Borilacke vestine
Strana 1 od 1
Borilacke vestine
Руска Борилачка Вештина - Руски Систем
Koreni savremenog Ruskog Sistema nalaze se u starim Slovenskim borbenim veštinama i metodama treniranja koje datiraju još od desetog veka. One su tokom druge polovine dvadesetog veka sistematizovane pod uticajem sovjetskih naučnih istraživanja na polju biomehanike i neurofiziologije učenja.
Šta je to Ruski Sistem?
Ukratko, to je tradicija gledana kroz prizmu nauke a u isto vreme i način da se borenje uči kroz zapadnu (racionalističku) naučnu tradiciju. U tom smislu, u Ruskom Sistemu nema mesta za nebitne folklorne elemente, lažne proroke ili majstore koji zahtevaju bespogovornu veru od svojih učenika.
Da li je ruski sistem delo jedne osobe, grupe ili porodice?
Ruski Sistem je skup znanja o borenju i fizičkoj kulturi koji se razvijao kroz više vekova, prema potrebama i životnim iskustvima ruskog naroda. Dakle, nije veština u celini stvorena od strane određene osobe. Imajući to u vidu, postoje pojedinci koji su razvili sopstven pristup (metode obuke) savremenom ruskom sistemu. To su npr. Aleksej Kadočnjikov (Ruski Stil), Aleksandar Retjunski (ROSS), Mihail Rjabko (Sistema RMA) itd. Takođe postoji niz veština koji predstavljaju moderna „oživljavanja“ starih Slovenskih borilačkih stilova, kao što su: Slavjano-Gorskaja Borba Aleksandra Belova, Skobar Gruntovskog, Buza i Russian-All-Round. Ovi pristupi predstavljaju različite stilove ruskog sistema, ali dele puno zajedničkih elemenata – daleko više nego što su njihovi osnivači nekada spremni da priznaju. Aleksandar Retjuškin je i sam navodno izjavio „ne postoje ruske borilačke veštine već samo Ruska Borilačka Veština“ – a to je ujedno i moje gledište.
Da li je ruski sistem idejno povezan sa određenom religijom?
Pošto se racionalna nauka ne može dovoditi u vezu sa religijom logično je i da nečija veroispovest ne može nikako uticati na njegovu sposobnost da nauči određen borilački stil. Interesatan je istorijski podatak da su u Rusiji 1274. „borbe u zidu“ (jedan od popularnijih elemenata ruskog borenja) zabranjene od strane hrišćanske crvke, koja ih je posmatrala kao „varvarske ceremonije“.
Zar ruski sistem nije korišćen od strane elitnih jedinica Sovjetske i Ruske vojske?
Odgovor je dvostruk. Da, jer su za vreme Sovjetske ere Boljševici nastojali da zatru sve autohtone borilačke veštine (slična stvar se desila i u Kini tokom „kulturne revolucije“ Ma-a Ce Tunga). U tom periodu se Ruski Sistem praktikovao u nekim elitnim jedinicama Specnaza pod imenom „Bojevi SAMBO Specnaz“. Ne, jer su koreni Ruskog Sistema u desetom veku - mnogo vekova pre nastanka profesionalnih vojski – koje se pojavljuju u Rusiji tek u sedamnestom veku. U tim vremenima zemlju su branili obični ljudi svih profesija, a ne vitezovi-ratnici. Okolnosti su ih naterale da stvore metode obuke koje su:
dovoljno efikasne da stvore i održe mentalnu i fizičku čvrstinu
koje ne povređuju telo – kako bi se mogli i dalje baviti svojim svakodnevnim poslovima
zabavne i izazovne kako bi trening bio zadovoljstvo a ne teret
Ruski sistem je dobrim delom sačinjen od tih metoda, prema tome – to je način borenja skrojen prema potrebama običnih ljudi koji bi mogli biti pozvani da štite svoju zemlju i porodicu, a ne elitnih vojnika kojima je borba profesija.
Kako se Ruski Sistem razlikuje od ostalih borilačkih veština?
U pogledu ciljeva koji nastoji da ispuni, ne razlikuje se bitno. Kao i mnoge borilačke veštine Sistema uključuje: udarce (rukama i nogama), obaranja, manipulaciju zglobovima, tehnike kontrole i obuzdavanja, odbranu na zemlji, borbu sa oružjem i odbranu od njega. Ono u čemu se Sistema razlikuje je pristup učenju, i specificne metode treniranja koje iz njega proizilaze. Te razlike se mogu sumirati na sledeći način:
Zdravlje ispred efikasnosti. Treniranje treba da održi i poboljša zdravlje tokom celog života a ne da samo koju deceniju borbe. Naglašava se ispravna biomehanika koja omogućuje maksimalne performanse sa minimumom napora. Sem kontaktnih povreda (koje se umanjuju korišćenjem zaštitne opreme, i kontrolisanom primenom sile) i slučajnih nezgoda, sve ostale povrede koje nastanu kao rezultat treniranja se ne smatraju nužnim i na njima se budno radi postavljajući zdravlje na prvo mesto.
Ne postoje tehnike. Umesto uvežbavanja konkretnih tehinka dok ne postanu instinktivna reakcija, cilj studenta Ruskog Sistema je da razume niz osnovnih ideja i principa koji će mu omogućiti da improvizuje spontana rešenja za širok opseg „problema“ u borbi. Prikazano na primeru pesničenja: umesto uvežbavanja šest standardnih udaraca u boksu, u Ruskom Sistemu se prvo savladava iskorištavanje maksimalne telesne snage, zatim primena sile pesnicama iz bilo koje pozicije i smera. Na ovaj način, nekome ko trenira Ruski Sistem je lako da se ograniči na zahteve boksa, dok je bokseru teže da proširi svoj dijapazon pokretima koje nije trenirao. U tom smislu, Ruski Sistem je grupa ideja i principa koji poboljšavaju učinak svih strategija i taktika koje borac koristi, u svim kontekstima borbe (goloruka borba, borba sa oružijem, sportska borba, samo-odbrana) a manje specifičan način borenja.
Spretnost se ceni više od pojedinacnih veština ili agresije. U Ruskom Sistemu se ne uvežbavaju samo drilovi i vežbe borenja. Postoji puno različitih vežbi/igara (balansiranje, kolutovi, vežbe sa štapom itd.) koje daju generalnu okretnost, telesnu „inteligenciju“ koja omogućava da se svaki pokret radi tečno i bez napora. „Okretnost“ se obično smatra za urođenu sposobnost, ali ona se da uvežbavati. Spretnost tela omogućuje da se bilo koji zadatak (borilački ili drugi) brzo savladava i efikasnije odrađuje. Otuda je okretnost univerzalne vrednosti: za borbu, sport i svakodnevni život. Ona je izuzetno bitna i u haosu borbe, gde život neće očuvati agresija i bes, već moral, sposobnost prilagodavanja i improvizacije. Treniranje okretnosti je ključ za sve tri.
Uključuje li Ruski Sistem vežbe kondicije i snage?
Učenici Ruskog Sistema uče da koriste minimum sile u borbi, što povremeno predstavlja značajnu količinu sile, tako da je „čeličenje“ neophodno. U početnim treninzima vežbe očvršcivanja svode se na ubežbavanje pokretnosti zglobova i stabilnosti a kasnije ruska girja i konopac za preskakanje postaju omiljene (ali ne i jedine alatke).
Postoji li borenje punim kontaktom u Ruskom Sistemu?
Borba sa punim kontaktom zauzima značajno mesto u istoriji Ruskog Sistema (borba jedan na jedan, „zid na zid“, razni oblici rvanja, borba štapovima). Da bi se uverili u efikasnost veština razvijenih kroz vežbanje, potrebno je testirati ih pod pritiskom što podrazumeva drilove sa partnerom koji pruža otpor i povremeno pesničenje, rvanje i borbu štapovima sa punom primenom sile. Zaštitna oprema se koristi da minimalizuje povrede. Naše je gledište da je borba sa punim kontaktom samo deo a ne celina borilačkih veština.
Da li je lako naučiti Ruski Sistem?
Ruski Sistem je metoda treniranja koja vam pomaže da vladate svojim telom, kako bi naučili da u kontekstu borbe manipulišete tuđim. Treniranje Sistema je zahtevan, katkad frustrirajući ali zahvalan i zanimljiv proces. Ali definitivno nije – lak tj. ništa lakši od sticanja određenog stepena majstorstva u drugim veštinama (sportskim ali i ostalim).
Ko može da se bavi Ruskim Sistemom?
Teoretski, svaka fizički i psihički zdrava osoba može da uči ovu veštinu. U praksi, poželjno je da učenik trenira iz želje za sticanjem fizičkih veština zbog samog izazova koje to podrazumeva, a ne jer očekuje kratkoročne „recepte“ (kao što su oduzimanje noževa, pušaka i drugih „komandoskih“ tehnika – pogotovo ako vojsku nije video/la). Ukratko, ako tražite par „jednostavnih, efikasnih i lakih tehnika“ kako bi ste postali „Specnaz terminator“ kroz par meseci, Sistema nije za vas.
Konačno, ideja zajednice je u korenu Ruskog Sistema , koji se uči sa drugima. U tom smislu, važnije je postati dobar partner za trening nego dobar praktičar.
[You must be registered and logged in to see this link.]
vivijen- Moderator Foruma
-
Grad : Zvezdan
Browser :
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61725
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Zodijak :
Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi
Re: Borilacke vestine
Gruntovski: Psihologija Borbe
... unutrašnji mir uopšte ne govori i o spoljašnjem: u nekim slučajevima treba se praviti luckastim. To što je izlazak iz stresa napravljen u duhovnu sferu, a ne u emocionalnu, određuje različite psihološke tipove borbe. Uopšte, naša etika, i u dohrišćanskoj epohi, a naročito u pravoslavnoj, odbacuje životinjski put.
Za početak, izvešćemo trostepenu analizu borbe:
1. Razgovorna faza – izjašnjavanje motiva agresije, ako i neophodnosti i oblika njenog ispoljavanja. Premda još uvek nema nikakvih dejstava, upravo se u ovoj fazi rešava u 90, ako ne i u svih 100% ishod borbe (razovorni stav).
2. Aktivna faza – moguća je samo uz ispoljavanje lične inicijative: prva kombinacija (0,2-1 sekunda) traje do reakcije protivnika (moguća je predodređenost distance).
3. Borba, kao takva – razmena udaraca, upućivanje i izbegavanje, zamasi, slučajni padovi itd. (svako delovanje u okviru nekog stila, ili bez njega, sposobnost kontrole distance).
Kod profesionalaca se treća faza ne razlikuje od druge. Kod majstora sve se rešava još u prvoj. Ovde se valja setiti Suvorova. Istočne škole borenja su odvajkada razrađivale psihološke modele za drugu i treću fazu, u potpunosti propuštajući rešavanje pitanja prve faze religioznom sklopu borca. Što se tiče savremene sovjetske psohologije, nju je više interesovala prva faza – stadijum konflikta (ne želeći da se uče i ostale dve). Tehnika se i kod jednih i dugih razmatra tek u trećoj fazi, što isključuje iz upotrebe tri četvrtine udaraca i kombinacija.
Kao najozbiljnija ističe se koncepcija V. Levija. Model je jednostavan: „agresor“ uvodi protivnika u ulogu „žrtve“ i, ukoliko mu ovaj to dozvoli, nekažnjeno ga ponižava, iz čega i dobija zadovoljstvo. U suprotnom slučaju, „agresor“ se bori sa svojim strahom i ukoliko pobedi, poput kockara koji blefira, dobija još veće zadovoljstvo. Zaključak je prost: treba zameniti uloge sa „agresorom“, preuzeti inicijativu. Pa ipak, stvar nije u tome da se preuzme inicijativa, već u tome da se pokažemo moralno u pravu. Osim toga, prve faze, kao uostalom i druge, može i da ne bude. I najzad, moguće je jednostavno umešati se u tuđu situacijy, i osnove za razmenu uloga neće ni biti.
No, što je najvažnije, ostajući pri principu nenasilja, mi ne možemo prihvatiti ateističku poziciju V. Levija. Njegov metod (uz sve uvažavanje autoru) može se nazvati u potpunosti sovjetskim: klin se klinom izbija, strah – strahom itd. U principu, on nije daleko otišao u odnosu na naše bezimene vojne psihologe koji predlažu borbu sa strahom političkim metodima „gajenja mržnje prema klasnom neprijatelju“.
Stvar je u tome da osim uloga agresora i žrtve postoji još i uloga svedoka. U toj ulozi mi provodimo skoro ceo svoj život, bivajući svedoci nasilja, kako na ličnom tako i na državnom nivou, a osim toga i svedoci unutrašnjeg nasilja, jer gotovo svakodnevno prelazimo preko svojih moralnih principa nemo se saglašavajući sa spoljašnjim nasiljem. Toliko smo se navikli na tu ulogu, da je i ne primećujemo. Uloga žrtve nije tako strašna - ona nema šta da izgubi. Na kraju krajeva, ona može da se žmureći baci u borbu, kao Grušnicki kod Ljermontova. Strašno je svedoku. Strah da bi se od „svedoka“ moglo postati „optuženim“, ili čak „dželatom“ (a šta je gore?) ubija mnoge dobre namere. To nije slabost, već jak fiziološki mehanizam, koji se masovno javlja u vreme ratova, u logorima, ili na primer na skupovima i sl. – svuda, gde iz ličnosti deluje „društvena životinja“. Suština je u tome da, sve dok se odnosi grade na netradicionalnoj etici, pojedinac prosto nema odakle da crpi snagu za izizanje na duhovni nivo odnosa. Pa čak i lična vera čini čoveka žrtvom, ukoliko je Vera isključena iz društvenih odnosa, jer odakle onda uzeti svoji ličnu slobodu, ako Bog to svojstvo daje celom etnosu. Čovek hteo ne-hteo poprima neke stereotipe ponašanja, jer drugih nema. Njemu je lakše da se ne otima iz svog poniženja (ni zamena uloga ne pomaže), jer „agresor“ ide po utabanom putu... Stereotipi su već usvojeni, i njihovo ostvarivanje ne traži truda. „Jedinica-glupost, jedinica-nula...“ – nema ništa lakše nego poplašiti sovjetskog građanina.
Ali najstrašnija je, naravno, uloga „dželata“: „ne sudite da vam ne bude suđeno“! Prelaz iz uloge „žrtve“ u ulogu „agresora“ može da spasi kožu, ali gubi dušu. Jedina prava uloga je – uloga neutralnog posmatrača, koji „presudu“ daje u ruke savesti, a ne emocija ili racionalnih zaključaka. To je „nedelovanje“, koje se ne sme mešati sa pasivnošću. – Čime se posmatrač razlikuje od svedoka? – Verom. Sve ostale uloge su povezane u krug instinktivnih mehanizama: biološka agresivnost, dostignuvši vrhunac, prelazi u strah. Strah, iscrpivši energetske resurse čoveka prelazi u agresivnost. Stvara se krug: svedok – žrtva – agresor – svedok (pošto je dželat uvek i svedok svog despotizma) – žrtva - ...Izlazak iz tog kruga moguć je samo naviše – u Veru, kroz Igru, tj. prelazak na viši moralni nivo.
U suprotnom – vrhunac panike i očajanja!
Kao što je već rečeno, unutrašnji mir uopšte ne govori i o spoljašnjem: u nekim slučajevima treba se praviti luckastim. To što je izlazak iz stresa napravljen u duhovnu sferu, a ne u emocionalnu, određuje različite psihološke tipove borbe. Uopšte, naša etika, i u dohrišćanskoj epohi, a naročito u pravoslavnoj, odbacuje životinjski put. No, u mnogim savremenim školama, kako istočnim tako i zapadnim (dovoljno je pogledati grimase Brusa Lija), stupanje na životinjski nivo se smatra idealom. Ali, taj put nije samo amoralan, već i nepraktičan: tu deluje zakon odražavanja - što je veća mržnja prema „žrtvi“, utoliko skorije će ona preću u strah pred njom. Može li se psihologija borenja svoditi na manevre na telesnom nivou? Nije li bolje poraditi na svojoj duši? Dakle, psihologija borenja – to je pitanje vere. Ni manje, ni više od toga... U našoj tradicionalnoj kulturi (dok je postojala vera) to pitanje se uopšte nije ni postavljalo. Naravno, apstraktna vera se teško ostvaruje bez uvežbavanja adekvatnih situacija. One su i modelovane na tradicionalnom pesničenju. Obred, ako je to zaista bio obred, izgrađivao je etiku na praktičan način. Njemu dugujemo mnogo od svega najboljeg što postoji u ruskom karakteru.
Za kraj rasprave, moramo reći ponešto i o „paranormalnim“ pojavama u borilačkim veštinama. Te pojave su opet rezultat vere, a ne fizičkog vežbanja. Koliko god vi trenirali, na primer aikido, nećete ponoviti „čuda“ koja je ostvarivao osnivač škole Morihej Uješiba. Ako pogledamo žitija naših svetaca, takvim čudima ni broja se ne zna, i slabašni starci su molitvom postizali ono što atletama ne polazi za rukom. Čudesna dela pravednika mogu se pripisati Božjem Proviđenju, a šamanstvo – delima tame. I to i ostalo, oduvek se nalazilo u sukobu, a u borilačkim veština – ponajviše. Naučno osvedočen materijal na tu temu može se pronaći i u etnografskoj literaturi, od početka prošlog veka, pa sve do danas. Nesumnjivo, đavolsko iskušenje u oblasti borenja – vrlo je opasno iskušenje. Čuvajte se od pripisivanja rezultata svojih treninga sopstvenim snagama! Još više se čuvajte primene raznoraznih energetskih „dejstava“. Zapamtite, ako se kod vas nešto pojavi i vi možete da ga primenite za ne-dobro, onda to „nešto“ – očigledno nije od Boga.
Autor Andrej Gruntovski
[You must be registered and logged in to see this link.]
... unutrašnji mir uopšte ne govori i o spoljašnjem: u nekim slučajevima treba se praviti luckastim. To što je izlazak iz stresa napravljen u duhovnu sferu, a ne u emocionalnu, određuje različite psihološke tipove borbe. Uopšte, naša etika, i u dohrišćanskoj epohi, a naročito u pravoslavnoj, odbacuje životinjski put.
Za početak, izvešćemo trostepenu analizu borbe:
1. Razgovorna faza – izjašnjavanje motiva agresije, ako i neophodnosti i oblika njenog ispoljavanja. Premda još uvek nema nikakvih dejstava, upravo se u ovoj fazi rešava u 90, ako ne i u svih 100% ishod borbe (razovorni stav).
2. Aktivna faza – moguća je samo uz ispoljavanje lične inicijative: prva kombinacija (0,2-1 sekunda) traje do reakcije protivnika (moguća je predodređenost distance).
3. Borba, kao takva – razmena udaraca, upućivanje i izbegavanje, zamasi, slučajni padovi itd. (svako delovanje u okviru nekog stila, ili bez njega, sposobnost kontrole distance).
Kod profesionalaca se treća faza ne razlikuje od druge. Kod majstora sve se rešava još u prvoj. Ovde se valja setiti Suvorova. Istočne škole borenja su odvajkada razrađivale psihološke modele za drugu i treću fazu, u potpunosti propuštajući rešavanje pitanja prve faze religioznom sklopu borca. Što se tiče savremene sovjetske psohologije, nju je više interesovala prva faza – stadijum konflikta (ne želeći da se uče i ostale dve). Tehnika se i kod jednih i dugih razmatra tek u trećoj fazi, što isključuje iz upotrebe tri četvrtine udaraca i kombinacija.
Kao najozbiljnija ističe se koncepcija V. Levija. Model je jednostavan: „agresor“ uvodi protivnika u ulogu „žrtve“ i, ukoliko mu ovaj to dozvoli, nekažnjeno ga ponižava, iz čega i dobija zadovoljstvo. U suprotnom slučaju, „agresor“ se bori sa svojim strahom i ukoliko pobedi, poput kockara koji blefira, dobija još veće zadovoljstvo. Zaključak je prost: treba zameniti uloge sa „agresorom“, preuzeti inicijativu. Pa ipak, stvar nije u tome da se preuzme inicijativa, već u tome da se pokažemo moralno u pravu. Osim toga, prve faze, kao uostalom i druge, može i da ne bude. I najzad, moguće je jednostavno umešati se u tuđu situacijy, i osnove za razmenu uloga neće ni biti.
No, što je najvažnije, ostajući pri principu nenasilja, mi ne možemo prihvatiti ateističku poziciju V. Levija. Njegov metod (uz sve uvažavanje autoru) može se nazvati u potpunosti sovjetskim: klin se klinom izbija, strah – strahom itd. U principu, on nije daleko otišao u odnosu na naše bezimene vojne psihologe koji predlažu borbu sa strahom političkim metodima „gajenja mržnje prema klasnom neprijatelju“.
Stvar je u tome da osim uloga agresora i žrtve postoji još i uloga svedoka. U toj ulozi mi provodimo skoro ceo svoj život, bivajući svedoci nasilja, kako na ličnom tako i na državnom nivou, a osim toga i svedoci unutrašnjeg nasilja, jer gotovo svakodnevno prelazimo preko svojih moralnih principa nemo se saglašavajući sa spoljašnjim nasiljem. Toliko smo se navikli na tu ulogu, da je i ne primećujemo. Uloga žrtve nije tako strašna - ona nema šta da izgubi. Na kraju krajeva, ona može da se žmureći baci u borbu, kao Grušnicki kod Ljermontova. Strašno je svedoku. Strah da bi se od „svedoka“ moglo postati „optuženim“, ili čak „dželatom“ (a šta je gore?) ubija mnoge dobre namere. To nije slabost, već jak fiziološki mehanizam, koji se masovno javlja u vreme ratova, u logorima, ili na primer na skupovima i sl. – svuda, gde iz ličnosti deluje „društvena životinja“. Suština je u tome da, sve dok se odnosi grade na netradicionalnoj etici, pojedinac prosto nema odakle da crpi snagu za izizanje na duhovni nivo odnosa. Pa čak i lična vera čini čoveka žrtvom, ukoliko je Vera isključena iz društvenih odnosa, jer odakle onda uzeti svoji ličnu slobodu, ako Bog to svojstvo daje celom etnosu. Čovek hteo ne-hteo poprima neke stereotipe ponašanja, jer drugih nema. Njemu je lakše da se ne otima iz svog poniženja (ni zamena uloga ne pomaže), jer „agresor“ ide po utabanom putu... Stereotipi su već usvojeni, i njihovo ostvarivanje ne traži truda. „Jedinica-glupost, jedinica-nula...“ – nema ništa lakše nego poplašiti sovjetskog građanina.
Ali najstrašnija je, naravno, uloga „dželata“: „ne sudite da vam ne bude suđeno“! Prelaz iz uloge „žrtve“ u ulogu „agresora“ može da spasi kožu, ali gubi dušu. Jedina prava uloga je – uloga neutralnog posmatrača, koji „presudu“ daje u ruke savesti, a ne emocija ili racionalnih zaključaka. To je „nedelovanje“, koje se ne sme mešati sa pasivnošću. – Čime se posmatrač razlikuje od svedoka? – Verom. Sve ostale uloge su povezane u krug instinktivnih mehanizama: biološka agresivnost, dostignuvši vrhunac, prelazi u strah. Strah, iscrpivši energetske resurse čoveka prelazi u agresivnost. Stvara se krug: svedok – žrtva – agresor – svedok (pošto je dželat uvek i svedok svog despotizma) – žrtva - ...Izlazak iz tog kruga moguć je samo naviše – u Veru, kroz Igru, tj. prelazak na viši moralni nivo.
U suprotnom – vrhunac panike i očajanja!
Kao što je već rečeno, unutrašnji mir uopšte ne govori i o spoljašnjem: u nekim slučajevima treba se praviti luckastim. To što je izlazak iz stresa napravljen u duhovnu sferu, a ne u emocionalnu, određuje različite psihološke tipove borbe. Uopšte, naša etika, i u dohrišćanskoj epohi, a naročito u pravoslavnoj, odbacuje životinjski put. No, u mnogim savremenim školama, kako istočnim tako i zapadnim (dovoljno je pogledati grimase Brusa Lija), stupanje na životinjski nivo se smatra idealom. Ali, taj put nije samo amoralan, već i nepraktičan: tu deluje zakon odražavanja - što je veća mržnja prema „žrtvi“, utoliko skorije će ona preću u strah pred njom. Može li se psihologija borenja svoditi na manevre na telesnom nivou? Nije li bolje poraditi na svojoj duši? Dakle, psihologija borenja – to je pitanje vere. Ni manje, ni više od toga... U našoj tradicionalnoj kulturi (dok je postojala vera) to pitanje se uopšte nije ni postavljalo. Naravno, apstraktna vera se teško ostvaruje bez uvežbavanja adekvatnih situacija. One su i modelovane na tradicionalnom pesničenju. Obred, ako je to zaista bio obred, izgrađivao je etiku na praktičan način. Njemu dugujemo mnogo od svega najboljeg što postoji u ruskom karakteru.
Za kraj rasprave, moramo reći ponešto i o „paranormalnim“ pojavama u borilačkim veštinama. Te pojave su opet rezultat vere, a ne fizičkog vežbanja. Koliko god vi trenirali, na primer aikido, nećete ponoviti „čuda“ koja je ostvarivao osnivač škole Morihej Uješiba. Ako pogledamo žitija naših svetaca, takvim čudima ni broja se ne zna, i slabašni starci su molitvom postizali ono što atletama ne polazi za rukom. Čudesna dela pravednika mogu se pripisati Božjem Proviđenju, a šamanstvo – delima tame. I to i ostalo, oduvek se nalazilo u sukobu, a u borilačkim veština – ponajviše. Naučno osvedočen materijal na tu temu može se pronaći i u etnografskoj literaturi, od početka prošlog veka, pa sve do danas. Nesumnjivo, đavolsko iskušenje u oblasti borenja – vrlo je opasno iskušenje. Čuvajte se od pripisivanja rezultata svojih treninga sopstvenim snagama! Još više se čuvajte primene raznoraznih energetskih „dejstava“. Zapamtite, ako se kod vas nešto pojavi i vi možete da ga primenite za ne-dobro, onda to „nešto“ – očigledno nije od Boga.
Autor Andrej Gruntovski
[You must be registered and logged in to see this link.]
vivijen- Moderator Foruma
-
Grad : Zvezdan
Browser :
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61725
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Zodijak :
Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi
Re: Borilacke vestine
Bezkontaktni boj
vivijen- Moderator Foruma
-
Grad : Zvezdan
Browser :
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61725
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Zodijak :
Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|