Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Join the forum, it's quick and easy

Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...
Zvezdan Forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Koliba u istoriji

Ići dole

Koliba u istoriji Empty Koliba u istoriji

Počalji od vivijen Sre 30 Mar - 17:26:51


Koliba u istoriji 513471_70-iz%20kuce

Koliba u istoriji


Erik Hobzbaum napisao je "skraćenu istoriju dvadesetog vijeka", od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla.

Za divno čudo, s obzirom na vrijeme i društvo, sačuvano je dosta fotografija Gavrila Principa i sredine u kojoj je živio. Kao što se u sunčevom zraku koji je našao pukotinu u daskama i prostrijelio mračnu prostoriju vidi izrezak života – sa zrncima prašine što se otimaju da ostanu što duže u svjetlosti, stvarima i ljudima koji se gube u sve tamnijim konturama što su dalje od zraka, dok u uglovima sve ne nestane u mraku – tako se na ovim fotografijama nazire trag ogromne misterije koja obavija Maloljetnika u čijem je znaku protekao dvadeseti vijek. On je u istoriji ono što je Artur Rembo u poeziji: meteor koji se pojavio mimo poznatih zakona o kretanju nebeskih tijela.

Kako god se to dešavalo, lijepo je: u truloj civilizaciji koja je pohlepu pretvorila u cilj života, a borbu za opstanak u jedinu istinu o ljudima, i koja se rušila sa visina svoga bogatstva i svojih iluzija, prijeteći da zaguši život na zemlji, usred te buke i bijesa pojavila se figura neukrotivog Maloljetnika što pljucka u požar čačkajući zube i mirno ulazi u njega kao da jedini zna tajni smisao zbivanja, kao da jedini zna da je riječ o nečemu drugom i nekome drugom a ne o tome što ljudi misle da vide, misle da rade, misle da znaju, a ponajmanje o tome čemu se nadaju.

Ovo i nije heroj, jedva ako se otkačio od majčine suknje, ali opet teško da je bilo heroja koji se toliko rugao strahu, bio tako siguran na svom putu, kao da ga vodi lično Atina za ruku, koji je s toliko lakoće odustajao od života, a čije je golobrado lice tako silovito obasjalo istoriju.

Kad je ubio austrougarskog princa 1914, na Vidovdan, najveći paganski praznik južnih Slovena, bilo mu je dvadeset godina. Kao maloljetnik nije mogao biti osuđen na smrt, tako da je bačen u tamnicu, gdje je umro na kraju rata, kao najomrznutiji dječak Evrope, bukvalno pod ruševinama Austrougarske carevine.

Bolešljiv, mršav i ispijen, blijedoga lica, s nekim neobičnim pogledom koji bi djelovao kao pospan da nema u njemu nečeg zanesenog, kao usnulog, i zato nepokolebivog. Stiče se utisak da se život ovoga dječaka već desio; odavno je sve obavljeno, samo boginja pronosi njegovu opranu glavu kroz neprijateljske redove.

To isto se nazire i na grupnim fotografijama, ali na još čudniji način. Postoje fotografije sa drugim zavjerenicima i mladobosancima. Gavrilo među njima nije bio ništa posebno. Pa ipak, na tim fotografijama Gavrilo Princip privlači pogled kao neko izdvojen, odabran, sjenovit. Svi drugi djeluju kao ljudi u kojima i oko kojih se nešto dešava, oni su u okolnostima i u toku zbivanja, psihološki i socijalno, samo Gavrilo izgleda kao zalutalo biće, nešto konačno, dovršeno i zatvoreno, izvan okolnosti i samoga sebe. Može biti da je ovo posljedica tuberkuloze – plućni bolesnici, naročito ako su mladi, vuku preko lica i u ponašanju nešto kao sudbinsku sjenku.

Zna se da je taj atentat pun nevjerovatnih slučajnosti. Amaterski organizovan, skoro neizvodiv, sve je ispalo drukčije i više puta potpuno propalo, dok prinčevska povorka nije nabasala na Gavrila kao da ga je tražila kroz cijelo Sarajevo. I ako je od sudbine, mnogo je.

Postoje i fotografije njegovog sela, roditelja i rodne kuće.

To je najsiromašnija koliba u Evropi. Sve je na ivici ničega. Koliba je sklepana od najbjednijeg materijala, samo koliko da se drži, sve je golo, unutra i oko nje, na hercegovačkom kamenu, ljutom od samoće; nije se ni stiglo do ideje o ukrasima. Jezivi pritisak elemenata, za one koji su u njima odrastali ništa nije tako nezaboravno, blještava svjetlost i oštra sjenka, opojni mirisi, ljuti ukusi, čisti pokreti i glasovi, jedva poneka domaća životinja u carstvu zmija što igraju po kamenju. Život je nešto kratko, čisto i neshvatljivo. Ostalo su naslage đubriva.

U toj kolibi je Gavrila Principa istorija poljubila u usta. Rijetki su takvi ljudi, u njima nema ništa lično, a mnogo je neljudskog, kao mjesečare neka sila ih vodi tajnom cilju. Teško je o njima misliti, a istovremeno su nezaobilazni i privlačni, kao da nešto zove iz njih, ali nemušto. Tama, tama, dubina i tajna. Ništa Gavrilo nije uradio u životu, čak su ga iz gimnazije izbacili, a u vojsku ga nijesu primili. Kao da su sva vrata društva zatvorena za njega. Onda se odjednom, pred njim i samo za njega, širom otvori kapija koja se ni za koga ne otvara. Sukne u istoriju, dva hica i gotovo, kao ispod kamena zmija s kojom je rastao. U dvadesetoj godini u najdublju tamu tamnice, u dvadeset i četvrtoj smrt. Pa čovjek pomisli da tu nema ništa, samo slučaj i nesreća, ali ko, ili šta, tako smišljeno, tako precizno i, iznad svega, tako prekrasno kroz njega stvara svoje djelo? Slučaj, ali u okviru istorijske nužnosti. Trebalo bi imati veću dušu i širu svijest da bi se razumjeli ljudi koji razbijaju okvire svijesti i istorije.

Koliba u istoriji 513471_70-sud

Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji! Reći najdublju istinu o dvadesetom vijeku, reći je i odmah je glavom platiti, jer je dosegnut maksimum života, eto, kad bih takvo nešto mogao, drukčije bi se i pisalo i čitalo, pa i živjelo.

Dječak iz kolibe je 1914. godine bio jedini čovjek u Evropi, nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovjeka i ušla sa njim u rat do istrebljenja. Indijanac, crnac, proleter, žena i dijete, rudar i logoraš, tuberkulozni anđeo vođen nježnom boginjom što je htjela tako da ga utješi: evo, sine moj posljednji, gurni ovu građevinu prstom, to će ti se dopasti, a otac će ti uračunati u pravednost.

Erik Hobzbaum napisao je "skraćenu istoriju dvadesetog vijeka", od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla. U svakom pokušaju da se probije čovjek kroz zidine zatvora, da poniženi i uvrijeđeni dignu glavu, da misao i osjećanje zbrišu okove računa i pohlepe, izdaje i podvale sa srca i istorije, u svakom pokušaju ponovo dječak Gavrilo, gladan, jektičav, go i bos, izlazi iz mračne kolibe i žmirka na suncu. On je heroj procesa koji će se u dvadesetom vijeku zvati "dekolonizacija".

Tako bi izgledala istorija "nemogućeg dvadesetog vijeka", onoga koji je prošao ispod površine i nije se desio. Vijeka bez svjetlosti i bez izlaza, u kojem su možda, kao nikad ranije u istoriji, tolike mase nevinih i hrabrih tražile zrak svjetlosti i ostale u mraku, prevarene, udavljene, izbrisane. Vijek liči na jedan san u kojem sam vidio prostoriju u kojoj je sve zapušeno i zamračeno, i prozori i vrata, i ključaonice i sastavci između vrata i dovratka. San se, doduše, odnosio na moj život, a ne na vijek, ali ako se ni moj život, po ugledu na druge, nije pojavio na svjetlosti božjega dana, osim kao sramotna varka, neka bar ova noćna vizija o meni posluži kao metafora za nešto, ili nekoga, što jeste. Čovjek služi životu kako može.


U ovoj kolibi čovjek živi bez posrednika, go pred Bogom. Zbog te golotinje ništa se o njoj ne može razumjeti, još manje joj se mogu dodati ideje nego ukrasi, ništa osim vatre, lonca na vatri i onoga što se začinje u očima oko vatre. To je svijet prije laži i jači od laži.

Ipak, zašto je ovaj zadimljeni vazduh u kolibi, ispunjen smradom stoke što tu živi zajedno sa ljudima, toliko nabijen osjećanjima i sjećanjima?

Neko je veliko blago, iz tajnih riznica, Gavrilo Princip prosuo u svoj vijek ne bi li spasao ljude, pa i ako mu nije pošlo za rukom, nečemu je služilo. Ako ništa drugo, Maloljetnikova čistota je obasjala nesreću miliona, kao što je koliba, ulazeći u istoriju, svojim tankim pramenom dima dala nešto ljudsko njenom lažnom sjaju i ruševinama. Ko je u krvavoj priči sa sarajevske kaldrme princ, a ko atentator? Šta je palata, a šta koliba, kad se sa očiju skine koprena?

Ako se sudi po umnožavanju sile i para, dvadeseti vijek je bio američki, ali ako se gleda po nadama i zanosima ljudskih masa, po uloženom naporu i žrtvama, onda je bio jugoslovenski. Jugoslovenski je najviše po snazi iluzija i uzaludnosti vjere, jer dvadeseti vijek je, više nego ijedan što se pamti, vijek beznađa. Na njegovom izlazu piše: "Sve je bilo uzaludno", a na ulazu je izgleda pisalo, sudeći bar po srcima revolucionara koji su ga obilježili: "Sve je moguće". Između ovakvih rečenica mogu da stanu strašne drame, a ako su zbijene u životu jedne ili nekoliko generacija, onda scena liči na poprište kakvo istorija rijetko pravi.

Više nego u drugim vjekovima, u ovome se vidjela iluzija sile i bogatstva. U tu iluziju je pucao Gavrilo Princip. Srušila su se tri velika carstva i nekoliko manjih, austrougarsko, francusko i englesko, a dva su se nova otimala za vlast u svijetu, sovjetsko i američko. Na izlasku iz vijeka, na ruševinama logora i atomskih bombi, ostao je nepobjedivi kauboj. Ni ta slika nije bez tajne: u zagrljaju s papom. I Bog kad umre u istoriji, iza njega ostanu taština i pohlepa.

Sovjetsko carstvo je bilo najefemernije u istoriji, američko je izašlo iz te borbe kao najveća sila u istoriji; svjetsko carstvo kome se kraj nije nazirao. Pa se i ovo čudo snage i volje, sa bombardovanjem Jugoslavije u posljednjoj godini vijeka, pretvorilo u iluziju, trajalo je koliko i bestseleri koji su bili posvećeni njegovoj nepobjedivosti u vječnosti

[You must be registered and logged in to see this link.]
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61735
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu