Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Join the forum, it's quick and easy

Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...
Zvezdan Forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Tadićev rat

Ići dole

Tadićev rat Empty Tadićev rat

Počalji od vivijen Uto 2 Avg - 23:58:12



Tadićev rat Boris

Published on August 2, 2011

Tadićev rat

On je od slomljenog političara postao svesni saučesnik svih koji veruju da je slamanje Srbije formula svetske stabilnosti.

Nije baš da zbog toga preporučujem nekog da gori u paklu, ali držim pogrešnom konstataciju o tome da je poslednja kriza poraz Tadićeve kosovske politike. Naime, sve ovo što se odigravalo poslednjih dana, zaključno sa skupštinom, mnogo je gore i mnogo više od poraza. Ali da krenemo od početka.

Poraz njegove politike – kosovske i svake druge – dogodio se 9. septembra prošle godine u Ujedinjenim nacijama. Šta je urađeno tog dana, videćemo posle male inventure šta je urađeno pre toga? Slobodan Milošević – koga, za razliku od većine savremenika, nisam sklon da optužim kao glavnog krivca za teritorijalni gubitak Kosova, doduše njegove naslednike još manje – nastupio je 90-tih sa idejom da se Kosovo ima braniti po svaku cenu uključujući i rat.

Za to vreme žive su bile inicijative intelektualaca, poput akademika Ćosića i Despića, da se Kosovo podeli sa Albancima i da se nevolja teritorijalno amputira. Ne znam da li je Milošević ikada o tome razmišljao i koliko ozbiljno, ali i ako jeste, moralo je da ga prođe čim je video papir iz Rambujea. Jer, ko god je tada pomenuo Kosovo, taj je mislio na Srbiju. Kartografija je samo zavodila naivne: rambuješki papir, istorijski najsličniji austrougarskom ultimatumu iz 1914, nije govorio o otcepljenju Kosova, on je sadržao snažne elemente okupacije Srbije. Tako da, ako ne bih ulazio u cenu koju je Srbija 1999. godine platila, ne bih rekao da je Milošević ratovao sasvim uzalud. Uostalom, ostavio je iza sebe rezoluciju 1244 kao komad daske na pučini za koji su se pridržavale sve vlade posle njega uključujući i Tadićevu.

Zoran Đinđić se Kosovom bavio malo i ono koliko mu se posvetio pred kraj života držim da se precenjuje. Sudeći prema onome što je ostalo iza njega i još više po onome što su manje ili više otvoreno zagovarali negovi ljudi, moglo bi se reći da je i on bio najbliži ideji podele. Posle njega, Zoran Živković je ostavio svedočanstvo da je podela bila gotova stvar, kao i ulazak u EU 2007. godine, samo da su ga onako pametnog i naoružanog vizijom pustili još malo.

Voja Koštunica je prvi posle Miloševića razumeo da nije u pitanju Kosovo, već Srbija. Njegova odbrana Kosova, posebno u vreme proglašenja nezavisnosti, uključivala je sva sredstva osim rata. Rekao bih da se to već u to vreme podrazumevalo, dakle nije bilo potrebe ni da se naročito ističe, kako Srbija u aktuelnoj konstelaciji snaga ne može da ratuje za Kosovo. To bi zauvek i ostalo u drugom planu da Tadić nije u noći sa subote na nedelju onako pompezno inaugurisao svoju bezuslovnu mirovnu politiku, o čemu će tek biti reči.

To što Koštunica nije želeo da ratuje, naravno, nije naišlo na oduševljenje Zapada, ali je njegova pravna i politička borba za Kosovo bila sasvim dovoljna da ga tamo dožive kao protivnika i da učine sve da ga sklone sa vlasti.

Tadić, koji u vremenu kohabitacije strancima deluje kao neko mekši i nagodniji, suštinski još ne ispoveda drugačiju kosovsku politiku od Koštunice. Istina, on tu politiku modeluje u dva pravca. Na jednom, za razliku od Koštuničinog „ne” Zapadu, koje je zaista „ne” i ništa drugo osim toga, Tadićevo „ne” jeste poziv Zapadu na dogovor o podeli. Zato Tadić odustaje od tužbe protiv zemalja koje su Kosovo priznale i ide na mekšu varijantu traženja mišljenja od Međunarodnog suda pravde o legalnosti kosovske nezavisnosti. Na drugom pravcu, Tadić pokušava da izađe iz Koštuničinog rova, u kome je Kosovo postalo gotovo jedina tačka srpske politike, i, pošto je preuzeo svu vlast, prima u Beogradu Džozefa Bajdena, sa kojim se dogovara da se Srbija i SAD „slažu da se ne slažu oko Kosova”.

Naravno, Tadić pokušava da drži pod kontrolom situaciju oko Kosova verujući da je deblokirao i put EU integracija i ostale političke aspekte. Usput pravi niz ustupaka kojima je slabio kosovsku poziciju, gde se posebno isticalo njegovo prihvatanje Euleksa, važnog segmenta odbačenog Ahtisarijeviog plana.

Padajući u ekonomsku krizu, Tadić se odriče međunarodnog balansa između Istoka i Zapada, ključne stvari koja mu je davala snagu, i sve adute baca na EU. Zapad to, naravno, prati, pomaže mu u beslovesniom zaduživanju, gradi mrežu oko njega i, svestan da je potpuno u njoj, od njega zahteva napuštanje kosovske politike. To se, naravno, nije dogodilo odlukom MSP, koja i nije bila toliko strašna, koliko je bilo strašno ono što je usledilo.

Srpski predlog rezolucije za Generalnu skupštinu UN, koju je usvojio srpski parlament, zapadne zemlje doživljavaju kao neprijateljski čin Srbije. Niko se više ne seća onog da se oko Kosova „slažemo da se ne slažemo” i Tadić praktično tog 9. septembra biva konačno slomljen prihvatajući da mu rezoluciju pišu zemlje sponzori nezavisnog Kosova. Šta se dogodilo tog trenutka?

Dakle, dok je Milošević branio Kosovo svim sredstvima, pa i ratom; dok je Koštunica branio Kosovo svim sredstvima osim rata – Tadić je tog dana pristao da Kosovo brani svim sredstvima koja mu dozvoljava Zapad. Stvar je utoliko tragičnija što se radi – videlo se i tada a danas još više – o zemljama koje svim silama insistiraju ne samo na kosovskoj nezavisnosti već i na jednoj specifičnoj vrsti srpskog političkog, ekonomskog i identitetskog sloma kao uslova za nastavak puta Beograda ka EU. Tog trenutka poražena je srpska politika na Kosovu, tog trenutka poražena je svaka srpska politika. Tog trenutka Tadić je politički slomljen čovek, koji kao jedinom stvari kojom još može da zaduži Srbiju raspolaže svojim odlaskom sa scene. Njemu to, naravno, ne pada na pamet i tom odlukom on postaje saučesnik, vremenom sve aktivniji, u jednom zločinu koji se na više razboja događa na naše oči. Koliko god intenzivna i teška za gledanje, poslednja kosovska kriza je samo deo toga što se dogodilo mnogo pre.

Poraz Tadićeve kosovske politike se dakle desio prošle godine. A šta se desilo sad? Ako pogledamo Tadićevu deklaraciju o Kosovu, ona je od poslanika zahtevala podršku kosovskoj politici koju trenutno vodi. Nema tu ničega izvan statusa quo, politike za koju smo konstatovali da je propala. Ničeg novog, nikakvog diskontinuiteta, nijedne promene. Tu zapravo nema nikakve politike, i tu je jedina politička konstanta činjenica da će Tadić braniti Kosovo i Srbiju onoliko koliko mu to dozvole zapadne zemlje. Kako je onda moguće da su, podržavajući deklaraciju, tu politiku podržale sve srpske stranke osim DSS i LDP? Kako je moguće da su i opozicione stranke konstatovale Tadićev poraz i dale mu amin da nastavi s tim? Da li to znači da će i one ubuduće braniti Kosovo samo onoliko koliko im to dozvole?

Naravno, Tadić je postavio jednu matricu srpske politike iz koje će se i posle njega teško izaći. U toj matrici Kosovo je žrtvovano, ali ne toliko našim neizvesnim EU integracijama koliko tome da nas ovi sa Zapada ne diraju i da nas ostave malo na miru. Naravno, takva politika žrtvovanja Kosova ostatku Srbije možda bi se i dala braniti, samo kada bi postojala ijedna garancija da nas stvarno neće dirati. Umesto toga, postoje jasne garancije da će nas dirati a te garancije sastoje se u tome što nas već itekako diraju. A evo zašto?

Ko god da je vladao Srbijom u poslednjih 20 godina pokazivao je, uglavnom na svojoj koži, da ne postoji nikakva izolovana kosovska politika. Naprotiv, Kosovom možete da se bavite usput, ono će opet biti centralni deo vaše politike. Možete njime uopšte da se na bavite, možete da zabranite svaki pomen Kosova, i na centralnom delu svoje politike imaćete jednu veliku belu praznu fleku, koja takođe jeste politika. Jer, kosovska politka, samo je špic bilo kakve srpske politike i, ako amputirate Kosovo, amputirali ste Srbiju; ako ste se odrekli Dečana, odrekli ste se Niša, ako žrtvujete Mitrovicu, neće vam ostati ni Terazije.

To nije nikakva mitološka slika sveta, kako pokušava da nas uveri domaća peta kolona, to je veoma jednostavna politička logika. Pre svega, odricanjem od borbe za Kosovo, otvaraju se novi teritorijalni problemi, pre svih Vojvodina i Sandžak, i svaki podsmeh pred ovom tezom pada pred činjenicom da su ti procesi uveliko započeli, i to uz učešće ovdašnje političke i intelektualne elite. Ako je smisao odricanja od Kosova ulazak Srbije u EU, ako je, kako Tadić i njegovi tvrde, ta integracija spas Srbije, kako je onda moguće da je Srbija najbliža Evropi danas, kada je privredno sasvim opustošena, kada petini stanovništva preti glad, kada je moralno i politčki najponiženija u svojoj istoriji?

Da li Srbija mora da umre, da bi se očišćena rodila na devetom nebu Evropske unije? Da li su danas te integracije samo varijanta onog čuvenog pokliča Karla Krausa uoči Prvog svetskog rata „Serbien muss sterbien” (Srbija mora da umre). Da, Srbija mora da umre, dragi moji, da bi ono što se ovde zove region bilo stabilno; ona mora da bude baš takva raskomadana da u vizuri naših zapadnih prijatelja prestane da bude opasnost i da postane prihvatljiva. Od toga se Srbija danas štiti svojom idejom o odbrani Kosova, ali, naravno, ne idejom da će ga braniti samo onoliko koliko joj to dozvole naslednici Krausovog pokliča. Z

ato je danas srpska integracija u EU zapravo ideja o zagrobnom životu – umri da bi živeo. I pitam se da li bi Tadić i njegovi prijatelji danas pristali da sebi ispale metak u glavu ako bi im neko obećao da će se probuditi i večno živeti na nekom boljem mestu? Ne bi! Zašto? Zato što ne veruju u ta sranja! A zašto onda veruju da je za Srbiju dobro ono što ne bi bio dobro za njih? Računam da će to jednom utvrditi istraga.

Uostalom, pogledajte kako tu tezu simpatično, potpuno nesvesno i brilijantno brani sam Boris Tadić. On kaže: Srbija neće ratovati. Pretpostavljam da je mislio Srbija neće ratovati za Zubin Potok. To je lepa mirovna poruka, koju će u svetu svakako znati da cene. Pitam se, međutim, hoće li Srbija ratovati za, recimo, Prokuplje? Ili za Tadića razlozi za ratovanje počinju tek negde od Čačka ili Kragujevca. Ili možda od Žarkova? Ali zašto bi onaj ko se kune da neće ratovati za Zubin Potok ratovao za Beograd? Da li je po Tadiću Beograd više Srbija od Zubinog Potoka? Ili, ako neće ratovati ni za jedno, ni za drugo, ni za treće, zašto rasipa onolike pare za vojsku? Šta će mu vojska; da bi svoju ideju večnog mira širio po svetu sa NATO trupama? Ili da bi je iskoristio u zemlji protiv onih koji misle da na svetu ima i stvari za koje vredi ratovati?

Ako je toliko dosledan u svom pacifizmu, zašto se Tadić onda uopšte zamajava integracijama, zar ne bi bilo mudrije da raspiše tender za humanog okupatora Srbije, verujem da bi se mnoge dobre zemlje prijavile, čak i iz samog regiona? Ili bi ga on možda i raspisao, ali je u nedoumici da ga raspiše sa Kosovom ili bez njega?

Sve je to, naravno, smešno, ali nisam siguran da će vam ostati smešno kada provalite stvarni razlog tolikog Tadićevog zaklinjanja da neće ratovati – faktički njegove jedine poruke sa parlamentarne rasprave o Kosovu. Naime, ta poruka jeste važna promena u Tadićevoj politici. Onaj ko je do sada pominjao Kosovo više nego što je pristojno po Tadić-Šaperovom bontonu; onaj ko je video da ima nekog sistema u žutom rasturanju privrede i uvođenju gladomora u Srbiju; onaj ko je verovao da budućnost Srbije treba graditi na institucionalnom jačanju države – taj je do sada uglavnom bio kvalifikovan kao protivnik EU integracija, mračnjak zagledan u prošlost, čijem slepilu promiče svetlo na horizontu budućnosti. Rečju, za Kosovo su protivnici progresa. Ali u međuvremenu Srbima su te stvari oko Evrope postale jasnije, pa su prestali da se lože na to, i sve je teže naći nekoga ko će svoj lični boljitak vezati za EU a da nije zaposlen kod Bože Đelića ili Milice Delević.

A Srbi koji su se ohladili od Evrope jesu pretnja. Na primer, tako što će, ako ne sanjaju Evropu, opet početi da sanjaju Kosovo, ako su ikad i prestali. Jebeš EU, kaže i Boris menjajući svoj retorički registar. Onaj ko mu od danas pomene Kosovo, onaj ko mu samo pisne da je gladan, taj nije samo protv EU, taj je za rat. Taj je za nova stradanja, kaže Boris, pun poverenja u činjenicu da Srbi bar rat nisu zaboravili. Na pitanje a ko je to za rat, koji je to poslanik na raspravi uopšte zagovarao rat, odgovorio je Borisov vojvođanski Sančo Pansa objašnjavajući za govornicom da se u raspravi o Kosovu odlučuje da li će se živeti u Evropskoj uniji (EU) ili ginuti zbog srednjovekovnog mita. Nema trećeg.

Kada život počne da liči na umetnost, to se redovno događa u istom ključu: rđav život liči na dobru umetnost. Otuda je Boris, preteći Srbima ratom u vreme kada ratovi nisu na dnevnom redu, zapravo Drug Crni iz Kusturičinog „Podzemlja”, tip koji godinama posle Drugog svetskog rata drži u nekom podrumu sve one za koje veruje da bi mu mogli kvariti zemne poslove i ubeđuje ih decenijama da gore rat još uvek besni. Šta to znači? Ako je ideja kojom su Borisovi protivnici do sada bili proglašavani protivnicima EU i boljitka bila odvratna manipulacija, ideja da su njegovi protivnici i oni koji bi se borili za Kosovo zapravo zagovornici rata jeste zločinačka ideja.

Zašto? Zato što svaka politička logika nalaže da je na kraju te ideje faktička militarizacija žute podele srpskog društva – ili na srpskom – jedan domaći građanski rat. Za taj rat, za koji je retorička priprema počela, biće odgovoran upravo ovaj čovek koji se iz slabog politički slomljenog lidera transformisao u ojačanog promotera ideje da Srbija mora da bude slomljena. I to je stvar o kojoj bi morali da razmisle i oni koji ga danas slede, srećni što još nije uveo zakone kojima će se svaki pomen Kosova smatrati pozivom na rat; i onaj deo opozicije koji je podigao ruku za njegovu promenu političkog registra; i oni koji se zovu intelektualcima i koji o ovome ne žele da misle; i oni koji u medijima tupavo zevaju nad ovim verujući da oni ni za šta nisu krivi.

Boris je svojim pacifizmom Srbima objavio rat. On je time postao svesni saučesnik svih onih koji veruju da je slamanje Srbije formula svetske stabilnosti, i oni koji to ne žele da vide od noći sa subote na nedelju počeli su da se upisuju u saradnike zločina. Amin!

Izvor: Željko Cvijanović, Novi standard
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61734
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu