Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Gavrilo Princip

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Normalna Gavrilo Princip

Počalji od vivijen taj Čet 14 Nov - 5:45:01


GAVRILO PRINCIP


KOLIBA U ISTORIJI

Erik Hobzbaum napisao je "skraćenu istoriju dvadesetog vijeka", od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla



Za divno čudo, s obzirom na vrijeme i društvo, sačuvano je dosta fotografija Gavrila Principa i sredine u kojoj je živio. Kao što se u sunčevom zraku koji je našao pukotinu u daskama i prostrijelio mračnu prostoriju vidi izrezak života — sa zrncima prašine što se otimaju da ostanu što duže u svjetlosti, stvarima i ljudima koji se gube u sve tamnijim konturama što su dalje od zraka, dok u uglovima sve ne nestane u mraku — tako se na ovim fotografijama nazire trag ogromne misterije koja obavija Maloljetnika u čijem je znaku protekao dvadeseti vijek. On je u istoriji ono što je Artur Rembo u poeziji: meteor koji se pojavio mimo poznatih zakona o kretanju nebeskih tijela.

Kako god se to dešavalo, lijepo je: u truloj civilizaciji koja je pohlepu pretvorila u cilj života, a borbu za opstanak u jedinu istinu o ljudima, i koja se rušila sa visina svoga bogatstva i svojih iluzija, prijeteći da zaguši život na zemlji, usred te buke i bijesa pojavila se figura neukrotivog Maloljetnika što pljucka u požar čačkajući zube i mirno ulazi u njega kao da jedini zna tajni smisao zbivanja, kao da jedini zna da je riječ o nečemu drugom i nekome drugom a ne o tome što ljudi misle da vide, misle da rade, misle da znaju, a ponajmanje o tome čemu se nadaju.

Ovo i nije heroj, jedva ako se otkačio od majčine suknje, ali opet teško da je bilo heroja koji se toliko rugao strahu, bio tako siguran na svom putu, kao da ga vodi lično Atina za ruku, koji je s toliko lakoće odustajao od života, a čije je golobrado lice tako silovito obasjalo istoriju.

Kad je ubio austrougarskog princa 1914, na Vidovdan, najveći paganski praznik južnih Slovena, bilo mu je dvadeset godina. Kao maloljetnik nije mogao biti osuđen na smrt, tako da je bačen u tamnicu, gdje je umro na kraju rata, kao najomrznutiji dječak Evrope, bukvalno pod ruševinama Austrougarske carevine.

Bolešljiv, mršav i ispijen, blijedoga lica, s nekim neobičnim pogledom koji bi djelovao kao pospan da nema u njemu nečeg zanesenog, kao usnulog, i zato nepokolebivog. Stiče se utisak da se život ovoga dječaka već desio; odavno je sve obavljeno, samo boginja pronosi njegovu opranu glavu kroz neprijateljske redove.

To isto se nazire i na grupnim fotografijama, ali na još čudniji način. Postoje fotografije sa drugim zavjerenicima i mladobosancima. Gavrilo među njima nije bio ništa posebno. Pa ipak, na tim fotografijama Gavrilo Princip privlači pogled kao neko izdvojen, odabran, sjenovit. Svi drugi djeluju kao ljudi u kojima i oko kojih se nešto dešava, oni su u okolnostima i u toku zbivanja, psihološki i socijalno, samo Gavrilo izgleda kao zalutalo biće, nešto konačno, dovršeno i zatvoreno, izvan okolnosti i samoga sebe. Može biti da je ovo posljedica tuberkuloze — plućni bolesnici, naročito ako su mladi, vuku preko lica i u ponašanju nešto kao sudbinsku sjenku.

Zna se da je taj atentat pun nevjerovatnih slučajnosti. Amaterski organizovan, skoro neizvodiv, sve je ispalo drukčije i više puta potpuno propalo, dok prinčevska povorka nije nabasala na Gavrila kao da ga je tražila kroz cijelo Sarajevo. I ako je od sudbine, mnogo je.

Postoje i fotografije njegovog sela, roditelja i rodne kuće.

To je najsiromašnija koliba u Evropi. Sve je na ivici ničega. Koliba je sklepana od najbjednijeg materijala, samo koliko da se drži, sve je golo, unutra i oko nje, na hercegovačkom kamenu, ljutom od samoće; nije se ni stiglo do ideje o ukrasima. Jezivi pritisak elemenata, za one koji su u njima odrastali ništa nije tako nezaboravno, blještava svjetlost i oštra sjenka, opojni mirisi, ljuti ukusi, čisti pokreti i glasovi, jedva poneka domaća životinja u carstvu zmija što igraju po kamenju. Život je nešto kratko, čisto i neshvatljivo. Ostalo su naslage đubriva.

U toj kolibi je Gavrila Principa istorija poljubila u usta. Rijetki su takvi ljudi, u njima nema ništa lično, a mnogo je neljudskog, kao mjesečare neka sila ih vodi tajnom cilju. Teško je o njima misliti, a istovremeno su nezaobilazni i privlačni, kao da nešto zove iz njih, ali nemušto. Tama, tama, dubina i tajna. Ništa Gavrilo nije uradio u životu, čak su ga iz gimnazije izbacili, a u vojsku ga nijesu primili. Kao da su sva vrata društva zatvorena za njega. Onda se odjednom, pred njim i samo za njega, širom otvori kapija koja se ni za koga ne otvara. Sukne u istoriju, dva hica i gotovo, kao ispod kamena zmija s kojom je rastao. U dvadesetoj godini u najdublju tamu tamnice, u dvadeset i četvrtoj smrt. Pa čovjek pomisli da tu nema ništa, samo slučaj i nesreća, ali ko, ili šta, tako smišljeno, tako precizno i, iznad svega, tako prekrasno kroz njega stvara svoje djelo? Slučaj, ali u okviru istorijske nužnosti. Trebalo bi imati veću dušu i širu svijest da bi se razumjeli ljudi koji razbijaju okvire svijesti i istorije.

Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji! Reći najdublju istinu o dvadesetom vijeku, reći je i odmah je glavom platiti, jer je dosegnut maksimum života, eto, kad bih takvo nešto mogao, drukčije bi se i pisalo i čitalo, pa i živjelo.

Dječak iz kolibe je 1914. godine bio jedini čovjek u Evropi, nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovjeka i ušla sa njim u rat do istrebljenja. Indijanac, crnac, proleter, žena i dijete, rudar i logoraš, tuberkulozni anđeo vođen nježnom boginjom što je htjela tako da ga utješi: evo, sine moj posljednji, gurni ovu građevinu prstom, to će ti se dopasti, a otac će ti uračunati u pravednost.

Erik Hobzbaum napisao je "skraćenu istoriju dvadesetog vijeka", od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla. U svakom pokušaju da se probije čovjek kroz zidine zatvora, da poniženi i uvrijeđeni dignu glavu, da misao i osjećanje zbrišu okove računa i pohlepe, izdaje i podvale sa srca i istorije, u svakom pokušaju ponovo dječak Gavrilo, gladan, jektičav, go i bos, izlazi iz mračne kolibe i žmirka na suncu. On je heroj procesa koji će se u dvadesetom vijeku zvati "dekolonizacija".

Tako bi izgledala istorija "nemogućeg dvadesetog vijeka", onoga koji je prošao ispod površine i nije se desio. Vijeka bez svjetlosti i bez izlaza, u kojem su možda, kao nikad ranije u istoriji, tolike mase nevinih i hrabrih tražile zrak svjetlosti i ostale u mraku, prevarene, udavljene, izbrisane. Vijek liči na jedan san u kojem sam vidio prostoriju u kojoj je sve zapušeno i zamračeno, i prozori i vrata, i ključaonice i sastavci između vrata i dovratka. San se, doduše, odnosio na moj život, a ne na vijek, ali ako se ni moj život, po ugledu na druge, nije pojavio na svjetlosti božjega dana, osim kao sramotna varka, neka bar ova noćna vizija o meni posluži kao metafora za nešto, ili nekoga, što jeste. Čovjek služi životu kako može.

Ove kolibe na granici između pećine i stambenog prostora nikad nijesu zaslužile dovoljno pažnje, ni kod sociologa ni kod arhitekata. Nije jedini razlog što u njima odrastaju opasna djeca vođena rukom divljih majki, ni što su gluva i nijema, pa ne daju dovoljno materijala stručnjacima. Nego sva fina i složena sredstva koja svijest izrađuje da bi svoja djela razumjela i sebi se divila, u zamkovima, palatama, u umjetnosti i filozofskim sistemima, sva ona postaju smetnja pred kolibom na kamenu koja se jedva razlikuje od kamena, više kao da je na njemu izrasla nego kao da ju je ljudska ruka napravila. Slijepo vjerna Ničemu, čuva svetu tajnu Ničega. Kolika se ljubav i vjera začinju u tim kolibama znaju samo žene koje su kao u nekom dosluhu sa njima i njihovim tajnama. Nedaleko odatle, u Crnoj Gori, gdje podivlja priroda u bijesnim rijekama i polomljenim planinama, gdje nešto stalno glogoće, šumi, pršti i urla a nema nigdje nikoga, ova privrženost golome i čistome Ničemu postaje opojna, ljudi padaju u zanose od nevidljivih zagrljaja i poljubaca; zanose koji se često čuju kao hropac.

U ovoj kolibi čovjek živi bez posrednika, go pred Bogom. Zbog te golotinje ništa se o njoj ne može razumjeti, još manje joj se mogu dodati ideje nego ukrasi, ništa osim vatre, lonca na vatri i onoga što se začinje u očima oko vatre. To je svijet prije laži i jači od laži.

Ipak, zašto je ovaj zadimljeni vazduh u kolibi, ispunjen smradom stoke što tu živi zajedno sa ljudima, toliko nabijen osjećanjima i sjećanjima?

Neko je veliko blago, iz tajnih riznica, Gavrilo Princip prosuo u svoj vijek ne bi li spasao ljude, pa i ako mu nije pošlo za rukom, nečemu je služilo. Ako ništa drugo, Maloljetnikova čistota je obasjala nesreću miliona, kao što je koliba, ulazeći u istoriju, svojim tankim pramenom dima dala nešto ljudsko njenom lažnom sjaju i ruševinama. Ko je u krvavoj priči sa sarajevske kaldrme princ, a ko atentator? Šta je palata, a šta koliba, kad se sa očiju skine koprena?

Ako se sudi po umnožavanju sile i para, dvadeseti vijek je bio američki, ali ako se gleda po nadama i zanosima ljudskih masa, po uloženom naporu i žrtvama, onda je bio jugoslovenski. Jugoslovenski je najviše po snazi iluzija i uzaludnosti vjere, jer dvadeseti vijek je, više nego ijedan što se pamti, vijek beznađa. Na njegovom izlazu piše: "Sve je bilo uzaludno", a na ulazu je izgleda pisalo, sudeći bar po srcima revolucionara koji su ga obilježili: "Sve je moguće". Između ovakvih rečenica mogu da stanu strašne drame, a ako su zbijene u životu jedne ili nekoliko generacija, onda scena liči na poprište kakvo istorija rijetko pravi.

Više nego u drugim vjekovima, u ovome se vidjela iluzija sile i bogatstva. U tu iluziju je pucao Gavrilo Princip. Srušila su se tri velika carstva i nekoliko manjih, austrougarsko, francusko i englesko, a dva su se nova otimala za vlast u svijetu, sovjetsko i američko. Na izlasku iz vijeka, na ruševinama logora i atomskih bombi, ostao je nepobjedivi kauboj. Ni ta slika nije bez tajne: u zagrljaju s papom. I Bog kad umre u istoriji, iza njega ostanu taština i pohlepa.

Sovjetsko carstvo je bilo najefemernije u istoriji, američko je izašlo iz te borbe kao najveća sila u istoriji; svjetsko carstvo kome se kraj nije nazirao. Pa se i ovo čudo snage i volje, sa bombardovanjem Jugoslavije u posljednjoj godini vijeka, pretvorilo u iluziju, trajalo je koliko i bestseleri koji su bili posvećeni njegovoj nepobjedivosti u vječnosti.

Ovo će ostati misterija: kako se Jugoslavija rodila iz pucnja Gavrila Principa, zašto je morala da bude u sukobu sa svakom imperijom koja je težila osvajanju svijeta i zašto je baš i samo ova država zbrisana na kraju Hladnog rata, kao jedini uspjeh, ali i grobnica, evroatlantskog carstva? Ko se osvetio kostima Gavrila Principa, baš kad je počela nova kolonizacija svijeta?

Treći rajh se obrušio na Jugoslaviju kao ni na jednu drugu državu u Evropi, sa izuzetkom Sovjetskog Saveza, i kao nigdje drugdje tu mu je pružan otpor od prvog do posljednjeg dana rata.

Razbijanje sovjetske imperije počelo je sukobom s Jugoslavijom 1948. godine; samo su se jugoslovenski revolucionari suprotstavili Staljinu s još čistijom vjerom od njegove.

Samo je Jugoslavija ostala nezavisna u Evropi u toku Hladnog rata, ukliještena između dvije svjetske imperije.

Čim se Njemačka ujedinila, krenula je iz sve snage u rasparčavanje Jugoslavije i osvetu Srbima za dva svjetska rata.

I samo su ovdje, devedesetih godina, na vrhuncu moći, Amerikanci morali da izazovu prave ratove, višegodišnje, da bi razbili državu i prinudili njene narode na pokornost, na kraju i otvoreno ratujući, uz mobilizaciju cijelog NATO-a.

Često su me pitali o uzrocima raspada Jugoslavije. Samo je jedan nužan i dovoljan. Između dva carstva, Jugoslavija je bila nezavisna pedeset godina. Kad se jedno carstvo raspalo, drugo je konfiskovalo njegove posjede. Ostala je u sredini anomalija, nezavisna Jugoslavija, još uvijek u inerciji pucnja Gavrila Principa iz kojeg je rođena: borba protiv moćnih sila. Uzaludni bljesak poniženih i uvrijeđenih u istoriji. Nekako se morala ispeglati geografska karta Evrope da pokaže granice američkog carstva. Nije moglo bez rata. Sve ostalo, lokalne vođe i nacionalizmi, laži i intrige, ubijanja i pljačke, sve su to samo detalji kojima se popunjava gotova priča.

Često se govorilo da je Jugoslavija bila krhka država. Možda nije, nego neobjašnjivo žilava. Samo se Jugoslavija, doduše svedena na jezgro srpskog naroda, na kraju vijeka našla izolovana u Evropskoj uniji, opkoljena sa svake strane, blokirana, kao zatvor i karantin, kao neka divlja životinja koja se ne može dresirati, čak je ne možete lako ni ubiti, nego tako mora ostati izolovana i biti polako umorena, raznim sredstvima i načinima. Okolo, cijela Unija, pokorna i poslušna, bez riječi protesta dok se nad njom širila gvozdena mreža NATO-a. Možda zbog suviše racionalnog prilaza svemu, pa i istoriji, postoji u zapadnim imperijama neka nezgodna sklonost ka "konačnim rješenjima". Dalekovido planiraju: ne vole da trava raste na mjestu zločina. Dok ovo pišem, trebalo bi biti vidovit pa znati da li će ovoga puta ići do kraja, "konačnog rješenja" za srpski narod.

Jednom sam vidio evroatlantskog Kiklopa izbliza i od tada se zaklanjam iza kamenja i drveća da me ne napipa i šiju mi ne zavrne kao piletu. Ima jedno oko a dvije glave, jednim ustima krca lobanje, drugim pjeva uspavanke, a na guzicu se smije. Probaj da prođeš pored njega neprimijećen.

Zašto Jugoslavija?

Trajala je tačno koliko veliki zanosi i sukobi dvadesetog vijeka. Samo je Beograd bombardovan četiri puta u vijeku, od svake velike sile dostojne toga imena. U Prvom ratu od Austrijanaca, na početku Drugog od nacista, na kraju istog rata od Amerikanaca i Engleza, a na kraju vijeka od cijelog NATO-a. Bilo je mišljenja da nema svrhe obnavljati zgrade.

Šta su ta bombardovanja htjela da unište, da dokrajče, ili da spriječe da se pojavi?

Ispada da su Srbi najnepokorniji narod u Evropi, ali zašto, kad to ne odgovara nikakvim idejama, političkim pokretima, čak ni željama? To je nešto kao sudbina. Ili, pak, imaju smisla one teorije o tajnama geografije: tu se, kao, spajaju kontinenti, tektonski poremećaji, tokovi istorije, zapad–istok, hrišćanstvo–islam, itd. Zemlja se pod Srbima i oko njih lomi i buni, privlači sile, i oni dobijaju po glavi. I baš kad bi htjeli da se poklone, zemlja se opet zatrese. Mogu bez hljeba i vode, ali ne mogu da se pokore. Teško se baviti još nečim, kad ste osuđeni na pobunu.

Nešto je bilo, nekad i negdje, tu iza brda, nešto suviše opasno za one koji hoće da vladaju ljudima i suviše dragocjeno za ljude koji hoće da ostanu vjerni sebi, ali šta — svi su zaboravili. Nasljeđuje se generacijama moranje, moranje da se otme, moranje da se sačuva, moranje da se bude i, najljepše od svih moranja — moranje da se strada, do samouništenja, da bi ljudi ostali vjerni. Ova srpska misterija istorije i strategije, ili balkanske geografije, u kojoj se odvijao nemogući dvadeseti vijek, ima svoje skriveno ljudsko srce. Jugoslavija je koliba Gavrila Principa. Kao on u istoriji, i ona je među državama maloljetnica. Iz pobune rođena, nestašna i neukrotiva, utučena, na kraju poraza dvadesetog vijeka, u ime imperijalnog reda i zakona.

Kad su nacisti došli u Sarajevo 1941. godine, uklonili su spomen-ploču Gavrilu Principu na mostu koji je nosio njegovo ime. Austrijski kaplar, na vrhuncu moći, nije zaboravio izazov jektičavog Maloljetnika. Poslije rata, ploča je ponovo postavljena.

Kad je devedesetih godina bjesnio rat u Bosni, koja je bila srce Jugoslavije, nove vlasti u novom evroatlantskom protektoratu opet su razbile ploču i izbrisale tragove Gavrila Principa. Maloljetniku je bio podignut spomenik sasvim dostojan njega: u asfaltu su bile urezane njegove stope, mjesto na kome je stajao kad je pucao u Istoriju. Kao da nije bio čovjek, samo trag besmrtnog duha. Više nema otiska njegovih stopala, kao ni njegovoga imena u zvaničnom životu naroda. Sišao je u gusti mrak balkanske istorije, gdje neka mršava lica dubokih bora jedu raštan i sjećaju se izgubljenih bitaka, gdje ne smiju da zađu trupe nijedne imperije, gdje zuji i miriše nešto opojno, prekrasno i nepodnošljivo, čemu se ne može biti vjeran osim po cijenu glave, baš kao Gavrilo Princip, ali u čemu se nikad ne umire. Tamo se bježi od svake vlasti ovoga svijeta, otud se udara na svaku vlast. Tamo vas niko ne može naći. Osim narodnih guslara, zaista često slijepih, čija se tradicija, nikad neprekinuta, vuče od Homerovih vremena. Slijepci prolaze bespućima i pjevaju o tajnom izlazu iz bezizlaza.

Čuo sam ovih dana jednog evropskog političara gdje kaže da će dvije hiljade i četrnaeste godine, na stogodišnjicu sarajevskog atentata, biti organizovane evropske proslave, zajedno sa balkanskim narodima, u prvom redu Srbima, da se pokaže da više nikad nećemo počiniti slične greške. Maloljetnik više ne smije ući u Istoriju.

Stanko Cerović

vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59067
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Normalna Re: Gavrilo Princip

Počalji od vivijen taj Čet 14 Nov - 5:50:22


GAVRILO PRINCIP
(Obljaj, 13.07.1894 — Terezijenštat, 28.04.1918.)



Tromeđa je iznjedrila još jednog junaka u novijoj srbskoj istoriji — Gavrila Principa, mladića koji je na Vidovdan 1914. godine izvršio atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanta. On također spada u galeriju velikana koji se ne mogu mimoići kada se govori o slavnoj prošlosti naroda sa "vječite vjetrometine", "naroda sa tri međe".

Porodica Princip se u Grahovsko polje, u selo Obljaj, doselila sa druge strane Dinare, iz sela Polace kod Knina. A na Polacu su se doselili pocetkom XVIII vijeka iz Grahova crnogorskog i zvali se Jovicevici. Na Polaci promijeniše prezime u Ceko, jer su radili u turskoj službi kao granicari — najamnici i, po obicaju, sacekivali prolaznike. Po pricama starijih Principa, tako dobiše i prezime Ceko. (U prilog ovoga ide i podatak da i danas ima dosta Ceka na Polaci.)

O nastanku novog prezimena i danas se ovako priča: Početkom prošloga vijeka, kad su se preselili u Obljaj, dobili su prezime Princip po Todoru koji je bio silovit, plahovit i viđen čovijek. A takav Todor je, u raskošnoj narodnoj nošnji i na bijelom konju, dolazio u Knin. Stoga ga nazvaše "bosanski princ" ili "princ od Bosne". I tako nadimak postade prezime. I muški članovi porodice Princip su učestvovali u ustanku 1875—1878. godine. Djed Gavrila Principa, starina Jovo, bio je u Glavnom štabu u Crnim Potocima, zajedno sa bratom Todom.

Turci su zarobili Todu ali ga nisu pogubili. Jovin sin Ilija, a Gavrilov stric, učestvovao je u nekoliko bitaka. Kao dobar i hrabar ratnik, dobio je od kneževica Petra Karađordevića, odnosno Petra Mrkonjića, medalju za hrabrost. I otac Gavrila Principa, Petar-Pero učestvovao je u Crnopotočkoj buni. Žene i djeca porodice Princip izbjegli su u ustanku i utočište našli na austriskoj strani, na kninskoj teritoriji. Tamo je na njih naišao engleski novinar i čuveni arheolog Artur Evans i vidio kako su živjeli u groznim uslovima.

U austriskoj okupaciji porodica Gavrila Principa je živjela skromno i siromašno. Težaci iz Obljaja ni po cemu se nisu razlikovali od ostalih seljana. Njihov život najbolje je opisao Petar Kocic u pripovijetkama, a najlepše u liku Davida Štrpca. Taj narodni tribun i nepokolebljivi borac za srpsku čast i obraz u Krajini, najviše je, cini se, uticao na Gavrila Principa. Petar Princip, Gavrilov otac, je bio starješina zadruge — porodice.

Kad su se podjelili kao braća, nastavili su živjeti skromno i siromašno kao i do tada. Petar je imao tri sina — Jovu, Gavrila i Niku. Gavrilo je, kako piše u krštenici, rođen 13. jula 1894. godine. Majka Marija-Nana je toga dana, po velikoj vrućini, kupila sijeno sa zaovom na livadi. Navečer je muzla kravu i rodila uz ognjište Gavrila. Rodaci su rakijom nazdravili Petru kad se uvece vratio kuci, a sestra Mara je za lijepu vijest dobila bošcu. Požurili su do susjednog sela Ugarka da potraže protu Iliju Bilbiju da ga krsti, jer su se bojali da ga, ako umre, ne mogu sahraniti na seoskom groblju. Tada su djeca na porođaju lako umirala. Prota Ilija, div od čovjeka, dao mu je ime Gavrilo. (To je isti onaj proto koji je bio vođa ustanka u Crnopotočkoj buni sa vojvodom Golubom Babićem. Poslije sarajevskog atentata, kada je Gavrilu Principu počelo suđenje, austriske vlasti su tražile od prote Ilije Bilbije da prepravi krštenicu Gavrilovu i upiše drugi datum.

Naime, htjeli su da bude stariji za dvadesetak dana — da ispadne da je imao dvadeset godina kada je izvršio atentat. Tada bi, po austriskim zakonima, bio punoljetan i, naravno, osuđen na smrt.

Međutim, prota Ilija na to nije ptistao pa su ga austriske vlasti i šuckori pogubili u Livnu, na svirep način — vežući ga konjima za repove.

Gavrilo je rastao uz pažnju svoje majke Marije. Bio je sitan, ćutljiv i blage naravi. Uvečer je, uz lucernu, čitao seljacima narodne junačke pjesme. Seljaci su se čudili koliko čita i govorili da ce nešto od njega biti. Gavrilo je, jedne godine, sa ocem bio na dalmatinskom Kosovu na tradicionalnoj proslavi Vidovdana, najznačajnijeg srpskog praznika. Kad je Gavrilo završio osnovnu školu u Grahovu, brat Jovo je javio ocu iz Sarajeva da oficirska škola prima đake uz besplatan stan i hranu. Ubrzo je i Gavrilo pošao u Sarajevo.

No, nije htio ići u švapski zavod da se ne odnarodi i postane dušmanin svom narodu, nego je upisao trgovačku školu. Osećaj da uči zanat nepopularan u narodu također ga je mučio, pa je poslije izvjesnog vremena prešao u gimanziju. Nije izdržao duže od tri godine u Sarajevu, pa je otišao u Tuzlu i tamo nastavio. Položio je zaostale ispite i upisao četvrti razred. Srbin iz Hercegovine, Bogdan Žeraić, je juna 1910. godine namjeravao da izvrši atentat na poglavara Bosne i Hercegovine, generala Varešanina. Pošto nije uspio, ubio se. Gavrilo i svi njegovi drugovi izražavali su divljenje za ovog studenta. Gavrilo je tada odlučio da izvrši jedno junačko djelo, da se žrtvuje za svoj narod. Kad je to pričao u svom rodnom selu, slušali su ga sa nevjericom i pitali da nije skrenuo pameću. Među omladinom koja je donosila svijeće na Žerajićev grob bio je i Gavrilo. Jednom prilikom se na ovom grobu zakleo da će ga osvetiti. Gavrilo je u Sarajevu širio krug svojih drugova, išao na razne sastanke i počeo da piše pjesme. U Beograd je prešao 1912. godine a da nikog od rodbine nije obavijestio. Namjeravao je da nastavi gimnaziju. U Beogradu se zlopatio kao i većina učenika iz Bosne.

Nije položio peti razred u Prvoj muškoj gimnaziji, pa se prijavio u dobrovoljce — četnike majora Vojina Tankosića. No, bio je odbijen zbog malog rasta. Nije, ipak, klonuo duhom već se uputio u Prokuplje, u Tankosićev štab. Ali i tamo je odbijen. Prve pobjede srpske vojske u Prvom balkanskom ratu proslavljao je zajedno sa omladinom. Vratio se u Sarajevo nakratko, pa je opet otišao u Beograd da polaže gimnaziju. Temeljito se pripremao i položio V i VI razred. Potom se vratio u Sarajevo. Tamo ga je, decembra 1913. godine, tražila policija zbog toga što je, nešto ranije, napao jednog žandarma. Stoga se pocetkom 1914. vratio u Obljaj. Dočekali su ga zabrinuti roditelji. Poslije izvjesnog vremena sa rođakom Vladetom Bilbijom je, preko Knina, krenuo u Beograd. Vladeta je dobio propusnicu od sina grahovskog ljekara Ljube Podgradskog, a svoju je dao Gavrilu. Iz Zagreba je Gavrilo stigao u Beograd sa pasošem na ime Žika Jovanović. U Beogradu je Gavrilo stanovao sa Trifkom Grabežom i Vladetom Bilbijom i učio VII razred gimnazije. Izlazili su u kafane "Žirov venac" i "Zlatne morune", gdje su dugo razgovarali sa svojim istomišljenicima o politici. Tako je jednog dana, marta mjeseca 1914. godine, pročitao u novinama da ce u Bosnu doći austriski prestolonaslednik Franc Ferdinand. O tome je pričao sa svojim prijateljem Nedeljkom Čabrinovićem.

Dobili su jedno pismo iz Bosne sa isječkom iz novina u kojem je potvrđena vijest da ce na vojne manevre u okolini Sarajeva doći Franc Ferdinand. Gavrilo i njegov prijatelj odlučivali su da mu prirede "vatreni" doček baš na Vidovdan u Sarajevu. Počeli su se pripremati za atentat. Upoznali su sa tom idejom Trifka Grabeža i Ðulagu Bukovca. Ðulaga im je nabavio oružje preko bivšeg četnika Milana Ciganovica, rodom iz Petrovca. Rekao mu je: "Slušaj Cigo! Ovo ne smije saznati ni policija niti ko drugi. Neki naši hoće da u Sarajevu docekaju i umlate Franca Ferdinanda. Cuo sa da ce krajem juna posmatrati vojne manevre? E, ti bi, bratac, trebalo da im pomogneš da dodu do oružja." Poslije kraćeg razmišljanja, Milan je odgovorio: "Ipak, Ðulaga, svakako bih morao da se sretnem sa čovijekom koji ti je povjerio ideju o atentatu. Slažem se da ovdašnje vlasti nikako ne smiju doznati za ove planove". Ubrzo, već 27. maja. Ciganovic im je nabavio oružje. Gavrilu i Trifku je predao šest bombi, četiri revolvera sa po sedam metaka i specijalni paketić u kojem je bio otrov, jer su odlučili da se poslije akcije živi ne predaju. Iako je, izgleda, Gavrilo Princip bio idejni začetnik atentata, oni su dugo razgovarali i za atentat pitali svog prijatelja Vladimira Gacinovića. Kada su mu objasnili o čemu se radi, on je kratko odgovorio: "Napred, mladi lavovi". Ti mladi lavovi su 28. maja 1914. godine krenuli za Sarajevo. Učitelj Veljko Čubrinović je obezbijedio da oružje bez problema prenesu Jakov Milović i Mitar Kerović.

Organizaciju oko atentata je preuzeo Danilo Ilić, kod koga je, jedno vrijeme, Gavrilo Princip stanovao u Sarajevu. Danilo Ilić je formirao dvije grupe atentatora od kojih jedna nije znala za drugu. Franc Ferdinand, sinovac ostarjelog austriskog cara Franca Josifa, bio je glasogovornik osvajačkih pretenzija austriskih vojnih krugova koji su tražili načina da zarate sa Srbijom. Zato su i organizovali prijeteće manevre na Vidovdan, 28. juna 1914. godine. Završnom činu svega toga u Sarajevu je, zajedno sa svitom i suprugom, prisustvovao prestolonasljednik Ferdinand. Kada je krenuo u obilazak grada, čekalo ga je šest atentatora. Nekima je ruka zadrhtala, neki su se zbunili, bomba Nedeljka Čabrinovića nije pogodila cilj ... Poslije izvjesnog vremena, povorka je prošla pored Gavrila Principa koji nije bio ni malo nesiguran. Gavrilo je pucao i usmrtio Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Istoga dana, na tradicionalnoj Vidovdanskoj proslavi, na Kosovu polju kod Knina, vijest o atentatu u Sarajevu je stigla u četiri sata poslije podne, kada su se završili govori narodnih prvaka i omladinski slet. Tada se samo čulo da je "neki Gavro iz Grahova ubio Verdinanda".

Mnogi među prisutnima su mu znali oca. Gavrilo Princip je, kao i ostali, u istrazi sve priznao ne zbog straha već da ne stradaju nevini. Suđenje za atentat je počelo 12. oktobra. Vojne sudske vlasti su nastojale da optuže zvaničnu srpsku vlast da je umiješana u atentat, da ga je organizovala i da je znala za njega. A sve to da bi imali povod za rat sa Srbijom. Naravno zvanična Srbija nije bila umiješana u Atentat, ali jeste donekle tajna organizacija "Ujedinjenje ili smrt", koju je predvodio pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Kad je čuo za pripreme atentata, Dimitrijević je znao da će to imati krupne posljedice za Srbiju. Stoga je uputio četnika Ðuru Šarca u Slavonski Brod, da nađe Danila Ilića i uz njegovu pomoć spreči atentat. Šarac mu je govori o opasnostima za Srbiju, o nespremnosti za rat pošto je tek izašla iz Balkanskih ratova, da bi Srbiji trebalo pet, šest godina mira... Na sva ta ubijeđivanja Ilić je odgovorio da su se oni zakleli a da Gavrila Principa neće moći odvratiti od atentata. Na optuženickoj klupi bilo je 25 ljudi. Od šest atentatora, samo je jedan bio punoljetan. Optuženi su se držali odvažno i neustrašivo. Mnogi su na sebe preuzimali veći dio krivice — da bi olakšali položaj svojim drugovima. Na pitanje sudije dali se smatra krivim, Gavrilo je odgovorio "Nijesam zločinac, jer sam uklonio onoga koji je činio zlo". Austrougarska je optužila Srbiju za atentat i uputila joj ultimatum sa zahtjevom da njeni ljudi istražuju krivce po Srbiji. Srbija je, kao časna država koja drži do sebe, odbila taj ultimatum. Kazna za odbijanje stigla je 28. jula u formi objave rata. Tako je počeo Prvi svjetski rat. Presude Gavrilu Principu i drugovima izrečene su 29. oktobra. Atentatori su osuđeni na smrt vješanjem ili na tešku tamnicu. Gavrilo, Nedeljko i Trifko osuđeni su na tamnicu koju su izdržavali u Sarajevu i, kasnije, u Terezinu, u današnjoj Češkoj.

Ni u zatvoru nisu klonuli duhom. Tamo je Gavrilo napisao i ove stihove: Tromo se vrijeme vuče, I ničeg novog nema, Danas je kao juče, Sutra se isto sprema. Al pravo je rekao prije, Žerajić, soko sivi: Ko hoće da živi nek mre, Ko hoće da mre nek živi! I umjesto da smo u ratu, Gdje bojne bombe ječe, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zveče. Svaki dan isti život, Pogažen, zgnječen i satrt, A ja nisam idiot, Pa, to je za mene smrt! A na zidu u zatvorskoj ćeliji u Terezinu je napisao: "Naše će sijeni lutati po Beču, hodati, po dvoru, plašiti gospodu..." Slaba hrana, okovi, samica..., utjecali su da se Gavrilo razboli. Najgore mu je padalo što mu nisu dozvoljavali da čita. Trovali su ga preko hrane, obolio je od tuberkuloze, amputirali su mu desnu ruku. Svoj kraj očekivao je mirno i stoički. Umro je 28. aprila 1918, nekoliko mjeseci prije raspada Austro-ugarske carevine, ne dočekavši njen kraj. Državne vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su 1921. godine prenijele tijela atentatora u Sarajevo i sahranili ih u zajedničku grobnicu.

Danas su ovi srpski junaci u Sarajevu zaboravljeni i prezreni. Porodica Princip doživjela je tužnu sudbinu. Hrvati su 1941. godine ubile Gavrilova brata Niku, doktora u Čapljini. Sinovac Slobodan Princip-Seljo, kome je Gavrilo dao ime kad se rodio, umro je na Romaniji od Tifusa, a komunisti su ga posmrtno proglasili partizanskim herojem. Otac Petar je umro 1939. godine, a majka Marija je Drugi svjetski rat provelau izbjeglištvu u Kninu. Umrla je u jesen 1945. Sin Gavrilovog brata od strica Ilije, Vukosav, poginuo je kao mitraljezac kod vojvode Momčila Ðujića 1944. godine na Gračacu. Partizani su zapalili rodnu kuću Gavrila Principa. Po njemu su, isto kao i četnici, nazvali jednu svoju jedinicu. Tek 1964. godine komunističke vlasti su kuću obnovile u nešto manjem obimu i ona je danas muzej. Taj muzej čuva uspomene na Obilića sa Tromeđe.

Mišo Uroš, Jovo Dmitrović | TROMEÐA TRI MEÐE JEDNOG NARODA | Beograd 1994 god. | scribd

vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59067
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Normalna Re: Gavrilo Princip

Počalji od vivijen taj Čet 14 Nov - 5:53:35


ZABORAVLJENI SRPSKI HEROJI — GAVRILO PRINCIP


Atentat na austrijskog Nadvojvodu Franca Ferdinanda je istorijski dogadjaj kolosalnih posledica, koji je bio uzrok Prvom svetskom ratu, raspadu Austrougarske monarhije, zatim stvaranju novih država : Čehoslovačke, Madjarske, Jugoslavije i povraćaju značajnih teritorija susednim državama, koje su okupirale ili aneksirale Austrougarska i Turska.

Bilo bi nepotpuno reći, da je samo ubistvo Ferdinanda razlog velikog rata, jer je postojao još čitav niz drugih razloga i planova velikih sila za rat: Nemačke naprimer, da osvoji svoje izgubljene kolonije, rivalstvo izmedju Francuske i Engleske za prevlast u Evropi i zajednički neprijateljski stav prema zahtevima Nemačke za povraćaj kolonija, zahtevi malih naroda za osamostaljenje, nerešena granična pitanja Nemačke, Italije i Turske sa susednim zemljama i slično. Dakle, samo ubistvo Ferdinanda je bilo ona kapisla ili varnica, koja je zapalila plamen rata. Gavrilo Princip je nema sumnje bio zaverenik i član tajne organizacije "Mlada Bosna", autentične organizacije srpske pariotske omladine u okupiranoj Bosni. Ovu organizaciju je štitila i pomagala srpska tajna organizacija "Crna Ruka" sa parolom "Ujedinjenje ili smrt", koja je bila zajednička za slične radikalne organizacije na Balkanu kod naroda koji su težili ujedinjenju jugoslovenskih naroda.

Tadašnji major srpske vojske na čelu zaverenika koji su ubili Kralja Aleksandra Obrenovića i Kraljicu Dragu , bivši komita i četnik Dragutin Dimitrijević sa nadimkom "Apis", bio je na čelu ove organizacije od osnivanja 1903 godine, zajedno sa oficirima Ciganovićem i Tankosićem. Sa njima je 1912 godine predvodio grupu komita, koja je na teritoriji Južne Srbije, kako se tada zvalo Kosovo i Metohija i delovi Makedonije, koji su bili pod okupacijom Turske, vršila likvidacije vidjenih Turaka, pravila sabotaže, rušila mostove i podmetala požare unoseći pometnju pred rat sa Srbijom. Posle uspeha u ratu 1912. godine Apis, neustrašiv borac i nesumnjivi lider, postaje generalštabni potpukovnik i šef obaveštajne službe Srpske vojske.

Optužbe Nemačke i Austrougarske na račun Srbije da stoji iza atentata na Ferdinanda su dakle bile osnovane, jer su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež primljeni u maju 1914. u organizaciju "Crna ruka" položivši zakletvu pred Apisom i drugim vodjama.

Inače zakletva se polagala tako, što su u tajnoj sobi ove organizacije negde u Topčideru, bez ikakvog nameštaja osim jednog stola na sredini, gde su sa jedne strane stola stajale vodje "Crne ruke" sa maskama i u crnim kabanicama, dok su sa druge bili kandidati. Na stolu koji je bio prekriven crnom tkaninom sa izvezenom mrtvačkom glavom i parolom "Ujedinjenje ili smrt", sa jedne strane je bio vojnički nož, sa druge lobanja. Levo i desno gorele su dve sveće, u sredini stola je bilo raspeće, a ispod njega revolver i jedna mala ampula u kojoj je bio cijankalij. Na svim zidovima su bile crne zastave sa lobanjama i ukrštenim kostima i poznatim natpisom. Pre prijema u organizaciju sva trojica budućih atentatora su u kasarni u Topčideru vežbali bacanje bombe i pucanje iz pištolja.

Jedan važan dokumentarni roman napisao je kod nas potpuno nepoznati austrijski pisac Bruno Brem (Bruno Brehm)1 sa pseudonimom Bruno Clemens, o Dragutinu Dimitrijeviću Apisu — "Tako je počelo" (Apis und Este — So fing es an) objavljen 1931. godine u Minhenu. Isti opisuje Apisov život od 1903. godine do streljanja 1917. godine u Solunu i sadrži i neke nepoznate detalje u našoj javnosti, pa i istoričarima, u vezi sa pripremom atentata na Franca Ferdinanda i umešanosti Srbije.

Naprimer, podatak da je Rusija preko svoga vojnog atašea u Beogradu pukovnika Artamanova, bila u detalje obaveštena najmanje dva meseca pre atentata, ko će ga i kada izvršiti. Šta više ataše — Artamanov je sa Apisom primio tri atentatora u svojoj privatnoj rezidenciji u Beogradu maja 1914. i na kraju susreta im dao znatnu sumu novca.

Posebno je zanimljiv i razgovor Apisa sa Artamanovim u kome Apis kaže, da će stari Kralj morati brzo u penziju, jer je izneverio mnoga obećanja data narodu i vojsci, da u zemlji vladaju korupcija, monopoli i ratni profiteri, a da je Prestolonaslednik Aleksandar u svemu na strani "Crne ruke". Konačno, kaže Apis, na strelištu u Topčideru Prestolonaslednik Aleksandar se jednom prilikom tokom njihove obuke upoznao sa tri mladića- buduća atentatora na Ferdinanda. Važan je i podatak iz knjige, koji govori da je veleposlanik Srbije u Beču dr. Jovan Jovanović u susretu sa ministrom finansija Austrougarske dr. Von Bilinskim, nezvanično, početkom maja 1914. godine upoznao austrijskog ministra da će planirani vojni manevri Austrougarske na granici duž Drine i granice Bosne sa Srbijom izazvati veliko nezadovoljstvo, ne samo lokalnog stanovništva, već i zvaničnog Beograda. Dr Jovanović je čak izjavio da u Bosni ima mnogo srpske omladine prilično nerazpoložene prema okupaciji Bosne od strane Austrougarske, koja bi mogla organizovati neželjene incidente.

Dakle i pored dosta indicija i informacija o pripremi atentata, austrougarske vlasti nisu preduzele ništa ozbiljnije da ga preduprede. I sam nadvojvoda Franc Ferdinand veoma vojnički odgojen, odličan sportista i mačevalac u mladosti i strastan lovac, inače brutalan i surov čovek, nije se mnogo obazirao na informacije o mogućem atentantu. Na njega je godinu dana ranije takodje pokušan atentat u Parizu, bez posledica, ali ga njegova neomiljenost i ozbiljne pretnje, nisu mnogo pogadjale. Vredno je spomenuti da su se na vest o njegovoj smrti osim u Bosni i Srbiji, bukvalno radovali stanovnici nekoliko mesta na austrijsko-nemačkoj granici, seljani nemačkog i austrijskog porekla. Naime, svake godine po promeni godišnjeg doba, a posebno u proleće i jesen, Nadvojvoda je iz Beča dolazio u lov. Njegova kolekcija je brojala više od pet hiljada trofeja: jelenskih rogova, punjenih medveda i glava, divojaraca i svih mogućih drugih životinja alpskih predela. Medjutim, ono što je radio Nadvojvoda prema mnogobrojnim svedočenjima nije bio lov već masakr. Tokom lova on je bio okružen slugama, koji su mu punile puške najrazličitijeg kalibra, pa je on iz automobila, sa mazge, ili pešice pucao na svaku životinju koju je spazio, od medveda, divokoza, zečeva i najrazličitijih ptica. Takav masakr je trajao satima i svedoci kažu da su sve životinje ostavljane na mestu gde su ubijene, te su po odlasku Ferdinanda seljani skupljajući ih bukvalno plakali zbog pustoši koju je ostavljao. Specijalni beležnici su zapisivali njegov svaki hitac i obično se zadovoljavao kada je imao hiljadu poena, što će reći da je za pre podne ili u toku dana ubio hiljadu životinja.

Što se političkih stavova tiče, Ferdinand je bio jedan većih "Srbomrzaca" u dvojnoj monarhiji i učešće na predstojećim manevrima koje je organizovao general Poćorek na obali Drine, za njega je bila sjajna prilika da izaziva "srpske gegule", kako ih je u prevodu nazivao. Srbija je za njega bila zemlja bandita i jedino što je u njoj vredelo su po njegovom kazivanju bila lovišta divljih svinja, o kojima su mu mnogi pričali.

Dakle, radi likvidacije ovog čoveka iz patriotskih razloga grupa zaverenika, se u Sarajevu dva dana pre atentata uvećava još trojicom, koji su trebali da obezbede podršku glavnim atentatorima.

Konačno na Vidovdan 28. juna 1914. godine na putu kroz centar Sarajeva iz hotela ka mestu održavanja svečane vojne smotre i početka manevara, atentarori pokušavaju da pridju koloni automobila, ali je zbog velike gužve samo Nedeljko Čabrinović uspeo da baci dve bombe kojima je lakše ranio pukovnika Eriha fon Mericija i grofa Boz-Valdeka ali promašio Ferdinanda, koji nije odustao od nastavka paradnog prolaza ulicama Sarajeva. Nešto kasnije zahvaljujući grešci vozača koji je pogrešio maršrutu, Gavrilo Princip uspeva da pridje automobilu, skoči na papučicu i isplati tri metka, od koji jedan smrtonosno pogadja Ferdinanda, a drugi slučajno njegovu suprugu Sofiju, što inače nije bilo planirano. Fredinand umire u roku od nekoliko minuta na putu do bolnice, a njegova supruga tokom pokušaja operacije u bolnici. Gavrilo Princip je odmah uhapšen, dok su u roku od par dana uhvaćena sva šestorica atentatora. Nijedan od njih nije umro, iako su svi progutali kapsule cijankalija koji im je dat za slučaj da budu uhvaćeni, pa se predpostavlja da je isti stajanjem ili na drugi način izgubio svojstva.

Svi su priznali učešće u zaveri, ali su poricali da su imali nameru da ubiju Nadvojvotkinju Sofiju. U vreme kad je izvršio atentat, Gavrilo Princip je imao 19 godina (punoletnost se sticala u monarhiji sa 21 godinom) te je bio mlad za smrtnu kaznu, pa je osuđen na 20 godina zatvora, gde je bio izložen teškim mučenjima. Kaznu je služio u češkom zatvoru — tvrdjavi Terezinu, gde je umro u 25 godini od tuberkoloze 28. aprila 1918 godine, nešto pred kraj Prvog svetskog rata. Zbog brutalnih zatvorskih uslova, u trenutku smrti je imao jedva 40 kilograma.

Grob Gavrila Principa se nalazi u Kapeli vidovdanskih heroja u Sarajevu. Automobil Ferdinanda, Gavrilov pištolj, koji je dobio od Apisa — belgijski poluautomatski pištolj M 1910 kalibra 7.65 i okrvavljena uniforma Franca Ferdinanda nalaze se u vojno-istorijskom muzeju u Beču. Metak koji je ubio Ferdinanda izložen je u češkom gradu Konopište.

Franc Fredinand je sa suprugom sahranjen u kripti dvorca Artšteten u Austriji. Inače slika dvorca Artšteten i lik Ferdinanda je 13 oktobra 2004. godine odabran za motiv na licu i naličju austrijske spomen kovanice od 10 evra.

Most na Miljacki u Sarajevu, nedaleko od mesta gde se dogodio atentat posle ujedinjenja i stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine dobio je naziv "Most Gavrila Principa", na kome je uzidana spomen ploča, koji su naziv vlasti Sarajeva posle osamostaljenja federacije BIH promenile, a spomen ploču skinule.

_____________________

1 Bruno Brem (pisac knjige o Apisu i Crnoj ruci) je rođen 23. jula 1892. godine u Ljubljani, kao sin oficira Austrougarske monarhije Josefa Brema. Medjutim, kako se otac selio sa službom, tako je Bruno odrastao po garnizonima u Pragu, Pisenu i drugim gradovima u Češkoj. Studirao je germanistiku i 1914. godine po izbijanju rata se prijavio kao dobrovoljac i kao diplomac je dobio oficirski čin. Medjutim, krajem 1914. godine je teško ranjen i zarobljen u Rusiji, a 1916. godine razmenjen za ruske oficire. Vratio se po završetku rata u Beč, gde je doktorirao na fakultetu za germansku umetnost i jedno vreme radio kao asistent, da bi se potom potpuno posvetio književnosti napisavši tridesetak knjiga, romana, eseja i dokumentarnih prikaza. Vladao je odlično slovenačkim, srpskim, ruskim i češkim jezikom i bio svedok i odličan poznavalac političkih prilika na Balkanu. Po pojavi nacionalsocijalizma, on se priključuje tom pokretu i postaji "državni pisac" i kao major biva na službi kao ordonas oficir u Grčkoj, Rusiji i Severnoj Africi.

Piše : Slobodan Maričić | AkadeMedia Srbija


vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59067
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Normalna Re: Gavrilo Princip

Počalji od vivijen taj Čet 14 Nov - 5:59:23





Kampanja Zapada protiv Gavrila Principa

Američki i nemački mediji uporedili Gavrila Principa sa Osamom bin Ladenom, a organizaciju „Mlada Bosna“ sa Al Kaidom

Bivši gimnazijalni profesor, pisac i istoričar Milosav Popadić digao je glas povodom najave nadležnih sarajevskih institucija da će spomenik austrougarskom prestolonasledniku, nadvojvodi Francu Ferdinandu, žrtvi sarajevskog atentata u avgustu 1914., biti završen i svečano otkriven na 100. godišnjicu izbijanja Prvog svetskog rata u okviru obeležavanja ovog događaja u Sarajevu, javlja Tanjug.

U otvorenom pismu građanima Sarajeva i Federacije BiH, koje je u celini objavljeno na portalu sarajevskog „Oslobođenja”, Popadić je pozvao javne radnike celog sveta da dignu svoj glas u odbranu istine i slobode – smatrajući da bi se otkrivanjem ovog spomenika podstakle nove podele između Srba i Bošnjaka. Tim pre što su niz ličnosti iz javnog života Federacije BiH istakli da bi predstojeću proslavu stogodišnjice izbijanja Prvog svetskog rata, 28. juna sledeće godine, trebalo iskoristiti da se ispravi „stara nepravda” – da se Gavrilo Princip proglasi teroristom, a Franc Ferdinand nevinom žrtvom.

* * *

Analizirajući teze koje zapadni mediji plasiraju tamošnjoj javnosti – u sklopu francuske inicijative za obeležavanje stogodišnjice izbijanja Prvog svetskog rata koju je prihvatila međunarodna zajednica – moglo bi se doći do zaključka da su apeli i protesti Milosava Popadića upućeni na pogrešnu adresu, ma koliko bili razumljivi i opravdani.

Američki, britanski i, pre svega, nemački mediji ne posustaju u naporima da izbijanje Prvog svetskog rata prikažu u novom svetlu, navodno na osnovu novih istorijskih saznanja.

Istorijskom tumačenju, po kome su Nemačka i Austrougarska bili inicijatori ratnih sukoba, suprotstavljena je nova teza, po kojoj Rusija i Srbija snose najveću odgovornost za izbijanje rata. „Ova, svakako ispravnija teza otkriva da su tadašnje svetske sile – Nemačka, Francuska, Britanska imperija, Austrougarska, a donekle i Italija – nepromišljeno ušle u rat, nasedajući na provokacije Moskve i Beograda, a isto tako zapostavljajući da diplomatskim i političkim sredstvima reše krizu koja je izazvana terorističkim napadom i ubistvom austrougarskog prestolonaslednika i njegove supruge”, komentariše nemački dnevnik „Velt“ u svom jučerašnjem izdanju.

„Velt“ otkriva u svom nedeljnom, udarnom članku ko je, u stvari, bio Gavrilo Princip. „Bio je somnambul (mesečar) i prapotomak današnje Al Kaide – Bin Laden tadašnje epohe.“

Svesni teških optužbi i besmislenih poređenja, autori konzervativno nemačkog „Velta“ su se pozvali na „istaknute poznavaoce istorije”, poput australijskog istoričara Kristofera Manroa Klarka, pristalice „prusko-nemačke opcije”, istaknutog germanofila na anglosaksonskom govornom području. Klark je kao prvi zapadni istoričar od imena nazvao Gavrila Principa i aktiviste „Mlade Bosne“ mesečarima sumnjivih političkih ideja, spremnim na samoubistvo zarad ostvarenja sopstvenih ciljeva. Uporedio ih je u svom nadri istorijskom pamfletu „Somnambuli“ sa teroristima današnjeg vremena.

Klarkove teze su dobro došle američkom „Vol strit Džornalu“ da se nadoveže i proglasi Gavrila Principa – političkim pretkom osame Bin Ladena…

„Novo gledanje na istoriju“ podstaklo je i uredništvo nemačkog „Dojče vele” da u sklopu izveštaja o dočeku Momčila Krajišnika na Palama pomene Gavrila Principa i takođe ga uporedi sa Bin Ladenom.

Nije potrebno naglašavati da je poređenje Principa sa Bin Ladenom odjeknulo u zapadnom svetu. Prihvaćeno je, takoreći oberučke, u krugovima EU koji na obeležavanje stogodišnjice izbijanja Prvog svetskog rata gledaju kao na priliku da se uspostavi harmonija između nemačko-austrijskih i britansko-francuskih odnosa, zasnovana na pomirenju. Dosadašnja praksa, naime, pokazala je da se pri pomenu dva svetska rata otvaraju novi frontovi u raspravama o krivici. O tome svedoči i nedavni, diplomatski sukob Londona i Berlina o kome je „Politika“ izvestila pre desetak dana. Pozivajući se na izvore u Vajtholu (sedište britanske vlade) ostrvski mediji su optužili vladu u Berlinu da je pokušala da utiče na London, ne bi li kod obeležavanja izbijanja Prvog svetskog rata odustao od pominjanja pobednika i poraženih.

Bilo kako bilo, o(p)staje činjenica da će spomenik bivšem austrougarskom prestolonasledniku biti podignut na mestu gde je bio Muzej „Mlade Bosne”.


vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59067
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Normalna Re: Gavrilo Princip

Počalji od vivijen taj Čet 14 Nov - 6:09:08






Istoričarka: Srbija bila kao Iran danas, Princip terorista

VAŠINGTON - Srbija iz vremena Prvog svetskog rata bila je nešto nalik na današnji Iran, gde delovi vlasti sponzorišu terorističke aktivnosti, a Gavrilo Princip je bio fanatik koji se poslužio terorističkim nasiljem za ostvarivanje svojih ciljeva, rekla je danas u Vašingtonu kanadska istoričarka Margaret Mekmilan.

Ona je na promociji svoje knjige "Sprečavanje novog Velikog rata: Lekcije iz 1914", govorila i o Srbiji iz tog doba i njenoj ulozi u ratu.

"Prvi čovek vojne bezbednosti Srbije pukovnik Apis bio je veoma dobro upućen u to šta zaverenici pripremaju u Bosni. Oružje za atentat prošvercovano je iz Srbije uz pomoć srpskih graničara", rekla je Mekmilan na tribini u Brukings instituciji.

Prema njenim rečima, predsednik tadašnje vlade Nikola Pašić "možda je nešto i sumnjao, ali odlučio je da ne zna šta se dešava".

Na pitanje dopisnika Tanjuga da li zna da je vođi nacističke Nemačke Adolfu Hitleru za rođendan 1942. doneta spomen ploča posvećena Gavrilu Principu iz Sarajeva koju su nemački okupatori skinuli kao ratni trofej, istoričarka je odgovorila da je juče čula za to.

"Da, juče su mi rekli za tu sliku", kazala je Mekmilan.

Ona je, ipak, Principa nazvala teroristom, rekavši da su to ljudi koji koriste nasilje da postignu svoje ciljeve, a atentator iz Sarajeva, prema njenim rečima "nije hteo da čeka da se stvari reše diplomatskim ili ustavnim putem".

"U svojoj knjizi sam ga opisala kao čoveka iz današnjeg egipatskog društva koji je došao iz ruralne i tradicionalne sredine. On je verovao u svoje ideje i bio je fanatik", navela je Mekmilan.

Opisujući Gavrila Principa, istoričarka je kazala i da je on, kao i mnogi mladi ljudi, svet posmatrao crno-belo.

Kanadska istoričarka, inačeprofesor istorije na Univerzitetu Toronto, prethodno je Evropu početkom 20. veka opisala kao skoro idilično društvo koje blizu sto godina nije bilo u većem sukobu, koji je došao sa Prvim svetskim ratom.

"Evropa je napredovala na svim poljima, ali je to bilo i vreme kada je dominacija velikih sila, poput Britanije, počela da opada", ocenila je Mekmilan, dodajući da Britanci nisu shvatali da i druge zemlje žele "svoj deo kolača".

Prema njenim rečima, nemačka spoljna politika koju je vodio kajzer, bila je katastrofalna, što je Britaniju odvojio od nje i približilo Francuskoj i Rusiji, što se smatralo nezamislivim krajem devetnaestog veka.

"Mnogo faktora je uticalo na početak rata, od lidera država, preko porasta nacionalizma, do krize na Balkanu", ocenila je Mekmilan i dodala da Rusi nisu zaboravili Nemcima poniženje iz BiH 1908. godine.

Ona je zaključila i da je Nemačka odlučila da uđe u rat i napadne Srbiju, jer se plašila da će izgubiti Austro-Ugarsku ako to ne učini.


vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59067
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Normalna Re: Gavrilo Princip

Počalji od vivijen taj Čet 14 Nov - 6:31:01


SVOJIM OČIMA SAM GLEDAO KAKO UMIRE GAVRILO PRINCIP

Potresna ispovest Luidija Pozeka iz istarskog gradića Savudrije koji je robijao zajedno sa Gavrilom Principom u zloglasnom zatvoru "Terezin" u Češkoj

U malom primorskom gradiću Savudrija u Istri sve do nedavno živeo je čovek koji je sa Gavrilom Principom, sarajevskim atentatorom koji je na Vidovdan 28. juna 1914. godine u Sarajevu ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, robovao zajedno u zloglasnom zatvoru Terezin u Češkoj.

Kako je nedavno zabeležila i hrvatska štampa, Luidi Pozek, skončao je u poznoj starosti, a jedini je čovek koji je preživeo robijaški pakao i koji je gledao kako umire Gavrilo Princip, njegov drug iz zloglasne tamnice, kazamata u Terezinu.

Starac Luidi Pozek, ribar i težak po zanimanju, živeo je maloj kamenoj kućici na obali mora u Savudriji. Gotovo ceo život proveo je sam ovde uz more, ribe i galebove.

Zanimljiva je priča Luidija Pozeka o tome kako je i zašto dospeo u tada jedan od najpoznatijih svetskih zatvora za političke osudenike i kako je upoznao Gavrila Principa, koji je, kao gimnazijalac, iz patriotskih pobuda usmrtio, austrougarskog prestolonaslednika. Pozek je ispričao da je još 1915. godine u austrijskom gradu Grac, sa svojim kolegama železnicarima, organizovao demontracije i proteste. Uhapsila ga je austrijska policija i organizovano mu je suđenje. Bio je osuđen na četiri godine "teške tamnice". Odveden je u zatvor negde daleko, za koji mu je jedan austrougarski žandarm rekao "da otuda nikada neće živ izaći"! Kaže da se seća da je uz stražare do zuba naoružane doveden pred velike zidine nekakve trvđave koja je ležala uz reku. "Dovode me u pakao". Pomišljao je u sebi, jer je sve u ovom kazamatu izgledalo veoma zastrašujuće. Saznao je od stražara da je doveden u tada čuveni i zloglasni kazamat za političke zatvorenike Terezin u Češkoj, Austrougari su ga "germanizovano" zvali — Terezinštad.

Luidi Pozek je ispričao da je posle nekoliko dana boravka u Terezinu primetio suvonjavog mladića, koji je ličio na ljudski kostur. Bio je to Gavrilo Princip.

Mladić iz Bosne bio je izmasakriran svuda po telu, pa čak i po licu. — Na licu mladića, umrljanom tragovima krvi i dubokih posekotina, zjapile su crne i crvenkaste žive rane, koje su svedočile o zverskim mučenjima. On se izdvajao od ostalih zatvorenika upravo zbog tragova od batina i mučenja, bio je živi leš.

— Sreo sam Gavrila Principa prvi put u zatvorskoj ambulanti. Tek pošto me zatvorski lekar pregledao zbog problema sa neuhranjenošću i teškim kašljem koji je odavao utisak da sam možda zaradio tzuberkulozu ili najmanje upalu pluća od spavanja na golim daskama i u vlažnim ćelijama punim krupnih miševa i drugih životinjica koje žive i obitavaju u otpadnim vodama i kanalizacijama, usudio sam se da pitam lekara — ko je ovaj izmasakrirani i do smrti izmučeni mladić?

"To ti je zemljak", odgovorio mi je lekar, a na moje iznenađenje i pitanje: "Kakav zemljak", on mi reče — Gavrilo Princip! Za to ime sam čuo, a odmah sam se zapitao — pa, to je čovek koji je izvršio atentat na Franca Ferdinanda. Zbunjen i iznenađen ovim odgovorom, bez reči sam napustio zatvorsku ambulantu, kaže Luidi Pozek.

On je ispričao da je osećao veliki bol i ranu zbog stanja u kome je bio Gavrilo Princip i postupanja prema ovom mladiću, pa je počeo da se interesuje "za zemljaka", tražio je da ga i poseti i porazgovara sa njime, ali mu nije bilo dozvoljeno.

Pričao je da je Gavrilo Princip bio zatočen u samici, gde je polagano umirao od gladi i bolesti, prebijan sistematski, bukvalno svakodnevno. U vlažnim celijama, punim glodara, na golim daskama obitavali su robijaši u zloglasnom Terezinu. Gavrilo Princip je bio u samici. Nešto, što je pre bilo splačina nego čorba robijašima je deljeno svaki treci dan, a Gavrilo Princip je dobijao hranu tek svaki peti dan. Mučen je zverski na raznorazne načine, a "specijalitet" zatvora bilo je mučenje Gavrila Principa tako što bi ga stavili u drveno bure u koje je prethotno bilo zakucano mnoštvo velikih eksera, pa bi ga kotrljali u takvom buretu dok bi se veliki ekseri zabadali u Gavrilovo izranjanjeno mlado telo!

Luidi Pozek je ispričao da nikada sa Gavrilom Principom nije uspeo da razgovara, ali je sa njime ipak uspeo da uspostavi kontakt.

— Zatvorski lekar je bio fini čovek, imao je nešto humano u sebi, pa je lako uspostavljao kontakte sa nama, političkim zatvorenicima, i uvek težio da nam pomogne. Često sam sa zatvorskim lekarom pričao o Gavrilu Principu, zamolio sam lekara da pozdravi Gavrila Principa i da mu kaže koju reč o meni, njegovom zemljaku. I na moje veliko zadovoljstvo, lekar je pozdravio Gavrila i ispričao mu o meni. Gavrilo mi je poručio preko lekara "da mu je teško što nema prilike da razgovara sa mnom". Bio sam veoma srećan Gavrilovom porukom upućenoj meni, ali sam i dalje imao neodoljivu želju da lično porazgovaram sa čovekom za koja je tih godina znao ceo svet, a čiji mladi život se polako gasi u zatvorskoj ćeliji u Terezinu, u paklu koji se zvao zatvor — kaže Luidi Pozek.

— U zatvor u Terezinu sam došao krajem 1915. godine, tamo je već bio zatočen Gavrilo Princip. Viđao sam ga više puta 1916. godine, a pamtim i susrete sa njime 1917. godine. Tako je jednom te godine, dok su ga nosili iz zatvorske ambulante, ja sam mu se sasvim približio i neprimetno sam mu se javio rečima: "Ja sam tvoj zemljak...".

Gavrilo je izgovorio par nerazumnih reči, hteo je nešto da mi kaže, ali sam bio siguran da više nije imao snage da to i izgovori. Bio je živi leš, sa ne više od tridesetak kilograma. Znao sam da neće još dugo živeti. I tako je, nažalost, i bilo — ispričao je Pozek.

Ovaj istarski ribar je gotovo tri godine gledao kako umire čovek koji je na Vidovdan 28. juna 1914. godine u Sarajevu celom svetu pokazao da mora doći kraj austrougarskom ropstvu i austrougatrskoj tiraniji, kojoj je odvajkada trn u oku bila — Srbija.

Luidi Pozek kaže da kraju svoje neverovatne ispovesti da nikada nije ni pomišljao da će izaći na slobodu iz pakla Terezina. Na njegovu sreću, to se dogodilo početkom 1918. godine, kada mu je saopšteno da napusti Terezin. Opraštajući se od svojih zatvorskih kolega, uprkos sreći da je dočekao slobodu, bio je tužan zbog Gavrila Principa, koga nije uspeo da poseti i sa njime porazgovara. Tražio je prilikom izlaska iz zatvora da ga poseti makar na trenutak, ali na njegovu žalost to mu nije bilo dozvoljeno. Ipak, uz mito zatvorskom stražaru, uputio je preko njega svoj poslednji pozdrav Gavrilu Principu.

Samo nekoliko dana po dolasku u zavičaj, u rodnu Savudriju, u aprilu 1918. godine pročitao je u novinama da je umro Gavrilo Princip, sarajevski atentator, čije ime je zauvek zabeleženo u novijoj istoriji. Naravno, nije u novinama pisalo o zverskim mučenjima Gavrila Principa.

A na samrti, Gavrilo Princip je ispisao svoje poslednje reči na zidovima ćelije u Terezinu, kao rodoljubivu poruku generacijama koje će ga se sećati sa poštovanjem:

"Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašeći gospodu"!

Piše: Mujo Bjelopoljac | Svedok

[You must be registered and logged in to see this link.]


vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 59067
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 63
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Normalna Re: Gavrilo Princip

Počalji od Sponsored content Danas u 11:01:39


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu