Prokletstva, misterije,neobjasnjivi fenomeni

DIJAMANT HOPE



Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara. Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“. Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

[You must be registered and logged in to see this link.]

PROKLETSTVO LOKRUMA



U sjeni dva mnogo poznatija prokletstva - Tutankamonova prokletstva i prokletstva dijamanta Hope - danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka – LOKRUM.
Lokrum se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, nikome nije donio sreću. Od polovice 19. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romanci, ali i njihovih tragedija.
Otto Fridrich Willhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludwig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja. U travnju, 1864. godine sa Lokruma, na koje je boravio sa svojom lijepom suprugom Charlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen an smrt i strijeljan. Charlota će se još jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa.

Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomraćena uma u Maksimilijanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prijestolonasljednik Rudolf, jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.
Stari dubrovački kroničari kažu da se „zemlja zatresla, a more uznemirilo“ kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. Pucnji u Sarajevu i zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih emisija, romana, tv-serijala i filmova.
Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prijestolonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Maruju von Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život.
Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa žena Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom an čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o „prokletstvu otoka Lokrum“ još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koje će od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena…

[You must be registered and logged in to see this link.]

ISPUNI UGOVOR S VRAGOM



Prokletstvo obitelji Brandhauser počinje još u 19. stoljeću. Jedan od članova obitelji je, navodno, potpisao ugovor s vragom. No njegovi nasljednici dalje nisu potpisivali ugovor, stoga ih vrag već nekoliko desetljeća podsjeća na dug koji imaju prema njemu.

Obitelj tada to nije uzimala zaozbiljno. No, Karlo Brandhauser, na svoj rođendan 1995. godine je dobio poruku od vraga. Poruka je bila napisana crvenom tintom, no kasnije se ustanovilo da je to bila krv. Poruka je sadržavala riječi napisane na latinskom:”Ispuni svoj ugovor s vragom!. Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slučnu vražjem kopitu. Karlo je smatrao da se netko šalio s njim. Na to se zaboravilo.


Dva tjedna kasnije, njegova kćer je dobila isti taj “poklon”, a zatim i njena kćer. Obitelj je shvatila da je stvar postala vrlo ozbiljna. Nakon mjeseca dana otkrili su dnevik Kornela Brandhausera. Na jednom mjestu u dnevniku je pisalo: “Danas sam potpisao ugovor, koji će odrediti sudbinu roda Brandhausera idućih desetljeća. Nadam se da će to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti.”

Ono što najviše začuđuje je provedena analiza svitaka. Utvrđeno je da je upotrebljeni papira star oko 150 godina, a poruke su doista napisane krvlju. Obitelj Brandhauser trenutno čeka što će se dalje događati…..

[You must be registered and logged in to see this link.]

UKLETI DVORAC GLAMIS



Dvorac Glamis nalazi se u Škotskoj. Na prvi pogled izgleda kao dvorac iz bajki. Danas je turistička atrakcija, no vrijeme ima svoju priču, priču koja je jezovita.

Za razliku od ostalih dvoraca koje opsjedaju duhovi, priča o dvorucu Glamis još je sočnija. Stoljećima je među svojim zidinama uspio sačuvati strašnu tajnu, koja ni dan danas nije otkrivena. Tajna nema veze sa krvavom mrljom koje se ne da isprati čak ni dan danas, niti sa činjenicom da je Lady Glamis spaljena kao vještica. Tajna koju Glamis čuva leži u rješenju nekoliko grotesknih slagalica bizarnih događaja.

Brojeći prozore s vanjske strane dvorca i unutarnje nailazimo na prvu misteriju - izvana ih je za 2 više - što upućuje na to d se negdje nalazi tajna odaja. O noj se nagađa već punih 600 godina. Navodno su sluge čule da je kralj James 5. nekoga tamo zatvorio. Čule su zvukove koji su dopirali iz zidova. Vjeruje se da je tamo bilo deformirano dijete, rezultat neprekidnog križanja u rođaka u obitelji.

1486. godine obitelj Ogilvies je tražila zaštitu od obitelji Glamis. Ogilvies su odveli u jednu prostoriju i tamo ih držali više od mjesec dana bez hrane i vode. Kad su otvorili prostoriju samo je jedan član te obitelji bio živ. Naime, da bi preživio pojeo je svoju obitelj. Da nije možda to ta tajna odaja?

U 17. stoljeću, crnog roba su skinuli i lovili ga lovačkim psima. Psi su ga rastrgali, dok su dame uživale u “igri”. Njego duh trči dvorcem i vršti. Nekako u isto vrijeme mlada je sluškinja slučajno otkrila tajnu odaju, a ono što je vidjela natjeralo ju je da vrišteći ode iz dvorca. No, dva radnika su je sustigla, te su joj iščupali jezik. Pokušala je ponovno pobjeći ali su je opet uhvatili te su je onda ubili. Njen duh luta po dvorcu Glamis.

1904. godine. 13. Earl od Strathmorea, rekao je svome prijatelju: “Kad bi samo zano prirodu ove strašne tajne, kleknuo bi na koljena zahvaljujući Bogu što nema veze s tobom.” A kada ga je kćer upitala za tajnu, rekao joj je da nijedna žena ne smije znati tu tajnu.

Pitanje i dalje ostaje - o kojoj se groznoj tajni radi? Kakva je to tajna koja stoljećima uspijeva ostati tajnom, a ipak zgražati sve one koji su upućeni u samu priču????

[You must be registered and logged in to see this link.]

Mauzolej koji krvari



John Henderson Craigmiles bio je vrlo uspješan čovjek. Bio je lučki kapetan i ugledni poslovni čovjek u Clevelandu 1800-tih godina. Pretrpio je više tragedija nego što si bilo tko može i zamisliti.
John Henderson Craigmiles i njegova supruga Adelia Thompson Craigmiles dobili su dijete 5. kolovoza 1864. godine, Ninu Craigmiles. Od dana kada je rođena cijela obitelj se zaljubila u nju, posebno John. Pridavao joj je puno pažnje i kupovao joj sve moguće igračke koje je novac mogao kupiti. Rijetko ju je puštao iz vida i zbog toga nije imala puno prijatelja svojih godina. Ljudi su im govorili kako bi bilo dobro da ima prijatelje svojih godina, a kad bi ih i našla, nije se previše družila sa njima. Činila se vrlo sretna okružena svojom obitelji koja ju toliko puno voli.


Nažalost, 18. studenog 1871. godine sreći je došao kraj. Bio je Saint Luke’s dan i Ninin djed, dr. Gideon Blackburn Thompson, vodio ju je na vožnju zapregom. To je činila mnogo puta prija i Nina je jednostavno obožavala voziti se. Čini se da je dr. Thompson izgubio kontrolu nad zapregom i Nina je poginula.
Cijeli grad je bio šokiran viješću i mnogi sugrađani su joj došli na sahranu. Poslije pogreba dr. Thompson i još dvoje ljudi je bilo kršteno. Craigmilesi su bili pobožni episkopi, a pošto Cleveland nije imao episkopsku crkvu, John Henderson Craigmiles je dao izgraditi jednu u sjećanje na Ninu. Episkopska crkva Saint Luke’s posvećena je na treću godišnjicu Ninine smrti. Bila je i još uvijek je jako lijepa crkva. Nedugo poslije, John je dao izgraditi mauzolej iza crkve u sjećanje na njegovu kćer. Položena je da počiva u mauzoleju, kao i njihovo drugo novorođeno dijete koje je umrlo, te sami gospodin i gospođa Craigmiles. John je prijevremeno umro nakon pada na ledu, što je, čini se, dovelo do trovanja krvi. On je bio treći član obitelji koji je tragično preminuo.



Danas kad se posjeti mauzolej, pojavi se linija boje krvi. Gotovo svi se slažu da se ta krvava linija počela pojavljivati kada je Nina položena u mauzolej. Mnogi su uvjereni da krvava linija predstavlja tragediju koju je obitelj Craigmiles pretrpila. Čak su neki više puta pokušavali oprati te linije ali nisu uspjeli. Nitko nikada nije uspio objasniti zašto su te linije nastale.
Na području oko tog mauzoleja često se djeca igraju. Djeca tvde da su često znali vidjeti duh djeteta obučenog u stilu iz 1800-tih godina. I drugi ljudi su također potvrdili ta viđenja i kažu da se čuje plač koji dolazi iz okoline mauzoleja. Legenda kaže da je to Ninin plač i da se želi igrati sa prijateljima koje nije nikada imala. Godinama mladi su prilazili tom mauzoleju po mraku da vide koliko su hrabri, ali mnogi nisu prošli taj test „hrabrosti“.
Nitko ne sumnja u veliku patnju obitelji Craigmiles, te se svi nadaju kako je ona prestala poslije njihove smrti.

[You must be registered and logged in to see this link.]

BRAN - DRAKULIN DVORAC



U rumunjskom dvorcu Bran nekad je živio okrutni vladar, grof Vlad Tepeš, puno poznatiji pod nadimkom grof Drakula. Tijekom svoje vladavine grof je bio na glasu kao nemilosrdan i krvoločan vladar kojeg su se mnogi bojali, a nakon što je umro pokopan je, barem tako kaže legenda, na malom otočiću u manastiru Snagov.

Godine 1935. pronađen je bogato odjeven leš, ali bez glave, za koji se odmah pretpostavilo da je grof Drakula. Prema legendi, turski je sultan zatražio da mu donesu Drakulinu glavu kako bi se uvjerio da mu je ljuti neprijatelj zaista mrtav. Odsijecanje neprijateljskih glava inače je bila omiljena Drakulina “zabava” koje su se užasavali zapadnjaci, a oko njegovog teritorija poslije bitki moglo se vidjeti mnoštvo kolaca na koje su bile nabodene neprijateljske glave.


Tek nakon Drakuline smrti zaživjela je legendarna priča inspirirana irskim pisce Bramom Stokerom koji je zaintrigiran Vladovom krvoločnošću odlučio dio njegovog životga iskoristiti za priču o transilvanijskom princu Drakuli kakav nam je danas poznat - kao krvopija koja vlada

[You must be registered and logged in to see this link.]

ČUDO U WATSEKI



Slučajevi kada duh mrtvaca opsjedne tijelo nekog živog čovjeka su najveći misterij, trn u oku parapsihologije. Kako uđu u nas, kako opsjednu tijelo i duh, dušu i um; na ta pitanja do dan danas nije pronađen odgovor. Još uvijek nije zasigurno utvrđeno kako se duh može istjerati iz osobe koju je opsjeo.

Mary Lurancy Vennum, rođena 1864. godine, bila je u središtu zbivanja u Watseki. Imala je 13 godina kada se probudila usred noći i rekla svojim roditeljima, da ne može spavati jer stalno čuje glasove. Njoj nepoznati glasovi su je dozivali. Nekoliko dana prije toga, Lurency je počela dobivati histerične napade. Došla je jednom svojim roditeljima, sva ispreplašena te im je rekla da vidi Boga, nebo, anđele, ali i ljude koji su mrtvi, a koje je poznavala dok su bili živi.


Nakon više histeričnih napadaja, ispuštanja krikova kakve ljudski glas ne može proizvesti te pričanja na jezicima koje “samo Bog može razumjeti”, govorila je da njome vladaju zli duhovi, ali da je jedan koji joj je želio pomoći otjerao ve “zločeste”. Čak je znala i ime tog duha, Mary Roff.

Mary Roff je bila kćerka njezinih prvih susjeda. Umrla je u 18. godini života. Za vrijeme svog kratkog života u okrugu Watseke postala je poznata po duševnoj bolesti, ali i vidovnjačkim sposobnostima. Njen duh je opsjeo Lurency na cijela tri mjeseca.

Za ta tri mjeseca, Lurency se preselila u kuću porodice Roff. Ona je potpuna postala (osim fizički) Mary Roff. Poznavala je svaki kutak kuće, prepoznala je sve svoje školske prijatelje, svoje igračke. Nije bilo dileme, Lurency je postala Mary.

Nakon ta tri mjeseca rekla je “svojim roditeljima” da mora ići i da će se Lurency ponovno vratiti. U trenutku kada je to rekla, legla je, sklopila oči i nakon nekih sat vremena ponovno ih je otvorila. Lurency se vratila.

[You must be registered and logged in to see this link.]

VJEŠTICA BELLOVIH



Početkom 19. stoljeća John Bell je kupio kuću i imanje i tu se preselio sa svojom obitelji. Dok je jednog dana obilazio svoje nasade kukuruza uočio je jednu vrlo čudnu životinju. Imala je tijelo psa i glavu zeca. Pucao je u tu životinju, no ona je samo nestala.

To je bio prvi čudan događaj koji se dogodio toj obitelji. Dok su večerali, čuli su zvukove kao da netko lupa po zidovima kuće izvana, odjekivali su cijelim imanjem. John i sinovi su brzo izašli iz kuće da bi uhvatili šaljivčinu, no bez uspjeha. Iz dana u dan zvukovi su postajali sve jači, a djeca su u svoijim sobama čuli zvukove cijuka štakora. Štakorima u kući nije bili ni traga.

Kako je vrijeme prolazilo, stvarnost je postajala sve bizarnije. Cijuke u sobi zanijemila je neka čudna sila koja je vukla pokrivače i baca ih na pod. Čuli su i šaate nerazumljivih riječi koji su odjekivali kućom.

Nedugo zatim taj se entitet obrušio na Bellom kćer Betsy, vukao je za kosu i udarao što je nerijetko ostavljalo tragovee u vidu modrica. Glas tog entiteta je postajao sve jasniji, pjevao je, govorio citate iz Biblije, držao dubokoumne razgovore, pa čak i govorio o trenutačnim događajim na udaljinim mjestima, za koje se ispostavilo da su bili točni.
General Andrew Jackson se jako zainteresirao za dom Bellovih. Odlučio je sa nekolicinom ljudi vidjeti što se događa u toj kući. Kad su se približavali kući, zaprega ja stala i koliko god su se konji trudili da krenu jednostavno nisu mogli. General je tada opsovao i optužio vještice da su ih začarale. U isti trenutak ženski glas im je rekao da mogu nastaviti dalje.


Tijekom večeri čekali su da se “vještica” pojavi, a kako se ona nije pojavljivala, ljudi su postajali nestrpljivi. Jedan od njih je tvrdio da zna kako se prizivaju vještice. Započeo je seansu. Napravio je gestu koja je pokazivala namjeru da će “ubiti” vješticu. U tom trenutku je počeo vrištati govoreći da ga probadaju igle te da ga nešto udara. Vidljivo je bio izudaran te je pobjegao. Glas je reako Jacksonu da je među njegovim ljudima jedan prevarant i da će saznati tko je sljedećeg jutra. Jackson je odlučio da ostanu jer ga je zanimao identitet te varalice. Jackson i njegovi ljudi su se sljedećeg jutra pokupili i otišli, jer navodno ne mogu više trpjeti konstantno štipanje i udaranje nevidljive sile.

Betsy se, uz blagoslov roditelja, zaručila za Josa Gardnera. Glas joj je govorio da se ne smije udati za njega. I kad su napokon razvrgnuli zaruke, entitet se sve manje pojavljavao, no mržnja prema Johnu je bila uporna i konstantna.

Kako je postajao sve stariji John je jednog dana pokleknuo i popio sadržaj bočice koju mu je entitet dao. Na njegoj sahrani 1820. godine odjekivao je smjeh i veselo pjevušenje.

Godinu dana poslije njegove smrti, entitet je opet posjetio obitelj te im je rekao da će ih posjetiti za 7 godina. I uistinu 1828. godine se vratio, ali bez brutalnosti. Razgovarao je sa ukućanima te im je rekao da sljedeći put dolazi za 107 godina.

Povratak se očekivao 1935. godine, no potomak te obitelji je rekao da nije imao nikakav susret, bar je tako tvrdio…….

[You must be registered and logged in to see this link.]

UKLETI BLAGDANI



Božićne praznike 1999. godine Kathy je odlučila provesti sa svojom sestrom Nancy i njenim mužem u Lauren Danielle hotelu u Oklahomi. Lauren Danielle je prekrasna kućica iz Viktorijanskog razdoblja. Sagrađena na kraju 19. stoljeća, među ostalim služila je, točnije njen podrum, kao zatvor. Stare željezne šipke na prozorima podruma još uvijek stoje tamo, već više od cijelog stoljeća nepromijenjene. Danas je to preuređeni vrlo popularan mali hotel. Kathy je unatoč ljepoti kojom je odisala ta viktorijanska kuća osjetila nešto posve drugačije i neprijatno, no to je možda bila samo reakcija na netom pročitani članak u lokalnim novinama u kojem stoji da je ta prekrasna viktorijanska kuća dom duha mačke.

Kada su stigli, domaćini Cliff i Debi Judd su im pokazali cijelu kuću i dozvolili im da sami odaberu sobe. Nancy priča:” Kada su mi ponudli da pogledam sobu u prizemlju, ja nisam ni mogla ući u nju, vibracije koje sam osjećala u toj sobi bile su jake i samo sam stajala na pragu i gledala u nju. Netko drugi tko nema sposobnosti osjetiti ovakve vibracije vidio bi prekrasnu sobu uređenu u zlatnim i smeđim bojama. Jedina soba u cijeloj kući u kojoj nisam osjaćala nelgodu je soba koju je moja sestra odabrala te sam uzela susjednu sobu koja je spojena sa sestrinom zajdedničkim vratima.”

Popodne uz čaj Debi je pričala o entitetima koji se nalaze u kući, što je Kathy dalo neko objašnjenje za neugodne “vibracije” koje je prije u sobama osjćala. Debi je rekla kako postoji entite muškarca kojeg je jednom prilikom vidjela u dnevnoj sobi. Bio je odjeen u crno, a tijelo mu nije bilo potpuno - naime kao da nište nije postojalo ispod njegovih koljena. Nedugo zatim je nestao. Drugi entitet bila je žena odjevena u žutu svečanu haljinu. Debi je čak rekla kako je bilo slučajeva da us preplašeni gosti u pidžamama izlijetali iz vlastitih soba.

Te večeri kada je Kathy pošla u sobu kkao bi se odjenula za večernji izlazak u lokalno kazalište imala je osjećaj kako je netko promatra. Osjećaj je bio jednako snažan u sobi kao i u kupaonici, no nije osjetila nište prijeteće samo snažan osjećaj da je netko promatra i znala je kako se nešto nalazi u sobi s njom.

Kada su se ponovno vratili u Lauren Daniell te večeri nakon predstave, Kathy je zamolila njenu sestru da ostavi vrata koja su spajala njihove sobe otključanima, nadajući se da će joj to smanjiti nelagodu koju je osjećala u vlastitoj sobi. Legla je u krevet i pokušala čitati knjigu, no svjetlo je bilo slabo, a svako malo bi se začuo prolazeći vlak s pruga nedaleko od kuće.

Kathy je naglasila kako nije pila alkohol niti uzelo ikakvo sredstvo koje bi moglo jednostavno objasniti ono što joj se dogodilo te noći. “…vlak je ponovno prošao i zatrubio te sam samo ležala u krevetu i osluškivala vlakove koji prolaze. Bilo je 02,30 - sjećam se jer sam pogledala na svoj sat. Odjednom sam osjetila kako se u kutu sobe “nakuplja” nekakva snažna energija koja se srušila na mene. Bila sam paralizirana, nisam mogla glas ispustiti niti se pomaknuti - osjećaj nemoći kao kada se vozite vlakom smrti samo mnogo puta jače. Osjetila sam kako je taj entitet htio ući u moje tijelo. Pokušala sam naglas reći “NE”. Entitet se povukao. Ležala sam posve iscrpljena, u šoku. Kada vam se ovakvo nešto dogodi u vama se javlja osjećaj kao:” da li se uistinu ovo meni dogodilo” iako znate da upravo jest. Kroz plač sam povikala sestrino ime i ona se javila iz susjedne sobe. Došla je u sobu i upitala me da li je sve ok. Rekla sam joj što se upravo dogodilo a ona mi je rekla da je čula moje mrmljanje te naposljetku povik “ne”. Ostatak noći provela sam u njenoj sobi. Bila sam na strani kreveta najbližoj zajedničkim vratima i mogla sam osjetiti entitet u kutu sobe uz ta vrata.

Kada su se svi probudili ujutro oko 06,30 još jednom sam sa sestrom popričala o sveu što se događalo te noći. Rekla je kako je usnula san o mačku koji prede u kutu sobe, dječaku koji uz krevet i još jednom koji kleči uz krevet i nečemu kao nekakvoj prisutnosti koja se nalazila u kutu uz zajednička vrata. To je vjerojatno bio onaj entitet kojeg sam i sama mogla osjetiti na istome mjestu.”

[You must be registered and logged in to see this link.]

JEDNOROZI



Kada bi uistinu na našoj planeti živjeli jednorozi oni bi na nas vjerojatno, ostavljenli veoma ugovdan utisak.Elegantna životinja laganog hoda, vitkog tijela, duge grive, ponosita vrata, pleminitih krupnih očiju…hitra i neukrotiva. U svakom slučaju, jenorog zacijelo ne bi ni izdaleka izazivaoonako čuđenje, kakvo je, u vrijeme osvajanja Australije, u 18. stoljeću, izazvioa klokan. Jer, ako se izuzme rog, jednorog je po svim ostalim tjelesnim karakteristikama, na ovim prostorima, uboičajena i već viđena životinja.

Zbog toga je umjesno postaviti pitanje: da li je jednorog postojao u prošlosti i otkuda mitovi o njemu? Na ovo pitanje u opširnoj temi pokušao je odgovoriti ugledni njemački mjesečnik “Petar Mooselitners Magazin”, iz kojeg koristimo najzanimljvija saznanja.

O jednorogu se piše već više od 3000 godina. Autori su najčešće ljudi od znanstvenog i društvenog ugleda, kojma se mora vjerovati. U njihovim očima, jednorog je uistinu postojao. I to ne samo u antičkom vremenu već i mnogo kasnije.Čak i u 20. stoljeću.

Godine 1905., slovački su radnici, prokopavajući novo okno u jednom rudniku, otkrili više neobičnih životinjih kostura za koje se pretpostavilo da su ostaci legendarnih jednoroga. Povod za takvu tvrdnju skrivao se u činjenici da su neke od kostiju ličile na duge, lako zakrivljene rogove. Glasina je bila tako uvjerljiva da su neki radnici zagonetne kosti krišom odnijeli kući i pretvorili ih u prah, iskreno vjeruući u drevna predanja da prah od jednorogova roga predstavlja lijek čudesnih svojstava. Kada je vijest napokon stigla do sveučilišnog Instituta za istraživanja starina, u selu je preostalo još samo nekoliko neoštećenih krivih kostiju. Znanstvenici su ih podrvgli temeljitoj analizi i uskoro došli do nedvojbenog zaključka: radilo se o kostima davno izumrtog mamuta! Ali u prošlosti je bilo i pojedinaca koji su se sreli sa živim jednorozima. Što je s tim izvješćima?

Ktesias glasvoviti liječnik perzijskog suverena Artaxerasa Mnemona, izvještava oko 400. godine pr.n.e., o pojavi nekog grozomornog rogatog bića koje živi u Indiji, a najsvestraniji je grčki filozof Aristotel (384.-322. pr.n.e.) opisivao jednoroga kao životinju, koja ima nerascjepljena kopita. 1483. godine kroz Svetu zemlju su putovala trojica njemačkih hodočasnika: otac Bernard Breidenbach iz Mainza sa svojim pratiocima, uglednim grofom Solmsom i fratrom Felixom Faberom. U svom zanimljivom izvješću trojica hodočasnika brežuljka blizu Sinajske gore, promatrali sasušeni pustinjski krajolik, u daljini su ugledali neobičnu životinju. U početku su mislili da je riječ o kamili, ali ih je njihov vodič, neki sinajski beduin, odmah ispravio, rekavši da se radi o jednorogu.

U svojim zabilješkama s puta po Africi, jedan drugi svjetski putnik i hodočasni, Talijan Ludovico Barthema, tvdi da je u etiopskom gradu Zeila vidio čitamo krdo jednorga, ali njihovom neobičnom izgledu nije posvetio niti jedan redak.

Barthema je također tvrdio da je u svetom islamskom gradu Mecci (Saudijska Arabija) u jednom parku vido dva jednoroga, poklon etiopskog suverena sultanu od Mecee. No, ono što su vidjeli drugi misionari, putopisci i istraživači nadilazi i najuzbudljivije izvještaje o postojanju jednoroga…

[You must be registered and logged in to see this link.]

NESTANAK JERROLDA POTTERA

29. lipnja 1986. godine 23 putnika, među kojima su bili Jerrold potter i njegova supruga, nalazili su se u avionu na putu za Dallas..Bio je sunačan dan bez oblačka na nebu. Tokom leta Jerrold Potter ustao se sa svog sjedalal i otišao u zahod koji se nalazio u stražnjem dijelu aviona. To je zadnji put da ga je supruga vidjela.

Nedugo nakon njegovog odlaska, avion se zatresao; činilo se kao da prolazi turbulencije u zraku, te nitko nije obazirao pozornost na to. Kakao se gospodin Potter nije vraćao nakon podužeg vremena, gđa Potter je zamolila stjuardesu da pogleda što je zadražlo njenog supruga. Otpilike u isto vrijeme u pilotskoj kabini se upalilo svjetlo koje je pokazivalo da su vrata u stražnjem dijelu aviona otvorena. Pilot je zamolio kopilota da ode pogledatio čemu je riječ.

Kada je došao kopilot, stjuardesa je utvrdila da g.Potteru nije bilo ni traga ni glasa. Pomnim pogledom krajnjeg dijela aviona kopilot je primjetio kako su jedna vrata odšrinuta,a kako nisu pod velikom pritiskom nisu prouzrokovala nikakvu štetu. Lanac koji je služio kao dodatno osiguranje vrata, nalazio se na podu u blizini. To je prijavio pilotu, koji je zaključio da je g.Potter vjerojatno pao prilikom turbulencije i snažno udario u vrata i da je lanac popustio, a g.Potter ispao iz aviona. No kasnije je ustanovljeno da osim što je lanac držao vrata, ručka na njima se trabala okrenuti za 180 stupnjeva da bi se ona otvorila, a posebno su ta vrata bila malo teža za otvoriti od ostalih, i činjenica da su u zraku bi znatno otežala otvaranje. Nitko nije vidio g.Pottera da pada, niti je itko čuo bilo što u vezi toga.

Možda je počinio samoubojstvo, no njegovi najbliži su isključili tu mogućnost, pošto je bio stabilan i sretan čovjek. Avion se sputio u Springfieldu gdje je naređena potraga za g.Potterom ili njegovim tijelom. U avio ga nije bilo, a potraga je nastavljena duž putanje aviona, no ništa, g. Potter je jednostavno nestao.

[You must be registered and logged in to see this link.]

VATRA JE PADALA S NEBA



Što se dogodilo u Estoniji 2. ožujka 1984. godine? Da li je sovjetsko ministarstvo obrane nešto sakrilo? Sve su to pitanja koja se postavljaju otkada je u navedenoj noći, stanovnike estonskog grada Valge, zahvatila velika histerija, panika i nevjerojatan strah. Kako i ne bi, sa neba je padala vatra.

U noći 2. ožujka 1984. godine sa neba u Valgi je počela padati vatra. Vatrogasci su ubrzo došli, ali nisu puno pomogli. Vatra nije doticala tlo niti je nanosila bilo kakvu materijalnu štetu. Razbuktavala se su zraku, a na mjestima gdje bi se razbuktala uopće se nije osjećala nikakva toplina i upravo je to ono što je naviše zbunjivalo znanstvenike i bilo koga tko je pokušao objasniti događaj. Iako je stanovništvo bilo prestrašeno situacija je bilo skoro pa komična. Vatrogasna vozilo okretalo se čas tamo čas amo i bukvaln ose ganjala sa letećim plamenovima.

Što se dogodilo u Valgi ni do danas nije objašnjeno. Najveću sumnju je izazvalo Sovjetsko ministarstvo obrane koje nije željelo komenirati događaj koji je iza sebe krio jednu nevjerojatnu pojedinost.

Dim koji je plamen stvaro uzdigao se visoko iznad zemlje, dok vatrogascima nisu koristile njihove zaštitne maske. Dim ih je gušio i širio nevjerojatno neugodan miris. Srećom, završilo se bez ljudskih žrtava. Izajva koja je natkrila sumnju na Sovjetsko ministarstvo obrane je to što su izjavili da o padu vatre sa nebe “nije preporučljivo pisati u javnosti”.

Da li je padanje vatre sa neba paranormalna pojava ili iza toga stoji spletka još do danas se nije doznalo, a uzrok vatre nije ni približno jasan.

[You must be registered and logged in to see this link.]

UKLETA LUBANJA



Posljednjih 20 godina najčudovatiji dragulj na svijetu u posjedu je žene koja ga čuva na baršunastoj tkanini na ormariću u svojoj kući. Ta strahovita lubanja teška 5,19kg izrađena je od čistog kristala kvarca, a njegova vlasnica vjeruje da potječe od izgubljene civilizacije. Oči su joj prizme, a kažu da su u njima pojavljuje budućnost. Prozvali su je “ukletom lubanjom”.

Lubanja je pripadala istraživaču i pustolovu Albertu Mitchell-Hedgesu. Nakon njegove smrti 1959. godine prešla je u posjed njegove štićenice Anne Mitchell - Hedges. Anne je tvrdila da ju je otkrila u “izgubljenom gradu” u Južnoj Americi, u gradu Maya Lubaantunu u Britanskom Hondurasu.

Lubanja je načinjena od jednoj dijela kristalne stijene ili čistog kvarca. No sve u svemu, to je otprilike sve što se zna o toj kristalnoj lubanji. Mitchell - Hedges je izjavio da je stara 3600 godina, no to bi značilo da je 1000 goidna starija od Maya. Također je pretpostavio da je bilo potrebno oko 150 godina da se načini mrvljenjem i laštenjem stijene pijeskom. Većina stručnjaka slaže se kako je lubanja izrađena u Meksiku od kvarca i da je mogla biti izrađena u proteklih 500 godina.

Ali točno porijeklo lubanje nije moguće utvrditi. Po svemu čini se gotovo sigurnim da Mitchell - Hedges izmislio da je pronašao lubanju u hramu Maya, a da je njegova kćer nastavila podržavati tu lažnu priču. To se po svemu sudeći odnosi na tvrdnju Mitchell-Hedgesa da se lubanja koristila “da natjera ljude na smrt” kao i na razne druge ttvrdnje o nadnaravnim moćima lubanje - poput novinskog izvještaja o snimatelju koji je užasnut pobjegao iz tamne komore kada je eksplodirala žarulja dok je pokušavao povećati fotografiju lubanje. Sve to zvuči pomalo razočaravajuće - posebice kada saznamo da su na zubima pronađeni tragovi mehaničkog brušenja. Opće je mišljenje da je “misterij” koji obavija “ukletu lubanju” prijevara.

Opće je prihvaćeno da je druga - mnogo nesavršenija - kristalna lubanja koja se nalazi u posjedu British museuma autentična, a na njoj također postoje tragovi mehaničkog brušenja. Meksički su Indijanci koristili brusnu ploču koju je pokretao konopac razapet preko luka. Čini se prilično sigurnim da nikada neće saznati istina o “ukletoj lubanji” no njezina sličnost s lubanjom iz British museuma upućuje na zaključak da su je proizveli Azteci.

Ono što znamo o Aztecima i njihovoj vjeri koja je uključivala i ljudske žrtve, navodi na pomisao da je načinjena kao neka vrsta predmeta za vjersku upotrebu i vjerojatno bila korištena za gledanje budućnosti, tj. za predviđanje kao što današnji vidovnjak koristi kristalnu kuglu. No kakva god bila svrha zbog koje je načinjena čini se da je većina onih koji su je vidjeli suglasna kako spada među najljepše predmete izrađene ljudskom rukom.


[You must be registered and logged in to see this link.]

SOBA ANNE FRANK



Na listi jezovitih mjesta našla se i soba u kojoj se tijekom rata skrivala Anna Frank. Neki, naime tvrde kako kad uđete u sobicu možete osjetiti hladne struje na nekim mjestima, a kad otkuca ponoć pojavljuje se i figura mlade djeveojke. Većina, naravno, vjeruje da je riječ o Anni Frank koja u trenucima ukazanja stoji nepokretna i gleda kroz prozor. “Zabilježen” je i zvuk kotrljanja podno stepenica, na kojima se jednom prilikom prosula vreća graha. Navodno se identičan zvuk ponavalja s vremena na vrijeme bez nekog određenog vanjskog faktora. Kako god bilo, čak i ako ne vjerujete u nadnaravno, morate priznati da kada je Noć vještica u pitanju djeluje zabavnije od zamaskiranog izlaska u lokalni kafić. A prođe li vas jeza ili žmarci na nekom mjestu, što god radili , ne okrećite se…

[You must be registered and logged in to see this link.]

LET 401



Kada govorimo od duhovima opsjednutim mjestima, najčešće se radi o kućama, hotelima i sličnim građevinama. No nisu svi duhovi kućen osobe, neki preferiraju malo egzotičnije mjesto svog opsjedanja.

Kada se 29. prosinca 1972. godine let 401 Eastern Airlinesa, sa 176 putnika približavao svojoj destinaciji Miamiju, pilot Bob Loft i kopilot Don Repo nisu očekivali ništa van svakodnevne rutine, no ovaj put rutinu je prkeinulo svjetleće upozorenje kako postoji problem sa opremom za slijetanje. Zaokupljeni tim problemom nisu primjetili da im se avion spušta nekih 60-ak m po minuta brže nego što je predviđeno, te nisu bili svjesni opasnosti sve dok im tlo nije stalo na put. Avion se srušio u močvarno tlo južne Floride tolikom silinom da je na mjestu preminuo 101 putnik. Loft i Repo su preživjeli prvotni udar, no imali su smrtonosne ozlijede kojima su podlegli, Loft još u olupini, a Repo dan kasnije.

Dijelove olupine koji nisu bili potpuno uništeni,Eastern Airlines je iskoristio kao zamjenske na drugim avionima svoje flote - i tu slučaj počinje poprimati dozu bizarnosti.

Uskoro su članovi posade aviona, koji su imali ugrađene dijelove leta 401, dojavljivali viđenja Lofta i Repoa. No prikaze nisu bile obične izmaglice uhvaćene krajičkom oka, već se radilo o naizgled stvarnim osobama, koji su se sa posadom upuštali u razgovore, najčešće o sigurnosti aviona. Repoa su viđali u kokpitu i prostoru za stjuardese, gdje je posadi ukazao na neke probleme s potencijalnim požarom i u hidraulici.

Loft je češće viđen među putnicima u prvoj klasi. Jednom prilikom stjuardesa ga je upitala što on tu radi pošto ga nije vidjla pri ukrcaju; kako nije dobila odgovor prijavila ga je kapetanu koji je odmah prepoznao preminolog Lofta. U tom trenu prikaza je nestala pred njima, čemu je svjedočilo još desetak putnika.

Djelatnici Eastern Airlinesa su nakon izvještaja, ne vjerujući da je nešto takvo moguće, putnicima sugerirali posjet psihoterapeutu na račun njihve firme, no unatoč što su uzroke tih viđenja tražili u nekakvom poremećaju samih svjedoka, svi dijelovi nesretnog leta 401 su uklonjeni iz aviona, čime su viđenja Lofta i Repoa prestala.

Koliko se može sumnjati u svjedočastvo koje je identično svih prisutnih događaju. Uzevši u obzir da su svi vidjeli isto čovjeka koji je na kraju ispraio - da li je moguće da je njihva percepcija na neki način manipulirana? Ili su se Loft i Repo uistinu javili iz zagrobnog života

[You must be registered and logged in to see this link.]

PARISKE KATAKOMBE



U pariške katakombe se nikada ne spuštajte sami, ne okrećite se i baš nikada ne pitajte: “Tko je tamo?”

Takozvano carstvo mrtvih iliti pariške katakombe skrivaju u svojoj utrobi više od sedam milijuna leševa stanovništva pariza. Katakombe su bile dio rudnika, no kako su se krajem 18. stoljeća gradska groblja počela bjesnomučno puniti, vlasti su odlučile višak mrtvih preseliti ispod grada.

Leševi su lijepo poslagani i označeni po godinama smrti, a hodnici se prostiru na preko 300 km i dosta su komplicirana oblika, pa bez obzira na to je li običan dan, petak 13. ili Noć vještica, nemojte bauljati onuda sami.

[You must be registered and logged in to see this link.]

ZMAJEVI



Bića za koje nismo sigurni da li su nekad kroz povijest bauljala prostorima ovog planeta i da li to još uvijek rade čine posebnu kategoriju u paranormalnim slučajevima, bilo da time predstavljaju kakvu izgubljenu kariku u boljem upoznavanju nas samih ili nas njihove posebne mogućnosti naprosto fasciniraju. Ova kategorija dakako ima mnogo slučajeva, no “vrsta koja je najviše zainteresirala i maštu i radoznalost su definitivno zmajevi. Vjerojatno razlog tome leži u činjenici što su neizostavni dio tradicije većine svjetskih civilizacija počevši od davne Sumeranske kulture.

Problem u potrazi za dijeličkom dokaza koji bi nadu u njihovo postojanje potvrdio počinje u različitosti percepcije tih bića. Od pretpostavki da su ih istrijebili naši vitezovi u prošlosti, preko viđenja kao utjelovljenja zlih sila, egzistenciji u vlastitim ravnima, do one najjednostavnije kako postoje samo u ljudskoj mašti. Legende o zmajevima s vremenom su polako izblijedili. Prema većini teorija neizostavno je za pretpostaviti da je zmaj bio leteći reptil koji jeimao spsobnost riganja vatre. Iako danas leteći reptili ne postoje, priej nekih 200 milijuna godina, u vremenu famoznih dinosaura postojao je red takvih - pterosauri, koji u biti nisu spadali pod dinosaure no bili su vrlo slični. Od najmanjeg pterodaktila, koji je bio veličine vrapca, preko nešto većeg pteranodonsa, do najvećeg stanovnika neba ikad Quetzalocoatlus - najveći pronađen primjerak, odnosno fosilizirani ostatak imao je raspon krila 15,5 metara. Moguće je da su pronalasci ostataka Quetzalocoatlusa potakli mitove vezane uz zmajeve, no iako je bio leteći reptil, vatra iz njegovog ždrijela nije sukljala.

Sljedeći bi bio - ta neobična spsobnost zmajeva koji imaju, vlastiti sustav podgrijavanja hrane. Koliko god zvučalo bizarno, mogućnost riganja vatre nije posve nemoguća gledajući čak i današnju faunu. U probavnom sustavu postoji vrsta anaerobne bakterije koja proizvodi meta, plin koji uz prisustvo kisika može gorjeti. Smjesa zraka i metana u pstotku od 5-14 je eksplozivna što hoće reći lako zapaljiva, a temperature koje se proizvode pri sagorijevanju variraju oko 2000 stupnjeva. Ovakvu spsobnost imaju čak i ljudi pošto je metan nusproizvod i naše probave kojeg se rješavamo na jedan, kako bi ljudi rekli , u društvu nepogodan način. Taj plin se može vrlo lako zapalitii, u medicinskim zapisima postoje i slučajevi kada se plin zapalio prilikom podrgivanja, vjerojatno pri kontaktu sa zrakom.

Poznato je da ptice jedu kamenčiće zbog bolje prave hrane. To su činili i dinosauri prije njih. Dakle ukolilo bi jedan leteći reptil koji ima dovoljno bakterija koje proizvode metan progutao par kamenčića oni bi djelovali kao svojstven upaljač. Ovim je dokazano da su osobine koje posjeduju zmajevi u legendama, moguće u prirodi. Pitanje je da li se nešto takvu uistinu dogodilo i naravno kada se dogodilo.

Činjenica stoji da nijedan materijalan dokaz u prilog njihovog postojanja ne postoji, no koji je razlo što se njegov lik provukao kroz toliko kultura ukoliko to biće nikad nije postojalo. Bez obzira da li su zmajevi jednom i okupirali svoj kutak u našoj povijesti, mora se priznati da zauzimaju veliki prostor u našoj kulturi, što u mitologiji,religiji, što u današnjoj znanstvenoj fantastici koju možemo naći na policam knjižara ili za one malo manje sklone listanju i na filmskom platnu.



[You must be registered and logged in to see this link.]

OLIVER LARCH

Obitelj Larch imala je imanje nedaleko od South Banda, Indiana. Predio u kojem se nalazila kuća, a tu se i danas nalazi, bio je prekriven debelim slojem snijega, a nebo je bilo sivo kao pred oluju. Bilo je Badnje veče 1898. godine. U kući obitelji Larch odavno je vladalo blagdansko raspoloženje. U goste su im došli prijatelji i rodbina iz Chicaga, te umirovljeni sudac iz jednog obližnjeg gradića.

Nakon obilne večere, gosti su zamolili gđu Larch da odsvira nešto na orguljama, jer je ona svirala u lokalnoj crkvi, a njeno sviranje je bilo na samom vrhuncu, na pragu savršenstva.

Nekoliko minuta prije 11 sati, Oliverov otac ga je zamolio da ode do bunara i donese još jednu kantu svježe vode kako ne bi ostali bez nje tijekom noći. Bunar je bio udaljen tek nekoliko metara od kućnih vrata. Nekoliko sekundi kasnije, nakon što je Oliver zatvorio vrata, začuli su se njegovi povici u pomoć. Misleći da mu je sina napala divlja zvijer, gospodin Larch je uzeo šušu i zajedno s ostalim gostima izjurio van. No tamo su imalo što vidjeti. Oliverovi povici čuli su se “odozgo”. Uplašeni otac digao je cijev svoje puške, ali ga je spriječio spomenuti sudac. Oliverovi krici čuli su se sve slabije i slabije, odlazio je sve dalje i dalje.

Njegov nestanak arhiviran je kao “neobjašnjen”. Policijska istraga nije dala nikavog rezultata a dječakovi jasni tragovi u snijegu koji su samo na pola nestali, danima su još stajali na mjestu odajući jednu činjenicu… nije se uspio ni okrenuti…
[You must be registered and logged in to see this link.]

TELEPATIJA



Telepatija ili ekstrasenzorna percepcija je komuniciranje mislima, ponakad i na znatnoj udaljenosti. Neki istraživači vjeruju da koncentrirane misli mogu pomicati predmete. Prvi znanstvenci koji su se bavili telepatijom bili su J.B.Rhine, William McDougall i Karl Zener. Evo nekoliko testova kojima su ti znanstvenici, a i mnogi drugi nakon njih pronalazili i istraživali telepatiju.

Karl Zener osmislio je karte sa simbolima koji se lako pamte, a međusobno se razlikuju. Tako je sastavljen špil od 25 karata, a na svakoj je od njih bio jedan od 5 sibola. U jednom od pokusa jedna bi osoba u jednoj sobi otvarala jednu kartu za drugom, dok bi druga u drugoj sobi bilježila te simbole. Najvjerojatnije je da se pogodi oko 20% simbola, ali neki ljudi su pgodoili i više od 40% simbola. Vjerojatnost da se to dogodi slučajno bila je manja od jedan prema deset bilijuna. Kasnije se od polaznika pokusa tražilo da unaprijed predvide redoslijed karta. Na to ih je potaknuo uspješni kockar koji je tvrdio da usredotočenim mislima može odrediti redoslijed karata u špilu i na broj koji pokazuje kocka.

Kasnije su ispitanike smještali u udobne naslonJače i da bi smanjili vanjske smetnje na uši bi ima stavili slušalice. Usto bi nosio i naočale kroz koje bi vidio samo blago ružičasto svjetlo. Prije pokusa u računalo bi stavili pet različitih slika, koje bi oni odabirali nasumce i opisivali. Tek su poneki zaista točno opisali sliku, ali je više bilo onih koji su opisivali sojećaje koje slika u njima budi.

Poznato je da poneki ljudi koji imaju sposobnost telepatije mogu savijati žlice i mnoge druge metalne stvarčice. U takvim pokusima bilo je mnogo, varanje i krivotvorenja dokaza pa još i danas nisu pronađeni dovoljno jaki dokazi koji bi potvrdili istraživanja i telepatiju.

[You must be registered and logged in to see this link.]

BESMRTNI GROF SAINT GERMAIN



Grof de Saint Germain je bio nevjerojatno dobar alkemičar za kojeg se vjeruje da je proniknuo u tajnu života i postao besmrtan, te se vjeruje da živi i danas.

O njegovom životu ne zna se apsolutno ništa, Gdje je rođen, kada, tko su mu bili roditelji, gdje se školovao, gdje je živio; sve su to podaci koji se na znaju. Za njegovu smrt se tvrdi da je iscenirana i da je grof još uvijek živ i dan danas. Iako se o njemu ne zna niti se ikada znalo išta, ipak je bio slavan i poznat na Europskim dvorovima 17. stoljeća i zbog toga se smatra da je rođen u 17. stoljeću. Ali, uvijek postoji više teorija i tvrdnji, pa je tako i u ovom slučaju.

Druga teorija kaže da je živio još prije Krisa, da se je kroz povijest pojavljivao mnogo puta (čak i ne tako davne 1970. godine) i da je uvijek izgledao kao čovjek srednjih godina. Također se pouzdano zna da se je družio sa nekim važnim povjesnim ličnostima. U njegovoj kratkoj i ni približno potpunoj biografiji stoji da je bio čovjek koji jeimao ogromno znanje i iskustvo.

Kakav je to čovjek bio ili kakv jest, možemo samo nagađati. Ostaje tajna da li je grof de Saint Germain samo legenda i priča ili je zaista uspio proniknuti tajnu života, tajnu besmrtnosti…

[You must be registered and logged in to see this link.]

PROKLETSTVO DVORCA “FYVIE”



Dvorac Fyvie, ukleto mjesto koje se smatra vrhuncem škotske arhitekture dvoraca nalazi se 50 km sjeverozapadano od poznatog grada Aberdeena. Sagrađen je u 11. stoljeću i u svojoj povijesti bio je u vlasništvu 5 velikih obitelji.

Prokletstvo Fyvie vezano je za legendarnog Thomasa Rhymera. Rhymer je bio doista tajanstven čovjek za kojeg se smatralo da je ljubavnik vilinske kraljice, te kada je umro smatralo se da ga je ona odvela. A ona realnija strana priče kaže da su Rhmyera ubili razbojnici. Prema zapisima koji govore o njemu, vrata Fyviea bila su otvorena 7 godina i 1 dan u iščekivanju njegove posjete. U zapisima je također zabilježen njegov zastrašujući dolazak:” Pred divnom zgradom pojavio se iznenada, praćen snažnom olujom koja je otkidala lišće s drveća, a ulazna vrata dvorca zatvorila su se uz glasan prasak. Dok je oluja oko njega bjesnjela, tamo gdje je stajao nisu se micali vlati trave niti dlake na njegovoj bradi.”

Nakon ulaska u dvorac i dramatičnog nastupa Rhmyer je izrekao zlokobno prokletstvo: “Fyvie, Fyvie, nećeš napredovati dok su u tebi 3 kamena, jedan u najstarijem tornju, jedan u odaji za žene, jedan u vedenim vratima, a ta tri kamena nikada nećeš pronaći.”

Od trenutka kad je izrečeno prokletstvo nije se rodio nadljednik. Od 3 spomentua kamena pronađen je samo jedan i to onaj iz odaje za žene. On se danas nalazi u odaji za povelje. Nekad je suh, a nekad je zdjela u kojoj stoji napunjena vodom.

Prva od tajni datira iz 1601. godine, a tadašnji vlasnik dvorca bio je Alexander Seton. Njegova supruga Lilias je navodno umrla kad je saznla da ju muž vara s drugom plemkinjom. Nedugo nakon smrti svoje supruge se oženio sa spomenutom plemkinjom, Grizel Leslie. Njihova soba nalazi se na visini od 15 metara, a u nju vode samo jedna jedina vrata. 27. listopada 1601. godine godine nakon ponoći par je još uvijek bio budan. Čuli su uzdahe na balkonu, a kad je Seton provjerio na balkonu nije bilo nikoga. Balkon je bio vrlo visoko uzdignut, te je bio pristupačan jedino ljestvama.

No, ujutro su našli na rubu nešto uklesano velikim slovima. Slova su bila okrenuta naopako i pisalo je ime njegove prve supruge. Slova su velika 7 cm te još uvijek tamo stoje. Nikada nisu našli neko logično objašnjenje kako su nastala.

Nakon toga se u dvorcu počeo pojavljivati duh, “Dama u zelenom” kojeg je obasjavala neka čudna plavo-zelena svjetlost.. “Dama” se ukazuje samo noću, a mnogo svjedoka tvrdi da ju je vidjelo. Neki sutvrdili da im se poklonila no oni su ujutro pronađeni mrtvi.

Najnoviji paranoramli događaji datiraju iz razdoblja Prvog svjetskog rata. Kanadski general smatrao je te priče o nadnaravnom glupostima. General se probudio i vidio da nije ugasio svjetlo. No kad ga je ugasio, a zapravo ga je upalio, a onda opet ugasio pa je shvatio da je soba opet osvjetljena. Teka tada je primjetio paranormalni fenomen. General tu noć probdio, a svjetla su pred zoru nestala, a on se zakleo da više nikada neće doći dvorac.

Posljednji vlasnik Fyvie bio je lord Leith, koji je umro 1925. godine. Od tada je dvorac zatvoren za javnost. Prolaznici i lokalno stanovništvo i dalje tvrdi da i danas viđaju “Damu u zelenom”. Zapisi i svjedoci također tvrde da u prostorijama dvorca često vladaju oluje i hladnoće osobito u toplim danima.

[You must be registered and logged in to see this link.]

SERIJSKE UBOJICE - ALBERT FISH

Albert Fish rođen je 19. svibnja 1870. godine. Smješten je u sirotište sa 5 godina nakon smrti oca. Tijekom stanovanja u sirotištu,Albert je iskusio mnoge razne oblike perverzija, uključujući prisilno masturbiranje pred ostalom djecom i silna batinanja. Fish je postao i opsjednut takvim načinom sexualnih igara, te i sam postao kasnije sado-mazohist.

“To me mjesto upropastilo”, znao je kasnije govoriti.
Napokon, u dobi od 7 godina, ponovo je sreo svoju biološku majku.
Nedugo zatim, pao je sa trešnjinog stabla, što je uzrokovalo potrese i oštećenja mozga.
Nakon što je diplomirao, počeo je obavljati čudna posla i putovati državom što mu je dalo savršenu priliku da počini razne zločine.

1910. godine, počinio je svoj prvi zločin, u kojem je mučio, sakatio i maltretirao svoju žrtvu. Nakon toga, svoj cilj je usmjerio ka djeci, jer ih je smatrao lakšim metama.
Putovao je iz države u državu ostavljajući trag žrtava od sakaćenja do ozbiljnih nestanka djece.
Fish bi mučio, zlostavljao,unakazio i na kraju ubijao svoje žrtve koristeći oružje koje je zvao “Oruđe pakla”, koje se sastojalo od čekića za meso, velikog mesarskog noža i pile. Fish je također volio i sam sebi zadavati bol, te je zabadao velike čavle u prepone te stražnjicu, te ih gurao dokle god bi išli i ostavljao ih u sebi, ili je volio da ga ljudi (zarobljene žrtve) udaraju plosnatom palicom iz koje su virili čavli, te je zbog toga i krvario.
1928. otišao je u kuću obitelji Budd, pod lažnim imenom, te je mladim dječacima nudio posao. No, zapravo je htio doći do njihove kćeri, Grace.

Nakon što je pridobio njihovo povjerenje, pitao ih je bi li mu dopustili da odvede Grace na rođendan svoje nećakinje, što su oni i dopustili. No, Grace nikada nije stigla na tu proslavu i njena obitelj ju nikada više nije vidjela.

Fish ju je odveo u napuštenu kolibu, gdje ju je zadavio i pojeo. 6 godina kasnije, poslao je pismo njenoj obitelji, u kojem je sve detaljno opisao što joj je radio. Policija mu je ušla u trag po poštanskoj markici na pismu, te ga privela i zatvorila. Na suđenju se pokušao izvući na mentalno oboljenje, što porota nije priznala te ga osudila na smrt. Nekoliko je puta tijekom boravka u zatvoru, vikao na nebo i govorio da je Isus, ili bi govorio da mu je Bog rekao da počini ta ubojstva.

Godine 1936. ,16. siječnja, ubijen je električnom stolicom u Sing Sing zatvoru.
Da bi umro, bilo je potrebno napon dovesti do maximuma, jer manje od toga je preživio. U drugom pokušaju da ga se ubije, iskre i struja je izlazila iz stolice te ga naposljetku i usmrtila.

Nakon pogubljenja, x-zrake su otkrile 29 čavala u njegovom međunožju, od kojih su neki i erodirali s vremenom. Osim tog načina samoozljeđivanja, Albert je uzimao vatu natopljenu alkoholom, gurnuo bi ih u anus te ih zapalio, što mu je pružalo zadovoljstvo. Na temelju njegovog lika rađen je lik Hannibala Lectera.

[You must be registered and logged in to see this link.]

UBOJSTVO TERESITE BASA



Mnogo je priča o mrtvima koji su se vratili kako bi svjedočili protiv svojih ubojica, ali samoje jedan slučaj dokazan. To je slučaj filipinske fioziterapeutkinje po imenu Teresita Basa, koja je ubijena nižem u Chicagu 21. veljače 1977. godine. Oko pola 9 te večeri , chicaški vatrogasci pozvani su da ugase požar koji je izbio u neboderu u North Sideu. Dvojica vatrogasaca probila su se u stan 15 B kroz crni dim i otkrili da je požar izbio u spavaćoj sobi. Gorio je madrac položen nasred sobe. Ugasili su ga za samo nekoliko minuta i otvorili prozore da se soba prozrači. Kad su podigli madrac, našli su golo tijelo žene koja je ležala raširenih nogu, noža zabijenog u prsa.
48-godišnja Teresita Basa rodila se u Damagueteu na Filipinima kao kći suca. Bila je fizioterapetkinja koja se specijalizirala za probleme dišnih putova, možda zato što je njen otac umro od takve bolesti i u vrijeme smrti radila je u bolnici Edgewater u Chicagu.

Forenzičari su zaključili da je Teresita otvorila vrata nekome koga je poznavala – razgovarala je sa prijateljicom kada je zazvonilo zvono. Uljez joj je straga stisnuo vrat rukom i davio je dok se nije onesvijestila. Onda je uzeo novac iz njezine torbice i pretražio stan. Zatim ju je svukao, uzeo mesarski nož iz kuhinjske ladice i njime joj gotovo probo tijelo. Potom je zapalio madrac zapaljenim papirom, bacio ga na nju i brzo otišao iz stana. Protupožarni alarm oglasio se dok on još nije mogao stići ni nekoliko uglova dalje. Forenzičari su također utvrdili da je Teresita Basa umrla kao djevica.

Iako je Remy Chua, također filipinka, radila na istom odjelu kao i Teresita Basa, poznavale su se samo površno. Dva tjedna poslije ubojstva, tijekom razgovora , Remy je poluozbiljno rekla:“ Ako ne mogu riješiti njezino ubojstvo, neka mi se ona pojavi u snu.“ Zatim je otišla kratko odspavati u bolničkoj presvlačionici – bila su dva sta ujutro. Dok je drijemala na stolcu, nogu ispruženih na drugi, zbog nečega je iznenada otvorila oči. Gotovo je vrisnula kada je pred sobom ugledala Teresitu Basa. Izgledala je posve stvarno. Brzo je pobjegla iz presvlačionice.

Tijekom slijedeća dva tjedna, dvije su suradnice Remy Chua rekle da ona izgleda i ponaša se kao Teresita. I dr. Jose Chua, njen muž, primjetio je da se promijenila. Inače je bila vedra i dobroćudna, a sada je postala neobično potištena i promjenjiva raspoloženja. Takva je bila i Teresita Basa.

Potkraj srpnja, 5 mjeseci nakon ubojstva, Remy Chua radila s bolničarom Allanom Showeryjem kada je osjetila neobjašnjivu paniku. Showery je bio vitak, ali snažan. Crnac otvorena i samopuzadana ponašanja. Kada je stigao iza nje, Remy je krajičkom oka zamijetila pokret, kao što je to mogla primjetiti i Teresita kad joj se ubojica priližio s leđa, i srce joj je počelo jako tući. Zaključila je da su joj oslabili živci i zatražila je slobodne dane.

Te je noći njen muž čuo kako govori u snu. Ponavljala je: „Al, Al, Al…“ Poslije mu je rekla kako je sanjala da je u zadimljenoj prostoriji. Sljedećeg dana bilo joj je toliko slabo da je zamolila rodtelje da dođu k njoj. Uzela je jak sedativ i legla. Ali, nakon nekoliko sati spavanja počela je buncati na španjolskom, koji Remy nije govorila. Njezin muž kleknuo je pokraj kreveta i upitao kako je. Njegova žena je odgovorila:“ Ja sam Teresita Basa.“ Kad je Jose Chua upitao što želi, odgovorila je : „Želim pomoć… nisu ulovili čovjeka koji me je ubio.“ Nekoliko minuta poslije, Teresita je nestala i Remy je došla k sebi. Dva dana poslije, Remy je osjetila bol u prsima i težinu, „kao da netko ulazi u njeno tijelo“. Majci koja je još bila kod njih rekla je: „Teresita je opet došla.“

Kad se njezin muž vratio kući, našao ju je u krevertu. Kroz njezina usta progovrio je glas Teresite Basa, optužujući :“Jeste li razgovarali s policijom?“ Jose Chua priznao je da nije jer nema dokaza. „Allan me ubio.“, inzistirao je glas. „Pustila sam Ala u stan i on me je ubio.“

„Opsjednutost“ Remy počela je opterećivati cijelu obitelj. Jose Chua napkon se obratio svome šefu u Bolnici Franklin Park, dr. Winogradu i ispričao mu je cijelu priču. Dr. Winograd ju je shvaio ozbiljno, ali je smatrao da će je policija odbaciti kao glupost. Savjetovao je dr. Chui da ima pošalje anonimno pismo.

„Opsjedateljica“ je mislila drugačije. Sljedeći put kada je Remy bila u stanju sličnom transu, pitala je zašto Jose Chua nije postupio kako mu je rekla. Objasno je da nema dokaza. „Dr.Chua“ rekao je glas, „Allan Showery je ukrao moj nakit i dao ga svojoj djevojci. Oni žive zajedno.“ –„Ali tko će ga identificirati?“ – „Moji bratići Ron Somera i Ken Basa ga mogu identificirati. Mogu i moji prijatelji Richard Pessoti i Ray King.“ Zatim je dr.Chua dala telefonski broj Rona Somere te još je rekla:“Al mi je došao popraviti televizor, ali me je ubio i spalio.“ Recite to policiji.

Dr. Cuha napokon ju je odlučio poslušati te je nazvao policiju. Istražitelj Joseph Stachula poslan je 8. Kolovoza 1977. Godine da razgovara s Chuama. Ostao je bez riječi kada je čuo njihovu priču, ali mu je intuica govorila da nisu šarlatani. Unatoč tome, nije vidio kako bi to što su mu rekli mogao iskoristiti u praksi. Nije mogao uhititi Allana Showeryja zato što se njegova žrtva vratila iz mrtvih i optužila ga.

Kada je provjerio Showeryja, utvrdio je da bi on lako mogao biti ubojica. Ima debeo policijski dosje u kojem su bila i dva silovanja, oba u stanovima žrtvi. Osim toga, stanovao je samo 4 ugla od stana Teresite Basa.

Pozvali su ga u policijsku postaju i pitali ga da li je točno da je pristo popraviti Teresitin televizor one večeri kada je ubijena. Prizao je da je to točno, ali je tvrdio kako je otišao u bar na piće i zaboravio otiči k njoj. Zanijekao je da je ikada bio u njenom stanu. A onda kada su od njega zatražili otiske prstiju kako bi ih usporedili s otiscima nađenima u stanu, predomislio se i rekao da je bio ondje prije nekoliko mjeseci. Na kraju je priznao da je bio u stanu one večeri kada je ubijena, ali je tvrdio da je odmah otišao jer nije imao dijelove za tu vrstu televizora.

Osumnjičeni je očigledno bio nervozan, ostavili su ga samog i otšli razgovarati s Yankom, njegovom djevojkom. Ona se sjetila da je na večer ubojstva , Showery došao rano kući. Kad su je upitali je li joj nedavno darovao nekakav nakit, pokazala im je starinski prsten. Zamolili su je da pođe u policijsku postaju i ponese kutiju s nakitom. U međuvremenu su dvojicu prijatelja Teresite Basa, Richarda pessotija i Raya Kinga, također doveli onamo. Čim je Pesotti vido prsten an Ynkinoj ruci, prepoznao ga je kao prsten Teresite Basa. Njih dvojica su prepoznala još neke komade nakita u kutiji.

Stachulin partner detktiv Lee Epplen rekao je Showeryju:“Gotovo je.“ Showery je srdio povikao: „Vi mi pokušavate namjestiti.“ Kad su mu pokazivali nakit, tvrdioje da ga je kupio u zalogaonici, ali je izgubio priznanicu. Samo nekoliko minuta kasnije shvatio je da su dokazi protv njega vrlo jaki. Zatražio je da razgovara sa Yankom i u nazočnosti detektiva rekao joj: „Yanka, moram ti nešto reći. Ja sam ubio Teresitu Basa.“

Mislio je da Teresita bogata i da će mu pljačka riješiti sve novčane probleme. Ali pošto ju je ubio, otkrio je da ona u novčaniku ima samo 30 dolara. Kako bi izgledalo da je ubijena zbotg seksa, svukao ju je i raširio noge. Onda ju je ubo nožem i zapalio nadrac, nadajući se da će požar uništiti sve tragove.

Slučaj „glasa iz groba“ dospio je na naslovnice u cijeloj zemlji. Showeryju je suđeno 21. siječnja 1979. godine pred sucem Frankom W. Barberom. No priča o opsjednutosti Remy Chua bila je tako zapanjujuća da se porota nije mogla složiti. Obrana je također tvrdila da svjedočenje duha nije doputeno na sudu. Pet dana poslije suđenje je poništeno. Ali, Allan Showery je 23. veljače 1979. godine priznao da je ubio Teresitu Basa. Osuđen je na 14 godina zatvora za ubojstvo te 4 godine za pljačku podmetanje požara.

[You must be registered and logged in to see this link.]

DEJA VU - VEĆ VIĐENO



DEJA VU - Bilo je, nije bilo, bilo je, nije bilo….
Za Deja vu iskustvo, iako je riječ o sasvim uobičajenom fenomenu, jednostavno i prihvatljivo objašnjenje nisu uspjeli pronaći niti biolozi, ni psihijatri, ni neurološki stručnjaci niti sami fizičari. Trenutno popularne teorije, kako su otkrili autori filma, obuhvaćaju objašnjenja koja se protežu od onih psiholoških pa sve to nekih potpuno fantastičnih:
? Neki neurolozi vjeruju da se deja vu događa kada se mozak uhvati jednog detalja – mirisa, prizora ili zvuka – koji nam je poznat, i zbog kojega u tom djeliću sekunde dolazi do zbunjenosti između prošlosti i sadašnjosti

? Liječnici ukazuju na činjenicu da mnogi pacijenti koji pate od napadaja lociranih u temporalnim režnjevima mozga češće doživljavaju deja vu iskustva, tako da je moguće da su ona uzrokovana neočekivanim poticajima u tom dijelu mozga

? Neki psihoanalitičari vjeruju da je deja vu oblik „ispunjavanja želja“ – u kojem želje izranjaju iz dubine naše psihe, kao što se obično događa tijekom sna, ali ovo se odvija dok smo budni

? Oni koji se priklanjaju teoriji reinkarnacije vjeruju da su deja vu epizode dokaz sjećanja na prošle živote

? Znanstvenici koji se bave rubnim područjima kvantne fizike predložili su da bi deja vu iskustvo moglo biti posljedica slučajnog susretanja paralelnih svemira i poremećaja u tkanju prostor-vremena.

Nekoliko svjetski poznatih fizičara govori o efektu, uključujući Dr. Briana Greenea, stručnjaka za teoriju struna i profesora fizike na sveučilištu Columbia, koji je napisao popularne radove koji istražuju teorije relativnosti i kvantne mehanike kao što su The Fabric of the Cosmos i The Elegant Universe. Objasnio je kako zapravo živimo u svijetu u kojem nismo uvijek svjesni trikova koje naši vlastiti umovi izvode kada je u pitanju protok vremena. Na primjer, pokazao je kako prilikom gledanja u ogledalo udaljeno 2.5 metra imamo dojam da vidimo odraz sebe u trenutku kada se gledamo, no zapravo gledamo u sliku sebe kako smo izgledali 16 nanosekundi ranije! (Tih 16 nanosekundi je vrijeme potrebno svjetlu da se reflektira od našeg lica i prijeđe put do ogledala i natrag.) Tako da ispada da zapravo gledamo u prošlost. I to radimo svako malo. Recimo, svaki puta kada pogledate u noćno nebo kako bi se divili zvijezdi Sjevernjači – iako izgleda da gledate zvijezdu kako je ona taj tren, zapravo gledate njeno treperenje od prije 630 godina. Tako da jedna od stvari koje zasigurno znamo jest da vrijeme nije uvijek onakvo kakvim se čini. Prelazeći na još nevjerojatnije koncepte, Greene je objasnio kako neki fizičari danas vjeruju, a tu teoriju potvrđuju najnovija istraživanja, da se stvarnost sastoji od beskonačnog broja paralelnih svjetova – i da mi jednostavno živimo u jednom od njih, potpuno nesvjesni ostalih. Ideju koja je nekoć spadala u čistu znanstvenu fantastiku, teoriju o postojanju paralelnih svjetova direktno su podržala najnovija kozmička istraživanja. Iako postoji mnogo različitih mišljenja o ustroju paralelnih svjetova, jedno od najelegantnijih objašnjenja predlaže uzbudljiva nova revolucionarna teorija moderne fizike: Teorija Struna.

Teorija Struna
Teorija Struna pretpostavlja da se svemir sastoji od nevjerojatno sitnih struna ili membrana energije koje vibriraju u 11 dimenzija. U ovoj teoriji multi-dimenzionalnog kozmosa, paralelni bi svjetovi bili udaljeni od našeg tek djelić milimetra. Greene približava tu ideju koristeći analogiju u kojoj predstavlja naš svemir i sve u njemu kao samo jednu tanku krišku nezamislivo golemog kruha.

Iako većina tih teorija i dalje ostavlja mnoga pitanja bez odgovora, potencijalne mogućnosti putovanja kroz vrijeme i manipuliranja prošlošću i budućnošću koje nagoviještaju su nevjerojatne. Kako kaže Dr. Greene, „Realizacija da je svemir mnogo složeniji nego što smo mi direktno svjesni pomaže nam da cijenimo svoje mjesto u njemu.“

Crvotočina
U laboratoriju Vremenskog Prozora, stvari postaju još čudnije kada znanstvenici upotrijebe „crvotočine“ kako bi premostili jaz između sadašnjosti i prošlosti. Crvotočine, također poznate kao „Einstein-Rosenovi mostovi“ (prema znanstvenom radu Alberta Einstena i Nathana Rosena u kojem su iznijeli pretpostavku da bi između crne rupe i bijele rupe mogao postojati most kojime je moguće putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti) ili „tuneli u prostoru“, su teoretske pojave u tkanju prostor-vremena koje bi mogle omogućiti prečac između dvije točke u vremenu. Poput crnih rupa, crvotočine nastaju usred djelovanja goleme sile gravitacije koja uzrokuje savijanje ili iskrivljenje tkanja prostor-vremena. Analogno crvu koji može stići na drugu stranu jabuke prolazeći kroz njeno središte, crvotočine bi mogle omogućiti putovanje u udaljene dijelove ovog ili čak nekog drugog svemira.

Dakle, možemo li utjecati na događaje koji su se već dogodili? Može li naša budućnost zaista izmijeniti našu prošlost? Odgovori na ta pitanja su trenutno jako podložni raspravi – što samo čini DEJA VU zabavnijim.

[You must be registered and logged in to see this link.]

NOVA SAZNANJA O JACKU TRBOSJEKU

Umoblni pacijent, lokalni mesar, umjetnik Walter Sickert, serijski trovač žena, pa čak unuk kraljice Viktorije, jedan od tih ljudi, kako se već desetljećim sumnja, pretpostavlja ili nagađa zapravo je stravični i legendarni londonski ubojica Jack Trbosjek.

No, što ako pravi Jack Trbosjek nije ni bio iz Londona, niti čak iz Velike Britanije? Što ako je bio pomorac koji je svoj krvavi trag ostavio i u Nikaragvi i Njemačkoj?

Samozvani detektivi ili “trbosjekolozi” koji tragaju za pravim ubojicom i kojih ima na tisuće, zbunjeni su novom knjigom koja izlaže tezu da je najpoznatiji britanski ubojica zapravo bio pomorac koji je ubijao u lukama u kojima je pristajao. U zloglasnom londonskom East Endu Trbosjek je 1888. godine u 10 tjedana okrutno bio pet prostitutki.

Trevor Marriott, bivši detektiv i autor kontroverzne knjige “Jack Trobsjek:Istraga u 21. stoljeću”, smatra da je policija krivo pretpostavljala da je ubojica živio i radio u londonskom East Endu propustivši uočiti pravilo u datumima zločina.

“Vjerujem da je policija bila zaslijepljena i nijerazmotrila mogućnost da je ubojica mogao biti pomorac” rekao je.

Marriott vjeruje da je ubojica tigao na jednom od desetak brodova koji su u vrijeme ubojstava pristajali kod East Enda. Ipak podaci o posadama su uništeni ili izgubljeni zbog čega mogućem ubojici nije mougće ući u trag.

Otkrio je, međutim, izvješća o šest prostitutki izmasakriranih u stilu Jacka Trbosjeka u Nikaragvi u siječnju 1889. godine, također u desetodnevnom razdovlju, samo dva mjeseca nakon što je njegov krvavi pohod navodno prestao.

Uslijedilo je slično ubojstvo u Londonu u veljači, jedno u njemačkoj luci Flensburg u listopadu i još jedno u Londonu u srpnju 1891. godine. Unatoč uvriježenom mišljenju, Marriot također tvrdi da Trbosjek nije imao znanja iz medicine. Čak i da je bio iskusan kirurg, teško da bi u mračnim ulicama Londona mogao izvaditi ženske organe. On vjeruje da su organi žrtvama uklonjeni u mrtvačnici radi prodaje na unosnom nezakonitom tržištu organa toga doba.

O poznatom ubojici pojavila se još jedna knjiga “Ujak Jack” autora Tonyja Williamsa iznosi tezu da je ubojica bio autorov predak, Sir John Williams, ginekolog djece kraljice Viktorije i osnivač Nacionalne knjižnice Walesa.

Istažujući obiteljsku povijest, Williams je otkrio da je njegov predak imao praksu u Withechapelu, zbog čega je došao u kntakt s prostitutkama u tom području. Njegove bilješke otkrivaju također da je 1885. godine izvršio pobačaj Mary Ann Nichols, prvoj Trbosjekovj žrtvi.

Williams vjeruje da je Sir John bio ogorčen prostitutkama koje su ostajale u drugom stanju dok njegova žena nije mogla imati djecu. Smatra da ih je ubijao iz osvete ili radi istraživanja njihovih organa kako bi pronašao lijek za nepolosnost.

Sir John je ubrzo dožio nešto slično živčanom slomu, odustao je od medicine i zauvijek se vratio u Wales, a ubojstva su potom prestala, navodi se u knjizi.

[You must be registered and logged in to see this link.]