Tamo gde zivi lepota

Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u vetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali beskonačni.
Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u večnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već davno bi bila zvezda.

Mika Antic

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.


Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.

Mika Antic

Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veće makar samo sat ili pola sata.
Biće to sasvim dosta za sve protekle godine.
I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
I neka kao kućica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na tvojim dlanovima
znak da ti nikad nisam, nikad okrenuo leđa da bi me poštovao i voleo.

Mika Antic

Preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.

Mika Antic

Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi?


Mika Antic

"Trazeci ono sto mi treba, a ono sto ni sam ne znam tacno sta je, isao sam od covjeka do covjeka, i vidio da svi zajedno imaju manje nego sto imam ja koji nista nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponesto od onoga sto nemam i sto trazim."

Ivo Andric

PAMTIM KAKVA SI BILA

Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni.Bila si siva kapa i mir u srcu skrusen.Plamenovi sutona u tvom se oku borili i lisce je padalo u vodu tvoje duse.
Poput kakva brsljana uz moje ruke pripita,lisce je sabiralo tvoj glas tih i skrusen.Krijes zaprepascenja u kom je zedj mi gorjela.Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duse.
Osjecam,oci ti putuju i jesen je daleko.Siva kapa,pticji glas i srce kuce prema kojoj su se selile moje duboke ceznje i gde sam slao poljupce vesele ko zar vruce.
Nebo s nekog broda.Polje sa bregova.Spomen na te je svjetlo,dim i mir jezera skrusen.Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suho jesenjsko lisce kovitlalo usred tvoje duse.

Pablo Neruda

Moja me dusa poucavala te me naucila da vrijeme ne mjerim rijecima: Ovo bjese jucer,ono ce biti sutra. Prije nego sto me dusa tome naucila, proslost zamisljah kao nepovratno vrijeme, a buducnost kao doba do kojeg necu stici. Sada znam da je u trenu sadasnjosti svo vrijeme, sa svime sto nosi i sto ce donijeti.

Halil Dzubran

Moja me dusa poucavala te me naucila te me naucila da ne ogranicavam prostor rijecima: Ovdje, tu i tamo. Prije nego me sto me dusa tome naucila, kada bih se nasao na jednom mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta. Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaca sva druga mjesta, da prostor u kome sam sadrzi sve druge prostore.

Halil Dzubran

"I kad nam bijela krila smrti, oparaju ovozemaljske dane, i tada ćeš živjeti u mom sjećanju."

Halil Dzubran

Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osecaju mnogi.Niti bih suze,koje pecal u svakom delu moga bica izaziva,pretvorio u smeh.Zelim da moj zivot ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da procisti moje srce i pruzi mi razumevanje zivotnih tajni i skritih stvari.Osmeh da me ucini blizim mojoj braci i da simbolise moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,osmeh da bude znak moje radosti sto postojim.

Halil Dzubran

Lepota je život kad život skine koprenu sa svog svetoga lica.
Ali, vi ste taj život i ta koprena.

Lepota je večnost što se ogleda u ogledalu.
Ali vi ste ta večnost i vi ste to ogledalo.

Halil Dzubran

Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.

Deco, možete misliti kakav je život kada je od kolevke pa do groba najlepše đacko doba.

Duško Radović

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasništvo.
Jer, samo ruka Života može da drži vaša srca.
I budite zajedno, ali ne odveć blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i čempres ne rastu jedan drugom u senci.

Halil Dzubran

Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti
da bi mu jezgra izašla na videlo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života,
vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti.
I prihvatićete doba svojega srca,
kao što uvek prihvatate godišnja doba
što prolaze nad vašim poljima.
I gledaćete spokojno kroza zime svojega bola.

H. Dzubran

A bezvremeno u vama svjesno je bezvremnosti života i zna da je jučerašnjica samo današnje sjećanje, a sutra je san današnjega dana.
I da je to što u vama pjeva i razmišlja, još i sad u povoju prvoga trenutka kad su bile pobacane zvijezde po svemiru.

A ako u mislima morate vrijeme mjeriti godišnjim dobima, neka svako godišnje doba obuhvati sva druga godišnja doba i neka današnjica zagrli prošlost sjećanjem, a budućnost čežnjom.

U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?

Dzubran

Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme?
Trazite ga samo da biste
to vreme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smeijha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.

Dzubran

MIRISNI PLODOVI DUŠE

Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.

Halil Džubran

Volite se ali ne stvarajte okove od ljubavi;radije neka bude uzburkano more izmedju obala vaših duša.
Punite jedno drugome pehar, ali ne pijte iz istog pehara.
Dijelite kruh svoj ali ne jedite istu krišku.