluku i počne da se priprema za ratnu stazu, počinje ples. Ovaj ples se sastoji od uobičajene pesme koju pevaju ratnici praćene udaranjem u esadedene, ali je igranje živje a usklici i ratni poklicči često skoro nadjačaju muziku. U ovom plesu učestvuju samo ratnici.

Skalpni ples

Kada se ratnici vrate iz borbe, priređuje se druga vrsta ratnog plesa. Ratnici koji su doneli skalpove iz bitke pokazuju ih plemenu; kada ples počne, ovi skalpovi se stavljaju na koplja ili motke i u toku plesa se nose oko logorskih vatri. Ovaj ples ima nešto više svečanog duha od ratnog plesa. I ovde ima ratnih usklika i pokliča, koji su često praćeni pucanjem iz oružja, ali je sve uvek uzvišenije nego u ratnom plesu. Kada se sklpni ples završi, skalpovi se bacaju. Apači ih nikada ne čuvaju jer se smatraju nečistim.

Društveni ples

Početkom septembra 1905. godine, objavio sam Apačima da moja ćerka Eva, koja se zadevojčila, treba da odbaci dečje stvari i preuzme svoj položaj mlade žene. Trebalo je da bude predstavljena na plemenskom plesu, i tada, ili od tada, ratnici imaju pravo da traže njenu ruku. Svi Apači, kao i mnogi Komanči i Kiove, pozvani su da se prve noći punog meseca u septembru okupe na velikom plesu na poljani na južnoj obali Medisin Krika, u blizini sela u kome se nalazio Naiče, bivši poglavica Čokonen Apača. Trebalo je da svečanosti traju dva dana i dve noći. Tokom priprema nije propušteno ništa što bi moglo doprineti zadovoljstvu gostiju ili savršenstvu verskog obreda.
Da bi zemlja bila pripremljena za ples, trava je pokošena sa velike površine kružnog oblika.
Pesmu je poveo poglavica Naiče a ja sam uz pomoć naših vračeva vodio igru.
Prvo je Eva istupila i odigrala krug oko logorske vatre; a tada je, praćena jednom drugom devojkom, ponovo istupila i odigrala dva kruga oko logorske vatre; pa je sledeći put sa tri devojke odigrala četiri kruga oko vatre; ovaj obred trajao je oko sat vremena. Tada su nastupili vračevi koji su se skinuli do pojasa; tela su im bila čudesno ukrašena; posle njih pojavili su se plesači-lakrdijaši koji su silno zabavljali publiku.
Onda su se članovi plemena uhvatili za ruke i dugo igrali u krugu oko logorske vatre. Svi prijatelji plemena pozvani su da uzmu učešća u ovom plesu; kada se on završio, mnogi stariji ljudi su se povukli i tada je počeo „ljubavni ples“.
Ratnici su stajali u sredini kruga, a žene, dve po dve, igrale su naspram njih i određivale ratnike koji će igrati sa njima. Igralo se unapred i unazad po liniji od sredine do spoljne ivice kruga. Ratnici su stajali licem u lice sa po dve devojke, i kada su one igrale unapred ka sredini oni su išli unazad; zatim su igrale unazad prema spoljnoj ivici, a oni su ih pratili. To je trajalo dva ili tri sata, a onda se muzika promenila. Ratnici su se odmah ponovo okupili u sredini kruga, i ovoga puta svaka dama je birala ratnika za partnera. Ples je bio isti kao i prethodni, samo je sada igralo po dvoje, a ne troje. Tokom ovog plesa, koji je trajao do jutra, ratnik, ako je žena sa kojom igra bila devojka, mogao je da je zaprosi i ako se ona složi, posetio bi njenog oca ubrzo posle plesa i sklopio bi pogodbu za nju.
U prilikama poput ove, kada se ples završi, svaki ratnik daje poklon dami koja ga je odabrala za partnera i igrala sa njim. Ukoliko je ona zadovoljna poklonom, on se oprosti od nje, ali ako nije, pitanje se pokreće pred nekim ko je za to nadlležan (vrač ili poglavica) koji određuje odgovarajući poklon.
Za udate žene vrednost poklona treba da bude dva do tri dolara; poklon za devojku treba da vredi najmanje pet dolara. Međutim, devojke često dobijaju veoma vredne poklone.
Za vreme „ljubavnog plesa“, vrač je prisutan među igračima da bi terao zle duhove.
Možda više nikada neću imati priliku da okupim naš narod na plesu, ali ovi društveni plesovi na mesečini bili su u prošlosti veliki izvor naše radosti i verujem da neće biti zaboravljeni, ili se bar tako nadam.

Diktirao Geronimo (1829-1909) tokom 1905. i 1906. godine, tada ratni zarobljenik u Fort Silu

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Geronimo_IV
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:53:57


Smrt i pogrebni običaji

Stav Indijanca prema smrti - koju je smatrao proverom snage samog života - u potpunosti je bio u skladu sa njegovim karakterom i filozofijom. Prema njegovom dubokom uverenju smrt nije bila ništa strašno. Dočekivao ju je sasvim mirno i jedino težio da skonča časno jer je verovao da je to njegov poslednji poklon porodici i potomstvu. Samim tim žudeo je da umre u bici. Sa druge strane, smatrao je da je nečasno biti ubijen u svađi sa saplemenikom. Ako je čovek umirao u svom šatoru, bio je običaj da se njegov krevet iznese napolje da bi njegova duša mogla da napusti telo pod otvorenim nebom.
Ako se zanemari način na koji će umreti, najznačajnije mu je bilo da se oprosti od svojih najdražih, posebno ako je imao malu decu koju je morao da ostavi za sobom da trpe oskudicu. Ljubav koju je Indijanac osećao prema porodici bila je toliko jaka da je duboko žalio za svakim izgubljenim članom iako je bezgranično verovao u duhovnu vezu sa mrtvima.
Spoljašnji znaci žalosti za preminulim bili su daleko prirodniji i uverljiviji od primerene i dobro skrojene crnine karakteristične za civilizaciju belog čoveka. Raspuštali su kosu i sekli je u skladu sa stepenom srodstva sa čovekom koga su oplakivali. Dosledni ideji žrtvovanja lične lepote i ukrasa, odsecali su rese sa odeće i skidali nakit dok su ogrtače i ćebad ponekad skraćivali ili sekli na dva dela. Muškarci su bojili lica u crno a udovice i očajni roditelji preminulog imali su običaj da nanose povrede sami sebi sve dok im ruke i noge ne bi bile prekrivene krvlju. Pošto su se potpuno prepuštali bolu, nisu marili za ovozemaljska dobra i često se događalo da prvom prolazniku poklone svu svoju imovinu - uključujući i krevete na kojima su spavali i šatore u kojima su živeli. Za pokojnikom su naricali bez prestanka sve dok ne bi promukli ili ostali bez glasa. Ovaj melodični i zastrašujući zvuk od koga se cepa srce najviše je ličio na "naricanje" iz keltskih obreda.
U stara vremena Indijanci iz ravnica sahranjivali su svoje mrtve na drvenim skelama ili na platformama koje su postavljali visoko na drveće. Pošto nisu imali oruđa kojima bi mogli da kopaju primerene grobove, to je bio jedini način da tela preminulih zaštite od divljih životinja. Pokojnike su oblačili u najbolju odeću i zajedno sa nešto malo ličnih stvari i ukrasa uvijali u nekoliko ogrtača, a zatim i u pokrov od neštavljene kože. Kao znak posebnog poštovanja, telo mlade žene ili ratnika ponekad su sahranjivali u novom šatoru zajedno sa stvarima za svakodnevnu upotrebu. Pored ovakvog šatora ostavljali su i činiju sa hranom - ne zbog toga što su verovali da duša može da jede i pije ili koristi ono što je koristila u ovozemaljskom životu, već da bi joj ponudili skromne poklone i na taj način odali poslednju počast. Odmah posle sahrane Indijanci su rasturali logor i odlazili na neko drugo mesto da bi mrtvog čoveka ostavili u dostojanstvenoj tišini i samoći.
Indijanci nisu imali neki poseban pogrebni ritual koji su prihvatala i poštovala sva plemena iako su pogrebnu nosiljku uvek nosili odabrani mladi ljudi, a ukoliko je na njoj ležalo telo istaknutog čoveka i najhrabriji ratnici. Bilo je uobičajeno da se za poslednje boravište preminulog odabere uzvišenje koje dominira okolinom jer se sa takvog uzvišenja pružao veličanstven pogled. Ako je pokojnik poginuo u borbi, Indijanci su po veoma starom običaju prislanjali njegovo telo uz stenu ili drvo; prislanjali su ga u sedećem položaju i to tako da bude okrenuto neprijatelju da bi na taj način istakli neustrašivost svog saplemenika čak i u smrti.
Postoji dirljiv običaj koji je najverovatnije nastao da bi se sećanje na preminulog održalo živim i bliskim u ožalošćenom domaćinstvu. Pramen kose voljenog pokojnika uvijan je u neku lepu tkaninu za koju se pretpostavljalo da bi on ili ona voleli da je nose da su ostali u životu. Ovakav "duhovni zavežljaj", kako su ga Indijanci nazivali, kačen je o tronožno postolje koje je postavljano na određeno mesto u šatoru - ono koje je smatrano počasnim. U vreme obroka posuda sa hranom stavljana je ispod postolja, a neka osoba pokojnikovog pola i starosti morala je da bude pozvana posle toga da tu hranu pojede. Na godišnjicu pokojnikove smrti porodica je pozivala saplemenike i delila im odeću i druge poklone i tom prilikom pramen je sahranjivan uz odgovarajuće ceremonije.
Iako su Indijanci verovali u besmrtnost čovekove duše, nisu razmišljali o uslovima pod kojima ona najverovatnije živi u narednom životu. Ideja o "Večnim lovištima" je novijeg datuma i starosedeoci Amerike su je najverovatnije preuzeli od belog čoveka koji je gotovo sasvim sigurno njen tvorac. Primitivni Indijanac je bio sasvim zadovoljan da živi u uverenju da se duša koju je "Velika tajna" udahnula u čoveka vraća onome koji ju je stvorio. Pošto bi se oslobodila okova tela, duša se nalazi svugde; prožimala je celu prirodu, ali se i pored toga često zadrđžavala u blizini groba ili "duhovnog zavežljaja" da bi ostala u vezi sa svojim prijateljima čije je molitve mogla da čuje. Indijanci su smatrali da duša koja se odvojila od tela zaslužuje tako veliko poštovanje da čak ni ime pokojnika nisu izgovarali glasno.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:54:52


HVATAČ SNOVA


U mnogim plemenskim društvima širom sveta verovalo se da je noćni vazduh ispunjen lošim i dobrim snovima koji lete. Postojali su brojni načini na koje su ljudi pokušavali da one lepe dozovu u svoje snove.

Indijanci su u te svrhe pravili hvatače snova. Običaj je bio da se njima daruju novorođena deca i tek venčani parovi.

Indijanci imaju svoju legendu o hvatačima snova. Pre mnogo vremena, kada je svet još bio mlad, stari vrač iz plemena Lakota bio je na visokoj planini kada je dobio viziju. U toj viziji se Iktomi, veliki učitelj mudrosti, pojavio u obliku pauka. Iktomi mu se obratio na svetom jeziku, a dok je govorio, uzeo je obruč od vrbe koji je imao na sebi konjsku dlaku i perle i počeo da plete mrežu. Pričao je o ciklusima u životu - kako počinjemo život kao bebe, prolazimo kroz detinjstvo i odrastanje, do starosti kada se ciklus završava. U svakom životnom dobu postoje mnoge sile, neke dobre, a neke loše. Ako slušate dobre sile, one će vas usmeravati u pravom smeru. Kada je Iktomi završio priču, dao je vraču mrežu i rekao da je mreža savršen krug sa rupom u sredini, te da treba da je iskoristi da njegovi ljudi pronađu svoje ciljeve, da na pravi način iskoriste svoje ideje, snove i vizije. Ako verujete, mreža će uhvatiti vaše dobre ideje, a loše će otići kroz rupu. Vrač je ovo preneo svom narodu i zato sada mnogi Indijanci kače hvatače snova iznad svojih kreveta. Dobro se hvata u mrežu života, a zlo propada kroz rupu u centru mreže i više nije deo njihovih života.


Hvatač se postavlja pored prozora u spavaćoj sobi; prema verovanju, u njegovu mrežu hvataju se snovi, od kojih samo oni dobri bivaju zapamćeni. Dobri snovi, znajući put, lebde kroz mrežu, čuvaju u sebi znanje i uspomene, zatim prolaze kroz centar i klize niz perca pravo do osobe koja sanja. Loši snovi se beznadežno upetljavaju u mrežu hvatača snova i izgore na prvoj svetlosti dana.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 1:59:00


AMERIČKI INDIJANCI

“STA ZNAM O ZIVOTU? STA O SEBI? NE ZNAM, CAK NI STA SAM CINIO NEKAD, NI STA CINIM SAD. PRIVIDJAJU MI SE NEJASNA NAGADJANJA O NEKIM SVETOVIMA KOJI MI SE RUGAJU I ZBUNJUJU ME”. TAKAO WALT WHITMAN, AMERICKI PESNIK ZAMISLJA KOLUMBA KOGA NA SAMRTNICKOJ POSTELJI RAZDIRE SUMNJA. SETIMO SE IMENA NJEGOVIH BRODOVA: NINA, PINTA I SANTA MARIJA, KOJIMA JE ZELEO DA DOPLOVI DO INDIJE I CIPANGU, STO JE TADASNJI NAZIV ZA JAPAN. GEOGRAFSKE KARTE SVETA DOPUNIO JE SKRIVENOM HEMISFEROM KOJA JE IMALA DESETINE MILIONA DOMORODACA. UMRO JE U ZABLUDI DA JE PRONASAO ZAPADNU INDIJU. MISLIO JE DA JE DOMORODACKI GOVOR POGRESAN IZGOVOR NEKIH KINESKIH MESTA, A DOMOROCE JE NAZVAO INDIJANCIMA. VECERAS BUNARIMO PO MUZICI SEVERNOAMERICKIH INDIJANACA.

KOLUMBO JE OKRVAVIO RUKE POMOROM DOMORODACA I ZACETKOM TRGOVINE ROBLJEM. DA LI MU SE DIVITI ILI GA PROKLINJATI, ILI GA SAZALJEVATI JER MU JE AMERIGO VESPUCI UKRAO PRIMAT NA GEOGRAFSKOJ KARTI.

SOSONI, CUMASI, KVAKIUTL, HOPI, KAROK…. ISTREBLJENI SU DESETKOVANI I UTERANI U REZERVATE. NIJE CUDNO STO IMAJU “GHOST DANCE” CEREMONIJE TOKOM KOJIH IGROM I PLESOM PRIZIVAJU UNISTENJE ZA BLEDOLIKE I VRACANJE IZ MRTVIH UBIJENIH INDIJANACA. PUSTE INDIJANSKE ZELJE! PRILIKOM “PEYOTT” RITUALA DOMOROCI KORISTE SEME PEYOTT KAKTUSA, SVETE BILJKE ZA INDIJANCE, KOJA IZAZIVA HALUCINACIJE.

SLIKAR DZORDZ KETLIN BIO JE FASCINIRAN OBICAJIMA I IZGLEDOM INDIJANACA. SLIKAO JE “PLEMENITU RASU CRVENOKOZACA KOJA SE TOPI U DODIRU SA CIVILIZACIJOM”. 1830. GODINE MOKANOPI, POGLAVICA SEMINOLA, DOPUSTA KETLINU DA GA SLIKA POD USLOVOM DA PRVO NASLIKA POGLAVICINE LEPE CRVENE DOKOLENICE. U SELU PLEMENA SIJUKS KETLIN JE SLIKAO MALOG MEDVEDA IZ PROFILA. INDIJANAC ZVANI PAS ZAKLJUCUJE DA MALI MEDVED NE VREDI KAO CELI COVEK JER JE NASLIKANA SAMO POLOVINA NJEGOVOG LICA. INDIJANCI SE POBIJU! PAS BEZI, NJEGOV BRAT JE UBIJEN A MALI MEDVED JE TESKO RANJEN. SIJUKSI SU POVEROVALI DA JE ZA TRAGEDIJU KRIVA KETLINOVA SLIKA.

POLOVINOM XX VEKA ETNOLOZI SU ZAPISIVALI I SNIMALI INDIJANSKU MUZIKU. NAJVECE I NAJSTARIJE DRVECE NA SVETU DOBILO JE IME PO GOSPODINU INDIJANCU “SEKVOJI”. RODJEN JE 1760. FASCINIRALO GA JE TO STO BELCI “GOVORE PREKO HARTIJE”. UKAPIRAO JE DA PISMENOST UJEDINJUJE “BLEDOLIKE”. POSLE 12-OGODISNJEG RADA STVORIO JE INDIJANSKU AZBUKU. “VELIKI BELI OTAC”, POZVAO JE SEKVOJU DA BUDE CIROKI-PREDSTAVNIK U VASINGTONU.

POSLE PRONALASKA ZLATA NA CIROKI ZEMLJI BELI VOJNICI PRESELILI SU 13000 INDIJANACA U REZERVATE A LOVCI NA GLAVE “PRESELILI” SU 4000 INDIJANACA U VECNA LOVISTA, TJ. UTEPALI IH. ZBOG ROGA NIJE USPEO SEKVOJIN PLAN DA PUTEM PISMENOSTI UJEDINI INDIJANCE. DANAS IH IMA OKO POLA MILIONA, GOVORE OKO 12000 JEZIKA. UBIJAJU SE OD ALKOHOLA. A STA DRUGO RADITIT U KLAUSTOFOBICNIM REZERVATIMA. ZVAKATI PEJOT ILI CIRKATI? ODLUCITE SAMI. KARLOS NAKAI JE NAJPOZNATIJI INDIJANAC MUZICAR, SVIRA INDIJANSKU FRULU.

RENZEL POSLEDNJI KONJ JE BUBNJAR I PEVAC GRUPE “KIYAKSA”. IZVODE TRADICIONALNI POW-WOW PLES. TO JE INDIJANSKA REC KOJA ZNACI I VRAC I DUHOVNI VODJA. SVAKE GODINE U ALBUQUERQUE-U ODRZAVA SE POW-WOW OKUPLJANJE NACIJA. OKO VELIKOG BUBNJA SEDE MUSKARCI I PEVAJU I UDARAJU U BUBANJ. SLUSAMO POW-WOW PESME.

NA ARHIPELAGU SANTA KRUZ U KALIFORNIJI OSNOVNO SREDSTVO PLACANJA BILO JE CRVENO PERO MALIH PTICA. DODUSE ZA TAJ NOVAC MOZETE KUPITI SAMO JEDNU SKVO ILITI ZENU. GDE OVDE DA NADJEM MALU PTICU CRVENOG PERJA? KOLIKO JE CRVENIH PERA DOBIO SIJUKS FLOYD WESTERMAN ZA ULOGU DESET MEDVEDA U FILMU “PLES SA VUKOVIMA”? MOZDA JE VECI BROJ PERA ZARADIO PEVAJUCI SA STINGOM, KRIS KRISTOFERSONOM, WILLY NELSONOM, SA JOHNY MITCHELL I BONNIE RIATT?

NAVAHO INDIJANAC CARLOS NAKAI NAPUSTIO JE STUDIJE KLASICNE TRUBE POSLE SAOBRACAJNE NESRECE. UBRZO OTKRIVA CARI DRVENE DOMORODACKE FLAUTE. CESTO JE NACIFRANA PERJEM, PERLICAMA I IZREZBARENIM ZIVOTINJAMA. KONCERT ZA INDIJANSKU FLAUTU I KAMERNI ORKESTAR :SPIRIT HORSE” PROGLASEN JE ZA JEDAN OD NAJBOLJIH ALBUMA 1991. GODINE. NAKAI JE PRVI SNIMIO INDIJANSKU FLAUTU PRACENU ELEKTRONSKOM MUZIKOM I ZVUCIMA PRIRODE. TO JE KLASICNI NEW AGE SOUND. NAKAIEVO SVIRANJE FLAUTE MOZE DA DOCARA RANDEVU DVE PTICE U LETU.

SIN SKOTLANDJANINA I APACI INDIJANKE, SIVA SOVA, JE BIO STRASNI LOVAC NA DABROVE. KADA SU MU PRISLA DVA MALA DABRA, CIJU MAJKU JE UBIO, ODLUCIO JE DA SE BRINE O DABRICIMA I DA OKACI PUSKU O KLIN. NAPISAO JE KNJIGU O ZIVOTINJAMA. PENZIJU JE ZARADIO KAO NADZORNIK I LOVOCUVAR VELIKE OBLASTI NA KOJOJ JE BILA KOLONIJA DABROVA.

1904. GODINE NA SVETSKOM SAJMU U ST. LOUISU PRVI PUT JE PREDSTAVLJENA MUZIKA AMERICKIH DOMORODACA. CAK 400 GODINA POSLE URLIKA BRODSKIH POSMATRACA “TIERRA”, POSTO SU UGLEDALI KOPNO. INDIJANCI PROKLINJU KOLUMBA KAO GUSARA KOJI JE ZA SOBOM OSTAVIO GENOCID, EKOCID I ROPSTVO. U PREDKOLUMBOVSKOM DOBU RAT IZMEDJU INDIJANSKIH PLEMENA BIO JE NORMALNO STANJE STVARI. SLUSACEMO RATNE PESME OLEMENA NAVAHO.

BORBENA TAKTIKA INDIJANACA UTICALA JE NA IZGLED VOJNICKE UNIFORME EVROPSKIH DOSELJENIKA, KOJI SU PRVI SHVATILI VAZNOST KAMUFLAZE I PRIKRIVANJA. PRVA ARMIJA KOJA JE USVOJILA PRAKTICNU ZELENU UNIFORMU BILA JE AMERICKA. U II SVETSKOM RATU U AMERICKOJ VOJSCI BILO JE 25.000 INDIJANACA. JAPANCI NISU USPELI DA PROVALE AMERICKE SIFRE, JER SU VEZISTI BILI NAVAHO INDIJANCI. NA ZALOST JAPANCI NISU POLIGLOTE I NE POZNAJU 12000 INDIJANSKIH DIJALEKATA. SVE JE TO SAMO ISTORIJA. POBEDNICKE PESME NAVAJO INDIJANACA.

MUSKARCI IZ PLEMENA SEMINOLA, UMESTO PANTALONA NOSE MAXI ZENSKE HALJINE. KUKUN, JOVOVE SUZE, CRNOOKA SUZAN, KOZJE OKO, AVIKIVIKI. OVO SU NAZIVI BILJAKA OD CIJIH BOBICA INDIJANCI PRAVE OGRLICE I SLICNE DZIDZA-BIDZE. DA NIJE BILO INDIJANACA EVROPLJANI NE BI UPOZNALI MOKASINE, NAJLAKSE I NAJUGODNIJE CIPELE. DOSELJENICI SU IMALI 600 ZABLUDA O INDIJANCIMA. NISU ZNALI KAKO DA OBJASNE INDIJANSKU OKRETNOST, ZILAVOST I FIZICKU SNAGU, PA SU MISLILI DA INDIJANCI OSTAVLJAJU U ZIVOTU SAMO NAJJACU NOVORODJENCAD, KAO STO SU TO RADILI SPARTANCI. KARLOS NAKAI I PESME VECERNJA ZVEZDA I STARO DOBA.


Izvor: Novi Radio Beograd

vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 2:03:01

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 SittingBull-3

Bik Koji Sedi (Tȟatȟaŋka Iyotȟaŋka), veliki poglavica indijanskog plemena Sijuksa (Lakota), rodio se između 1830. i 1835. gdoine u plemenskoj zajednici Hank-Papa. O njemu su po Divljem zapadu kružile razne, često izmišljene, a često i istinite priče. Neki su ga smatrali najboljim vođom i ratnikom koga su Sijuksi ikada imali, drugi su mu zamerali versku zaslepljenost i fanatizam, a neki su čak mislili i da je prorok! Bledoliki nisu prezali ni od kleveta kada je bilo potrebno da se ocrni Bik Koji Sedi, pa ipak, niko živi nije mogao da mu porekne hrabrost, mudrost i ljubav prema napaćenom indijanskom narodu. Crveni ratnici uvek su u svome vođi gledali heroja i junaka nad junacima.



Zlato u Frenč Kriku

Ugovor u Laramiju potpisan 1868. godine (poništen 2007.) između bledolikih i Indijanaca garantovao je Indijancima da će Crne planine u Južnoj Dakoti biti njihovi dokle god bude trave na pašnjacima. Ali, 30. jula 1874. godine u Frenč Kriku na Crnim planinama pronađeno je zlato! Sa svih strana nagrnuli su kopači i avanturisti željni bogatstva, a američka vlada nije ništa preduzela da ovu najezdu spreči mada ju je ugovor na to obavezivao. Indijanci su morali da se bore da bi odbranili i sačuvali svoju zemlju i plemena Sijuksa i Čejena ujedinila su se na čelu s Bikom Koji Sedi, Ludim Konjem (Thašuŋka Witko – bukvalno: "njegov konj je lud"), Mržnjom i ostalim poglavicama.
Kada je američka vlada čula za to, poslala je svoju komisiju da pregovara o kupovini Crnih planina. Bledoliki su nudili Indijancima ili 6 miliona dolara u gotovom ili 400 hiljada dolara godišnje dok se ne ispuni ova suma. Ali, Indijanci su znali vrednost ovog zemljišta i tražili su 50 miliona dolara, što u stvari nije bilo preterano.
Na to su Jenkiji protiv "prljavih gramzivih crvenokožaca" poslali vojsku na čelu sa generalima Krukom, Gibonom i Terijem.

Željan slave

U vojsci generala Terija nalazio se neki pukovnik Kaster, mlad, lep i ambiciozan čovek, ali neobično okrutan i samoživ. Sin bogatog zemljoposednika, Kaster je bio vaspitan da mrzi Indijance i da ih smatra nižom rasom. Kad je napunio 18 godina, otac ga je upisao u vojnu akademiju Vest Point koju je završio kao poslednji u klasi. Čin je jedva dobio 1861. godine, a u borbu protiv Indijanaca pošao je da bi se na neki način proslavio. Sa sobom je poveo i jednog novinara, urednika lista "Tribjun" da opisuje njegove pobede nad Bikom Koji Sedi i Ludim Konjem.
Kada je puk generala Terija kod ušća reke Big Horn naišao na indijanske tragove, komandant je rekao Kasteru:
- Vi pratite trag i ukoliko, kao što pretpostavljam, vodi do Litl Big Horna, tamo sačekajte generala Gibona. Naravno, ako ne bude neophodno nešto preduzeti i pre generalovog dolaska. U svakom slučaju obaveštavajte me o svemu!
I tako je Kaster krenuo uz Big Horn, pritoku reke Jelouston, maštajući o budućoj slavi i ne pomišljajući da su Indijanci namerno ostavili tragove da bi bledolike namamili u klopku.

Klopka kod Litl Big Horna

Sijuksi i Čejeni ulogorili su se na obalama reke Litl Big Horn, pritoke Big Horna, u podnožju istoimenih planina i čekali. Kasteru, naravno, ni na pamet nije padalo da se pridržava naredbe dobijene od generala Terija. Čim je izbio na reku, odmah je pozvao svoje saradnike i rekao im: "Napašćemo sever, jug i centar. Vi ćete, Reno, komandovati severnim napadom, vi, Bentine, držite centar, a ja ću napasti južnu stranu!" Reno i Bentin dobili su po tri čete konjanika dok je Kaster za sebe zadržao pet četa, tj. 213 ljudi.
Kad je jedan indijanski izviđač, po imenu Polužuto Lice, koji se nalazio u vojsci bledolikih čuo za Kasterovu odluku, otišao je kod njega i rekao mu:
- Ja poznajem Sijukse i Čejene. Dozvoli mi da ti dam jedan savet: ne deli vojsku jer ovde ima mnogo Indijanaca!
Ali Kaster nije poslušao i odgovorio mu je:
- Ti budi izviđač i meni ostavi da se brinem o ratu i borbama!
- Onda se treba pripremiti za smrt.
Kasnije, kad je bitka već bila završena, Bik Koji Sedi je kazao: "Nisam ja ubio Kastera, on je sâm tražio smrt. Jurio je kao ludak i ništa nije mislio!"
I zaista, Kaster je bio ubeđen da Indijanci spavaju i kazao je pre napada svojim ljudima: "Svi neprijatelji mirno spavaju i bitka će biti gotova kroz nekoliko minuta".

Bledoliki su izginuli

Kasterovu nesmotrenost i brzopletost prvi je platio major Reno koji se iznenada našao u klopci. Tada je, pod kišom strela i metaka, naredio da se po svaku cenu vojska povuče do obližnjeg koliko-toliko zaštićenog proplanka. Uz put je izgubio oko 30 ljudi, a ostale je spasao sigurne smrti. Major Reno je tada odlučio da na proplanku dočeka kraj borbe i nije ni trepnuo kad mu je Kaster po jednom izviđaču poručio: "Požurite, potrebno nam je hitno pojačanje!"
Pošto su Renoove čete naterali u bekstvo, Indijanci su se svom snagom bacili na Kastera. Što se tiče kapetana Bentina, on je brzo shvatio šta se događa, odbio je da pođe u napad i zaobilaznim putem stigao je Renoa. Prethodno je generalu Teriju javio po ađutantima da pošalje pojačanje. Kaster je u jaruzi uzalud čekao Renoovu pomoć. Zbog otkazivanja poslušnosti majoru Renou je kasnije suđeno, ali je oslobođen presudom koju nisu potpisale sve sudije.
Sukob kod Litl Big Horna bio je jedan od najžešćih koji se ikada odigrao između bledolikih i Indijanaca. Indijanci su se besno borili, a predvodio ih je Ludi Konj, dok se Bik Koji Sedi volšebnim rečima obraćao bogovima. Ali i američki vojnici hrabro su se suprotstavljali, a Kaster se poneo kao pravi heroj iz priča. Kada su svi njegovi borci izginuli, on je ostao sâm među neprijateljima mašući sabljom iznad glave. Sa sabljom u ruci je i pao, pogođen smrtonosnim hicem.

Krvavi pir

Evo šta je poglavica Drvena Noga (Kamâxeveohtahe) rekao o poslednjim trenucima ove krvave bitke: "Čim se glavnina indijanske vojske sastala u maloj dolini gde su pali poslednji bledoliki vojnici, dogodilo se nešto veoma neobično. Izgledalo je da su svi bledoliki mrtvi, ali se jedan od njih iznenada podigao oslanjajući se na levo koleno. Dobro sam ga video. Gledao je unezvereno i videlo se da je teško ranjen. U desnoj ruci stezao je pušku. Mnogi Indijanci posmatrali su ga sa strahom, kao da se iznenada iz večnih lovišta vratio među ljude. Tada mu je prišao jedan crveni ratnik, zgrabio pušku i ispalio mu hitac u lice. Bio je to poslednji vojnik ubijen u bici kod Litl Big Horna u kojoj su izginuli svi naši neprijatelji".

"Igra duhova"

Pošto su skinuli odela svim ostalim vojnicima i oficirima, Čejeni i Sijuksi navalili su na vojsku Renoa i Bentina čiji bi kraj bio sličan Kasterovom da se neko nije setio da zapali travu i žbunje. Kako je vetar duvao prema Indijancima, požar se ubrzo proširio do mesta odakle su ovi spremali odlučni napad. U zabuni i trci koja je nastala bledoliki su iskoristili priliku i utekli.
Posle bitke kod Litl Big Horna usledile su iz Vašingtona krvave odmazde koje su brzo slomile otpor indijanskih plemena. Indijanci su tada potražili utehu u misticizmu i religiji. Nova religija je dobila ime "Igra duhova", a njen tvorac bio je jedan mladi vrač iz plemena Pajuta kome se prikazalo veliko indijansko božanstvo. Božanstvo mu je poručilo da će se preci Indijanaca vratiti iz večnih lovišta, da će bizoni ponovo trčati po poljima, da će bledoliki uljezi biti isterani. Ali da bi se to dogodilo što pre, Indijanci treba da igraju obredne igre i govore tajanstvene reči. "Igra Duhova" se brzo raširila i donela novu nadu Indijancima koji su umirali po prljavim nezdravim rezervatima od gladi i raznih bolesti. Vrač je rekao Čejenima: "Morate biti strpljivi. Ne smete nikoga da napadate, da se borite i činite zlo. Jednoga dana sve će vam biti plaćeno!"
Tako su plemena koja su prihvatila novu religiju odustala od svakog otpora. Jenkiji su to ubrzo osetili i da bi ubrzali događaje i što pre ih strpali u rezervate zabranili su "Igru duhova". Indijanci, razume se, nisu poslušali i tada je uhapšen najugledniji pristalica religije, Bik Koji Sedi.

Poslednji sukob

U noći 14. decembra 1893. godine četrdesetak ljudi indijanske policije u službi Amerikanaca, na čelu sa Bikovom Glavom došlo je u Stending Rok blizu Grand Rivera gde je živeo Bik Koji Sedi. "Tvoji ljudi", rekao mu je Bikova glava "rade nešto što zakon zabranjuje. Sada su u šumi i igraju zabranjenu 'Igru duhova'. Zato moramo da te uhapsimo". Bik Koji Sedi nalazio se u svom šatoru sa ženama i sedamnaestogodišnjim sinom, Gavranovom Kandžom. Nije se bunio, samo je rekao: "Pustite me da se obučem. Hoću da uzmem svoje najlepše odelo". Tada su žene počele polako da ga oblače i minuti su prolazili. Kad je Bik Koji Sedi bio gotov, "Igra duhova" je već uveliko bila završena i ratnici su se okupljali ispred šatora svog poglavice. Bik Koji Sedi izišao je napolje okružen policajcima. Napolju je čekalo 160 crvenih ratnika. Gavranova Kandža mu je doviknuo: "Govorio si da se nikada nećeš predati, a sad te odvode prljavi policajci!" A Bik Koji Sedi je odgovorio: "Ko kaže da sam se predao?" i zgrabio pušku.
To je bio znak za opštu uzbunu. U metežu koji je nastao poginuo je i slavni poglavica Bik Koji Sedi. Hitac jednog policajca pogodio ga je pravo u lice. Dve nedelje kasnije američki vojnici su kod mesta Vunded Ni (Ranjeno Koleno) poklali mnogo Indijanaca, njihove žene i decu. To je bio jedan od najokrutnijih pokolja u istoriji američkog kontinenta koji je konačno ugušio svaki otpor crvenih ratnika. Tako se sa Bikom Koji Sedi završava prava istorija ponosnog indijanskog naroda.

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Sitting_bull_and_buffalo_bill_c1885
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 2:06:19

ŠOŠONI

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 91999-004-CD259073

Najveći poglavica Šošona je bio Heebe Tee Tse .

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Shoshone-chiefs

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Shoshone-women

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 ShoshoneCampAround1900-500

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Shoshone
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od vivijen Pon 7 Mar - 2:08:36


Sveta lula

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Calumet

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 220px-Peace_pipe

Obično nazivana 'lula mira' ili 'calumet', sveta lula imala je versko i političko značenje za domorodačko stanovništvo Severne Amerike. Duvan simbolizuje čudo stvaranja, a njegovim pušenjem ljudi pokazuju svoje poštovanje Velikog Duha, stvoritelja svega. S dimom koji se uzdiže iz lule, uvis se prema Velikom Duhu uzdižu i ljudske molitve, misli i osjećaji. Ako vlasnik lule živi dobrim i religioznim životom, biće mu uzvraćeno ćašću i snagom koju će dobiti.
Lula mira imala je važnu ulogu i u političkom životu, a naročito u regulisanju odnosa između evropskih naseljenika i Indijanaca. Pušenjem svete lule uspostavljali su se odnosi prijateljstva i sloge među dvema kulturama. Odbijanje učestvovanja u obredu pušenja Indijanci su doživljavali kao izuzetno veliku uvredu.
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta - Page 2 Empty Re: Indijanci - starosedeoci americkog kontinenta

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu