Tajanstvenim stazama duse...

Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uveravaš me da je ljubav jaka
kao smrt...
mozda.."

Kao da vetar neumorno brise sve tragove,
koje uporno ostavljam ...
ne bi li nasao put do mene...
Kao da kise nemilice spiraju sve mirise,
koje sam rasula oko sebe...
ne bi li te opili...
Kao da gromovi pucaju tako silno,
u inat svima...
da ne cuje niko...
da niko ne nasluti...
kako se srce para i krvari...

Mozda se nijedna druga vrsta intimnosti ne moze uporediti s dva pogleda koja se susrecu s istom sigurnoscu i odlucnoscu i jednostavno odbijaju da se puste.

Ne mozes da mi kazes da priroda nije cudo! Nemoj mi reci da svet nije bajka.Onaj ko to nije uvideo,mozda nece ni shvatiti pre nego sto bajka vec bude pri kraju. Naime,tada dobijamo jos jednom, priliku da skinemo povez sa ociju,da protrljamo oci od iznenadjenja,priliku da se prepustimo tom cudu s kojim se tada oprastamo i napusatmo ga.

Oprastamo se od sveta, od zivota, od bajke. A oprastamo se i od malog broja ljudi koji su nam zaista dragi.

Dodirnes mi srce
A onda nestanes.
Pruzas mi ruku
A onda prestanes.
Pustis me da sanjam
I tad me probudis.
Udelis mi milost
A tad me pogubis

Vera bez ljubavi čini nas fanatičnim!
Dužnost bez ljubavi čini nas zlovoljnim!
Red bez ljubavi čini nas sitničavim!
Moć bez ljubavi čini nas nasilnim!
Pravednost bez ljubavi čini nas okrutnim!
Život bez ljubavi čini nas bolesnim!

Ja bih da prepoznas
sve sto nas spaja,
da moj si put do raja.

Idi smireno kroz buku i užurbanost i seti se mira koji možeš naći u tišini.

Postoji tisina koju slusam,
koju privijem na nedra
i ona kojoj se predam...

Nije tisina vestina..
vestina je razumeti ono sto
se porucuje njom..
Postoji tisina koju sam razumela..

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji.
Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja,
kako god teška ona bila.

Nije sve crno ili belo kako izgleda.Nijanse sivog su te
koje okrecu svet na glavacke.I ne biramo ni ja, ni ti,
sa kime cemo da disemo,osmeh da delimo, pogledom da volimo,
Jednostavno to se desi...
I ti ne prijas meni slucajno, niti ja tebi prijam slucajno.
Ti i Ja nismo slucajno

Osecam kako mi se dusa
kroz prste ko pesak prosipa
i pozeleh da se beskraj povuce
da te ocima pogledam
da te rukama dodirnem...
Ono sto te ne ubije,ucini te jacim...
nije tacno..ja umirem...

Nemoj za mnom nikad tugovati , nemoj !

Ja ponekad volim otići , ali ne odlazim zauvek.

Odem tamo gde nema nikakvih misli ,

Ali ipak i tamo mislim na tebe.

Nemoj tugovati za mnom ni kada me ne bude bilo,

Zar misliš da me tuga može vratiti ?

I stani pred vetar , nek leprša i nek ti vetar mrsi kosu

Kad ja ne mogu , kad sam tako bespomoćan draga moja

I zato nemoj za mnom tugovati, nisam ja tvoje tuge vredan.

Da li se tuga voli
suza naslucena samo
nevidljiva sjenka
sto lebdi u zraku?

Da li se vidi mjesec
kad zadje za oblak sivi
kad puti ne vide se
kada se samo sluti?

Da li zvjezda sjajna
nestane u sazvjezdju
beskonacnosti i beskraja
ili i tad blistavo sija?

Da li postoji ime za
pocetak kraja ime za
jutra bez sutra i
korak u ponore osmjeha?

Da li?da li se tuga voli
zivi li srce kad boli
ima li neba bez sunca
kise bez oblaka?

Ima li ljubavi za zime
ljubavi za ledeni brijeg
voli li se snijegom
prekriven brijeg?

Da li znas kako se tuga brise?
da li znas kako se osmjeh budi?
Razumijes li da je cutanje glasno?

kako da pevam o ljubavi
kad tugu ne mogu skriti...