PREGRST RUZA POKLANJAM TI...

. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline.

Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca na moja vrata.

Napisah pismo toj mladoj ženi, pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora...

Jedne divne ljetne večeri, nakon dana provedenog u tvornici snova pročavajući prirodu ljudskog uma, stigoh u naš mali raj.

Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan. Nema prečice do lakog rješenja, nema recepta za život.

Srce nikad ne laže.
Tu je prolaz za ljubav. Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira.

Početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti tjela, bezvremenost u vremenu, duša koja u meni bdije...

Stigavši u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, tu susrećem ljubav i učim živjeti u njenom zagrljaju i šapućem srcem, pjevušim dušom...

Vraćam se sretna u san i dozvoljavam duši vremena da mi priča samo lijepe priče.

Ljubavi, ti bezvremena carice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u olujama ruža, simfonija sna, ljepota i lakoća ovog običnog zimskog dana, dana u kojem se na obroncima nekog virtualnog svijeta uskovtlala oluja taština.

Oduševljena tvojom izdržljivošću i kolažima tvojih duševnih stanja još uvijek čuvam u srcu tvoju sliku kao uspomenu na jedan dio djetinjstva.

Poklonio si mi Maloga princa...

Trenutci istinskog življenja su biseri koje nosimo u duši, biseri iz kojih je izgrađena kula života koji živimo, tajnovita bujica života koji savladava prepreke tuga i utaplja se uzdasima radosti.

. Ne tuguj ljubavi jer u našim životima ne postoji osamljenost, ne postoji neriješva zagonetka sreće, mi nosimo sveti Gral u svojim srcima

Ne tuguj jer tuga magli ljepotu beskraja, muti blještavost boja u tonovima duševne palete, gasi iskrenje sjaja u kojem vjekuje ono što si nekada bio, ono odraslo maleno dijete vrečne radosti i sreće.

Ne tuguj dječaće, ne tuguj pjesniče jer ti si ljepotu trenutka svojim drevnim stihom stvorio, ti si vratio ljubav u naše živote

Dopusti suzi da kane, ali ne tuguj dragi moj pjesniče,

zaboravi jer u zaboravu i oprostu onima koji ne znaju što čine se krije ljepota i snaga tvojih svjetlosnih zagrljaja, obala tvoje bezvremene duše.

nisu ti uspjeli ukrasti ono što nosiš u srcu, nisu uspjeli izbrisati meridijane tvojih traženja, nisu uspjeli zaustaviti tvoje izrastanje u suncu, nisu osjetili da u tebi izvire vrelo prevazilaženja ljudskih podlosti. Ne tuguj dragi moj...

Blješti to unutarnje sunce zagrljajem lijepih uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena, tih vječnih stražara na vratima vremena.

Tada sanjam poeziju, snivam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene...

prisustvujem plesu svjetlosti i sjena davno u vječnost odlutalih pjesničkih imena...

Život je tu, život tako jednostavan i lijep, život utkan u vječnu svjetlost, išaran bojama, osviježen mirisima, obavijen melodijom zvjezdanog neba.

Postoji li netko u snovima davnim, netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim?

sve se iskri, blješti, pjeni sa izvora drevnih snoviđenja