Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Budućnost sveta i dolazak Antihrista

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Normalna Budućnost sveta i dolazak Antihrista

Počalji od vivijen taj Sub 2 Jun - 22:21:59


Budućnost sveta i dolazak Antihrista u viziji i snu Svetog Jovana Kronštatskog



Gospode blagoslovi!

Ja grešni sluga Jovan, jerej Kronštanski, ostavljam vam mojom rukom pisano čudno priviđenje koje doživjeh.

U noći 1. januara 1908. godine, prisjedoh na stolicu da malo odahnem poslije večernje molitve. U mojoj sobi bješe polumrak, prod ikonom Svjete Bogomajke gorjelo je kandilo. Ne prođe ni pola časa kad čuh tih i lak šum, neko se lako dotače mog desnog ramena i tih, umiljat glas mi reče: „Ustani, slugo Božiji, Jovane, pođi za mnom.“ Brzo ustadoh, ugledah pred sobom nekog čudnog starca, blijedog, sa sijedim kosama, u rizi i mačem u lijevoj ruci. Pogleda me oštro, ali mu oči bjehu umilne i dobroćudne. Ja zanijemih, starac me pridrža da ne padnem, ali mi noge i ruke drhtaše. Htjedoh nešto reći, ali jezik se ne pomače. Starac me prekrsti i na me pređe neka tiha radost, i ja se prekrstih.

Zatim mi starac pokaza na zapadni zid moje sobe i rukom napisa: 1913, 1914, 1917, 1922, 1930, 1934, god. Drugih zidova moje sobe nestade i mi se nađosmo na zelenoj livadi. Idoh za starcem kad ugledah mnoštvo pobodenih krstova. Hiljade, milioni krstova, malih i velikih, drvenih, željeznih, kamenih, mjedenih, srebrnih i zlatnih. Prolazih pored njih krsteći se i osmjelih se da upitam starca šta znače ti krstovi. On mi blago odgovori: „Eto, tu su oni koji za Hrista i za Riječ Božiju postradaše.“

Idem dalje i vidim, čitave rijeke krvi teku u more i more sve crveno od krvi. Od straha se užasnuh i opet upitah starca: „A zašto je tako mnogo krvi proliveno?“ On me pogleda i reče: „To je hrišćanska krv.“

Potom mi starac rukom pokaza na nebo i ja ugledah mnoštvo svijetlila. Odjednom ona počeše da padaju, prvo jedan, dva, tri, pet, deset, dvadeset, zatim počeše padati čitave stotine sve više, svijetleći sada čudnim, potmulim sijajem. Padajući na zemlju, ona se gasiše i pretvaraše u prah i pepeo. Starac mi reče: „Pogledaj“ i ja ugledah još toliko svijetlila na nebu. Upitah starca šta to znači a on mi reče: „Svijetlila koja padoše, to su crkve koje su prešlo u jeres, a ta koja ostadoše su Crkve Saborne i Apostolske koje će ostati do kraja svijeta.“

Idemo opet, kad starac pokaza rukom i reče: „Pogledaj“ i ja ugledah čudan prizor; anđeli pjevaju: „Svet, svet Gospod savaot!“ i velika masa ljudi ide sa svijećama u rukama, sa radosnim svijetlećim licima. Tu su bili carevi, kneževi, patrijarsi, mitropoliti, episkopi, arhimandriti, igumani, monasi, jereji, đakoni, sluge postradale Hrista radi, djevice, mladići i novorođenčad. Heruvimi i serafimi ih sprovodiše u rajsku nebesku obitelj. Upitah se, šta je sa tim ljudima, a starac kao da znade šta pomislih, reče: „To su sve sluge Hristove koje postradaše za svetu Sabornu i Apostolsku Crkvu.“ Opet se osmjelih i upitam starca kakva su ono novorođenčad. Starac mi reče: „To su dijeca postradala za Hrista od cara Iroda (14 hiljada), a takođe i ona koja su dobila vijenac Cara nebeskoga, a koja su pogubljena još u utrobama matera, i djeca koja umreše nekrštena. Ja se prekrstih: „Kako velik i neoprostiv grijeh majki!“

Idemo dalje. Ja ugledah mračan i taman hram, mračan i taman oltar. U crkvi nema ikonostasa. Umesto ikona neki strani portreti sa zvjerskim licima i oštrim kalpacima, na oltaru nema krsta nego zvijezda, i jevanđelje sa zvijezdom. Svijeće gore od smole i trešte kao drva, pričesna čaša stoji, a iz nje izlazaše silan smrad, a iz njega svakakvi gadovi; žabe, škorpioni i pauci.

Strašno pogledati sve to. I prosfora takođe sa zvijezdom. Pred oltarom stoji sveštenik u žarko crvenoj mantiji, a po njoj pužu zelene žabe i škorpioni. Lice je u njega strašno i crno, kao ugalj, oči crvene, a iz rukava provirivaše dugi prsti sa kandžama kao u ptice. Uh, Gospode, kako strašno sve to! Zatim na oltar skoči neka mrska, gadna, crna žena sa crvenom zvijezdom na čelu. Ona se zavrti na oltaru i kriknu kao noćna ptica strašnim glasom „sloboda“ i stade. A ljudi kao bezumni stadoše trčati oko oltara nečemu se radujući, kricaše i zvizdukaše i pljeskaše rukama. Zatim stadoše pjevati neku čudnu pjesmu, ispočetka tiho, zatim glasnije kao psi dok se sve ne pretvori u zvijersko rikanje. Odjednom sijevnu žarka munja i udari silan grom. Zadrhta zemlja i hram, prepolovivši se, propade u nju. Oltar, sveštenik i crna žena, sve se to pomiješa i progrmje u bezdan. Gospode spasi! Uh, kako strašno. Ja se prekrstih. Hladan znoj mi obli čelo. Osluhnem. Starac mi reče: „Jesi li vidio?“ „Jesam oče, kaži mi šta je sve to bilo!“ „Strašno i užasno!“ Starac mi odgovori: „Hram, sveštenik, ljudi, to su jeretici koji napustiše vjeru Hristovu i Svetu Sabornu i Apostolsku crkvu i priznaše jeretičko učenje koje nema blagodati Duha Svetoga. U njoj se ne vrijedi ni ispovijedati, ni moliti, ni krstiti, niti primati svete tajne.“

„Gospode, spasi mene grešnoga, pošalji mi pokajanje - smrt hrišćansku“ prošaputah, a starac me uspokoji: „Ne malaksavaj, nego se moli Gospodu.“

Pošli smo dalje. Pogledam, ide mnogo naroda strašno izmučenog. Na čelu svakog zvijezda. Oni, ugledavši nas zavapiše: „Molite se za nas, sveti oci, Bogu. Jako nam je teško, a mi sami ne možemo. Očevi i majke nas nisu učili Zakonu Božijemu i ne dobismo hrišćanska imena. Nismo primili pečate dara Duha Svetoga (nego crveno znamenje).“

Ja zaplakah i pođoh dalje sa starcem. „Sad gledaj,“ pokaza mi starac rukom: „Vidiš li?“ Ugledah neobično drvo. Ono biješe od ljudskih trupaca i sve ogrezlo u krvi. Prekrstih se i upitah starca šta to znači i kakva su to tijela. „To su inokinje i inoci, stranci i strankinje za Svetu Sabornu i Apostolsku crkvu pobijeni, koji nisu htijeli primiti antihristov pečat nego htjedoše radije primiti vijenac mučeništva i umrijeti za Hrista. Ja se počeh moliti: „Spasi Gospode i pomiluj sluge Božije i sve hrišćane.“ Starac se odjednom okrete ka sjeveru i rukom pokaza: „Pogledaj.“ Zgranuh se kad ugledah carski dvorac, a oko njega u krug trčaše razne pogane životinje. Penju se i rove i ulaze u dvorac. Već eto polegle po kruni pomazanika Nikolaja II. U njega je lice blijedo ali muževno, čita on Hristovu molitvu. Odjednom se kruna zaljulja i pade razbivši se. Zvijeri se sleteše te tukoše i daviše pomazanika. Razrovaše i raskopaše sve, kao zvijeri u paklu. I najzad nestade svega.

O Bože, kako strašno! Spasi i pomiluj nas od svakog zla i vraga. Gotovo zaplakah, ali me starac uhvati za ruku: „Ne plači, tako je Gospodu po volji. Nego pogledaj!" Vidim bijelu svetlost. Isprva ne razlikovah ništa, ali mi zatim postade jasno. Ugledah opet pomazanika Nikolaja, ali to sad ne bješe nesretnik. Na njegovoj glavi bješe zeleni vijenac od listova, lica bijeloga, sa zlatnim krstom na grudima. On tiho šaptaše molitvu, a zatim mi reče: „Pomoli se za mene, oče Jovane, i reci svim pravoslavnim hrišćanima da sam umro kao mučenik, tvrdo i muževno za vjeru pravoslavnu i za Svetu Sabornu i Apostolsku crkvu, da sam postradao za sve hrišćane. I kaži svim pravoslavnim i apostolskim pastirima da služe opštu bratsku službu za sve ubijene vojnike na ratnom polju, za utopljenike u moru i za sve one koji za mene grešnog postradaše. Groba moga ne tražite jer ga je teško naći. Molim vas, još jednom, molite se za mene, oče Jovane, i oprostite meni grešnome dobri pastiru.“ Zatim se sve skrilo u tami. Ja se prekrstih: „Upokoji Gospode, dušu sluge tvoga Nikolaja, vječna mu pamjat!“ Gospode, kako strašno! Ruke i noge mi drhtaše i ja plakah.

Starac mi opet reče: „Ne plači, tako je Gospodu po volji!“ I ja opet ugledam masu ljudi koja se valjala, umirala od gladi, koja je jela krv i zemlju i jedni druge. Psi izjedaše mrtve. Kakav strašan prizor, Gospode! Spasi nas i sve svetoj hrišćanskoj vjeri odane, nas nemoćne i slabe bez vjere. Onda starac opet reče: „Gledaj tamo!“ Ja opet ugledam čitavo brdo raznih knjiga; velikih i malih. Između njih prolaze crvi, mileći i rasprostranjujući silan smrad. Ja upitah šta je sa tim knjigama, a starac mi reče: „To su bezbožničke i jeretičke knjige koje zarazivahu ljude čitavoga svijeta mrskim bogohulnim učenjem.“ Starac sve knjige spali i pepeo od njih vjetar raznese na sve strane.

Zatim opet, ja ugledah crkvu, a oko nje mnogo knjiga; o Bogu, o vjeri, o žitijima svetih... Ja se sagnem da podignem jednu, a starac mi reče da one tu leže dugi niz godina. Sveštenici ih ne htjedoše davati niti čitati narodu i ne dadoše im da nauče Božiju istinu niti da se nahrane istinom.

Starac pođe dalje hitrim korakom da ga Jedva pristizah. Okrete se opet i pokaza mi. Kad otuda ide gomila ljudi gonjena strašnim bijesovima, koji ih nemilosrdno tukoše i bodoše dugim štapovima, vilama i grabljama. „Šta je sa tim ljudima?“ upitah ja starca, a on mi odgovori: „To su ljudi koji otpadoše od vjere Svete i Apostolske crkve i koji su prišli jeretičkoj crkvi.“ U toj grupi ljudi su bili episkopi, sveštenici, đakoni, monasi i monahinje koji primiše brak i stadoše živeti razvratnim životom; tu su bili bezbožnici, vrači, bludnici, pijanci, srebroljubci, jeretici i sektaši. Oni imadoše strašan izgled; lica im crna, iz usta im izlazi silan smrad i pijena. Oni traže pomoć, ali ih bijesovi tukoše još jače tjerajući ih u duboku propast (provaliju). Odatle izlaziše dim i oganj i smrad. Ja se prekrstim: „Izbavi, Gospode, i pomiluj!“

Ponovo ja ugledah masa naroda ide. I stari i mladi, svi u crvenoj odjeći, i nosiše veliku zvijezdu petokraku. Na svakom kraku sjeđaše po dvanaest bijesova, a na sredini sjeđaše sam satana. Na glavi mu dugački rogovi, oči krokodilske, sa lavovskom grivom i strašnom njuškom iz koje izvirivahu dugi zubi: iz usta mu izlaziše silna pjena. Sav narod zapomagaše: „Ustaj, prokletnice!“ Ali tada odnikuda, izroni još mnogo bijesova, svi crveni, i stadoše narod tući još silnije i stavljaše im na čelo i ruke crvenu zvijezdu. Starac mi reče da je to pečat antihrista. Ja se silno začudih, prekrstih se i započeh molitvu: „Da vaskrsne Bog!“ Poslije toga, sve iščeze.

Opet idosmo dalje, ja jedva sustižem starca, kad on zastade i rukom pokaza na istok. Ja ugledah masu naroda sa radosnim licima, sa krstovima u rukama, sa svijećama i kadionicama, a usred njih, malo u vazduhu, oltar, zlatna carska kruna i natpis sa zlatnim slovnma „na kratko vrijema“. Oko oltara stajahu patrijarsi, episkopi, monasi, monahinje, sveštenici, pustinjaci... Svi pjevaše „slava Bogu na visini, a na zemlji mir,“ Ja se prekrstih i zahvalih Bogu.

Starac tada mahnu rukom po vazduhu, tri puta unakrst i ja ugledah mnoštvo tjelesa, rijeku krvi. Anđeli letješe nad tijelima i teško uspijevaše sve duše hrišćanske da prenesu Božijem prijestolu i svi pijevaše: „Aliluja, aliluja...“ Strašno je bilo gledati sve to. Gorko plakah i molih se. Starac me uze za ruku i reče: „Ne plači! To je dragom Bogu žrtva za sve naše maloverje i grijehe. Spasitelj naš, Isus Hristos, isto postrada i proli svoju prečistu krv na krstu. Još će biti mnogo mučenika za Hrista i svi koji ne prime antihristov pečat, proliti će krv i primiti vijenac mučeništva. Starac se zatim pomoli, tri puta se prekrsti prema istoku i reče: „Evo, ispuni se Danilovo proročanstvo da će mržnja zavladati pre svršetka.“ Ugledah tada Jerusalimski hram, a na kupoli zvijezda. Oko hrama se motaše milioni naroda, nastojeći ući u hram. Ja se htjedoh prekrstiti, ali starac zadrža moju ruku: „Ovdje je mržnja i raskalašnost.“ Uđosmo, unutra bješe mnogo naroda. Ugledah tada prijestol na sred hrama. Oko prijestola tri reda svijeća od smole gorješe, a na prijestolu, u žarko-crvenoj porfiri, sjeđaše svjetski car ravnatelj. Na glavi mu zlatna i dijamantna kruna sa zvijezdom. Upitah starca ko je to, a on reče: „To je antihrist!“ Bješe on rasta visokoga, očiju crnih kao ugalj, crne brade, svirepog lica.

Odjednom, antihrist ustade sa prijestola, uspravi se svom visinom, visoko podignu glavu i desnu ruku uperi u narod. Na prstima mu bijehu kandže kao u tigra. On zarika kao lav svojim zvijerskim glasom: „Ja sam vam bog, car i vladar!“ Svi padoše na koljena, pokloniše se i staviše pečat na čelo. Ali, nekolicina od njih se izdvoji, priđoše mu bliže i glasnim glasom povikaše: „Mi, hrišćani, vjerujemo u jednoga Gospoda, našeg Isusa Hrista!“ Sijevnu mač antihrista i glave hrišćanske popadaše. Krv se prosu po hramu. Odnekuda dovedoše žene i djecu. Antihrist se tada još više ražesti i povika: „Smrt njima! Ti hrišćani su moji neprijatelji! Smrt njima!“ Tome je sledovala momentalna kazna. Prepoloviše im glave i krv pravoslavna se razli svuda po hramu. Dovedoše, zatim, pred antihrista desetogodišnjeg dječaka da se i on pokloni. Rekoše mu da padne na koljena, ali on smjelo dođe do prijestola antihrista i reče: „Ja sam hrišćanin i vjerujem u Gospoda, našeg Isusa Hrista, a ti si izašao kz pakla, slugo satanin i antihriste!“ „Smrt!“ strašnim glasom riknu satana. Svi padoše na koljena i pokloniše se. Odjednom, hiljade gromova zagrmi i hiljade munja nebeskih strelama ognjenim pobiše sluge antihrista. Jedna velika ognjena strela, u obliku krsta, sleti sa neba i udari antihrista u glavu. On mahnu rukama i pade; kruna mu sleti sa glave i sasu se u prah. Milioni ptica poletješe i kljucaše tijela nečastivih sluga antihristovih. Osjetih, starac me uhvati za ramena i reče: „Idemo dalje!“ I tako idemo mi, a ono mnogo krvi do koljena, pa do pojasa, pa i do ušiju- mnogo krvi hrišćanske prolito. Sjetih se tada riječi Jovana Bogoslova: „Biće krvi konjima do ulara!“ O, Bože, spasi mene grešnoga! Napade me veliki strah. Bijah ni živ ni mrtav.

Vidjeh anđele kako lete i pjevaju: „Svet, svet, svet Gospod!“ Pogledah, a starac se na koljenima moljaše, zatim ustade i ljubazno mi reče: „Ne plaši se, uskoro će kraj. Moli se Gospodu. On je milostiv slugama svojim. Ni godina ne ostade, skoro samo sati. Uskoro će kraj!“ Starac me zatim blagoslovi i reče da ide na istok. Ja padoh na koljena i poklonih mu se. Vidjeh kako se lako odvoji od zemlje, te ja upitah: „Kako se zoveš, čudni starče?“ Zatim jače: „Sveti oče, koje je tvoje sveto ime?“ „Serafim!“ tiho i blago mi reče. „A to što si vidio, napiši i zapamti, Hrista radi!“

Nad mojom glavom se prosu zvuk velikog zvona. Trgoh se, otvorih oči. Čelo mi bjaše oblio hladan znoj, žile nabrekle, srce uzbuđeno kucaše. Noge mi drhtaše. Pomolim se: „Da vaskrsne Gospod!“ „Bože, oprosti meni grošnom i nedostojnom sluzi tvom, Jovanu.“ Bogu našem slava!

Amin



Izvor

vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59065
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu