Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Join the forum, it's quick and easy

Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...
Zvezdan Forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Da li mi uopšte postojimo?

Ići dole

Da li mi uopšte postojimo? Empty Da li mi uopšte postojimo?

Počalji od vivijen Ned 17 Apr - 0:23:15



Da li mi uopšte postojimo?
Vizije i hipoteze

Krajnje neobičan koncept savremenog razmišljanja predstavlja ideja da život kakav poznajemo možda i nije toliko stvaran koliko nam se čini. Po ovoj teoriji, svako od nas je ništa drugo do model u mamutskoj kompjuterskoj simulaciji kojom upravlja super civilizacija iz budućnosti! Neki čak teoretišu da bi takav program mogao biti delo postljudske civilizacije koja je konstruisala živopisnu i potpuno autentičnu simulaciju života iz hiljadama godina daleke prošlosti. To bi značilo da mi trenutno živimo u simuliranim uslovima, okruženi simuliranim događanjima kao vrstom zabave za pripadnike civilizacije koja čak i ne mora biti ljudskog porekla. Da bi se naglasila istinska dubina ovog koncepta, neophodno je reći da bi ova simulacija bila samo jedna od miliona sličnih, svaka određena različitim parametrima i specifikacijama izmenjenog pogleda na svet iz perspektive milijardi odvojenih pojedinaca. Ime ove ideje je simulacija predaka.
Možda ovakve ideje zvuče toliko ekscentrično i šašavo da je smešno i pričati o njima, ali u današnjem prilično izmenjenom akademskom svetu u kome se ozbiljno razmatraju teorija stringova, teorija haosa, kvantna mehanika i putovanje kroz vreme, ideja o predačkoj simulaciji zvuči dovoljno razumno da je i naučnici i filozofi tretiraju sa puno poštovanja.

Matriks
Scenario po kome je ljudska rasa zatvorena u sajbersvemiru je već poslužila kao inspiracija za brojne SF filmove, među kojima je svakako najpoznatiji Matriks. Činjenica je da ideja o simulaciji predaka postoji već dugo, ali nije stekla veći publicitet sve do 2001. kada je Nik Bostrom sa filozofskog odseka univerziteta u Oksfordu objavio rad pod naslovom Da li živite u kompjuterskoj simulaciji?
Primenivši vrhunsku akademsku logiku, Bostrom iznosi hipotezu da postljudska civilizacija neizmerne kompjuterske moći ne bi oklevala da stvori izuzetnu kompjutersku simulaciju prošlosti, preciznu do najsitnijih detalja, koja bi podrazumevala i osećajne iako simulirane pojedince koji savršeno tačno oponašaju realni svet bilo kog perioda ljudske istorije. Bostrum smatra da mi definitivno živimo u takvoj kompjuterskoj simulaciji. On tvrdi da je bar jedna od sledećih navedenih činjenica istinita:
1) ljudska vrsta će najverovatnije izumreti pre nego što stigne do „postljudskog“ nivoa;
2) ekstremno je neverovatno da će bilo koja postljudska civilizacija pokrenuti značajan broj simulacija sopstvene evolucione istorije (ili njenih varijacija);
3) gotovo je potpuno sigurno da živimo u kompjuterskoj simulaciji.

Nemoguće?
Mnogim ljudima će ideja da živimo u kompjuterskoj simulaciji zazvučati potpuno apsurdno. Oni koji se uopšte udostoje da reaguju na jednu ovakvu tvrdnju, ističu da bi stvaranje kompjutera neslućenih moći koji su neophodni za kreiranje i održavanje naizgled beskonačnog broja kompleksnih simulacija našeg sveta i univerzuma, bilo prevelik zalogaj čak i za supercivilizaciju budućnosti.
Bostrum, međutim, veruje u suprotno. On tvrdi da ideja o supercivilizaciji koja upravlja milionima predačkih simulacija predstavlja tek majušni delić njihovih sposobnosti. „Računarska moć kompjutera planetarne mase je 10na42 operacija u sekundi, a to podrazumeva samo već poznate nanotehnološke dizajne koji su verovatno još daleko od optimalnih. Jedan takav kompjuter bi mogao da simulira čitavu mentalnu istoriju čovečanstva (nazovimo to simulacijom predaka) koristeći manje od jednog milionitog dela moći obrade podataka u sekundi. Postljudska civilizacija bi mogla da sagradi astronomski broj takvih kompjutera. Zaključujemo da je računarska moć dostupna postljudskoj civilizaciji sasvim dovoljna da pokrene ogroman broj predačkih simulacija čak i ako u tu svrhu angažuje samo minijaturni delić svojih resursa“.
Neki smatraju da smo i sami daleko odmakli na putu tehnološkog razvoja koji će nam omogućiti sopstvenu predačku simulaciju. Brzina kompjuterskih procesora se udvostručuje svake godine, a sa njom i mogućnost stvaranja sve realističnijih grafičkih okruženja. Igrice i druge 3D softverske aplikacije danas izgledaju gotovo kao zaista prave stvari.


Kompjuterske slike
Činjenica je da slike stvorene isključivo u sajbersvemiru potpuno liče na realan svet.
Pitanje je samo koliko će vremena proći pre nego što dosegnemo tehnološki nivo na kome je moguće stvoriti kompjuterski svet koji se apsolutno ne može razlikovati od onoga u kome živimo?
Današnje softverske mogućnosti se ne zaustavljaju samo na zapanjujuće realnim 3D slikama pejzaža. Tu su i neobično ubedljivi 3D modeli ljudi i životinja. Pomoću pojedinih programa je moguće stvoriti portrete koji neverovatno liče na realne osobe koje ne postoje u realnom svetu, već su proizvod savremene digitalne tehnologije. Šta više, animacijom takva osoba može da govori, kreće se i okreće glavu s jedne na drugu stranu uz potpunu pokretljivost očiju.
To je realnost onoga što je danas tehnološki moguće uraditi na svakom kućnom računaru. Zamislite šta bi tek moglo da se uradi posle, na primer, milion godina neprekidnog razvoja kompjuterskih tehnika simulacije. Sasvim je verovatno da bi do tog vremena simulacija dostigla nivo na kome je ne samo moguće kopiranje preciznih slika ljudske realnosti koje se ne razlikuju od stvarnosti – ono što danas gotovo možemo da uradimo – već i omogućavanje tim slikama i modelima da razmišljaju i deluju kao svesne jedinke.
Istina je da nismo čak ni u stanju da zamislimo svekoliki opseg takvih mogućnosti. Zapravo, šta god da zamislimo na nivou tehnike simulacije, biće daleko ispod onoga što će ljudi budućnosti moći da ostvare.

Osećajna bića
Ovo su bile neke tehničke teškoće koje su se odnosile na stvaranje predačke simulacije. Ali šta je sa drugim vrednostima koje čine svet u kome živimo?
Na kraju krajeva, ljudska bića nisu školjke kod kojih izostaje reakcija. Ona imaju osećaje, emocije, ličnosti, identitete. U svaku autentičnu simulaciju u koju se da poverovati, moraju se automatski inkorporirati i ovi atributi ličnosti.
Neki smatraju da je to previše za bilo koju tehnologiju, bilo da je je reč o ovoj sadašnjoj ili onoj iz budućnosti. Međutim, ideji o predačkoj simulaciji i njenom početku nije određen definitivan datum ili broj godina u budućnosti, koje se ionako mogu meriti milionima. Tako je sasvim moguće da će u nekom periodu budućnosti – a pod pretpostavkom kontinuiranog tehnološkog razvoja – doći do neverovatnih otkrića na polju nanotehnologije i veštačke inteligencije, što će omogućiti stvaranje simulacije predaka i još mnogo toga što je sa aspekta vremena sadašnjeg potpuno nezamislivo.
Jedna od najglasnijih kritika ideje o simulaciji predaka odnosi se na stepen detalja koji bi morali biti inkorporirani. Neki smatraju da bi bilo neophodno ići do atomskih nivoa, a drugi da bi danas bilo neophodno rastegnuti taj nivo rezolucije na čitav spektar subatomskih čestica. To bi prirodno podrazumevalo i veliko povećanje računarske moći, ali kako ne bi sve simulacije zahtevale takav stepen rezolucije, on bi bio uključivan po potrebi kao dodani efekat.
Sa druge strane se raspravlja o tome kakav bi nivo finozrnaste rezolucije bio neophodan za prikaz univerzuma. Teoretičari tvrde da bi kod ovog problema od velike pomoći bila činjenica što je čovečanstvo trenutno nesposobno da dosegne svemir dalje od granica sopstvene atmosfere. Zbog toga nije potrebna posebna rezolucija, a kako putovanje do čak i najbližih zvezda nije na programu dogledne budućnosti, nema potrebe da se u simulaciju predaka – kada je reč o mapiranju svemira - inkorporiraju komplikovani detalji finozrnaste rezolucije.

Religiozne i moralne implikacije
Ideja da živimo u kompjuterskoj simulaciji neminovno pokreće i pitanja koja se tiču relevantnosti religije. Ako smo – kako to teoretičari tvrde – deo jedne od milijardi simulacija, kakve onda to implikacije ima na svet religijskih verovanja? Teoretičari ukazuju da bi religijska verovanja, ili njihovo odsustvo, svakako bili deo procesa simulacije baš kao i sve ostalo. Drugim rečima, religija u simuliranom svetu ne bi bila ni manje ni više važna nego što je nama u ovome.
Da li bi simulirana bića imala duše? Šta više, da li bi ta osećajna simulirana bića bila sposobna za religiozna i duhovna osećanja, ili bi jednostavno odgovarala na impulse poruka dizajniranih da simuliraju religiozna osećanja stimulisanjem određenih oblasti njihove veštačke inteligencije?
To su samo kapi u poplavi pitanja bez kraja podstaknute neobičnom argumentacijom ideje koja se u nekim krugovima brani sa neverovatnim entuzijazmom, pa čak i fanatizmom. Ističe se i da simulacija predaka ni na koji način ne umanjuje niti iskrivljuje vrednosti bilo koje religije koja predstavlja svet u svetu kontrolisanom od strane bića, koja tako postaju deo kreativnog procesa a samim tim i rukotvorina Vrhunskog Tvorca.
Najveća primedba ideji o simulaciji predaka vezana je za pad kompjuterskih sistema. Ko god ima iskustva sa kompjuterima zna da su njihovi opretivni sistemi itekako podložni greškama i povremenom padu. Te se greške javljaju mahom kada je kompjuter izložen pritisku da proširi svoje resurse do granica koje premašuju njegove realne mogućnosti. Da bi se zaštitio, kompjuter se jednostavno zaključa i onda ga je potrebno ponovo „podići“. Padovi se dešavaju i kada se koriste loše napisani softver ili uređaji i priključci koji nisu pravilno konfigurisani.
Što su kompjuteri napredniji, padovi sistema postepeno počinju da se smanjuju, ali se ipak dešavaju i nema nikakve sumnje da će ih biti i u budućnosti.
A ako zaista živimo u kompjuterskoj simulaciji, onda smo takođe podložni svim uobičajenim normama korišćenja kompjutera: oštećenim i izgubljenim podacima, sporoj grafici, neočekivanom padu sistema. Ipak se čini da se ništa od ovoga ne dešava u ovom našem svetu. Svet nastavlja da postoji u svoj svojoj veličanstvenoj lepoti, naizgled bez ijedne greške.

Neutemeljeni mit?
Da li je to dokaz da je predačka simulacija samo neutemeljeni mit? Nije baš tako, kažu kritičari. Verovatnije je da će kompjuterska tehnologija budućnosti biti daleko ispred ove današnje, pa će i koristiti metode i tehnike koje danas uopšte nismo u stanju da shvatimo.
Aktuelna je i priča da kompjuterima budućnosti neće biti potrebni milioni linija preprogramiranog koda, već će raditi po instrukcijama sopstvenih misaonih obrazaca. Ovo je tek jedan od primera, ali će poslužiti kao ilustracija pravca u kome se kompjuteri budućnosti mogu razvijati i funkcionisati. Taj budući kompjuter bi mogao da ima odgovarajući ekvivalent operativnog procesora ali opremljenog tajnama fizke čestica, sa virtuelno neograničenim resusrsima i minimalnim troškovima kada su u pitanju memorija i brzina obrade podataka, napajan energijom bez frikcije koja može da traje zapanjujuće dugo.
Ipak, u svakoj tehnologiji postoje inicijalni neuspesi. Ali kakve će se sistemske greške javiti u simulaciji predaka? Hoće li to biti kraj sveta kakvog poznajemo? Hoće li čitav Univerzum iznenada nestati?
Možda ova pitanja zvuče smešno, ali u okviru predačke simulacije ona imaju fundamentalni značaj. I šta ako se operateri iznenada umore od simulacije? Šta će se onda dogoditi? Na kraju krajeva, današnje hit igrice veoma brzo postaju sutrašnji preskupi promašaji koji se ne prodaju čak ni u najjeftinijim varijantama.
A ako zaista živimo u kompjuterskoj simulaciji, onda moramo nastaviti sa igrom ne bismo li one koji prate simulaciju održali zainteresovanim i zadovoljnim, zar ne? Cinici će nesumnjvo reći da upravo zbog toga i imamo toliko ratova širom planete (ili simulirane planete?!) koja u čitavoj istoriji ljudske vrste nikada nije bila preterano idilično mesto. A to jeste prilično zabavno, ako posmatrate sa strane.
Iako ideja o ljudskim bićima kao modelima u kompjuterskoj predačkoj simulaciji nije dokazana, to je nesumnjvo fascinantna tema. Uostalom, fascinacija koju kod nas izazivaju laboratorijski pacovi i čitavo obilje TV realiti šou programa, dokazuju postojanje naše bizarne potrebe da posmatramo ponašanje drugih. Ako u obzir uzmemo tehnologiju budućnosti – recimo za period od 2 miliona godina – možemo biti sigurni da ne postoji bukvalno ništa što možemo zamisliti a što će njima biti nemoguće da izvedu. Simulacija predaka će možda postati jedna od najmanje zanimljivih zabava, koja će držati pažnju još jedino akademika toga vremena. Ipak, ne možemo se otrgnuti zaključku da će – imajući u vidu kurs trenutnog tehnološkog razvoja – realistična simulacija predaka zajedno sa kloniranjem postati značajni deo budućeg života. Života u kome će se dokoni klinci zabavljati igranjem igrice toliko realne, koliko je realan svet u kome danas živimo.

[You must be registered and logged in to see this link.]
vivijen
vivijen
Moderator Foruma
Moderator Foruma

Zlatni Pehar Za Više Od 10.000 Poruka
Srbija

Grad : Zvezdan
Browser : Opera
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61735
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 70
Pol : Ženski Zodijak : Lav Zmija

Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu