Halil Džubran - Mi i vi

Halil Džubran


Mi i vi


Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti.

Mi smo čeda tuge, a tuga je Božja sjena koje nema u zlim srcima. Mi imamo sjetne duše, a sjeta je veličina kojoj ne stremi sitna duša. Mi plačemo i ridamo, o vi što se smijete, a tko se jednom u suzama okupa ostaje čist do kraja vremena.

Vi nas ne poznajete, ali mi vas znamo. Vi brzo plovite rijekom života ne osvrćući se prema nama, a mi sjedimo na obali, vidimo vas i čujemo. Vi ne marite za naše vapaje, jer vam dnevna buka uši ispunjava, a mi čujemo vaše pjesme, jer nam šapat noći uši otvara.

Mi vas vidimo jer stojite na mračnome svjetlu, a vi nas ne vidite, jer sjedimo u svijetloj tami.

Mi smo čeda tuge - mi, proroci, pjesnici i muzičari.

Mi pletemo od niti svojih srca odjeću bogovima, sjemenjem iz svojih grudi punimo pregršti andjelima.

Vi ste čeda nebrižnih radosti i nemarnih java; svoja srca prepuštate u ruke pustoši jer vas njeni prsti blago dotiču; odmarate se u neznanju, jer u zdanju neznanja ne postoje ogledala da biste vidjeli svoja lice.

Mi uzdišemo - uzdasi nam se nadmeću sa šapatom cvijeća, sa šumorom grana i žuborom potoka. Vi se grohotom smijete - smijeh vam se miješa s lomljavom lubanja, zveketom okova i zavijanjem bezdana.

Mi plačemo - suze nam se toče u samo srce života, kao rosa što pada s vjena noći usred jutra. Vi se osmjehujete - s osmjehnutih usana podsmijeh vam se otima kao što se zmijski otrov u ranu ubrizgava.

Mi plačemo, jer nam je znana nesreća udova i siročeta, a vi se smijete, jer ne znate vrijednost zlata. Mi plačemo jer čujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjetenoga, a vi se smijete jer ne čujete ništa osim zveckanja pehara. Mi plačemo, jer su nam duše od Boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer su vam tijela za zemlju mirno vezana.

Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti - stavimo, onda, djela svoje tuge i vaše radosti pred sud samoga sunca.

Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide što sada na pijesku kazuju generacijama o našoj vječnosti i vašoj prolaznosti. Mi smo srušili Bastilju rukama slobodara, a Bastilja je riječ koju narodi izgovaraju nas blagosiljajući, a vas proklinjući. Vi ste sagradili vrtove Babilona na kostima nemoćnika, sazdali ste dvorove Ninive na grobovima nesretnika, ali su Babilon i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku. Mi smo Astartinu statuu isklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako da, iako nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju duše ljubavnika što plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da su linije nalik na misli božanske, a boje na emocije andjeoske.

Vi ste se odali užicima, a kandže užitaka su rastrgale tisuće žrtava na trgovima Antakije i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkale Ilijadu, Knjigu o Jobu i pjesmu Veliku Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao oluja odnijele tisuće ženskih duša u ponore srama i razvrata. Mi volimo samoću, a u okrilju samoće nastale su najbolje pjesme, drama o Hamletu i Danteovo djelo. Vi drugujete s pohlepama, a one su prosule tisuće rijeka krvi; dotle mi slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti.

Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti; izmenu naše tuge i vaše radosti su nesavladive prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vaši rasni konji, niti vaše prelijepe kočije.

Mi žalimo zbog vaše ništavnosti, a vi mrzite našu veličinu; izmenu našeg sažaljenja i vaše mržnje je samo vrijeme što nas razdvaja.

Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrćete kao neprijatelji; izmenu prijateljstva i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi.

Mi vama gradimo palače, a vi nama kopate grobove; izmenu ljepote palače i tame grobova ljudski rod korača željeznim nogama.

Mi vama puteve posipamo ružama, a vi trnjem prekrivate naše postelje; izmenu ružinih listova i trnja istina svoj duboki, vječni san sanja.

Vi se oduvijek svojom grubom nemoći borite protiv naše blage moći. Za trenutak nas savladate i radosni galamite kao žabe, a mi vas trajno svladavamo i šutimo kao titani. Isusa ste razapeli ismijavajući ga i huleći, ali je on zatim sišao sa svoga križa i kao titan ovladao generacijama zahvaljujući Duhu i Istini, te je svojom veličinom i ljepotom zemlju natkrilio.

Otrovali ste Sokrata (...), ubili ste Galileja, uništili Aliju ibn Abu Taliba, zadavili Midhat pašu, a oni i sada žive kao heroji, trijumfirajući pred licem vječnosti. Zato vi živite u sjećanju čovječanstva kao leševi u prašini koje nema tko pokopati u tamu zaborava i ništavila.

Mi smo čeda tuge, a tuga je poput oblaka što na svijet donose dobro i spoznaju; vi ste čeda radosti i koliko god bila velika vaša radost, ona je kao stup dima koji ruše i raznose vjetrovi.

. . .

Esej iz knjige "Mirisni plodovi duše", autor Halil Džubran.