Prokletstva, misterije,neobjasnjivi fenomeni

LEMURIJA



Kao što je Atlantik oplakivao obale Atlantide i Pacifik i Indik su imali svoju misteriju – Lemuriju i Mu – ponekad poistovjećivanu jednu s drugom. Pretpostavka je da je Lemurija i/ili Mu postojala ili prije Atlantide, ili u isto vrijeme, a sudbina joj je bila slična onoj njene Atlantske sestrice – bez ikakvog objašnjenja je nestala u dubokim vodama. Danas su ostale samo nagađanja zasnovana na nekim arheološkim otkrićima poglavito uz obale Japana, legendama i teorijama istražitelja.

Lemurija na svom imenu može zahvaliti Darwinovim mukama u pronalasku uzroka neobične distribucije Lemura, koji se nalaze u Africi, na Madagaskaru, Indiji i istočnom Indijskom arhipelagu. Ta ga je činjenica navela na pomisao o davnom postojanju kopna kao poveznice tih lokacija u Indijskom oceanu kojeg je nazvao Lemurija. Kasniji su istraživači malo po malo pomicali to kopno sve više prema istoku, dok nije «zahvatilo» većim dijelom i Tihi ocean. Kao što sam već rekla u nekim teorijama nailazim na dva odvojena kopna – Lemurija u Indiku, a Mu u Pacifiku, no u nekim se ipak cijelo to mitsko područje zove ili Lemurija ili Mu. Moje mišljenje je da to nije bila jedinstvena kopnena masa, nego je bila razdijeljena u više otoka duž oba oceana koji su bili vrlo bliski i povezani, bez nekih jasnih granica koje bi eventualno odvojile otoke u dvije skupine otoka, te stoga radije odabirem onu tezu gdje Lemurija i Mu nisu dva odvojena kontinenta, već jednu poistovjećujem s drugom.

Točna lokacija te grupe otoka, nije nikad utvrđena, no činjenica da se nalazila negdje unutar «vatrenog prstena» malo rasvjetljuje mogućnost neobjašnjivog nestanka otočja i njegove civilizacije. Naime «vatreni prsten» svoje ime dobio je zbog velikog broja vulkana na tom području, koji uz erupcije uzrokuju potrese i tsunamije (sjećate onog od prije godinu i po i njegove razaračke snage?)

Istraživači ove tematike su nerijetko nalazili na različite kamene spomenike kojima nikad nije utvrđeno podrijetlo po cijelom Pacifiku, od Japanske obale pa do Uskršnjih otoka koji bi se vrlo prigodno mogli uklopiti u cijelu misteriju. Uskršnji otoci obiluju čudnovatim spomenicima iako su pronađeni nenaseljeni ili bolje rečeno napušteni u pustoši Tihog oceana, daleko od bilo kakve civilizacije. Čak i novozelandski domoroci Maori imaju priču o svom podrijetlu – došli su sa tonućeg otoka, kojeg zovu Hawaiki, s druge strane njihove bare – ta priča možda ne potvrđuje postojanje Lemurije direktno, ali ukazuje na postojanje civilizacije na tom području koju je progutalo more.

Stare pomorske karte Grka prikazuju neko veliko kopno na južnoj hemisferi - Terra Australis Incognita – naravno to kopno u kasnijim stoljećima nije nađeno, no to ne znači da su Grci pogriješili radeći te karte na temelju starijih, a ne direktnim pronalaskom kopna. Kako su ostale stvari na kartama bile koliko toliko točne, onda je vrlo lako moguće da je u nekom vremenskom razdoblju, davno prije, uistinu postojalo kopno na tom području.

Neću se upuštat u teorije o podrijetlu čovjeka i 7 rasa koje je pretpostavila gospođa Blavatsky – u kojoj su Lemurci, Lemurani kako već bi se nazvali stanovnici Lemurije treća, Atlantiđani četvrta, a današnji čovjek peta rasa u postizanju savršene egzistencije života. Iako je istraživači ove misterije ističu, teško je govorit o nečem što je proizašlo iz razmišljanja i mašte jedne osobe kao o nečem općenitom.

Materijalnih dokaza, iako ne posve definiranih, ima, no današnja saznanja o tektonskim pločama isključuju mogućnost postojanja nekog imalo većeg kopna u Pacifiku. No opet se vraćam dobrim starim Grcima i vjerujem kako kopno na njihovim kartama nije stalo samo da upotpuni morska praznina, u mnogim stvarima drevna grčka civilizacija bila je mnogo naprednija od naše današnje, a mi se možda previše oslanjamo na logične rezultate kemijskih analiza, naučene fizičke zakone i Darwinovu evoluciju.

[You must be registered and logged in to see this link.]

“Area 51″



“Area 51″ je dio vladine zemlje otprilike 95 milja sjeverno od Las Vegasa. Oko nje se nalaze “Nevada Test Site” i “Nellis Air Force Range”. Ime “Area 51″ vjerojatno potječe od oznake koja se nalazila na staroj karti “Nevade Test Site-a”. Unutar “Area 51″ se nalazi velika baza zračnih snaga čije postojanje za javnost vlada negira. Zračni prostor oko nje je strogo kontroliran i nedostupan čak i većini vojnih pilota.

Baza “Groom Lake” je tradicionalno testno područje za gotovo sve najmodernije Američke tajne letjelice. Puno prije nego što su prikazani javnosti tu su bili testirani U-2, A-12, SR71 i F-117A. Prema nekima tamo se i dalje testiraju nove letjelice kao što je B-2 koji bi trebao zamjeniti F-117A. Drugi pak imaju mnogo interesantnije teorije. Prema njima Groom Lake je poligon za mnogo “opasnije i zanimljivije igre”. U bazi se nalazi ono o čemu mnogi poklonici NLO-a sanjaju. Uhvaćeni izvanzemaljci, njihove letjelice i thnologija. Oni nasmioniji čak spominju i “Alien-goverment”, neku vrstu izvanzemaljske vlade, izaslanstva. Izjave nekih bivših pilota i inžinjera poput Las Vegana i Bob Lazara, koji tvrde da su u “papoose Lake” radili na letjelicama izvanzemaljskog porijekla djeločno potvrđuju ta nagađanja. Nakon Lazarove prve izjave na lokalnoj televiziji u to područje počeli su stizati mnogi turisti i zaljubljenci u NLO-e koji su se nadali vidjeti neku od izvanzemaljskih letjelica.

Oko 130 milja od Las Vegasa, kod oznake LN 29.5 na zabačenoj Nevada Highway 375, nalazi se osamljeni poštanski sandučić lokalnog rančera. Pošto je to jedina oznaka na tom dijelu autoceste mjesto je postalo okupljalište pravih NLO zaljubljenika. Zanimljivo je da oni tvrde kako su puno puta vidjeli NLO iako ih lokalni rančer nikada nije vidio.

Do travnja 1995. godine, kada je zabranjen pristup i tom području, bazu se moglo jasno vidjeti sa dva mjesta u blizini “Black Mailboxa”. Danas još uvijek postoji jedno mjesto na “Tikaboo Peak” sa kojeg možete vidjeti bazu ali vam je do tamo potrebno oko 90 minuta napornog hoda od najbliže ceste. Uz samu granicu patroliraju takozvani “Commo Dudes”, privatne snage osiguranja. Obučeni su u msakirne uniforme bez oznka i koriste se bijelim Cherokee jeepovima sa vladinim registarskim tablicama. Pažljivo promatraju svakoga tko se približi granici ali imaju zapovjed da izbjegavaju svaki kontakt. No prelaženje granice moglo bi vas skupo stajati. Odmah bi bili uhićeni a kazne su i do 600$. Na mjestima gdje lokalne ceste ulaze u zabranjeno područje nalaze se čuveni “Restricted Area” oznake koje ne biste smjeli proći.

[You must be registered and logged in to see this link.]

“MODERNI DUH”



Duhovi nisu oduvijek bili «popularni», iako postoje u najranijim povijesnim zapisima i kulturama, cijeli taj boom ghost huntera potaknut je jednim događajem iz tek 19. stoljeća.

1848. godine u državi New York u kući John Fox-a počele su se događati čudne stvari. U biti Johnova obitelj nije prva koja je svjedočila tim čudnim događajima, pričalo se da su i ljudi koji su tu živjeli prije također doživljavala neke neobične stvari. Događalo se nešto šta je danas česta pojava u mnogim domovima, čudni zvukovi i škripanja po noći koji su budili i plašili cijelu obitelj.

Taj se obrazac ponavljao iz noći u noć, dok njihova najmlađa kći Kate nije to «nešto» nazvala «gospodin Splitfood». Kate je pljeskala dlanovima, a «gospodin Splitfood» joj je odgovarao kucanjem u istim obrascima kao njeno pljeskanje. Vijest o duhu se brzo proširila i ljudi su dolazilo kod Fox-ovih postavljajući duhu pitanja na koje je mogao odgovoriti kucanjem. Uskoro su uspostavili i cijeli sustav šifri te je «duh» ispričao svoju priču. - On je bio stanar te kuće, te je ubijen i zakopan u podrumu. I doista, nakon istraživanja, u temeljima kuće su pronađene kosti čovjeka.

Kako su se čudni događaji nastavili prvobitna znatiželja ljudi pretvorila se u strah, a cijela obitelj postala je senzacija. Uspostavljeno je da se kucanje javlja samo u prisutnosti djevojčica. Održavane su i seanse na kojima je dolazilo do pomicanja manjih stvari samih od sebe, te do levitacije stola.

Naravno skeptici su pokušavali dokazati da se radi o prevari, pretpostavili su da djevojčice same proizvode zvukove kucanja, no pomicanje i levitacija predmeta nikad nije objašnjena.

Pitanje i dalje ostaje otvoreno da li se tu radi doista o paranormalnom slučaju, te se tada konkretno može govorit o poltergeistu («bučnom duhu») ili je sve samo jako dobra prevara, no taj konkretan slučaj pokrenuo je masovni spiritizam, vjerovanje i istraživanja duhova.
Jedno pitanje:da li se jasno vidi lice koje sjedi na klupi?

[You must be registered and logged in to see this link.]

UKLETA KUĆA U ŠKRINJARIMA

Posted by: admin in MISTERIJE

Priča počinje ne toliko davne 1980. kada je kuća navodno izgrađena. Postoje različite mračne teze što se sve u kući od dana njena nastanka odvijalo.

Neki izvori navode kako je u njoj nasilnom smrću ubijena mlada žena te da je njeno tijelo zazidano ili zabetonirano u temelje. Također postoji priča da je nekoć kraj kuće postojao bunar te da je dijete, koje je nestalo iz obližnjeg kraja, u njega upalo pa smrtno stradalo.

Mještani sela Škrinjara nadomak Sv. Ivana Žabnog kod Bjelovara vjeruju da je kuća opsjednuta duhovima jer, kako svjedoče, u kasnim noćnim satima mogu se čuti jezoviti krici poput dječjeg plača, te stravični neobjašnjivi zvukovi.
Zadnji stanar uklete kuće bio je liječnik Stipe Ćurić. Uloživši svu svoju ušteđevinu koju je zaradio tijekom svoga života u Njemačkoj, htio ju je podariti svome sinu . No, ni tri puna mjeseca od kupnje kuće, obitelj Ćurić vratila se u Njemačku te kuća do danas stoji napuštena.

Nakon što se pročulo za zbivanja u škrinjarskoj kući strave, policija je odlučila tome stati na kraj. Trojica policajaca namjerila su prenoćiti u kući da bi dokazali mještanima kako su to sve samo ‘puke priče’. Oni koji su pokušali diskreditirati stravu u selu Šrkinjari, na kraju su postali njegovi krunski svjedoci. Jedan od policajaca naglo je odustao od zadatka te usred noći napustio kuću pritom doživjevši prometnu nesreću. Preostala dvojica policajaca posvjedočila su da su im zbivanja unutar dva sata prije odlaska iz kuće, kompletno izbrisana iz sjećanja, tj. da se ne mogu prisjetiti zbivanja uoči zore.

Priča se da ju je sadašnji vlasnik voljan podariti onome tko u njoj uspije prespavati noć, što navodno do sada nitko nije uspio
Zaljubljenici u paranormalno krenuli su u istraživanje o prošlosti kuće te pronašli možda ključni detalj. Navodno je kuća sagrađena na groblju, što možda objašnjava zlu kob ovoga mjesta.

Naravno da je ovakva priča potakla i medije te je napravljen prilog u magazinu Provjereno. Novinar koji je iskušao sreću te prespavao u ukletoj kući, preživio je no ipak se na snimku iz kuće pojavio zanimljivi detalj. Pri samom kraju priloga, možete vidjeti svjetlu sjenu koju je novinar uočio pregledavajući snimljeni materijal iz kuće….
[You must be registered and logged in to see this link.]

ŽIVOT POSLIJE SMRTI



Kad čovjek umre, većina njih, čuju svog liječnika kako ih proglašava mrtvima. Kroz glavu im prolaze oglušujuća zvonjava ili buka i istodobno osjećaju kako brzo prolaze kroz mračni tunel. Nakon toga shvaćaju da su izvan svog tijela, ali su još uvijek u istoj prostoriji gdje su i umrli. Vide svoje tijelo i sobu iz određene udaljenosti, tj. gleda kako ga doktor pokušava oživjeti, i to ih veoma uplaši.
Nakon nekog vremena se smire i promotre tu neobičnu situaciju. Primjete da još uvijek imaju tijelo, ali ne ono zemaljsko, neko nekakvo spiritualno.

To tijelo se razlikuje od onoga koje su imali na zemlji, tj. onog kojeg su upravo napustili. Nakon toga kad shvate što im se je dogodilo, dolaze im u susret drugi duhovi, duhovi rođaka i prijatelja koji su već prije umrli. Oni mu dolaze pomoći. Među njima dolazi i ˝biće od svjetlosti˝ , topao i srdačan duh pun ljubavi. Duh postavlja pitanja i govori mu neka procjeni njegov život na zemlji. Da bi mu pomogao, prikazuje mu slike najvažnijih događaja njegova života. Čovječji duh dolazi do nekakve prepreke i shvaća da mu još nije vrijeme da umre. Ali on se ne želi vratiti, jer je zaokupljen doživljavanjem života poslije smrti. Pun je osjećajima, kao što su ljubav, radost, veselje i smirenost. Unatoč tome, on se vraća i nastavlja živjeti.
Te doživljaje koje je proživio pokušava opisati drugima, ali primjećuje da mu baš i ne uspjeva. Prvo, nemože naći te riječi kojima bi to opisao. Drugo, ljudi ga ismijavaju, pa prestaje o tome govoriti. Ali bilo da on to ispriča ili ne, taj doživljaj jako mijenja njegov život i pogled na smrt. Još bi htio reći da ljudi kad umru vide svoje tijelo sa bolničkom stolu. To se nekad dešava kad spavate, vidite sebe kako spavate u istom položaju u kakvom zapravo jeste. Do znači da je duša odlutala iz tijela. Meni jedna osoba tvrdi, da je mogla, nekad, otići i do druge galaksije, jer duša nije ograničena, ali sad je muče previše briga, pa onda nemože otići niti dalje od kuće. Događa se.
KAKO IZGLEDA KAD ČOVJEK UMRE? To pitanje ljudi pitaju od kada postoje. Kad se negdje raspravlja o toj temi, ona budi u ljudima, koji po svojim emocionalnim stavovima i po životnom stilu mogu biti vrlo različiti, najsnažnije osjećaje. Smrt nas sve zanima, ali većini je teško govoriti o njoj. Za to postoje dva razloga.
Prvi razlog je to da kada dođemo u bilo kakav kontakt sa smrću, dobimo u glavi sliku o svojoj smrti i to mnoge ljude plaši. S psihičkog staništa razgovor o smrti je indirektan način da bismo joj se približili. Kad ljudi razgovaraju o smrti onda si ju predočavaju a to ih dovodi u neizbježnu u situaciju suočenja s neizbježnom vlastitom smrti. Stoga, da izbjegnemo tu psihičku traumu, ne razgovaramo o smrti.
Drugi je razlog u razgovoru o smrti složeniji, jer je urastao u samu prirodu jezika. Većina riječi ljudskog jezika opisuje iskustva stečena tjelesnim osjetilima. Smrt je izvan dosega svjesnog iskustva, jer je većina ljudi nije proživjela. I zato što ljudi smrt ne mogu opisati zemaljskim jezikom, uspoređuju je s doživljajima koji su im poznati i ugodni. Ljudi najčešće uspoređuju smrt sa snom. Sami sebi govore: ˝Kad umremo, bit će kao da smo zaspali.˝ Ta se govorna epoha pojavila već i kod starih Grka, Homer u Ilijadi naziva san ˝bratom smrti.˝ Ovo je analogija ugrađena i u naš suvremeni jezik. Kad odvedemo psa ili neku drugu kućnu životinju veterinaru i kažemo daje uspava, on joj sigurno neće dati tablete za spavanje, tj. protiv nesanice. Smrt je, ljudi kažu, zaborav. Kad umremo zaboravljamo sve nevolje - smrt briše sve bolne i neugodne uspomene.

[You must be registered and logged in to see this link.]

IZGUBLJENI NA PALMYRI



5o52′ SZŠ i 162o6′ ZZD nalazi se u samom centru Tihog oceana usamljen i nenaseljen koraljni atol – Palmyra.
Priča oko otkrića Palmyre već ima svoju mističnu konotaciju - 1798. godine brod Betsy na čelu s kapetanom Edmond Fanning-om bio je na putu za Aziju. Kao i svake večeri Fanning se povukao u svoju kabinu na počinak. Nedugo nakon što je zaspao - Fanning se probudio, no ne u svom krevetu nego na silaznim skalama. Kako nikad prije nije hodao u snu to mu je bilo prilično neobično, no uskoro se vratio u krevet i nastavio san. Nije prošlo dugo i Fanning se ponovo probudio i to opet na silaznim skalama. Brzo se vratio u krevet. Kada se po treći put te noći probudio, naravno opet na silaznim skalama, no ovaj put potpuno odjeven - zaključio je kako mu nešto poput šestog čula govori da bi bilo bolje zaustaviti brod dok ne svane, što je na iznenađenje posade i učinio. Ovaj put je čvrsto zaspao i nije se više budio do jutra. Sa danjim svjetlom Betsy je nastavila plovidbu. Nisu prošli niti milju a pred brodom se ukazao greben - koji bi ih, da su nastavili plovidbu prethodne noći, potopio. To je bio sjeverni dio koraljnog grebena što okružuje atol Palmyre. Iako je Fanning upisao položaj novootkrivenog otoka nije ga predao na vrijeme te je otkriće pripalo drugom kapetanu čiji je brod zvan Palmyra - zbog nevremena skrenuo s kursa i “naletio” na atol.

Tropski položaj Palmyre pretvorio je atol u pravi mali netaknuti raj - pun prekrasne vegetacije poput kokosovih palmi, mangrova, bijelih pješčanih laguna, nekompromitiran smećem, smogom, gužvom - jedno od zadnjih mjesta na zemlji koje još uvijek stoji nenaseljeno. No, poznavajući ljudski hedonizam treba se zapitati - zbog čega je jedno tako prekrasno mjesto ostalo nenaseljeno? Možda zbog populacije morskih pasa koja obitava uokolo otoka i u njegovim lagunama? Ili su krivci kukci poput komaraca? No takve “nepogode” se mogu naći i na drugim, ipak naseljenim, tropskim otočićima - po čemu se ovaj razlikuje?

“Palmyra - svijet izvan vremena, mjesto gdje čak i vinil trune - nigdje drugdje nisam vidio da vinil trune.”

Paradoksalnom izgledu Palmyre, ovo je samo jedna od mnogih neobičnih izjava o atolu - koje ga uglavnom opisuju kao mjesto na kojem nije ugodno boraviti, kao da posjeduje nekakav neprijateljski gard, kojeg ljudi, koji kroče njegovim tlom, iz neobjašnjivog razloga osjećaju.
Evo ukratko što se sve događalo na Palmyri:

- 1816. Godine Palmyra je pružila utočište posadi španjolskog broda koji je stradao u borbi s drugim brodom. Priče kažu kako je posada uspjela spasiti s broda i blago koje se nalazi zakopano na podrućju atola. Kada su napravili dvije splavi – uputili su se s atola no samo jedna splav pronađena sa samo jednim preživjelim članom, kojeg je nedugo nakon spašavanja dokrajčila upala pluća. Mjesto eventualnog blaga nikad nije otkriveno.
- 1855. - kitolovac se nasukao na Palmyru, pomoć nije dočekao ni brod ni njegova posada, koji su netragom nestali
- 1974. godine atol je ponovo bio lokacija brutalnom događaju. Bračni par Graham je ubijen, najvjerojatnije zbog njihove skupocjene jahte koja je imala zalihe hrane. Počinitelj je bio bivši zatvorenik, koji je za taj zločin dobio doživotnu kaznu. Oko cijelog procesa nalaženja tijela i samog suđenja ima dosta neobičnih koincidencija koji sami tvore intrigantnu priču… no ostavit ću to za neki drugi put.
Otok se prodavao, većinom u privatno vlasništvo - no u 2 svjetskom ratu, unatoč činjenici da američka država nije uspjela sudskim procesom preuzeti vlasništvo nad njim, služio je kao morska i zračna baza u napadima protiv Japana. I danas se na području Palmyre mogu pronaći ostaci ratne opreme, kao i bunkeri i podzemni tuneli, te staza za slijetanje. Tokom rata Palmyra je napadnuta samo jednom - neuspješno, no otok je imao svoja mala ratna iznenađenja kao npr. avionu koji bi se srušio u njegovoj blizini izgubio bi se svaki trag, jednom prilikom polijetanja avion je umjesto na sjever skrenuo na jug, iako je bio sunčan dan, bez ikakvih atmosferskih smetnji - ni za dva pilota ni za avion više se nikad nije čulo. Otprilike u to vrijeme se prvi put spominje prokletstvo atola.
Nerijetko su se i u kasnijim godinama prošlog stoljeća brodovi nasukavali na ovaj atol, a poneki posjetitelji bi nakon napuštanja atola zajedno sa svojim brodom nestali i nikad bili pronađeni. Mnogi su svjedočili o neobičnom jezivom osjećaju koji dolazi prilikom stupanja na otok, i to ne samo oni koji su došli poslije brutalnih ubojstava te su posjedovali takav osjećaj kao nametnut - već prvi posjetioci Palmyre znali su kako nešto ne štima na tom otoku… Norman Sanders je izjavio: Palmyra će uvijek pripadati samo sebi i nikad čovjeku

[You must be registered and logged in to see this link.]

GRAD BEZ SMRTI



Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

”Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli”. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ”Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?”

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ”U našem gradu nema groblja.”

Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ”Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivica je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ”Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan”, rekao je njegov šef. ”Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.”

”Postao je dosta velik za sada”, rekao je drugi. ”Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.”

”Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti”, rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ”Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.”

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

”Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!”

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

” Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!”

Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ”Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.”, i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.

Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

[You must be registered and logged in to see this link.]

DEVETNAESTA PARALELA I MEKSIKO



Devetnaesta paralela već duže vremena zaokuplja našu pozornost. Na toj koordinati nalaze se jedne od najvećeih svjetskih misterija: najvjerojatnije Atlantida, Bermudski trokut, vulkani, pa i Cydonia regija na devetnaestoj paraleli na Marsu, i Meksiko. Maye su zasigurno bili jedan od najrazvijenijih naroda tog doba, imali su kalendar, matematičko i astronomsko znanje, a piramide su čvrst dokaz njihove razvijenosti. Te piramide su vrlo slične onima u Kini, čak su im i neki simboli u unutrašnjosti jednaki. Ti simboli datiraju iz 1200. Godine pr.n.e. iz dinastije Shang, a opisuje dva znaja u međusobnom sukobu. Kinezi su također bili svjesni ciklusa sunca isto kao i Maye s ovakvim dokazima bi mogli reći da su oni bili u izravnoj vezi, no udaljenost između ta dva naroda je kamen spoticanja. Osim ako u pitanju nije bio isti učitelj.

Zvanje u funkcioniranju prirodnih pojaseva može se objasniti korištenjem magnetosfere ili Van Allenovih pojaseba za prijenos, te da je Meksiko otvoren za taj ulaz. Ipak, trebamo dati opis svih pojaseva kako bi mogli objasniti ideju prijenosa.

Zemljinu magnetosferu je pronašao „Explorer 1“, 1958. Godine. Ti pojasevi leže unutar plazmosfere, a nazvani su po otkrivaču Van Allenu. Dva pojasa paralelna su sa unutarnjom magnetskom linijom Zemlje. Unutarnji pojas sastavljen je od visokoenergetskih nabijenih, a vanjski od visokoenergiziranih elektrona. Vanjski pojas je ispunjen elektronima koji stvaraju kozmičke zrake i magnetosfera ubrza proces.

Kakva je interakcija ovih zbivanja s Meksikom?! Uglavnom, ovi su pojasevi zaštićeni sloj Zemlje od kozmičkog zračenja. Čije zrake ponekad idu i brže od svjetlosti. Budući da su Maye imali saznanja o tome, zaključujemo da su unutarnji slojevi iznad tog područja takvi da se krajolik Meksika, posebno u Peubla području čini idealnim za prolaz tehnologije druih životnih vrsta. Naprimjer sunce emitira plamen i dio te izgubljene energije udari u vanjski pojas. To izaziva udubljenje vanjskog pojasa, tj.udubljenje u magnetskom omotaču planeta. Udubina pojasa u nižem sloju, nad Južnom Amerikom meže se manifestirati kroz vuklansku aktivnost (na 19. Paraleli ih je 14) ili se može pojaviti bilo koja nevidljiva sila koja ostavlja posljedice na niži pojas.

Ovdje se očito radi o višedimenzionalnom putovanju prilikom kojeg ne vrijede naši zakoni fizike. Da bi se pribavili čvrsti dokazi treba otići u Meksiko i detaljno pretražiti sva oguća mjesta na kojima bi mogla postojati ta višedimenzionalna vrata i jednom zauvijek, jednim udarcem rzriješti slučaj Maya i devetnaeste paralele.

[You must be registered and logged in to see this link.]

DUH DJETETA



U jednom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim 5-godišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami, Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primjetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primjetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga je počeo tražiti. Kad je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo svoga sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga je spasiti , ali više nije mogao učiniti ništa za svoga sina.

Kada je to doznala njegova supruga, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on ništa više nije mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili presliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kuili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.

Nedugo nakon useljenja, često ih je nićima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dolazi taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi i po noći.

Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno , pitali su susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.

Jedne nići probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača vodio je Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, vidjela je samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga počelo je nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo: „Tata je kriv! Tata je kriv!“

Kada je Ivona to čula, a već je i sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla u kuhinju Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i poečela ga bosti nožem i vikati:“Ovo ti je za Nikolu!“

Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je da ne smije zvati policju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelu u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelu unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla da je Marko otišao poslovno iz grada.

Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet vidjela sjenu djeteta i ponovno čula: „Tata je kriv!“ sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla:“Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?“ Dijete je odgovorilo: „Učini mu ono što je on učini meni.“

Ivoni nije bilo jasno što ztreba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikada nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj je gdje oni žive.
Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.

Ivona im nije povjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I reli su još da se govori da je otac ubio dijete.

Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijee je samo govorilo:“Ruže u dvorištu.“
Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela ih je odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.

Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo „Sada sam slobodan. Hvala!“ Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.

Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svog muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je bila muža i počinila samoubojstvo.

Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta, očevo beživtno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u ezmlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.

Policja je pornašla tijela Marka i Ivona u kući. Kuća je poslije pradana nekom mladom bračnom paru.

[You must be registered and logged in to see this link.]

ČOVJEK IZ PROŠLOSTI



U odjeljku prvog razreda znamenitog ekspressa iz Londona za Glasgow sjedila su samo dva putnika, elegantni gospodin 40-ih godina i mlada djevojka. Gospodin je drijemao, a djevojka je čitala neku knjigu. Odjednom ih je uznemirio krik čovjeka koji je sjedio kraj prozora. Iako im nije bilo jasno kako je i kada ušao u njihov odjeljak, pokušali su mu nekako pomoći. Čovjeku se lice izobličilo od silnog straha, a plave oči, samo što mu nisu iskočile. Gledao je kako vlak vozi munjevitom brzinom.

Mlada djevojka ga je pokušala smiriti, vjerujući da se radi o duševnom bolesniku. Čovjek je imao čudnu odjeću za to vrijeme (1914. je godina). Na glavi je imao šešir sa kopčama kakvi su se nosili u doba Cromwella. Ono što je bilo najčudnije, čovjek je u lijevoj ruci držao zagriženi sendvič od crnog kruha, a u desnoj bič.

Djevojka i gospodin su pokušali pitanjima smiriti gospodina. No njemu nije bilo jasno gdje se nalazi, u čemu se vozi. Rekao im je da se zove Pimp Drake i da je iz Chattama. Gospodin se ustao i otišao je pozvati pomoć, a mladoj djevojci je rekao da pazi na gospodina.

Kada se gospodin vratio u pratnji dva konduktera, u odjeljku se nalazila samo djevojka koja je bila zaprepaštena. Rekla im je da je stariji gospodin samo odjednom nestao. Gospodin i kondukteri su bili zaprepašteni. Na podu su bili njegov šešir i bič. Dvoje putnika je ostatak vožnje razgovaralo o tom događaju pokušavajući shvatiti što se zapravo dogodilo, otkuda se stvorio taj čovjek i zašto je samo tako nestao.

Gospodin je bio inspektor, a mlada djevojka bolničarka. Dogovorili su se da budu u pismenoj vezi dok ne riješe ovu misteriju. U Glasgowu je obavio svoj policijski posao, ali je na povratku sišao u Shefieldu gdje se u policiji raspitivao o mjestu Chattam. Objasnili su mu da ono više ne postoji. Naselje je još 1890. godine kao zemljište rasprodano budućnoj tvornici vagona, ostala je jedino stara crkva, kojom se služe tamošnji radnici.

Sljedećih mjeseci inspektor je privatno radio na istrazi slučaja „čovjeka iz vlaka“ pa je od raznih muzejskih kustosa doznao, da su šešir i bič stari najmanje 120 godina. Jednog vikenda, pozvao je svoju ljupku poznanicu iz vlaka i sa njom otputovao u župu bivšeg naselja. Tamo ih je ljubazno primio svećenik i ponudio im svoje skromne usluge. Crkva je, na njihovu sreću imala stare knjige tog naselja čak 300 godina unazad.

Kad su svećeniku rekli što im treba on ih je zbunjeno pogledao i donio knjigu umrlih iz tog stoljeća. Pokraj datuma Drakove smrti bio je i kraći zapis mjesnog svećenika. Pisalo je da je siromašni čovjek umro u snu, nakon trogodišnje duševne bolesti. Dok se jedne večeri vraćao svojim teretnim kolima kući, odjednom su putem naletjela „đavolska kola“. Na neobjašnjiv se način našao na njima i vozi se nekoliko minuta. Kola su bila od željeza, dugačka poput zmije, a iz prednjeg dijela su bljuvala dim i vatru iz svojih usijanih čeljusti.

Pronašli su ga sljedećeg jutra, svog izgrebenog i modrog, kako se trese u jednom jarku pokraj puta. Njegov konj i kola bili su 7 km dalje. Do kraja svog mučeničkog života, suludo je hodao na okolo, prepričavajući onima, koji su ga htjeli slušati, o svojoj pomoćnoj vožnji u „đavolskim kočijama“.

Nije poznato koliko su se mlada djevojka i inspektor dugo zadržali na ovom slučaju, ali se zna da su se kasnije vjenčali i priču iznijeli na vidjeli tek 10 godina kasnije. Novinari su provjerili i zaključili da se u sve slaže. Oni su te noći zaista putovali s čovjekom iz prošlosti, iako nam vjerojatno još dugo neće biti jasno, kako se Drake našao u vlaku u tako dalekoj budućnosti. Novinari su otkrili još nešto, dio pruge za Glasgow prolazi djelomice baš po sredini zemljanog puta iz tog vremena.

[You must be registered and logged in to see this link.]

DVA PRIJATELJA

MISTERIJE

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.
Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ”Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?”, pitao je Marko. ”Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….”
Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
”Lijepo od tebe što si došao i pitao me.”, rekao je Stjepan. ”Mislio sam da nećeš nikad doći.” Marko je jedva progovorio: ”Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?”
”Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.”, odgovorio je Stjepan. ”Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.”
Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:
”Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…”
Marko je poljubio Mariju i rekao: ”Vratit ću se ovdje, obećajem ti.”

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.
”Da li je to Raj”, Marko je pitao Stjepana
”Mora biti”, odgovorio je Stjepan. ”Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.”

Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ”Mogu li ići s tobom?”, pitao je Marko. ”Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

”U redu onda.”, rekao je Stjepan s osmjehom. ”Možda ćemo se vidjeti jednog dana.”
Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ”Gdje sam ja?”, upitao je prolaznika. ”Ti si u Ličkoj Rječici.”, odgovorio mu začuđeno. ”Što je s tobom? Da li si pijan ili što?”

Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

”Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.”
”O čemu govorite?”, pitao je Marko.
Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
”To nije moguće!!!”, vikao je Marko.
Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:
”Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.”

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ”Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.” Marko je pogledao u zapis i ‘’smrznuo se”. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.
[You must be registered and logged in to see this link.]

PET ZANIMLJIVOSTI O PETKU 13.



Ako je petak 13. nesretan dan, onda je 2009. iznimno nesretna godina jer takav dan pada triput u ovoj godini, objavio je internetski portal livescience.com

Prvi je bio u veljači, drugi je danas, a treći će biti u studenome. Takvo trostruko pojavljivanje događa se jednom u jedanaest godina.

Podrijetlo vjerovanja u nesreću povezanu s tim danom nije razjašnjeno. Cijela stvar možda potječe još iz biblijskih vremena jer je 13. gost na Posljednjoj večeri izdao Isusa. U Srednjem vijeku već su i petak i 13. smatrani nesretnima.

Evo pet zanimljivih činjenica bez kojih ni strah od petka 13. nije kompletan.

1. Strah od petka 13. jedan je od najpopularnijih mitova u znanosti i ima stručni naziv paraskavedekatriafobije ili frigatriskaidekafobija. Sama triskaidekafobija strah je od broja 13.

2. Mnoge bolnice nemaju subu s brojem 13, neki neboderi ni taj kat, a ni aerodromi nisu imuni pa katkad izostave Izlaz 13.

3. Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije putovao 13. u mjesecu, niti je ikad ugostio trinaestero ljudi za stolom. Napoleon i američki predsjednik Herbert Hoover također su imali nenormalan strah od trinaestice, bili su triskaidekafobi.

4. Mark Twain jednom je bio predviđen kao 13. gost na nekoj zabavi i prijatelj mu je rekao da ne ide. “Istina, bila je to nesreća”, rekao mu je Twain poslije. “Bilo je hrane samo za dvanaestero”. U Parizu restorani s praznovjernom upravom često angažiraju profesionalnog 14. gosta.

5. Broju 13 škodi pozicija iza 12, kažu numerolozi koji dvanaesticu smatraju kompletnim brojem jer je u godini 12 mjeseci, u zodijaku 12 znakova, na Olimpu 12 bogova, Heraklo je odradio 12 zadaća, Izrael je imao 12 plemena, Isus 12 apostola, 12 dana nakon Božića došla su Sveta tri kralja, a u tucetu je 12 jaja.

[You must be registered and logged in to see this link.]

POSTOJE LI VILE?



1920. godine britanska javnost bila je zaintrigirana kada je doznala o novim znanstvenim dokazima o postojanju vila. U časopisu „Strand“ na stranici gdje je počinjao članak bila je fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji pleše. Na drugoj fotografiji vidjela se i mlađa djevojčica kako blagim pogledom gleda objektiv iznad skupine od 4 vile koje se zabavljaju.

Djevojčice na fotografijama bile su Elsie Wright i Frances Griffiths. Živjele su u Cottingleyu. Frances je tvrdila kako na poljima oko njihove kuće ima vila, osobito blizu potoka. Jedne večeri poslije škole otišla je do potoka, do omiljenog mjesta kod vrbe. Onda se jedan list počeo tresti – samo jedan list. Nije bilo vjetra. Onda se na granu popeo mali čovjek odjeven u zeleno. Nije se htjela pomaći da ga ne uplaši. Pogledao ju je u oči i nestao. Frances je to odlučila nikome ne reći. Sve je više vremena provodila kraj potoka čekajući vile. Kada se jednom vratila kući mokra, majka ju je tražila objašnjenje. Priznala je majci da ide na potok gledati vile. Tada je njena 17-godišnja sestrična također rekla da je i ona vidjela vile.

Elsie je jedne subote pitala svoga oca da joj posudi njegov fotoaparat. Otac je pristao. Elsie i Frances su otišle do potoka i vratile su se brzo. Kad se slika počela razvijati, vidjela se Frances kako se naslanja na obalu koja kao da je prekrivena nekim papirima. A onda je na svoje zaprepaštenje primijetio da su ti „papiri“ vile. Otac je bio uvjeren da je Elsie nešto napravila od papira. Frances i Elsie nisu mogle uvjeriti oca da su to zapravo vile.Opet su posude fotoaparat. Ovog puta su uslikali Elsie kako sjedi na livadi i gleda gnoma. Nakon toga, otac ima nije dao da posuđuju fotoaparat.

Polly Wright je bila na sastanku Teozofskog društva te je ispričala govorniku o fotografijama te mu predala fotografije. Predsjednik društva, Edward L. Gardner, odnio je te fotografije profesionalnom fotografu Harlodu Shellingu. Shellingovo izvješće o fotografijama je bilo da vile koje plešu nisu izrađene od papira ni od nikakve tkanine niti su naslikane na fotografskoj pozadini. Ali ono što je najviše začudilo Shellinga je to da su se ti likovi pokretali dok su snimani. 1920. godine Gardner je došao kod Wrightovih. Tada mu je Elsie pokazala livade i mjesto kraj potoka. Gardner je znao da mu treba još fotografija da bi mogao dokazati postojanje vila.

Gardner je opet posjetio Wrightove ,a li je ovog puta ponio kamere. Ovog puta Gardenr je upoznao i Frances. Budući da je bilo kišovito i oblačno, prema djevojkama, nepogodno vrijeme za susret s vilama. Ostavio im je fotoaparat i vratio se u London. Kada se razvedrilo Frances i Elsie odlučile su otići slikati vile. Vratile su se sa još dvije slike. Na jednoj je bila vila s krilima, mirno je stajala na grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s krilima skače prema njoj. Gardner je i te slike dao na stručni pregled i opet mu je rečeno da nema znakova krivotvorenja. Posljednja fotografija snimljena je 21. kolovoza 1921. godine.


Na toj fotografiji se vide dvije vile kako vješaju koprenastu tkaninu na travu kako bi napravile sklonište od kiše. Frances je rekla kako je često viđala vile da to rade kad je oblačno. Sve engleske novine pisale su o vilama iz Cottingleyja.

U „Strandu“ su 1921. godine objavljenje i posljednje fotografije. Ljudi baš nisu previše vjerovali u vile. Uvijek bi nalazili neke „nedostatke“. 1922. godine objavljena je knjiga „The Coming of the Fairies“, Connan Doyle“ no iako je objavio sve fotografije i izvješća o susretima s vilama, nije uspio uvjeriti skeptike. Elsie i Frances su sljedećih 40-ak godina bile zaboravljene.

1965. godine novinar „Daily Expressa“, Petar Chambers našao je tada 60-godišnju Elsie. Chambers je bio uvjeren da su slike bile falsifikati, a Elsiena opaska da treba pustiti ljude da sami odluče o tome samo je probudila sumnje. Elsie je rekla još nešto neobično: „Što se tiče fotografija, recimo samo da su to snimke plodova naše mašte, Francesine i moje i ostavimo stvar na tome.“

Ta rečenica se mogla promašiti na dva načina: ili je zaobilazno aludirala na teoriju ektoplazme ili je priznala da vile nikada nisu vidjele izvan svoje mašte. 1971. godine Elsie je bile gost u jednoj emisiji BBC-a. Pitali su je da li se može zakleti na bilbiju da pri sniamnju snisu upotrijebili nikakve trikove, zastala je i potom odgovorila: „Ako nemate ništa protiv, to bih pitanje radije ostavila otvoreno….“ Ali kad je Yorkshireska televizija pitala Frances jesu li fotografije krivotvorine, odgovorila je:“Naravno da nisu. Recite mi kako bi ona to izvela, njoj je bilo 16, a meni 10 godina. Može li 10-godišnje dijete cijeli život čuvati tajnu?!“

1977. godine došlo je do zanimljivog obrata. Istraživač Fred Gettings naišao je, radeći na ilustracijama bajki iz 19. stoljeća, na jednu knjigu koja je sadržavala par slika vila. Dvije vile bile su gotovo identične vilama iz Cottingleyja. Promijenj ej samo njihov položaj.

U kolovozu 1978. godine vijeće za znanstveno istraživanje dali su fotografije postupku uvećavanja i otkrili su da su vile obješene na konce. Cooper je 1981. godine pisao knjigu o telepatiji, a Frances ga je pozvala da ju posjeti. Frances mu je tada nešto rekla: „S mjesta gdje sam stajala, mogla sam dobro vidjeti igle za šešir koje su držale figure. Oduvijek me čudilo što je itko shvatio to ozbiljno.“ Cooper ju je upitao jesu li i ostale 4 krivotvorine, a Frances mu je rekla da tri jesu, a posljednja da je prava. U antologiji „Nerazjašnjeno“ 1982. godine, objavljen je članak Joe Cooper u kojem je otkrio da su vile na prve tri fotografije bile izrezani likovi pričvršćeni za grane iglama za šešir. Frances i Elsie su se uzrujale. Frances je 1985. godine nazvala Joe Coopera i rekla mu da je izdajnik.

Frances je umrla 1986. godine, a Elsie 1988. godine, a Elsie 1988. godine. U izvorni rukopis o Cottingleyu, Joe Cooper je uvrstio poglavlje pod naslovom „Druga viđenja“. Ono se sastojalo od priča o vilama koje su mu ispričali svjedoci. 80-godišnji član Teozofskog društva tvrdio je da ga je kad je bio mali, u krevetu često posjećivao gnom odjeven u zeleno. Još jedan starac je ispričao da je vidio gnoma oko 60 cm, kako hoda stazom u polju kukuruza. Nekoliko mladih studenata ispričalo je kako su šetajući po šumi vidjeli vile koje su „kruži i plesale“, ali su bile vidljive samo ako bi ih se gledalo krajičkom oka.

Neka starica pokazala je Cooperu fotografiju gnoma viđenog kroz mrazom prekriveni prozor, a na joj su vidljive i sićušni bijeli zečići. Jedna od najuvjerljivijih priča o vilama dala je Lois Bourne u svojoj knjizi „Witch Among Us“. U knjizi, među mnogim pričama , pripovijeda o nečemu zbog čega će većina čitatelja posumnjati u njezinu vjerodostojnost ili zdrav razum. Kad je bila na odmoru u Crantocku u Cornwallu srela je članicu vještičjeg sijela i provela je noć u njezinoj kući. Muž njene prijateljice, Rob, upitao ju je da li želi vidjeti vile i objasnio da se svakog jutra u zoru jedan pojavljuje blizu mlina na potoku. Sljedećeg jutra Lois je pošla vidjeti vile. Lois je zabilježila: „Nikada, sve do danas, nisam bila kadra odlučiti jesam li dosita vidjela tog vilenjaka ili me Rob uvjerio da ga vidim. Što god to bilo, na kamenu je mirno sjedilo stvorenje nalik vilenjaku s crvenim šeširom, zelenim kaputom i jednom žutom čarapom, dok je drugu mirno prao u vodi.“

Kada se sva ta svjedočanstva uzmu u obzir, nije odveć teško povjerovati da vile zapravo možda i postoje.

ZAGONETNA SMRT MARY ROGERS

MISTERIJE

Mary Cecillia Rogers rodila se 1820. godine u New Yorku. Majka joj je vodila pansion i tako ih uzdržavala. Mary je izrasla u visoku, veoma lijepu mladu djevojku. To je navelo Joha Andersona, vlasnika trgovine cigara na Brodwayu da joj ponudi posao prodavačice. 1840. godine to se smatralo sramotnom djelatnošću, a mlade neudane djevojke nisu se pokazivale iza dućanskih pultova, posebice ne u trgovinama koje su posjećivali isključivo muškarci. Maryna majka se usprotivili toj zamisli, no kćerino oduševljenje je pobijedilo. Privukla je mnogo mušterija, a njeno ponašanje je bilo uzor pristojnosti te je uvijek odbijala sve pokušaje približavanja.

Radila je u trgovini oko 10 mjeseci, a onda se jednog dana u siječnju 1841. godine nije pojavila. Njezina majka nije imala nikakvu predodžbu o tome gdje je, a gospodin Anderson nije znao što je razlog njezinog nestanka. Šest dana poslije pojavila se umornog i prilično bolesnog izgleda i rekla kako je bila u posjeti rođacima na selu. Njezina majka i poslodavac su očito potvrdili tu priču. No kada su počele kružiti glasine kako je za vrijeme odsutnosti viđena s visokim, zgodnim mornaričkim časnikom, Mary je iznenada dala otkaz. Mjesec dana poslije je objavila zaruke s jednim od majčinih podstanara, činovnikom Danielom Paynom.

Pet mjeseci poslije, u nedjelju 25. srpnja 1841. godine, Mary je oko 10 sati ujutro pokucala na vrata svojeg zaručnika i rekla mu da ide u posjet svojoj tetku u ulici Bleecker; Payne je rekao da će navečer doći po nju. Payne je taj dan proveo izvan kuće, no budući da se spustila silovita oluja, te je odlučio pustiti Mary da prespava kod tetke. No sljedećeg dana kad se Mary nije vratila, majka se počela brinuti. Kada se Payne vratio s posla i saznao da se Mary još nije vratila kući, odjurio je kod tetke, gospođe Downing i još se više zabrinuo kada mu je rekla da u posljednjih 48 sati nije vidjela Mary.

Dva dana poslije, u srijedu ujutro, tri su čovjeka s nekog jedrenjaka u vodama ispred Castel Pointa u Hobokenu ugledali tijelo. Bila je to Mary, a prema izvješću „New Bila je to Mary, a prema izvješću „New York Tribuneu“ bilo je očito da je bila silovana i ubijena na užasan način. Bila je potpuno odjevena iako joj je odjeća bila razderana, a podsuknje nije bilo. Komad čipke s dna haljine toliko je duboko utonuo u grlo da je gotovo nestao. Obdukcija koja je obavljena gotovo odmah je pokazala da je bilo brutalno silovana. Daniel Payne, začudo, nije otišao vidjeti tijelo iako ju je prije tražio po cijelom New Yorku uključujući i Hoboken. No policija ga je pustila nakon što ga je ispitala.

Prošlo je tjedan dana, a nikakvi se novi tragovi nisu pojavili te je ponuđena nagrada. Zatim je mrtvozornik dobio pismo od anonimnog muškarca koje je rekao kako se nije prije javio zbog opreza, te je tvrdio da je vidio Mary Rogers one nedjelje poslijepodne kada je nestala. Rekao je da je izašla iz čamca sa šestoricom muškaraca gruba izgleda i otišla s njima u šumu, veselo se smijući i očito bez ikakve prisile. Ubrzo nakon toga pristao je čamac s tri dobro odjevena muškarca od kojih je jedan pristupio dvojici ljudi koji su šetali plažom i upitao ih jesu li nedavno vidjeli mladu ženu i šest muškaraca. Rekli su da jesu i činilo se da svojevoljno ide s njima. Nakon toga trojka je okrenula čamac i krenula prema New Yorku.

Dva su se muškarca s plaže javili policiji i potvrdili tu priču. No iako su obojica iz viđenja poznavali Mary Rogers, nijedan se nije mogao zakleti da je djevojka koju su vidjeli sigurno Mary.

Druga važna informacija dobivena je od vozača kočije Adamsa koji je rekao da je vidio Mary kako je stigla trajektom u Hoboken u društvu dobro odjevenog tamnoputog muškarca nakon čega su otišli u krčmu Nick Mullen’s. Vlasnica te krčme bila je gospođa Loss koja je rekla policiji da se par „okrijepio“ i otišao u šumu. Nakon nekog vremena čula je krikove iz šume no budući da je to mjesto „utočište sumnjivih likova“ nije više mislila na to.

Dva mjeseca poslije ubojstva, 25. rujna, djeca koja su se igrala u šumi pronašli su u guštari izgubljenu podsuknju, bijeli svileni šal, suncobran i rupćin na kojem su bili inicijali „M.R.“. Ubrzo nakon toga, na tome će mjestu Daniel Payne počiniti samoubojstvo. Kockar po imenu Joseph Morse koji je živio u ulici Nassau uhićen je i optužen za ubojstvo, zbog dokaza koji su upućivali da je viđen s Mary večeri kada je nestala. Sljedećeg dana je pobjegao iz New Yorka. Morsea su oslobodili jer je dokazao da je tu večer bio na Staten Islandu s drugom djevojkom. Prema jednoj neobičnoj priči iz Tribunea Morse je mislio da djevojka jest Mary Rogers, te kada je doznao za njen nestanak pretpostavio je da je počinila zbog načina na koji je s njom postupao – pokušao ju je zavesti u svojoj sobi. Odahnuo je kada je shvatio da je djevojka s kojom je proveo poslijepodne još uvijek bila živa.

1842. godine, u tri nastavka objavljena je knjiga „Zagonetka Marie Rogers“ Edgara Allana Poea. Poe tvrdi da Mary Rogers nije ubila skupina ljudi nego jedan čovjek. Mislio je da je motiv silovanje, a poslije je čuo da je umrla od posljedica pobačaja, te je žurno napravio nekoliko izmjena u priči. On tvrdi da znakovi borbe u šumi i njezino ispaćeno lice pokazuju da ju je ubio samo jedan čovjek. On govori i o uskom komadu njezine podsuknje kojoj oj je bio omotan oko struka kao neka vrsta ručke za nošenje strijela. No u iskazima dvojice svjedoka koji su izvukli tijelo iz vode ne spominje se „ručka“. Unatoč tome, nema sumnje da Poevi argumenti protiv teorije o grupnom ubojstvu imaju težinu.

U jednom broju časopisa „The Unexplaind“ Graham Fuller i Ian Knight dolaze do zaključka da je možda i sam Edgar Allan Poe ubio Mary Rogers. Svjedok je mislio da ju je to popodne kada je umrla vidio s visokim, dobro odjevenim muškarcem tamne puti, a Poe je bio tamne puti uvijek dobro odjeven. Oni također zaključuju da je Poe možda ubio Mary u napadaju „alkoholnog ludila“. 1841. godine Poeva je supruga umirala od tuberkuloze te je on bio pod velikim stresom; poslije je napisao: „Poludio sam, no imao sam duga razdoblja strašnog duševnog zdravlja. Za vrijeme tih napadaja nesvijesti pio sam, a sam Bog zna koliko i koliko često.“ No unatoč tome, nitko od Poevih biografa nikada nije natuknuo da je bio nasilan, nego većina naglašava njegovu blagost i uljudnost.

1842. godine Poeu nije bilo poznato da je policija kao osumnjičenog ispitala i Marynog poslodavca Johna Andersona i pustila ga poput ostalih. No 1891. godine, 50. godina poslije na vidjelo su izašli novi dokazi. Anderson je tada bio mrtav 10 godina. Svojim prijateljima je rekao da je zbog Mary Rogers proveo mnogo nesretnih dana i noći te da je bio u vezi s njenim duhom. 1891. godine njegova kćer pokušala je osporiti njegovu oporuku na temelju tvrdnje da je u vrijeme pisanja oporuke bio duševno nesposoban. Spor je riješen bez suda, a zapisi su uništeni. No odvjetnik Samuel Copp Worthen, koji je bio u bliskoj vezi s Andersonovom kćeri, znao je da njegova tvrtka čuva kopiju svjedočenja s Vrhovnog suda u New Yorku iz 1891. godine te je učinio sve da je pročita. 1948. godine u časopisu „American Literature“ opisao je sve što je doznao. Otkrilo se da je Andersona ispitala policija zbog smrti Mary Rogers i da ga je to toliko morilo da je odbio kandidaturu za gradonačelnika New Yorka kako netko ne bi doznao njegovu tajnu.

Najznačajniji dio njegovog iskaza bila je potvrda da je Anderson priznao kako je platio pobačaj Mary Rogers i zbog toga se uvalio u nevolje. No uporno je tvrdio kako nije imao izravnih problema s njom. To bi moglo objasniti Maryno cjelotjedno odsustvo s posla kao i činjenicu da je izgledala bolesno kada se vratila. Objašnjava vjerojatno i razlog zbog koje je nakon tjedan dana odlučila dati otkaz; ne zbog tračeva o mornaričkom časniku nego zato što je trebala više odmora za oporavak od pobačaja.

Prema Worthenovoj teoriji Mary je nakon 6 mjeseci što je otišla iz trgovine cigara pet ostala trudna i opet obratila Andersonu za pomoć. Kada je te nedjelje ujutro otišla iz kuće namjeravala je otići u Hobokren zbog pobačaj. Umrla je za vrijeme pobačaja, a a tijelo je bačeno u rijeku kako bi se zaštitio vršitelj pobačaja, tamnoputi muškarac s kojim je viđena na trajektu, kao i obitelj gospođe Loss.

Gospođa Loss je navodno priznala samo da je Mary umrla tijekom pobačaja u njezinoj krčmi. Poe je tvrdio da ju je iz strasti ubio muškarac koji je zatim odvukao njeno tijelo do obale. Vjerojatnije je da je umrla od plućne embolije i da je vršitelj abortusa uz pomoć gospođe Loss, smrt prikazao kao ubojstvo tako što je zavezao komad tkanine oko njezinog vrata; njih dvoje su je vjerojatno odnijeli do mora.

LET 19

MISTERIJE



Najpoznatiji događaj vezan uz Bermudski trokut - od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda - jest nestanak “leta 19″. Dogodilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.

Kao Bermudski trokut, ovo je područje “krstio” Vincent Gaddis u članku “Smrtonosni Bermudski trokut” što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.

I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao “velike vatrene buktinje” vjerojatno su bili meteori.

[You must be registered and logged in to see this link.]

VREMENSKI POMAK U VERSAILLESU

MISTERIJE



Dana 10. kolovoza 1901. u popodnevnim satima ravnateljica fakulteta Charlotte “Annie” Moberly i ravnateljica škole Eleanor Jourdain, šetale vrtovima dvorca Versailles i tražile zgradu koja se zove mali Trianon.

Ogledavajući se, opazile su da ljudi nose čudnu odjeću koja se nosila u Francuskoj prije revolucije u osamnaestom stoljeću. Na stubama vrtne kućice stajao je čovjek također u starinskoj odjeći čije je lice bilo puno ožiljaka od vodenih kozica koje su bile uobičajene u osamnaestom stoljeću. Kad su došle do Malog Trianona, Moberli (ali ne i Joudain) vidjela je ženu u haljini iz osamnaestog stoljeća kako crta drugu ženu koja je jako sličila na suprugu kralja Luja XVI.-Mariju Antoanetu!

U svojoj knjizi Pustolovina,dvije su žene izrazile mišljene da su ili vidjele duhove iz 1780-ih godina, ili su otputovale u prošlost.Tada su se javili i drugi ljudi koji rekli da su imali slična iskustva u Versilleskim vrtovima. Nadalje učiteljica Clare M. Burrow navodno je prošla kroz vrata u vrtu za koja se poslije pokazalo da su zapečaćena više od jednog stoljeća.
U knjizi Duh Trianona Michael H. Coleman zaključuje da su dvije žene vjerojatno neočekivano naišle na glumce u kostimima koji su uvježbavali kazališnu predstavu. Ali kako onda objasniti zapečaćena vrata gđice Burrow? Jednako je tako žena tvrdila da je u vrtu vidjela oranicu. Međutim, vrtlari su joj rekli da oranice nema, ali da je bila tu za vrijeme vladavine Luja XVI.

[You must be registered and logged in to see this link.]

DRUGA PRILIKA - ŽIVOT PRIJE ŽIVOTA?!

MISTERIJE



Jan Vlatko se rodio 1943. godine u jednom malo mjestu u Istočnoj Europi. Tijekom i poslije rata živio je sa majkom na selu kod njezinih roditelja. U školu je krenuo sa 7 godina i tamo se odmah istaknuo iznimnim darom za crtanje. Druga djeca su crtala kuće, livade, cvijeće i drveće, a Jan je crtao unutrašnjost dvoraca ukrašenih u stilu rokokoa. Bili su to sjano dekorirani zidovi i stropovi, sa visokim francuskim vratima i prozorima, kitnjastim lusterima i pozlaćenim zrcalima. Na nekim od tih crteža nalazila bi se djevojka u raskošnoj krinolini.

Učitelji su bili iznenađeni Janovim crtežima, te su majku upitali da li je vodila Jana u takve dvorce. Majka je ostala iznenađena. Rekla je učitelju kako je mislila da je to dječak vidio negdje u školi, te im je rekla da i kod kuće stalno crta unutrašnjost dvoraca. Učitelj je rekao da ne može vjerovati da crta nešto što nikada nije vidio.

Poslije završene osmogodišnje škole Jan je ostao raditi u svome selu kao traktorist u radnoj zadruzi. Zbog slabog financijskog stanja nije imao mogućnosti nastaviti školovanje u gradu. Jan je sad crtao raskošne dvorce sa preciznošću iskusnog arhitekta. Svoje slobodno vrijeme provodio je kod kuće izrađujući skice i čitajući razne knjige koji su opisivali život i običaje prije 100 godina. Ona djevojka sa krinolinom sada je poprimila jasne karakterne crte iskusnog slikara. Bila je to vitka plavuša bijele kože, uvijek u svijetloplavoj krinolini duboko dekoltiranoj krinolini, sa punđom složenom na vrhu lijepe glave. Uvijek bi imala na sebi skroman nakit, isti nakit.

Kad god bi mu se ukazala prilika Jan bi otišao u obližnji gradu u posjet tamošnjem dvorcu. Kao opijen bi šetao raskošnim salama i piljio u prebogato ukrašene dvorane, vraćajući se kući sa nekakvom neobjašnjivom tugom.

Kada je njegov kolektiv 1956. godine odlučio posjetiti obližnju Austriju, Jan im se pridružio. Znao je da je Beč prepun starih dvoraca i muzeja i da će ovo putovanje biti nezaboravno.

Kada su se konačno našli na glasovitom dvoru Marije Terezije, prekrasnoj građevini iz vremena rokokoa, Jan je pomislio da će se onesvijestiti od nenadanog uzbuđenja. Gledao je raskošne lustere, zidove, te su ga prijatelji morali neprestano tražiti i vući za sobom.

Ubrzo se Jan izgubio u obližnjem dvorcu, po čijim je sjajnim odajama i salama koračao kao da je u nekom snu. Našao se na jednoj od balskih dvorana u kojoj je bio smješten jedan bijeli instrument nalik tadašnjem pianinu. Za tim instrumentom se nalazila mlada djevojka nježne bijele kože, odjevena u raskošnu krinolinu iz 18. stoljeća i svirala jednu tužnu melodiju iz tog vremena.

Jan se jednostavno nije mogao pomaknuti s mjesta na kojem je stajao. Kao opijen slušao je kako djevojka svira. Kada je nakon nekih sat vremena završila, naklonila se nazočnima, te je otišla. Dvoranu su svi napustili, osim Jana. Došao je do pianina. Sjeo je na stolicu, gledao je stare note, prelistao ih nekoliko puta, pa je počeo svirati jednu popularnu melodiju za ples iz 18. stoljeća. Prvo je pratio note a zatim mu one više nisu bile potrebne. Cijeli jedan sat je svirao a kad je završio čuo je pljesak. Oduševljeno ga je hvalio jedan stariji gospodin pokraj kojega je stajala ona djevojka. Ona je bila obučena u svijetloplavu krinolinu s dubokim izrezom i uredno složenom punđom.

Jan im je počeo pričati o svom životu, a oni su ga pažljivo slušali. Kustos muzeja s lakoćom je nagovorio Jana da ostane raditi u beču. Jan je bez dvoumljenja pristao. Radio je u dvorcu kao pijanist. Život mu je potpuno promijenio u kratko vrijeme boravka u Beču.
Jan se počeo viđati sa mladom pijanisticom. Priznao joj je da se još nije zabavljao, da je vjeran svojoj djevojci iz snova. Djevojka je bila romantične naravni, voljela je staru arhitekturu i glazbu, pa se ubrzo pronašli ne samo zajednički jezik, već su otkrili da ne mogu jedno bez drugoga. Isabella, tako se zvala, predložila je Janu da se podvrgnu regresiji. Kustos muzeja se također složio da bi to moglo dati odgovor na pitanje otkuda Janu neshvatljiv dar za glazbu i crtanje.

Podvrgnuti su regresiji kod jednog poznatog psihoterapeuta, istog dana, ali posve odvojeno. Kada je sredio njihove vrpce i papire, psihijatar ih je obadvoje pozvao u svoj ured. Otkriveno je da su se na samo ranije već jednom sreli, nego su živjeli pod istim krovom. Bilo je to u Rusiji pred kraj 18. stoljeća. Jan je bio sin jednog velikog ruskog plemića, veoma bogatog čovjeka, s mnogobrojnim posjedima i dvorcem u rokoko stilu. Dječaka je još kao malog napala teška bolest od koje je od 12 godine paraliziran od struka na niže i bio prikovan za stolicu. Toliko se povukao u sebe da više nikada nije napustio dvorac. Bilo mu je teško takav se pojavljivati vani, a kada bi im došli gosti, brzo su ga morali odvoziti u njegovu sobu. Sve do jednog dana kada se pojavila jedna lijepa plavokosa djevojka njegovih godina.

Bila je to kćer jednog očevog prijatelja koji je poginuo u ratu, pa je s majkom došla živjeti kod njih. Bili su ludo zaljubljeni. Ona ga je naučila svirati pianino. A od prije je razvio dar za crtanje, a nemajući šta drugo raditi. Jan je sve umjetničke darove doveo do savršenstva. Ali kada su počeli planirati zajedničku budućnost, bez obzira na njegovu paralizu, mladić je u 22. godinu nenadano preminuo. Djevojka mu je ostala vjerna do kraja života. Umrla je u 56. godini života.

Kada su obje regresije uspoređene, s lakoćom se dalo zaključiti da se radi o istim osobama. Svako od njih je u detalje ispričalo svoju sudbinu, spomenuo ista imena i događaje.



[You must be registered and logged in to see this link.]

ANĐEO ČUVAR

MISTERIJE





Barey i Margaret Lockwood vraćali su se sa djecom iz kampa u kojem su proveli 15 dana godišnjeg odmora. Vraćali su se autom s kojim su vukli kamp prikolicu u kojoj je spavalo njihovo troje djece. Barey je žurio jer mu je telefonom javljano da mu je majka na samrti, a djecu su bezbrižno spavala ni ne sluteći u kakvu smrtnu opasnost srljaju. No, Barey je želio zadnji put se pozdraviti s majkom pa je divljao po autoputu usprkos slaboj vidljivosti. Nakon višesatne vožnje Bareya je trznula njegova žena i upitala ga tko je ono te mu je rekla da stane.

Vani je, 15-ak metara ispred auta na oluji stajala blijeda ženska prilika koja im je rukama davala znakove da stanu. Barey je naglo zakočio i pomislivši da ta osoba treba pomoć. Zajedno sa ženom je izašao iz auta. Blijeda ženska prilika, u bijeloj haljini i bijelim rukavicama nestala je prije nego što joj je bračni par uspio razaznati crte lica. Tek nakon toga Barey i Margaret su shvatili da se njihov auto zaustavio samo 1 metar udaljen od ponora. Mosta preko kojeg su trebali preći nije bilo. Odnijela ga je oluja. Barey je pogledao na sat. Bilo je točno 23 sata. Par je skupa sa djecom proveo noć u već spomenutom kamp prikolici.

Sljedećeg jutra policija ih je prevela preko montažnog mosta na drugu stranu rijeke. Barey je oko podneva došao u kuću svoje majke, ali se nije mogao pozdraviti s njom. Umrla je prošle noći, nekoliko minuta prije 23 sata.

[You must be registered and logged in to see this link.]

DJEVOJKA SA MOSTA

MISTERIJE



Generala Andersona nazvao je general Paterson te mu je rekao da se mora vratiti u Omahu jer imaju hitan sastanak sa članom kongresa. Rekao je svojoj supruzi Emi da moraju prekinuti godišnji odmor te se vratiti kući još danas. Svoju vikendicu su napustili oko pola devet. Oko 22.30 prošli su kroz gradić Logan i počeli su se približavati tamnoj konstrukciji željeznog mosta preko rječice Boyer. Na radiju je svirala lagana glazba. Bilo je to 1959. godine.

Odjednom je Anderson počeo naglo kočiti što je probudilo njegovu ženu. Nasred pustog vlažnog puta, na ulazu na most stajala je mlada djevojka. Pod svjetlima farova činila se nestvarno. Prišla je desnim vratima njihovog automobila,čiji je prozor gđa Ema već spuštala. Pozdravila ih je čudnim baršunastim glasom koji je više ličio na glasan šapat. Rekla im je da živi nedaleko odavde i da li bi ju htjeli povesti. General Anderson i gđa Ema odmah su pristali pomoći djevojci. Sjela je na stražnje sjedalo. Tijekom voženje stalno je gledala kroz prozor, nije ni riječi izustila. General Anderson je pogledavao njeno blijedo lice, nije mogla imati više od 18 godina i kada bi se našminkala sigurno bi bila prava ljepotica. Njeno lice ga je podsjećalo na jednu djevojku koja se utopila prije tri godine a u čijem je neuspješnom spašavanju i sam sudjelovao.

General ju je upitao da li voli slušati Platterse, a djevojka je odgovorila da joj smeta glazba. Gđa Ema je odmah ugasila radio te su po njem glasu zaključili da joj se dogodilo nešto ozbiljno. Zamolila ih je da skrenu u sljedeću ulicu koja je vodila na neki privatni ranč. Uskoro dođoše do velike bijele kuće u kolonijalnom stilu. Bilo je očigledno da ovjde žive neki teški bogataši. Anderson ju je upitao da li želi da obavijesti njene roditelje da je stigla. Djevojka je pristala. Pitao ju je što da im kaže pošto ne zna ni kako se zove. Djevojka mu je rekla da im kaže da je došla Loni, njihova kćer.

Kada je pozvonio vrata mu je prosjedi crnac zaprepaštenim izrazom lica pustio u kuću nakon što mu je Anderson rekao zašto je došao. Otac je sišao i Anderson mu je rekao da je naišao na djevojku na mostu koja tvrdi da se zove Loni i da je njegova kćer. Bila je odjevena u tanku haljinu. Otac je ostao zaprepašten te je pitao Andersona da li može vidjeti tu djevojku. Odveo ga je do auta te je gđa Ema spustila staklo na svom prozoru. Anderson je iznenađeno upitao gdje je djevojka, a gđa Ema se okrenula pa je ostala šokirana kad je vidjela da je nema a pričale su prije nepune minute. Otac djevojke ih je zamolio da uđu u kuću s njim.

Otac im je rekao da im vjeruje, jer ovo nije prvi put da se događa. Objasnio im je da djevojka koju su doveli više nije živa. Anderson bio vidno iznenađen te je nije mogao vjerovati u to što čuje. Otac se konačno predstavio, zove se Lloyd Robinson. Bio je aktivan u Kongresu. Anderson ga se prisjetio. Lloyd mu je počeo pričati što se dogodilo Loni. Bila je mlada djevojka, jedinica u obitelji. Željeli su da diplomira pravo i da se uda za mladića sebi ravne klase. Ali Loni se zaljubila u jednog lokalnog mladića, dosta pristojnog ali veoma siromašnog. Lloyda i njegovu suprugu je bilo stid te veze i sve su pokušali samo da se ne uda za njega. Ali bez uspjeha. Kada je saznala što su htjeli napraviti dogovorila se sa njim da pobjegnu njegovim autom. Lloydov sluga je to na vrijeme otkrio te su otišli za njima. Na krivini pred samim ulazom na most njihov automobil se naglo zanio i iz sve snage je udaio u limenu ogradu, provalio je pao u nabujalu rijeku, te su ih pronašli gotovo 12 kilometara dalje nakon dva dana potrage.

Anderson je opet bio zatečen i nije mogao vjerovati da je djevojka mrtva već dvadeset godina. Ali Loni se nije smirila, nego je na neki način kažnjavala svoje roditelje zbog primitivnog ponašanja. Zaustavljala je mnoge vozače koji bi ju tako vozili do kuće a nekima bi i nestala tijekom vožnje. To su njeni pokušaji da se vrati u ovaj svijet, iz kojeg je tako mlada otišla na tako tragičan način.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Smak sveta 2012

Do sada su mnogi naučnici, astrolozi, vidovnjaci predviđali kraj sveta i vezivali apokalipsu za određene simbolične datume. Sledeći “kritičan” datum je na dan zimskog pomračenja sunca, 21. 12. 2012.

Tog dana desiće se veoma redak astronomski fenomen, koji se dešava jednom u 230 miliona godina. Izjednaciće Sunčev sistem sa Mlecnim putem i još dve galaksije ce biti poravnate sa našom. Tom prilikom kažu stručnjaci može doći do radikalnijih klimatskih promena na Zemlji što bi moglo izazvati kataklizmu neviđenih dimenzija.

Drevni kalendar Maja završava se upravo 21. decembra 2012. Taj kalendar je neverovatno tačan i proračuni sveštenika Maja toliko su bili precizni da je kalendar jedan deset hiljaditi deo dana precizniji nego kalendar koji mi danas koristimo. Od svih davnih kalendara, kalendar Maja i drugih kultura Srednje Amerike je najkompleksniji i najinteresantniji. On u svojoj finalnoj formi najverovatnije potice iz prvog veka pre Hrista.

Maje su verovale da ukupan ciklus života Zemlje traje 26000 godina, a sudeći po njihovom kalendaru posladnji dan u ciklusu je 21. decembar 2012.

Tajna uvijenih šljiva

Sa severne strane Radan planine, oko tri kilometra udaljena od čuvene Prolom banje, nalazi se crkva brvnara posvećena svetom Lazaru. A u porti te crkvice raste šest šljiva čija se stabla uvijaju spiralno oko svoje ose. Poznavaoci ove pojave tvrde da ovakvih stabala nema više nigde u svetu. Pri tom se, prema uveravanju meštana, u ovom dvorištu nalazi uvek samo šest stabala upredenih šljiva. Kada se jedno osuši, nikne novo s uvijenim stablom i zameni staro.

Crkvu su sagradili doseljenici s Golije oko 1896. godine, na temeljima starijeg hrama. Sve je autentično, iz tog perioda, osim krova koji je bio od šindre, a sada je od crepa.
Prema predanju koje se prenosi s kolena na koleno, u crkvi Lazarici se pričestio deo srpske vojske iz okolnih krajeva pred odlazak u Kosovski boj. U prilog ovoj tvrdnji se navodi da je vojska kneza Lazara išla od Prokuplja na Bele vode, Ivanovu kulu, preko kose Trpeze. Legenda kaže da su vojnici posle pričešća šest puta obišli oko crkve moleći se za pobedu na Kosovu. šljive su se uvijale u smeru u kome su se okretali. Vremenom, kad bi se neko staro stablo osušilo, nicalo bi novo koje se takođe uvijalo. Predanje dalje kaže – da se vojska vratila sa Kosova, stabla bi se odmotala.

Duh pred oltarom!?

U današnje vreme, nakon više stotina godina kroz koje su nam poznate različite tehnike fotografisanja, na svetu postoji svega nekoliko fotografija koje navodno prikazuju duhove umrlih, a koje na ovaj ili onaj način nisu razjašnjene na naučnoj osnovi ili raskrinkane kao obična prevara.
Među malobrojnim, ovo je definitivno jedna od najboljih…



Ovu fotografiju oltara načinio je sveštenik po imenu Kenneth Lord [Kenet Lord] leta 1954. godine kada je promovisan na službu vikara u Newby [Nju-bi] parohiju u severnom Jorkširu u Engleskoj.

Toga je dana uzeo da fotografiše svoju crkvu sa namerom da fotografije pošalje svojim prijateljima. Odabrao je miran deo dana, i svojom novom, u to doba modernom kamerom Rolleicord 4 načinio ukupno dvanaest snimaka.

Na petom snimku, snimljenom unutar crkve se, sa desne strane oltara, nazire zastrašujuća prilika u dugačkom crnom ogrtaču sa nečim što podseća na masku koja prekriva lice.

Sveštenik Lord je bio potpuno siguran da u crkvi nije bilo nikoga i da je sve izgledalo normalno dok je fotografisao oltar. Kada je naknadno razvio film, odlučio je da potraži mišljenje stručnjaka te je poslao negativ u Kodak jer je film koji je koristio u kameri također proizvela kompanija Kodak. Nakon toga negativ je navodno pregledao i nezavisni fotograf , kao i mnoge organizacije, ali niko nije mogao da na negativu pronađe ništa što bi ukazivalo da je u pitanju falsifikat.

Sir Arthur C. Clarke
1917-2008
Čuveni Sir Arthur Charles Clarke [Arthur Čarls Klark] je u jednoj
od epizoda svoje serije “Svet zagonetnih sila”, uz pomoć računara prikazao da su neke poznate fotografije duhova ustvari fotografije živih ljudi načinjene, slučajno ili namerno, metodom dvostruke ekspozicije ili produžene ekspozicije, u kom slučaju je neko ušao u kadar kamere pa se nejasno razaznaje na fotografiji.

Ali za ovu fotografiju do današnjeg dana nema prihvatljivog objašnjenja.

Newby crkva je sagrađena 1870. godine, i koliko je poznato, nikada u njoj nije bilo duhova ili nekih drugih paranormalnih fenomena.

Detaljna analiza proporcija na fotografiji ukazuje da je figura na fotografiji visoka preko 2 metra i sedamdeset santimetara!

Teslin izum kriv za zemljotres u Japanu

Svaki put kada se desi katastrofalan zemljotres koji iza sebe ostavi pustoš, a u proteklih godinu dana bili su na Haitiju, u Čileu i sada u Japanu, provuče se teze da su za to krivi Amerikanci, za koje se veruje da poseduju izum Nikole Tesle čiju komercijalizaciju je genijalni naučnik hteo da spreči baš zbog ovakvih zloupotreba. Navodno, u pitanju je tajna sprava HAARP, koju američka vlada koristi kako bi rušila neposlušne vlade i konkurentske ekonomije. Da li je u pitanju mit, teorija zavere ili činjenica?

HAARP sistem može biti postavljen na jednom kraju Zemljine kugle i uticati na prirodne pojave na drugom kraju

Kada je početkom 2010. godine Haiti zadesio snažan zemljotres, u kome je oko 100.000 ljudi izgubilo život, venecuelanska televizija je prenela navodne izveštaje ruskih podmornica u kojima se tvrdilo da je za ovu katastrofu krivo američko eksperimentisanje sa HAARP-om.

Dvojac iz Diskaverijeve emisije “Mitbasters” posvetio je jednu epizodu priči o usavršenoj Teslinoj mašini, težoj manje od tri kilograma, ali toliko moćnoj da može da izazove ozbiljne potrese.

Nikola Tesla je tvrdio da je izumeo napravu koju je tokom prvog eksperimenta pričvrstio za gvožđe u velikoj zgradi. Uključio ju je i tražio frekvenciju oscilacije koja bi rezonovala sa čeličnom strukturom. Posle nekog vremena je pronašao pravu frekvenciju i cela zgrada je počela ozbiljno da se trese. Ubrzo je morao da čekićem uništi spravu kako bi se zaustavio potres. Stanari zgrade su panično pobegli, a pojavili su se policija i vatrogasci.

“Mitbastersi” su pokušali da ustanove da li je reč o još jednoj urbanoj legendi. Pošto su napravili dve slične sprave koje se nisu pokazale efikasnim, pronašli su naučnika koji je napravio repliku Teslinog izuma. Spravu tešku 2,5 kilograma isprobali su na masivnom čeličnom mostu. Pošto su konačno pronašli pravu frekvenciju koja je rezonovala sa strukturom mosta, na mostu je sve počelo da se trese. Ipak, priču o HAARP-u su odbacili jer sprava ipak nije izazvala zemljotres.

A šta je tačno HAARP? Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije, odnosno “High Frequency Active Auroral Research Program”, prema teoriji zavere, tajni je projekat američke vlade i razlog zbog kojeg danas imamo učestalu pojavu zemljotresa velike snage. Mit ili ne, ali svako malo stignu i priče o neobičnim nebeskim fenomenima koji prethode zemljotresima. Uočene boje na nebu uzrokovane su navodno elektromagnetskim poremećajem koji se spušta iz jonosfere.

HAARP-om je navodno moguće slati reku radioenergije visoke frekvencije u Zemljinu jonosferu. Ogroman priliv energije u jonosferi stvara vibracije koje se usmeruju prema Zemljinoj površini. Gde god da ova bujica vibracije stigne, stvaraju se ekstremni talasi niske frekvencije koji putuju ispod Zemljine površine. Uz pomoć ove metode HAARP može uzrokovati potrese, a Tesla je svojevremeno tvrdio da bi mogao prepoloviti i Zemljinu kuglu napola.

HAARP-om se, prema ovoj teoriji, mogu izazvati i snažne oluje, zagrevati zemlja, voda i vazduh, pa čak i menjati nivo atmosferskog pritiska u gornjem delu atmosfere. Osim toga HAARP tehnologija, navodno, može da sruši sve elektronske uređaje u području i pobije sva živa bića, ne oštećujući nijednu zgradu.

Zagovornici ove teorije tvrde da je HAARP jedna od najbolje čuvanih tajni na svetu kojom se podmuklo utiče na vreme i izazivaju potresi.

Američka naučnica Loren Moret već godinama upozorava na različite oblike tehnologije, uključujući i HAARP, uz pomoć kojih želi da se smanji broj stanovnika na planeti, pre svega izazivajući naoko prirodne katastrofe. Pogledajte deo intervjua u kojem tvrdi da je nizom potresa u Japanu namerno izazvana nuklearna katastrofa.