Lepa knjizevnost, duboke misli

Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali, ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvaćajući što smo uopšte rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumio.



Cetiri godišnja doba - Stephen King

Mozda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moc,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.

Ali slutim, a slutiti jos znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one,
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide, sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.

Da me vide dodju oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveca,
Sto me gleda, sto mi kaze, da me oseca,
Sto mi brizno pruza odmor i neznosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom zivi ili pociva;
Ne znam zasto nju i san mi java pokriva;
Mozda spava, i grob tuzno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Mozda spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Mozda zivi i doci ce posle ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.

Dis

U našem užurbanom i neosetljivom životu zacudujuce je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovcegom majke, verovatno na bolesnickoj postelji, na kraju nekog dugog usamljenickog putovanja, u prvim satima ponovnog vracanja u život, ali to uvek prate nemiri i mucenja.
Vrednost ovakvih budnih noci je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dode do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to cudno, ili zastrašujuce, da li je za osudu, ili za žaljenje.

Herman Hese

Za ljubav se moze reci isto sto i za umetnost: onaj ko ume da voli samo ono sto je veliko i beskrajno, siromasniji je od onoga koga i sitnica usicuje.

Hermann Hesse

O, samo to ne…
Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica. Znam, more je potopilo Atlantidu, i, krckajuci stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I nikom ništa…
Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.
Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajuci nezrelo da privucem njenu pažnju.
Neuspešno…
Ne znam kada je pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i pogledao je ravno u oci.
Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj.

Djordje Balasevic

VIĐENJE

Noćas kada sam ja spavati hteo,
Željan da telo umorno odmaram,
Duh stare sreće obuze me ceo,
I ja sam poš’o srce da otvaram.

Iz snova prošlih, prijatnih ko duge
Nisam video ovaj život grubi,
Već moje nebo, moj zavičaj tuge
I tebe s vencem što ti kosu ljubi.

I tebe s vencem. A tuga se splela
U tajnu želju, punu nežne tame,
Koja ti skriva lice sve do cela,
Pod kojom misliš, nepomična, na me.

Pojava tvoja pričaše mi kako
Patiš, zajedno s pogledom ti holim:
Ja sam te gled’o i zanesen tako
Šaptao da te ko smrt svoju volim.

Noć je spavala pokrivena mirom,
Mrak se širio ko more duboko,
A ja sam budan, s tobom i sa lirom,
Doček’o zoru, ne sklopivši oko.

Danas sam šet’o ulicama tužan,
Svaki mi korak beše prava beda:
Znam da izgledah tada vrlo ružan,
I tebe spazih, ti si bila bleda.

Dis

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze: „Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama…!“
Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaze joj: „Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu…!“
Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
…A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu….

Vesna Parun

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

Ljubav je strpljenje i postovanje.

Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu vecito zagrejanih mora. Majka ga je cesto nosila po studenim senkama nekog drveca cije je lišce mirisalo mirisom sna.
Nesrecni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po cijim obalama placu vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je vecito na njegovu suncanu obalu, tamne vrtove i mirne statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholicnog tudeg mora.

Ali kad su njegove kose, plave kao uvelo lišce, postale bele; Kada su njegove strasne i lepe oci, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio zimu koja nema svoga proleca, Usud ga je vratio ponovo u Joniju. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne beše više onaj isti: i suncane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oci i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadašnje sunce, ono cudno i ogromno sunce, što cinjaše nekada da sve oko njega živi, da lišce ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i cini da on pati dubokom i silnom strašcu ljudi.
To je bilo Sunce Mladosti što je minula, sunce što je svetlilo još samo duboko u vecernjem sutonu jedne duše i koje je davalo svemu što je obasjavalo cudnu i magijsku lepotu Iluzije.
Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša…

Jovan Ducic

Temelj pouzdanosti i stalnosti koju tražimo u prijateljstvu jest vjernost. Jer ništa nije postojano što je nevjerno.
Uostalom, za prijatelja treba birati onoga tko je neposredan, druželjubiv, tko misli i osjeca kao mi sami: a sve je to stvar povjerenja. Jer dvolicna i podmukla duša ne može biti vjerna.
Ovome treba dodati da prijatelj ne treba da se raduje izmišljenim optužbama ni da vjeruje ogovaranjima, jer je sve to važno za cvrstinu prijateljstva. Zbog toga je tocno da prijateljstvo može postojati samo medu dobrim ljudima.
Jer dobar covjek, za koga se slobodno može reci da je i mudar, mora imati u vidu ovo dvoje kad se radi o prijateljstvu: prvo, da kod njega ne bude niceg lažnog i prikrivenog jer slobodnom covjeku više prilici da i mržnju izražava otvoreno, nego da izrazom lica prikriva svoju misao.
Zatim, on treba ne samo da odbije necije optužbe protiv prijatelja, nego ni on sam ne smije biti nepovjerljiv i vjecito smatrati da ga prijatelj može ugroziti na neki nacin.

Marko Tulije Ciceron

Tajni zakoni naseg najintimnijeg zivota, oni sto nas podjednako upucuju na vjecnost i na prolaznost, nigdje nisu tako prisutni kao u osjecaju ljubavi. Moje saznanje ljubavi prolazilo je kroz razlicite faze, od srece do bola, od ushicenosti do rezignancije, ali nikada nisam pokusavala da tu najljepsu ljudsku sposobnost, sposobnost voljenja, ocrnim, osumnjicim ili ismijem. U godinama mladosti ljubav je pjevala kao ptica, brujala je u meni kao vjecna muzika; sada, zrele godine je jos dublje shvacaju i postuju. Ne znam sto bih jos mogla dodati kao uzgredno objasnjenje, osim da je iskustvo ljubavi sazeto iskustvo samoga zivota.

Vesna Parun

Zakon htijenja, govori nam da, želimo li biti slobodni više od svega drugog, moramo biti voljni prihvatiti odgovornost za sve što radimo i za posljedice bilo kojeg iskustva u prošlosti.
Zakon htijenja se zasniva na otkricu da svi tocno znamo što cinimo. Tako, buduci da želite biti slobodni više od bilo cega drugoga, svjesno odabirete da više necete biti žrtva. Vidite, ukoliko niste voljni preuzeti odgovornost za cinjenicu da ste povrijedeni, ranjeni i traumatizirani u prošlosti, onda je neizbježno da cete na neki nacin povrijedivati, ranjavati i traumatizirati druge ljude. Zašto? Dok god se osjecate kao žrtva, osjecati cete „Ne mogu si pomoci“. Shvacate, stupanj u kojem sebe vidite kao žrtvu je upravo stupanj u kojem cete zasigurno sebi dati dopuštenje da povredujete druge ljude. Ali kada odbacite položaj žrtve, radikalno ce opasti sklonost da djelujete iz neznanja i sebicnosti na nacine koji uzrokuju patnju drugih ljudi.

Andrew Cohen

Lepota fizicka, to je neosporno jedna plemenita covekova vrlina. Uostalom, telesna lepota je samo spoljni izraz viših unutrašnjih covekovih lepota, jer lepota nije nikad bila osobina zlikovaca i nevaljalih žena; i, neosporno, uvek pored fizickih lepota u istom coveku boravi još nekoliko bilo duševnih ili duhovnih kvaliteta prvog reda. Priroda je uvek izgradivala svoje pravo majstorsko delo s punom ljubavlju i izdašnošcu, i nikad nije bila tvrdica ni u pogledu drugih osobina tog privilegovanog lica. Bilo je, istina, i bezumnih žena medu lepoticama, kao i lepih ljudi medu glupacima. Ali je to bio svagda redak slucaj; jer su uvek imali pored lepote ili blagorodno srce bez puno pameti, ili vecu pamet bez mnogo srca. Ako lepotice obicno svrše život u katastrofama i skandalima, cesto i ružnim ili glupim, to je zato što postanu žrtve tudih strasti i tudih sujeta. Ako su lepotice cesto neobrazovane, to je što je negovanje njine lepote bilo za njih važnije od nege njihovog duha. Svakako, lepota nije nigde usamljena. Ahil je bio najlepši mladic u Grckoj, ali i najveci heroj; a Sofokle je bio najlepši mladic, ali i najveci pesnik. Hipatija iz Aleksandrije je bila lepotica koja je imala trostruku oreolu: lepote, vrline, i ucenosti; ona je bila i veliki astronom i filozof svog vremena. Pompadur je bila najlepša žena, ali i veliki diplomat i državnik. Lepota je plemstvo i blagodet koju je Bog spustio na narocito izabrape medu ljudima; lepota je i blagos lovena, jer ona kao sunce izaziva život, nosi zdravlje, i inspiriše religiozno osecanje. Kao što su anticki Grci sva svoja božanstva pravili lepim, i hrišcani su najzad slikali lepim sve najvece licnosti svoje crkve: Bogorodicu, Hrista, svetog Ðorda i sve arhangele. Uostalom, stari Grci su verovali da ružan covek ne može biti ni dobar. Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ljubavnice Luja XIV, najveceg ljubavnika medu svim kraljevima, nisu bile lepe, nego samo žene od duha i od srca. Gospodica Lavalijer je bila cak vrlo malenog stasa, bogknjava, smedih ociju, velikih usta, zuba ne baš najlepših; a koracala je ružno, jer je bila hroma. Takvu je opisuje njen poznanik Bisi Rabiten, rodak slavne gospode de Sevinje. Ali Rgbiten zatim dodaje da je Lavalijer imala pogled strastan i uman, reci pune duha i bleska, i da je bila iskrena i duševna, vrlo verna i sva predana, i, najzad, da je bila ucena. I Mekole u svojoj istoriji govori da su ljubavnice engleskog kralja Džemsa II, savremenika Luja XIV, bile veoma ružne, skoro rugobe: Ana Hajt, a još nakaradnije Arabela Cercil i Katarina Sidle. Bilo je slicnih ukusa i medu filozofima. Dekart je prvi put voleo jednu razroku devojku, i otad je za ceo život imao slabost i simpatiju za razroke žene. Pesnik Bodler je bio zaljubljen u nakaze. Ima odista najlepših ociju koje ne umeju pogledati i najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike i neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su iskljucivo duševne. Lep pogled i lep osmeh nemaju cak ništa zajednickog sa bojom ociju ili formom usta. Špa njolka ume da pogleda, a Francuskinja ume da se osmehne. Osmeh, to je zora i svitanje tela, najveci dogadaj i najlepši izraz duševnog u materiji. Ima ociju koje se smeju, i ociju koje govore, i ociju koje cute; a ima ociju koje izgledaju da uvek nešto osluškuju i cekaju. Najlepše oci ima slovenska žena, jer uvek izgledaju zacudene.

Jovan Ducic

Izmedju svih, najvise me privlace veliki ravni krajolici – jednolicne ledine – i poduzeo bih duga putovanja da nadjem mocvarne zemlje, ali nalazim ih i ovde, gde me okruzuju. – Ne sudite po tome da sam tuzan; nisam cak ni melanholican. Ja sam Titir i usamljenik i neki krajolik volim kao knjigu koja me ne odvraca od moje misli. A moja misao je tuzna, ozbiljna je, a u prisutnosti drugih cak i sumorna. Volim je vise od svega, a ravnice, sumorne bare i ledine trazim upravo zato da bih je proveo po njima. Lagano je vodim po njima.
Zasto je moja misao tuzna? – Da sam patio zbog toga, cesce bih se o tome pitao. Da mi vi niste skrenuli pozornost, mozda to ne bih ni saznao, jer ona se cesto zabavlja mnogo cime sto vas nimalo ne zanima. Ona, tako, rado precitava ove retke. Radost nalazi u sitnicama koje je beskorisno spominjati vam, jer ih vi ne biste priznali …’

Andre Zid “Mocvare“.

Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima.
Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik.
Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i
da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda.
Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se
izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na
dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari
zlatari. Cesto mi se pricinjava.
Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga,
od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola …

Ivo Andric

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i polece put neba.
Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.
Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.
Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise lecela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.
O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.
Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!
Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?
Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?
O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom leceti.
Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes – moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

Kahlil Gibran

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba“ M.J. Ljermontov

Tajna Velikih Prica, je u tome što nema tajni…
Velike Price, su one koje smo culi i želimo da ih cujemo ponovo. One, u koje ulazimo kada nam se prohte. U kojima se na svakom mestu, osecamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbudenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenaduju, nepredvidenim dogadajima.
Poznate su, poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika! Kraj im je poznat, ali ga slušamo kao da nije. Isto kao što znamo, da cemo jednoga dana umreti, a živimo kao da necemo. U Velikim Pricama zna se ko živi, a ko mre, ko pronalazi ljubav, a ko ne. A opet sve to, želimo da saznamo ponovo. U tome i jeste njihova tajna i njihova carolija…

Arundati Roj „Bog malih stvari“

Za ljubav kao i za religiju treba pre svega imati imaginacije. U religiji su najpotpuniji oni koji imaju fantazije: oni postaju vizionari, od kojih su mnogi postali sveci i junaci. U ljubavi su takvi postali veliki tumaci srca i rafinirani nosioci spola. Bez velike maste nema velike ljubavi. Ljubav koja nije potekla iz fantazije, ima tuznu prisebnost u kojoj je sve izmereno, sve predvidjeno i sve kategorisano; ona ne zna za srecu iznenadjenja ni za radost velikih prepada.
Ljubav bez maste jeste sebicna, jer je subjekt uvek merilo za objekat, i jer je cena odgovorila meri, a pazar dobroj proceni.
Zena bez maste je plitka, prazna i vulgarna, kao covek koji nema duha. Covek kad pocne da ljubi duboko, postaje odmah cedan, i trazi da bude protektor: a najcednija zena, kad pocne da ljubi, gubi cednost i postaje raskalasna. Zato ako nema mnogo maste, ona to ne ume da zagladi ljupkom igrom hiljadu finih kontrasta: da se umnogostruci; da se pretvara iz vuka u jagnje i iz jagnjeta u vuka; i da od svoje strasti napravi intrigu koja i najpametnijeg zbunjuje i najprisebnijeg zasenjuje.

Jovan Ducic

Ne zanima me cime se baviš u životu. Želim znati za cime cezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za cime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili i se skutrio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.
Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanost ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ogranicenja kao ljudska bica.
Ne zanima me je li prica koju meni pricaš istinita. Želim znati možeš li razocarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran; možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu cak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: „Da!”
Ne zanima me gdje živiš, i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noci duboke žalosti i ocaja, izmucen i uništen do srži i uciniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoceš li sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si ucio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i svida li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.

Oriah Mountain Dreamer

Opomena svakome da treba sebe da upozna mora imati veliki znacaj, kad je onaj bog znanja i svetlosti nju postavio na procelje svog hrama, kao rec koja sadrzi sve sto je imao da na preporuci. Platon veli isto tako da mudrost nije nista drugo do izvrsavanje ove zapovesti, a Sokrat je, po Ksenofontu, razradjuje i dokazuje. Teskoce i nejasnosti svake nauke uocavaju samo oni koji su se u njoj uputili. A potreban je izvestan stepen inteligencije i da covek bude kadar svoje neznanje da primeti; vrata mora gurnuti da bi saznao jesu li zatvorena. Otuda ona platonovska suptilnost: niti je onima koji znaju potrebno da ispituju, stoga sto znaju, niti onima koji ne zenaju jer, da bi ispitivali, treba da znaju sta hoce da ispituju. Tako, sto se tice poznavanja samog sebe, to sto je svako u svojim ocima toliko samouveren i sobom zadovoljan, sto svako misli da dobro zna o sebi, to znaci da sebe uopste ne poznaje, kao sto Sokrat uci Eutidema u Ksenofontovom spisu. Ja, koji se samo time hvastam, nalazim u sebi toliko razgranicenu raznovrsnost i dubinu, da jos ostaje da ucim. Svojoj slabosti, koju tako cesto priznajem, dugujem sto sam sklon trezvenosti i postovanju propisanih mi verovanja, sto sam uvek uzdrzan i umeren u svojim misljenjima, i sto mrzim onu nametljivu i svadjalacku uobrazenost koja zavodi coveka da samo u sebe ima poverenja, da se samo na sebe oslanja, te je smrtni neprijatelj ucenja i istine. Slusajte ih kako mudruju : cim zinu iznose gluposti i to stilom kojim se iskazuju prorocanstva i zakoni. “Nil hoc approbationemque praecurrere“. Aristarh je govorio da je nekada jedva moglo da se nadje sedam mudraca na svetu, a da je on u svom vremenu jedva mogao naci sedam neznalica. Zar ne bismo imali vise razloga da mi ovo kazemo za svoje vreme? Odsecno tvrdjenje i zadrtost su znaci gluposti.

Montenj “Ogledi“.

PAMTIM KAKVA SI BILA

Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni.Bila si siva kapa i mir u srcu skrusen.Plamenovi sutona u tvom se oku borili i lisce je padalo u vodu tvoje duse.
Poput kakva brsljana uz moje ruke pripita,lisce je sabiralo tvoj glas tih i skrusen.Krijes zaprepascenja u kom je zedj mi gorjela.Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duse.
Osjecam,oci ti putuju i jesen je daleko.Siva kapa,pticji glas i srce kuce prema kojoj su se selile moje duboke ceznje i gde sam slao poljupce vesele ko zar vruce.
Nebo s nekog broda.Polje sa bregova.Spomen na te je svjetlo,dim i mir jezera skrusen.Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suho jesenjsko lisce kovitlalo usred tvoje duse.

Pablo Neruda

..."Tako je u mnogome,naoko sredjenom zivotu,razlika izmedju dana i noci ogromna...
Ima ih dosta koji,kao i ova srecno udomljena zena,na dnevnoj svetlosti idu mirni i pribrani,a nocu podnose takve muke da same sebe ne mogu poznati u vrelom mraku svoje postelje.Ali kad u takvom jednom zivotu,razlika izmedju dana i noci postane suvise velika,iscrpe se sposobnost za skrovitu patnju i bolno pretvaranje.
I usled nejednakog pritiska izmedju dana i noci-prsne ceo taj zivot u komade"...

Ivo Andric- Ex ponto