Vedrana Rudan - bez dlake na jeziku
Strana 1 od 1
vivijen- Moderator Foruma
-
Grad : Zvezdan
Browser :
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61974
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 71
Pol : Zodijak :
Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi
Re: Vedrana Rudan - bez dlake na jeziku
Moje ime je Huligan
(piše: Vedrana Rudan)
Bila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglašeno državom. Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo što “huligani“ rade Beogradu. Dijelila nas je jedna ulica. U ponoć je portir zamolio moga muža da skine tablice s automobila. Odustali su od toga jer su neki ljudi svojim automobilima sakrili naš. Smak svijeta na televiziji izgledao nam je veći nego onaj u našoj neposrednoj blizini. U ponedjeljak nam se osoblje hotela ispričavalo kao da su oni palili kontejnere i razbijali izloge. Izišli smo iz hotela i šetali Beogradom. Na ulicama nije bilo “huligana“, samo specijalci u punoj ratnoj spremi. Šljemovi, palice, štitovi... Policija na svakom uglu. Uvečer smo otišli u Jugoslovensko dramsko pozorište gledati “Fedrinu ljubav“ Sarah Kane. Pokrovitelji, Raiffeisen banka i Max Factor. Fedru je igrala Mirjana Karanović, Hipolita sarajevski glumac Ermin Bravo. Znam da ste zaboravili priču o Fedri. Fedra je žena koja se zaljubljuje u Hipolita sina svoga muža, on joj ljubav ne uzvraća, Fedra ga optuži za silovanje pa se ubije, rulja njega raskomada na sitne parčiće. Ne bih vam govorila o sirotoj Fedri da fenomenalna Mirjana Karanović nije imala svoj šou unutar predstave. Kad je na pozornici pokazala gole grudi, fotići su krenuli škljocati. Mirjana je zaprijetila prekidom premijere ako ne napuste gledalište. Dok su drkadžije odlazili, mi smo pljeskali. Mirjana carica. Nakon predstave otišli smo na koktel. Naši prijatelji, i ne samo oni, bili su žalosni zbog “huligana“ koji su razvalili centar Beograda. Jedan nam je gospodin rekao, mi smo jedini narod koji bježi pred vlastitim demonstrantima.
Volim Beograd, možda zato što je glavni grad države u kojoj ljudi žive gore nego kod nas. Plaće su nam više, naši Nikolići ne urlaju, naši “huligani“ pale gradove samo nakon utakmice, naše granice su fiksirane, naša manjina miruje jer je zahvaljujući Amerima svedena na pravu mjeru, samo rijetke zemlje od Hrvata traže vizu, kava u Zagrebu košta sedam kuna, u Beogradu deset. Da Zagreb od Beograda ne dijeli samo dva i pol sata vožnje automobilom, Srbija bi bila obećana zemlja za naše ljude koji vole uzbuđenja a Irak im je predaleko. Ovako... Ne bismo smjeli biti mirni dok Beograd gori ni požar koji hara Srbijom nazivati “huliganskim ispadima“. Svi danas s visoka govore o Srbiji zato što je na koljenima. Srpski novinari, takozvani “lijevi“, bešćutno se rugaju demonstrantima koji su razbijali izloge, krali Nike tenisice, parfeme, “čak i čarape“, a onda s “kesama“ punim ukradene robe šetali centrom Beograda kao da je to “normalno“.
Što u tome činu nije “normalno“? Mladi Srbi danas, kao i Hrvati, do skupih tenisica “poštenim“ radom nikad ne bi mogli doći, a reklame našoj djeci jasno poručuju što moraš nositi na sebi da bi ti život imao smisla. Takozvani razumni ljudi, ugledni srpski ekonomisti, na takozvanoj lijevoj televiziji apeliraju na takozvani razum i objašnjavaju “huliganima“ da strane banke nisu “strane“ nego “domaće“, da u njima mladi Srbi zarađuju svoj “hleb“, nitko ne spominje koliko se “hleba“ može kupiti radeći u stranoj banci koja je zapravo domaća. Mojoj prijateljici, uglednoj novinarki, ponuđen je posao za 250 eura mjesečno, najam omanjeg stana u Beogradu košta 300 eura mjesečno, kava u Beogradu stoji euro i pol, jedna od njihovih banaka preko koje Srbi mogu kupiti auto reklamira se sloganom “rata = plata“. Zaboravila sam reći, ta “njihova“ banka i “naša“ je banka.
Kakva budućnost stoji pred mladim Srbima?
Oni mogu čitav život robijati u nekom marketu koji jest strani ali i njihov i nikad na stopala navući skupe tenisice, ili zapaliti Beograd pa se Knez Mihailovom prošetati obuveni i namirisani kao sretni ljudi iz reklama. Specijalci im neće razbiti srpske glave. Vidjela sam ih iz velike blizine, i oni su gotovo djeca, i oni vole tenisice, ni oni za njih ne mogu zaraditi “pošteno“ lomeći mlada srpska rebra. Zašto ovako govorim? Zato što sam umorna od dvadestogodišnjeg slušanja kako na ovim prostorima žive “divljaci“. Kao da “huligana“ nema u predgrađima Pariza, Londona, New Yorka, Bagdada... Devedeset i devet posto ljudi na kugli zemaljskoj “huligani“ su koje, ako imaju sreće, od bankrota dijeli jedna plaća. Oni drugi nesretnici žive u nadi da će ih jednom jedna plaća dijeliti od propasti. Ostalo su robovlasnici koji se ne ukazuju i analitičari koji objašnjavaju.
Žao mi je što mi ovi drugi nisu rekli zašto je Kosovo postalo Amerika?
Kome treba raskomadana BiH? Makedonija u agoniji? Hrvatska u NATO-u, Srbija u plamenu? Danas na području bivše Jugoslavije živi dvadesetak milijuna porobljenih nesretnika, nekoliko tisuća bogataša koji su sve svoje stekli derući njihovu kožu i stotine ratnih zločinaca koji, ili drže govore na mitinzima, ili sjede u Saboru, ili se, poput Karadžića i Mladića, “kriju“ iako ih nitko ne traži. Love se samo razulareni “huligani“. Kako stvari stoje, klinci na ovim prostorima neće dugo “divljati“.
Amerika će svima nama vrlo brzo pokazati tko nam je pravi neprijatelj. Pa će mladi Hrvati, Srbi, Albanci, Slovenci, Makedonci opet postati braća koja će ognjem i mačem širiti američku demokraciju u nekom od mnogobrojnih Iraka.
Ne, Putin neće poludjeti, dogovorit će se. Ništa od velikog plamena. Nažalost. Pogledajmo svoj život. Dovijeka ćemo otplaćivati bijednu gajbu u koju ulazimo noći o ponoći prebijeni od “poštenog“ rada, naši potomci neće moći platiti školovanje, ni zubara, ni ocu kupiti lijek, majci cvijeće za rođendan, bebi cipelice broj veće. Kako živimo, možda bi svima nama huliganima veliki plamen bio spas.
Jebeš život kada svijetom možeš hodati u Nike tenisicama samo ako razvališ izlog.
( izvor: NACIONAL, kolumna ZLOĆE I POVRĆE )
Zanimljivo je da je jednoj Hrvatici jasno nesto sto vecini Srba nije i nikad nece biti jasno.
[You must be registered and logged in to see this link.]
vivijen- Moderator Foruma
-
Grad : Zvezdan
Browser :
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61974
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 71
Pol : Zodijak :
Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi
Re: Vedrana Rudan - bez dlake na jeziku
Intervju sa hrvatskom publicistkinjom i književnicom Vedranom Rudan o tome kako treba izgledati vlast, o aferi WikiLeaks, Bosni i Hercegovini, hapšenju bivšeg premijera Sanadera, muško-ženskim odnosima i braku…
Razgovarao: Edin BARIMAC
December 12, 2010
Svojim stavovima riječka književnica Vedrana Rudan, koju ovdašnjoj, a Boga mi i svjetskoj javnosti ne treba mnogo predstavljati, od samog početka svoje karijere “regrutovala” je brojne vjerne obožavaoce, ali i opake protivnike. Prvi među njima bio je predsjednik Tuđman, čiju je lentu uvrijedila, a sve se nastavilo preko romana “Uho, grlo, nož” do prošlogodišnjeg javnog linča zbog napada na Izrael. Na spisak “neprijatelja broj jedan” stavila ju je i Katolička crkva, ali i State Department. U ekskluzivnom intervjuu za DEPO PORTAL Rudan objašnjava zašto nije borac za ljudska prava, koliko je ponosna na ono što radi, kako bi trebala izgledati vlast, aferi WikiLeaks, hapšenju bivšeg premijera Sanadera, braku, incestu, Jevrejima…
Narod Vas doživljava kao svoj glas i borca za pravdu, a onda ga Vi iznenadite izjavama da niste nikakav heroj niti borac za ljudska prava, niti ste tu da rješavate probleme, već da ste ljudsko biće koje je ugroženo. Da li sebe zaista doživljavate kao “ugroženo biće” i zbog čega?
Hvatam se za pištolj kad čujem riječ “narod”, a kad čujem “borac za narodna prava” ubijam. Svatko je na ovome svijetu sam, nitko se ne bori ni za koga osim za svoj interes. Majka brine o svom djetetu jer njegova sreća unosi mir u njenu dušu, političati “brinu” za “narod” jer im ta briga donosi lovu i moć, ja pišem o svijetu oko sebe onako kako ga ja vidim, ne da bih pomogla “narodu”, nego sebi. Fenomenalan je osjećaj kad smiješ napisati ili reći da je Sanader lopov, ali u vrijeme kad on žari i pali. Ja sam to učinila i još na Hrvatskoj televiziji. Ne, nisam borac za narodna prava, jednostavno, zaljubljena sam u svoj posao i sebe koja je povremeno toliko moćna da lokalnim gospodarima života i smrti može reći – odjebite!
Smeta li Vam kada kažu da imate “jezik oštriji od sablje”?
Zašto bi mi smetalo? Mene, to sigurno nećete povjerovati, uopće ne zanima što o meni ljudi misle. A i ne mislim da je sablja posebno oštra. Mnogo bi mi bilo draže da moj jezik uspoređuju sa britvom, ako se o mom jeziku uopće treba govoriti. Želim biti sasvim jasna kad kažem da me ne zanima što o meni misle ljudi. Ja volim samo moga muža, moju unuku, kćerku, sina, posinka i njihove partnere, oni o meni misle, kad o meni misle, sve najbolje.
Ipak, zbog svog “jezika” bili ste prva novinarka koja je dobila otkaz sa Hrvatskog radija, i to od predsjednika Tuđmana, jer ste tada, ako se ne varam, uvrijedili njegovu lentu? Kako danas, nakon skoro četvrt stoljeća, gledate na to?
Ponosna sam na sebe. Protiv moćnika treba govoriti ili pisati kad su moćni, ne kad podviju rep, pobjegnu iz zemlje i tresu se od straha da će završiti u nekakvoj ‘hrvatskoj Zenici’. Meni je okej i da se gospodari naših života svim silama bore protiv nas krivomislećih. Mi jesmo njihovi neprijatelji, da sam ja bila na Tuđmanovom mjestu i ja bih novinarki državnog radija koja se izruguje meni, šefici države, dala otkaz. Svijet jednostavno tako funkcionira. Uspjeh ambicioznih “neprijatelja svih sistema”, poput mene, je kad ipak negdje nađu slobodan prostor gdje mogu reći ili napisati što misle, a da im ostane glava na ramenu. To najčešće uspjeva ljudima koje se proglašava “luđacima”, “ekscentričnima”, “otkačenima”, “pomaknutima”… Ja sam u Hrvatskoj dežurna “luđakinja” pa mi je dozvoljeno ono što onim “normalnima” nije. Doduše, “normalni” i nemaju ambicija plivati protiv struje.
Jednom prilikom ste izjavili da su političari nečasna bića i da je to kao “kad od kurve tražite dokaz da je nevina”. Postoji li političar u Hrvatskoj, regiji, svijetu, koji Vam je drag? Mogu li politika i čast ići zajedno, biti “partneri”?
Nema šanse. Časni, pošteni, ozbiljni, dobri ljudi ne mogu ući u politiku kao što nevina časna sestra ne može u bordelu širiti tezu kako je tucanje grijeh. Politika je kurva, nije to slučajno rečeno i to jako davno. Doduše, autor je malo pretjerao. I najgora kurvetina je časnija od “najboljeg” političara. A “najbolji političari” su uvijek oni koji vješto kradu, maštovito naručuju ubojstva i nježno zabijaju nož protivniku u leđa.
I najgora kurvetina je časnija od “najboljeg” političara. A “najbolji političari” su uvijek oni koji vješto kradu, maštovito naručuju ubojstva i nježno zabijaju nož protivniku u leđa
Uzmemo li u obzir sve navedeno, kako bi po Vama trebala izgledati vlast u Hrvatskoj?
Trebalo bi ovako ili onako zatući sve one koji su danas u Hrvatskoj na vlasti ili pri vlasti, pa na njihova mjesta postaviti nove koji bi neko vrijeme, iz čistog straha, bili nešto blaži. Kako ja uopće ne vjerujem da postoje časni političari, potpuno mi je svejedno tko je “gore”. Ali će me, na moju veliku i preveliku žalost, dovijeka rastuživati kako “narod” u Hrvatskoj ni povremeno ne osjeti potrebu da nekome od njih razvali glavu. Ovih su dana engleski studenti poludjeli zbog skupljih školarina pa su princuCharlesu i njegovoj ženi razbili stakla na automobilu i sigurno im utjerali strah u kosti. To mi se sviđa. A, opet, kad se sjetim da se sve naše njuške voze u blindiranim autima okruženi vojskom, kužim koliko je naš “narod” bespomoćan.
U svojim komentarima oštro kritizirate vlast u Hrvatskoj i svijetu? Kako biste opisali ono što se događa u Bosni i Hercegovini? Koje su sličnosti, ako ih ima, sa Hrvatskom?
Kad ja razmišljam o Bosni i Hercegovini razmišljam primitivno, jer o njoj malo znam. Ovako izdaleka mi se čini da vas je netko podijelio u tri plemena. Svako pleme ima svoga vođu, a on ima zadatak da one druge vođe povremeno ugrize ili uhvati za vrat. Ne vjerujem da takva zemlja može potrajati na dužu stazu, zato jer se nije sama podijelila. Imala je veliku pomoć sa strane. Ne kažem da sam u pravu, poznata sam kao kronični amerofob, Americi odgovarate ovakvi kakvi jeste, takve vas je stvorila, trajat ćete ovako dok to njoj bude odgovaralo. A što o tome misle vaši „narodi“, totalno je nebitno. Bila sam u Sarajevu nekoliko puta, poput svih turista volim Baščaršiju i one slavne ćevape, i prekrasan srebrni nakit, i totalno sam nesposobna na cesti skužiti tko je od vas Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Mislim da to nije ni bitno. Ionako vas sve tretiraju poput stoke. Nama u Hrvatskoj je puno bolje. “Očistili” smo zemlju od Srba i ostalih “nečistih”, naša je zemlja oprana u domestosu, sjaji se od “čistoće” poput pasjih jaja.
Predsjednici nisu ljudi, oni su političari i lutke na koncu svojih gospodara… Jedini od njih koji ipak budi neki interes je Tadić, koga bi svaka normalna žena pokupila u krevet, a onda ga, uz nadljudske napore, protiv svoje volje, vratila ženi
Svjedoci smo idiličnih odnosa predsjednika Tadića i Josipovića. Nakon izbora u BiH i naše tročlano Predsjedništvo se tu nađe. Da li ima šanse da se takva idila prenese i na narode?
Ovo sam sto puta rekla, opet ću ponoviti. Predsjednici nisu ljudi, oni su političari i lutke na koncu svojih gospodara. Nisu plaćeni da bi imali stav. Smiješe se tamo gdje im gazda kaže, urlaju kad im gazda kaže, ližu se međusobno kad čuju glas svojih gospodara. Oni nisu subjekt, oni su objekt. Njih zaista ne treba ozbiljno shvaćati. Jedini od njih koji ipak budi neki interes je Tadić, koga bi svaka normalna žena pokupila u krevet, a onda ga uz nadljudske napore, protiv svoje volje, vratila ženi.
Afera WikiLeaks, kao top tema u svijetu, ovih dana je u Hrvatskoj dospjela na marginu, zbog bjekstva bivšeg premijera Ive Sanadera. Kako Vi gledate na ponašanje bivšeg hrvtaskog premijera i trenutnu situaciju oko njega?
Sanader je bio i ostao lopov, to za nas Hrvate i Hrvatice nije neka novost. Ima brdo love, ima vrhunske odvjetnike, godinama će se natezati sa hrvatskim sudovima, možda dobiti neku sitnu kaznu ali će mu milijuni eura ostati. A onom Australcu skidam kapu. I njemu i svim svjetskim hakerima. Oni su heroji našeg vremena, u njih vjerujem, njih volim. Neka razruše sisteme svih svjetskih banaka, neka objavljuju tajne dokumente… Ali, ja sam kronično paranoična. Imam previše godina da bih povjerovala kako moćna Amerika možda ne drži konce u rukama i ovoga što se trenutno dešava sa curenjem “tajnih dokumenata”. Ako i jest tako, ipak sam sigurna da je Amerika opako načeta i da, aleluja, kreće u propast. Jednostavno, s jednim je carstvom gotovo. Stižu Kina i ostali. Nimalo bolji, ali novi. Robu je ionako svejedno tko će ga jebati. Mene vesele male stvari, uskoro engleski neće biti službeni svjetski jezik.
Počeli ste pisati knjige. Je li to bio Vaš odgovor na cenzuru na koju ste nailazili u medijima?
Nikad me nitko tako nešto nije pitao, a baš se tako dogodilo. Dobila sam otkaz u “Feralu” jer sam za Vesnu Pusić napisala da je političarka, a ne ljudsko biće, što se redakciji “Ferala” nije svidjelo. Kad sam dobila nogu od njih, u koje sam toliko vjerovala, nikad se nisam bjednije osjećala. Bila sam, malo je reći, očajna. A onda sam sebi rekla, ma, tko vas jebe, napisat ću knjigu samo za sebe, sama sebi ću biti jedini šef, tako je nastala knjiga “Uho, grlo, nož”. Bilo je to pred osam i pol godina. Prevedena je na desetak jezika, imate je i u vašim knjižarama. Moj američki izdavač mi je rekao da sam je napisala bar pet godina prerano. Sve što se u svijetu danas dešava, u mojoj je prvoj knjizi. Na nju sam jako ponosna. Vratila me je u život, izvukla iz depresije.
Koliko su danas mediji u Hrvatskoj, pa i regiji, slobodni, odnosno politički i ekonomski neovisni? Možete li navesti primjere takvih?
Mediji u Hrvatskoj su slobodni koliko i mediji u Kongu, Republici Srpskoj, Švedskoj, Jordanu, Iraku, Kini… Ne postoje slobodni mediji. Svi su mediji glas svojih gospodara. Uvijek bilo i zauvijek će ostati. Jedina svijetla točka je internet, ali, vidimo, i njega se može ušutkati. Čovjek mora na vrijeme shvatiti da nije slobodno biće, da sloboda ne postoji, da život čine male stvari, ljubav, zdravo dijete, zdravlje, ne previše novaca, nekoliko prijatelja koji će pomoći u nevolji. Svi živimo više ili manje uzbudljivo da bismo više ili manje uzbudljivo jednoga dana crknuli, zato u životu treba loviti trenutke sreće koji se ipak ponekad nekome od nas ukažu u ovom neslobodnom svijetu. Mislim da je život i lakši i podnošljiviji kad shvatiš njegovu jednostavnu suštinu. Ljudi se dijele na moćne i nemoćne. Pet posto stanovnika kugle zemaljske drži nas u šaci. Pa ti uživaj. Ja, za sada, imam sreću da pišem za tjednik ‘Nacional’ koji me nikad do danas nije cenzurirao. Baš sam, trenutno, sretnica. Baš sretnica. Trenutno.
Između ostalih knjiga objavili ste i naslov “Kad je muškarac peder/Kad je žena kurva”. Kad je i ko je peder, a ko kurva u cijelom ovom ljudskom univerzumu?
Mislim da previše od mene tražite. Ja pokorno odgovaram na sva vaša pitanja, ali mislim da ste ipak pretjerali. Ako vam odgovorim i na ovo, tko će u Be-ha kupiti moju do sada najprodavaniju knjigu “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva”. Kupite je, reći će vam da li ste peder ili kurva, saznat ćete istinu o sebi i svojim bližnjima. I čini mi se da će ovih dana biti na popustu.
Posljednji naslov “Dabogda te majka rodila”, koji je imao i svoju promociju u Sarajevu, napisan je iz perspektive ogorčene kćerke koja majku i mrzi i voli. Zašto baš taj ugao? Je li mogao biti i muškarac u toj ulozi?
Svaka kći mrzi i voli svoju majku, svaka majka mrzi i voli svoju kćer. Da li se sve moglo napisati i iz muškog ugla? Sve se može napisati iz bilo kojeg ugla ali u ovoj priči postoji problem. Još se nije rodila majka koja ne voli svoga sina. Uvijek, svakoga dana u svom životu, dok ih smrt ne rastavi. To je jedina ženska vječna ljubav. Kad iznenada na ulici ugledam svoga sina, odmah mi život postane ljepši, sve je ružičasto. Kad iznenada na ulici ugledam kćer, osjećam se kao ona kad iznenada na ulici ugleda mene.
U knjizi govorite i o incestu. Mislite li da su društvene deformacije izraženije u društvima našeg regiona, samo su često prikrivene ili zatomljene, nego u ostatku svijeta?
Nevjerojatno! Već godinama mediji u našem “regionu” trube kako su ljudi koji ovdje žive divljaci posebna kova. Samo se mi znamo međusobno zatirati na posebno okrutan način. Mi, Balkanci, smo oličenje najokrutnijih zločinaca. A ostali? Kad Ameri na Beograd bace tko zna koliko bombi sa osiromašenim uranom i tako unesu rak u svako biće koje Srbijom hoda, gmiže, plazi ili raste, što je to… Njihove bombe su manje surove od balkanske kame, jer ubijaju na rate? Naprotiv, mi u “regionu” nekako smo više “klasičari”, ubijamo nožem, kamom, snajperom, minobacačem, “regionalno ubijanje” je humanije. To bi netko trebao reći. Isto se odnosi i na incest. Naši očevi ne jebu svoje kćeri češće nego švedski. Uostalom Fritzl je svoju kćer godinama držao u podrumu svoje kuće i napravio joj brdo djece. To se nije dogodilo u nekoj bosanskoj vukojebini, nego u civiliziranoj i pravno uređenoj, demokratskoj Austriji.
Jeste li feministkinja i što općenito mislite o organizacijama kojima je cilj skretanje pažnje na položaj žene u društvu?
Pozdravljam sve one koji se bore za ljudska prava, ja, za razliku od mnogih, i žene držim ljudskim bićima. Nemam pojma tko je “feministica”.
Kakvi su današnji muškarci? Prema nekim tvrdnjama, s krajem šesdesetih godina “žene su prestale biti žene, a muškarci, muškarci”, odnosno seksualna revolucija je sve promijenila i poremetila? Kako Vi, kao čest i oštar kritičar muško-ženskih odnosa, gledate na takve tvrdnje?
Što znači, po tim nekim teorijama, biti “žena”, a što “muškarac”? Sve češće nam se prodaje teza kako su muškarci “feminizirani”, peru se, mijenjaju rublje svaki dan, kupuju parfeme i trude se da budu vitki. “Žene”, po istoj teorij, prestale su biti “žene” jer mnogo rade izvan kuće, sve manje rađaju, draže im je odlaziti u teretanu nego muža čekati doma sa skuhanim ručkom. Pozdravljam činjenicu da se moderni muškarci češće peru nego njihovi očevi ali ne vidim da se u položaju žena išta promijenilo. U Hrvatskoj muževi, očevi, sinovi ili braća svakih petnaest minuta prebiju blisku ženu. Prošle su ih godine ubili dvadeset. Ništa se ne mijenja, muškarci su nasilnici, žene žrtve.
Također, žestoko kritikujete i instituciju braka? Da li je brak sam po sebi, kao forma, nešto naprosto neodrživo ili postoje određeni razlozi koji su ga do toga doveli? Mislite li da će jednog dana brak izumrijeti kao „institucija partnerskog odnosa“?
Brak nikad nije bio “institucija partnerskog odonosa“. Partnerstvo podrazumijeva ravnopravnost. Brak je i danas tamnica za svaku ženu, institucija preko koje država kontrolira svoje građane. Ako želite biti normalni članovi zajednice, oženite se, imajte djecu, dignite tridesetogodišnji stambeni kredit u švicarcima, ostalo je naša briga. Ulaženje u brak je ulaz u horor bez povratka.
Vjerujete li u uspješnost homoseksualnih brakova i, uopće, kako gledate na njihovu sve veću lagalizaciju? Smatrate li da trebaju biti legalizovani i u Hrvatskoj?
Homoseksualcima treba dati sve što žele. Zašto bi oni plaćali manji porez na budale od nas “normalnih“?
Na Vašoj “meti” nerijetko se nađe i Crkva. Zašto?
Svaka je crkva zločinačka organizacija, stvorena da bi šišala glupe ovce, a onda njihovim parama platila sva moguća ovozemaljska zadovoljstva. Pastirima audiji, kurve, ritice malih dječaka, dvorci, a ovcama kraljevstvo nebesko. Svatko ima pravo na svoje zadovoljstvo. Ovce koje žele biti šišane ili misle da moraju, da bi na nebu mogle tucati prelijepu ženu prvog susjeda, neka odlaze frizeru u mantiji. Ja svoje runo želim držati pod kontrolom.
Svojevremeno ste izazvali burne reakcije izjavom, kojom ste, navodno, uvrijedili Jevreje. Mislite li i danas isto što i tada?
Možda netko ne zna što sam pred neko vrijeme rekla za Jevreje. Sve je na internetu, zato ću biti kratka. Rekla sam da Židovima holokaust ne smije biti alibi za ubijanje palestinske dječice i njihovih majki. Da potomci žrtava mogu biti zločinci, da su Amerikanci, Židovi su im u ovoj priči samo asistenti, Hitler 21. stoljeća. Što sam tada rekla, mislim i danas, uostalom to misli čitav civilizirani svijet. Imala sam zbog toga velikih problema, izgubila sam posao na televiziji, izbačena sam iz hrvatskih medija koji su pod kontrolom Židova, prijetilo mi se mailom… Ali moja rečenica: “Zašto je dim iznad Aušvica vječni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim” je najbolja rečenica koju sam u životu napisala.
Koliko je teška javna riječ i treba li je možda nekada i prešutiti?
Nikad ne razmišljam o tome koliko je moja “javna riječ” teška, jer je analiza težine uvijek u rukama vlasnika medija. Novinar je onoliko hrabar ili “težak”, koliko je to vlasnik medija za koji piše, govori ili se slika. Nisam ja hrabra, hrabri su oni koji moje tekstove objavljuju. Žarko me zanima u kojoj ćete me mjeri vi cenzurirati?
Osim što pišete kolumne i aktivni ste na vlastitom blogu, radite li trenutno na nekom novom književnom projektu?
Pišem knjigu koja se zove “Karoca”. Moj je muž advokat, uvijek racionalan, već sad mi govori kako je naslov, loš jer knjigu treba prodati u “regionu” a, Bosanci, primjerice, pojma nemaju što je to “karoca”. Prevest ću vam, to su dječja kolica. Pišem knjigu svog života. Bračni par u ranim pedesetim ima tipičnih problema, žena misli da je muž vara, on je možda vara a možda i ne, ne želim vam sve ispričati, čitavu dramu gleda i komentira djevojčica stara godinu dana, koja svoga djeda i baku gleda iz “karoce”. Moja unučica, moja kći ne voli da se njeno dijete mota po medijima, pa joj ne smijem više spomenuti ime, trenutno je nešto što me totalno ushićuje. Ona je predivno malo biće kome će nona posvetiti ovu knjigu. Ne znate tko je “nona”? Da li je moguće da se mi regionaši tako slabo razumijemo? “Nona” to je baka, nona, to sam ja, trenutno najsretnija žena na svijetu.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)
vivijen- Moderator Foruma
-
Grad : Zvezdan
Browser :
Broj Postova : 13509
Broj Poena : 61974
Reputacija : 971
Datum upisa : 29.01.2010
Datum rođenja : 03.08.1953
Godine Starosti : 71
Pol : Zodijak :
Zanimanje : slikanje, pisanje,primenjena umetnost
Raspoloženje : smireno
Uzrečica : ah
Knjiga/Pisac : orkanski visovi
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu