PREGRST RUZA POKLANJAM TI...

Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?

Da. Mora biti da je tako

Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.

Nebo je plakalo kada je odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada je odlazila. Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog mozga

I onda kada gazimo po cvijecu nismo sretni jer nam prijeti oluja.........Tagore

ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.

Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna, u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena

"Ti si vječni tragač za spoznajom, ti si suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene

Pogledah u nebo i nasmiješih se tom čudesnom beskraju. Na granici između jučer i sutra u trenutku spokoja vidjeh kako se sjedinjuju nebo i voda i spoznah da to što vidim, uistinu vidim srcem i da budna sanjam.

Bila je mjesecina, snijeg i mi

isli smo tihi i nesretni.

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!;znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

Ne bira se ljubav
kao ni smrt

Sve što živi ožiljak ima,
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ' svima
bio bih hulja i lopov znam.

Dusa je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci:
Placimo, placimo u tisini,
Umrimo, umrimo u samoc

Vladislav Petković Dis

Pijanstvo

Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

Ko će znati vremenu kraj,
vetru put, tišini ime,
i što je to
što meni podgriza misli i razara san?

Što god sam bliži zadnjem danu,
kada ljudska se bijeda kratkotrajnom čini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem

Cvijeće koje sam ostavio na tlu,
koje nisam za tebe ubrao,
danas ga vraćam,
da bi vječno raslo,
ne u pjesmi ili mramoru,
nego gdje je uvelo i sagnjilo.