Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...

Join the forum, it's quick and easy

Zvezdan Forum
Dobrodošli na Zvezdan Forum...

Neki Delovi Foruma su skriveni za goste,
Da bi videli ceo sadržaj Foruma morate biti registrovani i ulogovani...

Registracija je besplatna,bezbolna i traje samo dva minuta.

Registrujte se i uživajte...
Zvezdan Forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Vajarstvo kod nas

Ići dole

Vajarstvo kod nas Empty Vajarstvo kod nas

Počalji od Zaga Pet 28 Maj - 9:43:37

Srpsko vajarstvo, za razliku od srpskog slikarstva ima potpuno drugačiji put jer, slobodno se može reći nije ni postojalo do polovine 19. veka. Do tada, ako se izuzme crkvena ornamentika i narodna plastika, skulptura u užem smislu te reči nije ni postojala. Jedan od osnovnih uzroka se može naći i u potpuno drugačijem stavu pravoslavne crkve u odnosu na katoličku, jer pravoslavna crkva nije odobravala skulpture svetaca, scena iz biblije i drugih religioznih tema, pa se, skulptura postepeno pojavljuje tek sa jačanjem svetovnog, građanskog društva i njegovim većim uplivom i u umetnost.
Istorija srpskog vajarstva - skulpture počinje tek krajem 19. veka i početkom 20. veka i to pod uticajem akademizma ili neoklasicizma, romantizma, realizma, verizma i simbolizma - i početaka nečeg što se može naslutiti kao impresionističko, rodenovsko ili secesionističko shvatanje u skulpturi.

Prva i druga decenija 20. veka donose, samo relativne novine, a treća donosi bitne pomake promene - "konstruktivno" i "sintetično" poimanje skulpture i pokušaje avangardizama. Četvrta decenija donosi intimizam, realizam i socijalnu umetnost. Peta decenija je doba socijalističkog "angažovanog realizama", a posle 1950. godine nastaje konceptualni prelom - novo doba srpske skulpture.
Vajarstvo se u Srbiji u 19. veku razvijalo pod velikim uticajem antike, a za rodonačelnika srpske skulpture se smatra Petar Ubavkić, prvi srpski vajar.

Petar Ubavkić (1852 - 1910) se školovao u Minhenu i u Rimu i svojim obimnim delom je utro put srpkoj skulpturi i vajarima koji će doći posle njega. On se u svojim delima tačno uklapa u vremenski i poetički prostor - klasicizam dodirnut romantizmom koji teži naturalizmu i verizmu (Ciganka 1885., Kraljica Natalija, 1887., Vuk Karadžić, 1889.).

Đorđe Jovanović (1861 - 1953) je dao preko 300 dela u srpskom vajarstvu i ako su mu bila poznata Rodenova dela i dela secesije većinu svojih dela je napravio u akademsim zahtevima svojih profesora u neoklasicističkom stilu. Prvi put je izlagao na Pariskom salonu i Svetskoj izložbi u Parizu 1889, gde je dobio bronzanu medalju, a na Svetskoj izložbi 1900. g. u Parizu dobio je zlatnu medalju. Đorđe Jovanović je u svojim delima sav u podneblju 19. veka. On je spojio naturalizam sa literaturom, a akademizam Minhena sa akademizmom Pariza.

Simeon Roksandić (1874 -1943) je sa svojim skulpturama mnogo topliji i bliži, nego što su to dela Petra Ubavkića i Đorđa Jovanovića. Na njegovim skulpturama nije u toj meri prisutna utvrđena - akademska šema, pa je samim tim i njegovo osećanje života i forme mnogo prisnije i življe. Njegov naturalizam, kao i naturalizam Đorđa Jovanovića, za razliku od Petra Ubavkića je finije vrste. U dva-tri portreta i u figurama dece, kao i na dve njegove najpoznatije skulpture - „Ribar“ (Fontana na Kalemegdanu, Beograd) i „Dečak sa razbijenim krčagom“ (Čukur česma, Dobračina ulica, Beograd) postignut je sklad između plastičnih i emotivnih vrednosti.
Akademizam u srpskom vajarstvu na početku 20. veka ima dve osnovne odlike koje se prepliću i međusobno su uslovljene:

* Stabilnost u načinu oblikovanja i nepromenjivost vajarskog izraza i jezika
* Mimezis kao opštu filozofiju umetnosti.

Ove osnovne odlike srpskog vajarstva na početku 20. veka, potvrđuje se i vidi u delima srpskih vajara:

* Paško Vučetić (1871-1925)
* Jan Konjarek (1878-1952)
* Dragomir Arambašić (1881-1945)
* Živojin Lukić (1889-1934)

Sve ovo nas navodi na zaključak da akademizam, dosta intenzivno, u Srbiji traje od 1870. godine do 1920. godine. Posle 1920. godine, pa sve do 1950. godine, akademizam, u različitim vidovima se javlja samo kao subistorijska pojava slabeći, sve više, iz godine u godinu.

Mada vajari pokušavaju da izbegnu „temporalnu“ - hramsko mitološku umetnost i njene motive i linije, ipak ne mogu bez ustaljenih -„večnih i nepromenljivih normi“, i njihov repertoar obuhvata oblike i forme koje idu od neoklasicizma preko barokizovanog romantizma do verizma, pa sve do naturalizma, secesije i simbolizma.

Ovakav pristup vajarskom delu - skulpturi je, pre svega, zasnovan na dvojstvu značenja i na pokušaju da se iz sveta materijalnog zakorači u svet transcendentalnog. Ovakvi pokušaji i pristup se vidi u skulpturama - „Bolesna“ (1906), Tome Rosandića (1878-1959), „Poslednji dah“ (1906) i „Portret S. Pandurovića“ (1907), Jana Konjareka - gde je i dalje prisutna prenaglašena sentimentalnost, pa u tom svom postupku podsećaju na „Blaženu Lodoviku Albertoniju“ Lorenca Berninija.

Simbolizam polako nadire u skulpture srpskih vajara i nastoji da smanji i ukine ostatke dualizama privida i suštine - biće nije sakriveno već otkriveno. Pa ipak, i akademizam ima svoje kretanje i svoje oblike jer je simbol, koji se sve više primećuje u delima srpskih vajara, više tražen u prividu i u slikama stvarnosti - jer one neposredno izazivaju naša pitanja i našu zebnju, a ne u prirodi plastičnog sklopa.
U drugoj deceniji 20. veka, srpsko vajarstvo kreće krupnijim koracima i sve više evoluira, pa se sa transpozicija stiže do lakše forme stilizacije, ali i dalje čuvajući karakter modela. Taj pravac i forma se ogleda u delima vajara Tome Rosandića koji, i svojim shvatanjem skulpture, kao i svojim delom, već dobija odlike starog majstora, i, mada je u mnogo čemu sličan Meštroviću, ipak se i dosta razlikuje od njega. Tu su i Sreten Stojanović (1898-1960) i Stevan Bodnarov (1905-1993), koji se iskazuju kao snažni portretisti i precizni, čak minicuozni analitičari, ali su istovremeno i rustično elementarni.

Sa druge strane, tu su majstori ženske figure, puni melanholične mediteranske smirenosti i čulnosti, Živojin Lukić (1889-1934), Petar Palavičini (1887-1958), Risto Stijović (1894-1974), Dušan Jovanović Đukin (1891-1945).
Vajarska ostvarenja ova četiri umetnika su pravi pokazatelj i svedočanstvo o presudnom rezu koji se u srpskom vajarstvu desio u trećoj deceniji 20 veka. Skulptura postaje dovoljna sama sebi, ona je zatvoreni monolit na koji naleže prostor. Gubi se i nama uzajamnog prožimanja prostora i skulpture i odnos „prostor“ - „oblik“ je jednoobrazan, bez ritma i odnosa puno i prazno. Skulptura postaje statična i frontalna i svojom punoćom i gustinom osvaja nas energijom koja izvire iz nje same, iz njenog središta, a ne iz odnosa „prostor“ - „skulptura“.
U četvrtoj deceniji 20. veka dolazi do naglog preokreta jer su se umetnici koji su zastupali „sintetičnu“ i „konstruktivnu“ poetiku (Petar Palavičini - „Don Kihot“, Portret „Rastka Petrovića“), svojim radom približili građanskoj srpskoj sredini i u potpunosti promenili svoj „intimistički i opšti stav“. Dolazi do vraćanja realizmu, gubi se geometrizam i skulptura poprima oblike i svojstva „srpske sredine“.

U ovom periodu, srpsko vajarstvo ima raspon od minijature do monumentalnosti, od figurine do spomenika, pa se, zbog te svoje naglašene praktične svrhe (fontana, spomenik, bista), srpsko vajarstvo sporije razvijalo i napredovalo u odnosu na srpsko slikarstvo.
Srpsko vajarstvo, za razliku od slikarstva koje prati svetska kretanja, i u ovom periodu nastavlja sa svojom predratnom tradicijom i vajarskom poetikom, a naročito posle 1950. godine. Takav pristup se može videti u delima Petra Palavičinija koji i dalje stvara nežne ženske aktove u kamenu i bronzi, Risto Stijović je malo rustičniji, vaja u drvetu, aktove i životinje, a Sreten Stojanović nastavlja sa psihološkim portretom, a započinje i sa monumentalnom plastikom.

Sa druge strane, radeći skulpture koje su u sebi imale lično osećanje i stil, tradicionalni figurativni koncept, kao i radikalnu dramatičnu ekspresiju, mlađi vajari obogatili su srpsko vajarstvo. To su, pre svih Nikola Janković (1926), pa zatim Mira Jurišić (1928-1998.), Matija Vuković (1925 - 1985.), Jovan Soldatović (1920 - 2005.), Nandor Glid (1924-1997.), Vida Jocić (1921 - 2002.), Boris Nastasijević (1926), Miša Popović (1925 - 2005.), Aleksandar Zarin (1923-1998.), Momčilo Krković (1929.) i Nebojša Mitrić (1931 - 1989.).
U srpskom vajarstvu dolazi do novih tendencija i ozbiljnijih promena i pomaka koji se kreću od asocijativnog antropomorfizma pa sve do njegovog napuštanja i prelaska u nove, organske ili geometrijske smerove.

Olga Jevrić (1922) se posvetila svom novom konceptu - amorfne oblike kao date u prirodi povezuje u dinamičan odnos arabeskom prvih gvozdenih šipki, koje isijavaju konstruktivnu i ekspresivnu vrednost, što je, posle njenih uprošćenih portreta u smislu egipatski čvrstog, zbijenog volumena, jedan veliki razvojni pomak.

Olga Jančić (1929), čije delo ima, pak, ma koliko transponovano i svedeno, prizvuk klasičnog: isključivo upotrebljava kamen i bronzu, i sećanje - do juče zaokupljena ljudskim telom, težište pomera ka organskim oblicima iz prirode [1].

Bliska po shvatanju skulpture i njenih izražajnih sredstava Olgi Jančić je i Ana Bešlić (1912-2008.), ali i veoma različita u shvatanju novih materijala i upotrebe polihromije. Tu su još i vajari Oto Logo (1931), sa njegovim skulptura - simbolima, Jovan Kratohvil (1924-1998.), Lidija Mišić (1932), Kosta Bogdanović (1930), Tomislav Kauzlarić (1934-1992.), Velizar Mihić (1933), Miloš Sarić (1927) i nekoliko vajara najmlađe "postmoderne" generacije među kojima se ističe Srđan Bajić.

„...Dugi niz umetnika preobrazio je i stvorio moderno srpsko vajarstvo u rasponu od novog antropomorfizma do njegovog napuštanja u pravcu organske asocijativne ili apstraktne forme ili u pravcu geometričnog purizma, odnosno današnjeg postmodernizma, koji, ponekad, svojom memorijom nastavlja "večito kruženje istog", ponekad ga, međutim, napušta tražeći novu definiciju dela, vajarstva i same umetnosti, najčešće brisanje granica između medija. Uopšte, u razdoblju posle 1950. izrazio je današnje njegove bitne težnje koje su angažovale sve materijale, kako klasične tako i one koje je stvorila tehnološka civilizacija, i sve moći čoveka - afektivne, ideološke i graditeljske. Pri tome primetan je i proces mutacije samog medija - pojava boje znak je njegove povremene težnje ka slikarstvu, odnosno, tačnije - slikarstva ka reljefu i masi. Iluzionistička predstava jedne mrtve prirode, ili prizora, preobražava se ponekad u stvarni i u stvarnom prostoru postojeći predmet, ili "događaj". Tako se vajarstvo na mahove pojavljuje i kao posledica slikarstva koje je, stremeći ka vizuelno-taktilnoj upečatljivosti i stvarnom prostoru, promenilo svoj ontološki status...“



[You must be registered and logged in to see this link.]
Zaga
Zaga
Šefica Grupe TNT
Šefica Grupe TNT

http://marezato.hpage.com
Srbija

Grad : Niš
Browser : Firefox
Broj Postova : 1829
Broj Poena : 27287
Reputacija : 1344
Datum upisa : 24.12.2009
Datum rođenja : 21.05.1973
Godine Starosti : 50
Pol : Ženski Zodijak : Bik Bizon

Zanimanje : svašta nešto
Moj YOUTube Video :


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu