KULT DRVETA I BILJAKA KOD STARIH SRBA

KULT DRVETA I BILJAKA KOD STARIH SRBA



Kult drveta i biljaka jedini je od starih kultova s kojim se Crkva, naročito naša pravoslavna, brzo i bezuslovno izmirila, tako da on danas u njoj ima naročito svoje mesto i svoju simboliku. Kao što se u starim religijama nijedna kultna radnja, ni molitva, ni žrtva, nisu mogle ni zamisliti bez manipulacija sa grančicama kakvog svetog drveta, tako se u nas ne može izvršiti vodoosvećenje bez bosiljka; i kada naše stare žene, idući u crkvu, nose u ruci bosiljak ili, u Primorju, grančicu masline, one čine isto što i savremenici Sofoklovi, koji su, idući u hram, obavezno nosili svete grančice u ruci. Koliko je naša crkva pokazala malo interesa da ratuje protiv starinskog kulta drveta
najbolje se vidi iz činjenice da u kultu svetoga drveta, zapisa, u adoriranju njegovom i prinošenju žrtava njemu, uzimaju učešća i sveštenici. Sve to učinilo je da je kult drveta i biljaka u našem narodu i danas još neobično svež i jak. Drveta sa demonskom ili čak božanskom snagom ima mnogo .Obično se obožava ili cela specija, na primer: lipa, hrast, leska, ili pojedini istaknuti primerci: bor kralja Milutina u Nerodimlju, kruška kod Đevđelije, brest u Petrogradu, orah kod Molovina u Sremu, lipa kod izvora Cornika u Slavoniji. ("Najstarija jugoslavenska lipa "- Šulek) i toliki drugi. Svetih šuma i gajeva, kojih je u doba cvatnje paganizma bilo vrlo mnogo, danas ima samo po retkom izuzetku; ali da su ranije postojali u većem broju, smemo zaključiti iz imena manastira kao što su Grabovac, Krušedol, Orahovica: manastiri su po svoj prilici, zamenili starinska predhrišćanska svetilišta, čiji su centri bili u odgovarajućim svetim gajevima.

Lipa je sveto drvo svih Slovena. Lipovi gajevi i pojedini primerci bili su nekada centar kulta: kod starih crkava i džamija nalaze se i danas lipe, ili ih je, prema lokalnoj tradiciji, bilo ranije; crkve su možda u pojedinim slučajevima zamenile svete lipe. Od lipovog drveta pravili su se starinski idoli; "krst lipovi" u poznatoj turskoj psovci upućivanoj Srbima, ustvari, je aluzija na starinski idol od Lipovina; oko lipe vršena su nekada venčanja. Inače je kult lipe od davnih vremena u dekadenciji; verovatno je da je ta dekadencija otpočela još pred kraj paganizma. Danas lipe nema u našim krajevima mnogo; međutim, veliki broj topografskih imena je po njoj, mnogo veći no po ostalim stablima, dokazuje da je lipe pre bilo mnogo više, svakako u vezi s tim što je i poštovanje prema njoj bilo jače.
Hrast je u starim indoevropskim religijama poznato drvo boga gromovnika. Kod nas se hrast po pravilu uzima za badnjake i za zapise. Gde se pored crkve nalazi hrast ili hrastov gaj, to su verovatno sveta drveta preostala još iz vremena paganizma. I običaj da se pod hrastom održavaju zborovi i vrše suđenja starinski je i u vezi sa religijskim uvaženjem toga drveta. Od ostalih svetih drveta možemo samo spomenuti još tisovinu koja je "Vilinsko drvo" i raste samo na čistom mestu.
Nijedno drvo, osim možda glogovine, nije tako snažan utuk protiv zlih demona.
Nekakva Ciganka, za opkladu, od pedeset plugova koji su na njivi orali, zaustavila je svojim basma četrdeset devet, a pedeseti nije mogla, jer je u rogovima volova bilo pomalo tisovine: "Takav plug "- rekla je Ciganka - "Ne bi mogli zaustaviti ni svi sihirbaizi što ih ima na svetu." Popis božanskih i demonskih drveta ako bismo hteli da spomenemo sva drveta koja dolaze u obzir, ispao bi vrlo veliki. U tome katalogu jedno od uglednih mesta pripadalo bi i javoru, koji ima veze sa mrtvačkim kultom, i kultom predaka, i nije slučajno što su se mrtvaci nekada često sahranjivali u izdubljenim javorovim deblima što se mrtvački kovčeg često pravi od javorovih dasaka ("Sine mili, je l' ti zemlja teška, Il' su teške daske javorove"); i što su gusle, koje su instrumenat epske poezije, a epska poezija je u vezi sa kultom predaka i jedan deo toga kulta, od javorovine.


Naime, u Nerodimlju postoji jedan prastari, sveti bor, za koji tradicija kaže da ga je posadio kralj Milutin. Prvoga dana Uskrsa kod toga bora drži se sabor, koji kulminira u ritualnoj gozbi, pri kojoj mesto u začelju zauzima bor. Lep i vrlo redak primer za lektisternijum u našoj religiji. Kult biljaka, u našoj starini, pripadao je inače velikim delom ženama. Dok su iz drugih nekih kultova žene isključene ili im je uloga ograničena (na primer: ženi nije dozvoljeno da kolje sitnu stoku i perad, jer bi se, kaže se, ono što žena zakolje omrcinilo - a mi znamo da je svako klanje prvobitno bilo ceremonijalno i pod kontrolom religije; pa onda, žena po pravilu ne može "Ustajati u slavu"; čak i za ulazak u hram postoje izvesna ograničenja, dotle u kultu i religiji drveta i biljaka žena po pravilu vodi prvu reč. Jedna od najvažnijih stvari u ovoj oblasti jeste branje lekovitih i magičnih biljaka.
Kod nas, kao što je poznato, ova važna religijska radnja potpuno pripada ženama - dovoljno je podsetiti na "Idenje u zdravac" o Biljanom petku, i na branje biljaka za vreme Međudnevica. Zanimljivo je da i inače celi biljni svet, u svima religijama i mitologijama, dolazi u interesnu sferu i pod kontrolu ženskih božanstava i demona. Spomenuo sam petak i Međudnevice kao dane kada bilje ima naročitu spasonosnu moć. Zar petak, vendredi, Freitag, kao što se već i iz samog imena njegovog vidi, nije dan starinske Venere, odnosno, germanske Fraje, i, kada je kod nas izvršeno personifikovanje dana, naše svete Petke? A Međudnevice su dani između svih velikih Bogorodičinih praznika. Važna je još činjenica da su u ovu međudnevičku sezonu još i za vreme paganizma padali najveći praznici ženskih božanstava. Božanstva od kojih zavisi cela vegetacija, i kod semitskih i kod indoevropskih naroda, takođe su ženskoga roda: to je Ištar ili Astarta, ili Dimitra, ili Majka Zemlja, ili drugo koje žensko božanstvo. U našoj religiji i mitologiji najčuvenije biljarice jesu ženski demoni, vile. One se i rađaju iz biljaka ili iz drveća, i žive u njima ili oko njih; čak i njihova egzistencija zavisi, u najvećoj meri, od magičnih biljaka u narodnim pripovetkama, naivno i ne bez izvesnog
humora, priča se kako se vile žure da, u noćima kada biljke imaju naročitu magičnu moć, preduhitre smrtne žene i tako reći ispred nosa im poberu mitsku biljku vratolom ili seme od beloga luka, koje daje besmrtnost; ili seme od paprati, s pomoću koga se može naći i podići zakopano blago. Čak i životinjski svet nagone vile da za njihov račun skuplja magično bilje. U jednoj fantastičnoj priči iz Prilepa objašnjava se zbog čega su ždralovima vratovi očupani. Oni, naime, idu svake godine u neku pustu planinu u koju ljudi nemaju pristupa, i tu, za vile, beru smilje, pa ga onda vršu i vratovi su im očupani zato što su bili vezani za stožer.U davnoj prošlosti uloga žene u kultu drveta i biljaka morala je biti još mnogo veća. Od njene magične intervencije često zavisi cela vegetacija. U primitivnom društvu žene su, da bi se vegetacija obezbedila, čak prinošene i na žrtvu. Nije nemoguće da je takav običaj postojao i u maglovitoj slovenskoj prošlosti. Ima kod nas jedan običaj o Đurđevdanu da se ide na reku i tu, ''šale radi'', poneka devojka gurne u vodu i, razume se, odmah zatim izvuče na obalu. To što se danas smatra za šalu bila je nekada, po svoj prilici, ozbiljna kultna radnja. Ja držim da ovde imamo ništa manje nego zamenu, supstituciju ljudske žrtve. U vrlo dalekoj prošlosti — tako bismo smeli da rekonstruišemo celu stvar - božanstvu koje se zamišljalo da je u reci žrtvovana bi bila po jedna devojka, odnosno, bila bi mu poslata kao nevesta onako isto kao što je reci Nilu svake godine žrtvovana po jedna devojka, i kao što reka u lepoj našoj priči o Usudu traži ljudsku žrtvu. To je, u paganizmu, poznati slučaj takozvane „svete svadbe": na mističan nain, i po sili analogne magije, ima da ova žrtva izazove i obezbedi poljsku plodnost. Zanimljivo svedočanstvo o božanskoj snazi pojedinih drvetа imamo mi možda i u izvesnim zakletvama, u kojima se takva drveta spominju. Naš narod kune se u bor i glog: bora mi, i: gloga mi.
Vuk misli da su ove reči uzete zato da se ne bi veliko Božje ime profanisalo i uzimalo u usta radi ma kakve bagatele. I doista, postoje primeri za ovakav eufemistički način izražavanja kakav pretpostavlja Vuk,
na primer kod Francuza i Nemaca:
parbleu m. par dieu i potz Wetter m. Gottes W. Ali je ipak verovatnije da mi ovde stvarno imamo zakletvu svetim drvetom.
Mi, doista, znamo da su se stari Sloveni, kao i stari Germani i klasični narodi, rado zaklinjali svetim drvetima i da je ta navika bila jako popularna, dokaz je to što je crkva smatrala za potrebno da ovakve zakletve naročito zabranjuje. Analognih slučajeva za ovakvu zakletvu imamo kod Grka, koji su se zaklinjalia — incredibile dictu — u kupus, jer je on smatran za svet, i kod Germana, koji su se zaklinjali u lesku. Za bor i glog mi
inače dovoljno znamo da su ih naši preci doista smatrali za sveta drveta. O boru rečeno je već ranije nešto.
supranormalnih osobina, imao još i retku čast da se smatra za kozmičko, vasionsko drvo. Kao za igdrasil u germanskoj mitologiji, tako naš narod priča za neki veliki glog da na njegovim granama stoji cela zemlja, za taj glog vezan je crni pas, koji neprekidno grize glog, i ako bi ga pregrizao, svet bi propao; ali s vremena na vreme sveti Petar prekrsti štapom, i glog se vrati na staru meru. S obzirom na eventualnu demonsku ili čak i božansku prirodu drveta i biljaka, nije nikakvo čudo što za sečenje drveta i branje biljaka postoje naročiti magični i kultni propisi.
I za branje magičnih biljaka postoje strogi propisi, kojima se reguliše i vreme branja i mnoge druge stvari, kao što su molitve, žrtve, kultna čistota.
Zanimljiv je Ovidijev opis kako je čuvena čarobnica, Medeja, brala magične biljke, kojima će podmladiti svoga svekra, Ezona: iz njega se vidi koliko ta stvar može da bude ceremonijalna i komplikovana.
Takvi propisi postoje i kod nas.
Ja ću spomenuti samo jedan.Za kopanje velikoga zelja, vrlo cenjene magične biljke, koja će se ušiti deci u amajliju, i upotrebiti za kađenje kuće od veštica, važi ovaj propis: zelje se kopa u Međudnevice; ono se kopa kamenom, i kada se dovoljno opkopa, baci se kamen uvis, i zelje iščupa, dok se kamen još nije vratio na zemlju. „Ako kamen prije pane nego su iščupali" — kaže onaj koji je ovaj običaj opisao — „onda drže da to zelje nema toliku moć kao što bi imalo da se iščupalo prije nego je kamen pao."
Propis da se mora kopati kamenom, a ne možda nožem ili ašovom, svakako je izvanredno star, stariji od upotrebe metala, dakle: svakako još iz neolitskog vremena; onako kao što je stariji od upotrebe metala i propis da se pokrov za mrtvaca mora seći kamenom, a ne makazama. A zbog čega se kamen baca uvis? Posle onoga što je gore rečeno o upotrebi kamena prilikom sečenja drveta, stvar je sasvim jasna. Biljarica želi da u biljci ostane demon koji je i čini lekovitom, i zato je, u momentu čupana, izoluje od kamena, bojeći se da kamen demona iz biljke ne privuče u sebe.

Kako bez posledica poseći drvo?

Kada ko poseče drvo za koje se boji da nije možda senovito, treba da na preostalom panju odseče živoj kokoši glavu, pa mu se neće ništa desiti.Ovde, očevidno, imamo žrtvu zamene, isto onako kao što se, kada u jednoj kući ubrzo dvoje jedno za drugim umru, sa onim drugim sahranjuje petao ili kokoš, kao zamena za trećeg ljudskog mrtvaca. Ali ima i druga mogućnost da čovek poseče drvo pa da mu se ipak ne desi ništa. Moj uvaženi prijatelj prota Steva Dimitrijević pričao mi je da na Kosovu Arnauti ovako rade kada seku drvo za koje se boje da nije senovito: jedan seče, a drugi čeka sa kamenom u ruci, pa čim onaj poseče drvo, ovaj drugi brže-bolje postavi kamen na panj. Zašto? Kamen ima moć da privuče, veže za; sebe svaku dušu: setimo se samo grobnog spomenika, kome je bio prvobitan cilj da pokojnikovu dušu za sebe veže; ili belutaka kojima se oivičuje grob i koji imaju isti cilj; pa onda belutaka koji se bacaju u grob pokojnika za koga postoji bojazan da će se povampiriti. Kamen koji Arnauti meću na panj posečenog drveta ima, očevidno, zadatak da dušu koja se u tom drvetu možda nalazi — veže za sebe, tako da ova ne bude u mogućnosti da ode slobodna i izvrši osvetu.

Kako naći travku što otvara sve brave?

U mitske biljke dolаzi i toliko spominjani raskolnik, koji otvara svaku bravu i pronalazi skriveno blago. Ko hoće da ga nađe, treba sam sebe da stavi u okove i da ide livadom; pa gde okovi sami od sebe spadnu, tu će ga naći ili ćemo ga naći kod ježa, koji se u
pripovetkama smatra za vrlo mudru životinju, i koji ga drži pod jezikom.
Od životinja možemo dobiti i „zemaljski ključ", koji ima istu moć kao i raskolnik;
tu travku poznaje ptica žunja. Kada ona izleti iz gnezda, treba zatvoriti izlaz i podmetnuti crvenu maramu, pa kad žunja vidi da ne može ući, doneće tu magičnu travku i otvoriti ulaz; ali čim to učini, gledaće ona da travku uništi, pa će je baciti na crvenu maramu, misleći da je vatra, i onda je čovek može uzeti.

Kako naći travku večnoga života?

Postoji, najzad, i travka za kojom su čeznuli i tražili je mnogi junaci iz epskih pesama i iz narodnih pripovedaka; to je travka živoga. Tu travku poznaje zmija, koja je „lukava mimo sve zveri poljske. Ako jednu zmiju ubiju, lako se može desiti da njena drugarica donese travku života i oživi je. Ima još jedna biljka — ili, bolje reći, jedan biljni supstrat — koja nam može osigurati večiti život — to je jedna na prvi pogled tako obična stvar kakvo je seme od beloga luka. Ali to seme niko nikada nije video niti za njega čuo. Za njega znaju samo vile. Kao što su grčki bogovi jeli ambroziju, tako naše vile jedu seme od belogа lukа, i žive dokle im se život ne dosadi, a kad im dosadi, one to seme odbace, i tako bez bola umru. Iz ovog poslednjeg podatka vidi se da se je i naš narod, ko zna u kako dalekoj prošlosti, kao i drugi narodi interesovao za problem besmrtnosti. Besmrtnost je moguća, ali samo uslovno, i samo u teoriji; u praksi, nju je čovek, bilo zbog svoje lakomislenosti ili nepoverljivosti, izgubio ili proigrao. Aleksandar Veliki našao je vodu života, ali ju je izgubio krivicom svoga kuvara; prvi čovek, vavilonski Adapa, nije smeo da okusi jelo besmrtnosti, koje mu je za svojom trpezom ponudio vrhovni bog Anu, jer je mislio da mu Anu sprema zamku; Adam je prodao svoju besmrtnost za plod koji će ga dovesti do saznanja dobra i zla; Gilgameš je dobio, najzad, travku života, ali je pustio da mu je ukrade zmija. U krajnjem redu, što ljudi nisu besmrtni, kriva je ona poznata zavist bogova, koja je bila tako važnakomponenta u staroj, naročito u grčkoj religioznosti. Kada su bogovi stvarali ljude — kaže se u jednom starovavilonskom tekstu — oni su za ljude odredili smrt, a život su za sebe zadržali. I nаši preci verovali su da je besmrtnost moguća, ali da nam je, grabeći za sebe jelo života, osporavaju vile; međutim, mada su zbog ovoga mogli negodovati, nisu oni nikada gubili uverenje da se eliksir života ipak nalazi u tajanstvenoj snazi svetih drveta i magičnih biljaka. Na tome uverenju počiva cela religija drveća i biljaka, koju su naši preci sa puno pijeteta čuvali i ostavili je svojim potomcima u amanet.

[You must be registered and logged in to see this link.]

KULT DRVETA I BILJAKA KOD STARIH SRBA
Od biljaka koje su imale značaj u staroj srpski religiji ne možemo a da ne spomenemo bosiljak, za koji je Pančić rekao da Srbina prati kroz sav njegov život, u radosti i žalosti, od kolevke pa do groba.
On je božji cvet; najpre u vrtu treba posaditi bosiljak, pa onda ostalo cveće.
Prema srpskim legendama, ponikao je on na grobu cara Uroša; ili čak na grobu
Spasiteljevom; ili je postao od suza svetoga Save. Jedna legenda kaže da Bogorodica najradije miriše taj cvet; i kada je jednom "Ovca Razbludnica" bila kod Boga na večeri, Bog joj je dao jabuku, a Bogorodica kitu bosiljka. Kao što grčki Hermes vadi duše čarobnim štapom, tako sveti Arhanđeo vadi duše pravednika bosiljkom. Ovoliko o religiji pojedinih drveta i biljaka.
Ako se sada posmatraju sve ukupno, moći će se dobiti zanimljiva i, uglavnom, jasna slika o celokupnoj religiji i kultu njihovom u našoj starini. Unapred bismo sasvim ukratko mogli reći da, prema starinskim shvatanjima i našeg naroda i drugih naroda, drveta i biljke mogu biti - mada to nisu uvek - senovite, to jest, one pripadaju ili kakvoj duši (to su, na primer: voćke i loze koje se sade po grobovima; ruža koja je ponikla na grobu nevino poginule Jovanbegovice; kosovski božuri; bosiljak koji je samonikao na Isusovom grobu), ili kakvom dobrom ili zlom demonu (brest, jasen, jela, bor pripadaju vilama; zova i orah nekim zlim demonima), ili divovima, koji su zapravo najstarije forme paganskih bogova (Otuda dive voćke i dive životinje - tj. koje pripadaju divovima) ili najzad božanstvima (Hrast bogu Gromovnik, leska nekom velikom ženskom božanstvu, lipa, takođe, nekom velikom božanstvu).

Kada sam rekao da izvesna drveta —
pojedini primerci ili cela specija - pripadaju izvesnim demonima ili božanstvima, ja sam naročito upotrebio ovaj neodređeni izraz. Kakva je to pripadnost, kakva veza između drveta i demona? Ima naučnika (Kakav je npr. halski profesor Otto Kern) koji misle da drvo ili biljka sami po sebi, kao takvi, nikada nisu obožavani, nego da njihov religijski karakter i ugled dolazi otuda što su oni eventualno mogli biti stan, privremeni ili stalni, kakvog božanstva ili demona; sveta drveta, prema tome, ne bi bila ništa drugo nego najprimitivniji hramovi, s obzirom da hramovi u paganizmu doista nisu bili ništa drugo nego zgrade u kojima božanstvo stanuje (U izvesnoj suprotnosti sa današnjim hramom, koji je u prvom redu zbornica). Još Plinije Stariji, iz I stoleća posle Hrista, rekao je za drva da su "Hramovi bogova", numinum templa. Međutim, u našoj narodnoj religiji postoji i postojalo je i jedno i drugo shvatanje da drvo može biti, pre svega, sklonište, sedište ljudske duše, dokaz su nam voćke i drva koja se sade po grobovima, i u koja narod zamišlja da se sklanja duša pokojnikova. Iz narodne književnosti i iz narodnih verovanja znamo da je na Momirovom grobu iznikao bor, a na Grozdaninom loza; ili na grobu nekog drugog momka loza, a devojčinom ruža; da su iz krvi kosovskih junaka ponikli božuri, a na grobu svetoga Jovana Vladimira bršljan.
Drvo može biti i vilin stan. U jednoj našoj narodnoj pesmi, Bog je dao momčetu zlatne roge, i ovo "Probode boru koru, al 'u boru mlada moma, pak, zasija kao sunce". Na nekim stablima - npr. na brestu i jasenu - vile se osobito rado skupljaju. Zanimljivo je, još, da se i danas iz naših običaja i tradicije može videti da je drvo ponekad moglo imati potpuno isti značaj koji i hram. U istočnoj Srbiji starinsko pričešćivanje koprivom, o Uskrsu, vrši se pod zelenom šljivom ili drugim zelenim drvetom, onako kako se u starim kultovima vršilo u hramu ili njegovoj neposrednoj okolini. Sveta drveta, zapisi, pod kojima se čine molitve i prinose žrtve i u koje se urezuje krst koji se svake godine obnavlja ili na koji se prikucava ikona, u stvari nije ništa drugo nego jedan takav primitivan hram.
U jednoj našoj legendi priča se kako nekakav car nije nikada išao u crkvu da se Bogu moli (jer mu se tu''nije dalo''),
nego je to činio pod kruškom. Kruščica je moja crkvica) i njegove molitve tu imale su toliko uspeha da se on posvetio. Nije nemoguće da i u poznatoj lepoj srpskih legendi: ''Ko manje ište, više mu se daje'' imamo tamnu uspomenu na kult koji se vršio pod kruškom kao svetim drvetom: "čuvanje" kruške u tom slučaju imalo bi se shvatiti kao ostatak kulta koji je činjen kruški, i tek tada bilo bi jasno nešto što se iz današnje priče ne vidi - naime, zbog čega su bila nagrađena braća koja su krušku čuvala. Jedan, na žalost zaboravljen, ali vrlo darovit, naš istraživač, Pavao Sofrić, s pravom je rekao da nije slučajno što se u našim narodnim pesmama hajduk moli Bogu pod zelenom jelom: jela, za koju, inače, dovoljno znamo da je smatrana za senovito, sveto drvo, imala je ovde da zameni hram. Iz navedenih primera vidi se da je drvo doista moglo biti sedište ili hram, kakvog demona ili božanstva. Iz drugih primera, međutim, vidi se da je drvo i samo po sebi, kao takvo, moglo važiti za demona ili božanstvo. Za to najubedljivije govori badnjak, kome se o Badnjem večeru prinose žrtve, upućuju pozdravi i molitve i koji se uopšte celoga večera, u svima ceremonijama tretira, ne kao drvo, nego kao ličnost, kao božanstvo koje se propisno spaljuje - da bi se (Prema shemi koja nam je poznata iz religije Atisa, Ozirisa, Adonisa, Sandan i drugih) ponovo rodilo.
Drugi zanimljiv primer imamo u neobičnom kultu koji se o Badnjem večeru čini tisovini: kada se ona unese u kuću, moraju je "predvoriti" dve mlade devojke ili momak i devojka, isto onako ''kao mrca''. Božanska snaga drveta ili biljke pretpostavlja se i u običaju da se listom ili pupoljkom pojedinih drveta i biljaka, naprimer: leske, koprive, tisovine, u našoj staroj religiji i pričešćivalo. Najzad, da se i drveta i biljke mogu personifikovati, vidi se i iz nekih starinskih shvatanja, od kojih imamo manje ili više jasnih tragova u tradiciji i običajima.
Primitivni ljudi ponekad smatraju da su sa ovom ili onom biljnom specijom u neku ruku ravnopravni, da su istoga porekla i srodnici; takve slučajeve imamo u takozvanim totemističkim zajednicama; ali i kod klasičnih i kod orijentalnih naroda postoje motivi u kojima se priča da su prvi ljudi rođeni iz drveta.
U našim narodnim pripovetkama poznat je motiv da se devojka rađa iz bosiljka ili iz jabuke, ili iz bora. U Hercegovini pričaju da vile postaju iz biljke mrazovca (Colchicum autumnale), zato momci nikada neće ovu biljku da zgaze; dok naprotiv stare žene čine to krišom, rano u zoru.
Arapi pričaju za palmu da ju je Bog stvorio zajedno sa čovekom i zato je nazivaju bratom (mi bismo rekli "sestrom", ali je palma, Nahl, u arapskom muškoga roda). Kod nas se biljke često apostrofiraju sa "sestrice" (''vidovčice, po Bogu sestrice''leščice, po Bogu,''sestrice''), i to, što je važno ne u lirskim pesmama, nego u basnama i molitvama, u kojima su najbolje sačuvani starinski kultni nazivi i starinska verovanja. Bajalica naziva uopšte svaku magičnu travu koju će da iskopa ''o travice, po Bogu sestrice''.

Ako bismo hteli da govorimo o svakom drvetu ponaosob, prvo što bi treba da učinimo to je da ih podelimo na dve kategorije: na dobra i zla dreveta, ili - kako su ih delili još stari narodi, Grci i Rimljani, takođe i Germanci - na drva srećna i nesrećna. Jedno od najvažnijih drveta iz prve kategorije bila bi, svakako, leska. Kod našeg naroda postoji čitava religija ovog drveta. Leskina šibljika ima izvanrednu magičnu snagu; takva magična šibljika može ispuniti svaku našu želju; i njome se može ubiti đavo, čovek pretvoriti u životinju, i ponekad čak i mrtvac oživeti.
U lesku ne udara grom, i zbog toga se čobani, kad zagrmi, kite njenim lišćem, ili ga meću pod pojas, ili beže pod nju. Leska je i drvo znanja. Ko bi metnuo u usta meso od zmije koja pod lesko živi, razumeo bi govor životinja, a ko bi pojeo srce te zmije,
tome bi svaka travka rekla od čega je lek.
Među sveta drva mogu se još ubrajati: lipa, hrast, tisovina i mnoga druga.
Lesku i Nemci zovu''Frau Hasel''. -
Očevidno je, dakle, da drvo ili biljka, sami po sebi, mogu biti božanski numen.
Kad je reč o starinskom kultu, može biti od interesa - mada neće predstavljati nikakvu senzaciju - da utvrdimo kako su se naši preci obraćali, kako su adorirali sveta drveta. Ako se uprede današnji naši fragmenti sa stanjem stvari u religijama starih naroda, moći će se konstruirati ovi glavni momenti u našim starinskim molitvama: metanisanje pred svetim drvetom, hvatanje rukom, cjelivanje. Pored toga, obavezno je bilo i sedenje pod svetim drvetom ili u svetom gaju. Pred drvetom kome se starinski Srbin obraćao molitvom, trebalo bi, dakle, najpre metanisati, pa ga onda uhvatiti rukama, i reći svoju želju. Tako i danas rade u Bosni stari Srbi kada se, uoči Uskrsa, ispovedaju leski i pričešćuju njenim pupoljkom; tako je uradila i Latona sa palmom i maslinom, pre no što će roditi Apolona i Dijanu. Starinski, još grčki i rimski, propis da se putnik kada prolazi pored svetoga gaja, treba tu da zadrži i neko vreme posedi paulisper assidere, može poslužiti kao lep komentar za jedan naš poznati običaj u mrtvačkom kultu, i za jedno mesto u pesmi: "Ženidba Milića barjaktara". Kada je Milićeva zaručnica umrla, svatovi su je propisno sahranili, pa onda oko groba, koji je bio odmah zasađen ružama, klupe pogradiše:
Ko j' umoran, neka se odmara. U pesmi je zaboravljen pravi smisao sedenja, ali nakon ovoga što smo rekli jasno je da je to doista kultna radnja, u najmanju ruku odavanje počasti pokojniku.

Mi, uostalom, i sa druge strane znamo da sedenje može imati izvesno pozitivno, magično delovanje: setimo se samo propisa da gost, kada uđe u kuću, ma za najkraće vreme, mora sesti; i da takođe mora sesti i polaženik kada nam o Božiću dođe. - Što se tiče celivanja svetih drveta, meni je, iz ove oblasti, poznat samo slučaj celivanja badnjaka, kod nas u Šumadiji i inače...

O žrtvama koje se svetim stablima i biljkama prinose imamo interesantnih dokumenata. U mnogo slučajeva drvetu ili biljci, odnosno, božanskom numenu koji se u njima zamišlja, prinosi se žrtva u vinu, hlebu i medu. Klenu i glogu, na primer, prinosi se na žrtvu pogačica, vino i voda, da bi se saznalo da li se bolesnik namerio. Isto tako, uoči Đurđevdana i Spasovdana prinosi se slična žrtva vili, koja boravi u biljci Jasenku, da bi bolesniku, koji će te noći spavati pod Jasenkom, došla na san i kazala mu lek.Sasvim starinsku žrtvu imamo i u običaju u okolini Đevđelije da se o Uskrsu daje kruški nafora, koja joj se umetne pod koru. U našoj staroj religiji postojale su u kultu drveta i takozvane obedne žrtve. Ovo je vrlo starinska, prema jednom engleskom istraživaču Robertsonu Smithu, čak i najstarija forma žrtve uopšte. Ljudi jedu isto jelo, za istom trpezom, s božanstvom i preko jela učvršćuju odnose, prave savez s njim, onako kao što se prijateljstvo i savez i danas još sklapaju preko soli i hleba, i kao što se onome koji nam dolazi kao gost, i čije prijateljstvo želimo da anticipiramo, nudi so i hleb. Takve obredne žrtve postoje kod nas u kultu predaka: prilikom daće ostavlja se za trpezom razno mesto za dušu pokojnikovu, za koju se misli da nevidljivo uzima učešća u gozbi. Kod Rimljana postojao je običaj zajedničkog obeda bogova i ljudi, koji se zvao lectisternium; tom prilikom u začelju je rezervirano mesto za boga, njegova statua bila bi donesena i postavljena na stolici ili minderluku, i pred nju bi bila iznesena jela. Za ovakvu primitivnu žrtvu teško je naći paralelnih primera u istoriji religije, i utoliko je zanimljiviji jedan srpske primer iz religije drveta.

[You must be registered and logged in to see this link.]

U Srpskoj Tišini govori jasen



Maglena ravnica niz Savu posebno u jesen izgleda kao da je zamrla. Ni roda da preleti... Sava se ne čuje, samo valja po koji stari panj. Ili iz magle izroni patka, pa na reku. Mirna pusta maglena ravnica!
Ožive samo stare priče iz Srpske Tišine čudnog sela blizu Šamca. Čudno mu je ime, još čudnija su verovanja onih koji ovde žive, mada ih i nema mnogo. Ovde na neki svoj način progovara jasenovo drvo.
Može se čuti kako je slavni Vergilije opisivao dugovečnost drveta jasena. Njegovo korenje, kako ga je priroda stvorila, dopire u dubinu onoliko koliko grane idu u visinu! A možda jasen ide gore dalje do neba pa mu pripisuju i neke natprirodne osobine?

ZA ČOVEKOM ODE I DRVO
Seljani iz Srpske Tišine kod Šamca veruju da kada se neki jasen iz njihovog sela osuši, nedugo zatim neko u selu umre ili nastrada na neki drugi način.
Jasen o kojem nam je pričao meštanin Srpske Tištine Savo Tovirac, samo je jedan od mnogih koji se povijaju posavskom ravnicom i “proriču” sudbine. O drvetu se zna da je posađeno daleke 1860. godine sa još 18 jasenova koji su predstavljali simbole familija koje su živele u tom selu.
- Otprilike te godine, neki Jovan Stević dao je svoju zemlju da se na njoj sagradi crkva, a uz nju da se posade jasenovi. Oni su bili simboli 19 porodica koje su se tu naselile.Od jedne od njih potičemo i mi, pričao je Savo Tovirac.
Stevo kaže da je sve ovo čuo od oca kojem je o tome besedio njegov otac i ostala rodbina. Priča se prenosila sa kolena na koleno i ne bi trebalo da bude zaboravljena.
Ovaj starac govori dalje da su jasenovi, o kojima se ispredaju priče, odolevali mnogim ratovima i prirodnim katastrofama, pa i ljudima koji su ih hteli poseći. Ovuda su prolazile vojske, provodile ratne zime… Jasenovi su opstajali.

JASEN ČUVA VOJNIKE
- Kako su mi pričali, pod jasenom, simbolom Toviraca, trebalo je da bude iskopan bunar i stavljen đeram kako bi se voda mogla koristiti, ali to nikad nije učinjeno, jer su mog dedu, njegovu braću i komšije mobilisali i poslali na Ruski front. I dok su bili tamo, misli su im se uvek vraćale ka tom lepom drvetu, a često su se ratujući, molili da mu se ništa ne dogodi jer, u narodu je postojala priča, da ako on nestane, sa njim nestaje i familija čiji je simbol – priča starina.
Savo dodaje da ne zna tačno da li je to sa odumiranjem familija istina ili su to tek narodna kazivanja. Ali, potvrđeno je da se od 19 jasenova pet osušilo - a pet familija izumrlo.To je, definitivno, istina.
- I ovo naše je počelo da se suši pa su nadležni, bojeći se da se takvo kakvo jeste, ne sruši na sadašnju novu crkvu, nameravali da ga uklone. Moja porodica i ja to nismo mogli da dozvolimo i zato smo ga otkupili, izvadili i postavili ispred naše kuće, govori Tovirac.
Svi meštani ovde u Srpskoj Tišini ponosni su na drvo, ono je njihova zakletva. Simbol vremena koje je prošlo, ali i simbol nastajanja i trajanja i zato će, ovaj jasen, dokle god je to moguće, biti zaštićen i brižljivo čuvan.
Savo namerava da napravi konstrukciju koja će drvo pridržavati, a nad njim providni krov, kako bi se stekao utisak da se on i dalje grana i ide u visine.
Biće to, veruju ovi ljudi, izložbeni prostor sa samo jednim eksponatom koji će, kako se nada, trajati godinama i vekovima o kojem će se njegovi potomci brinuti i posle Save. A priča o jasenovima će ostati...

[You must be registered and logged in to see this link.]

Šume i drveće u starih naroda – mitovi i stvarnost

Stari su narodi, poput Slavena, Kelta, Gala, pa i Rimljana i Grka, jako cijenili šume, stabla i prirodu. Poseban su odnos izgradili prema stablima i bilju, vjerujući da šume imaju čarobne moći, koristeći pojedine vrste drveća u liječenju, štiteći hrastove šume kao stanište boga Peruna, ali i bježeći od "zlih" sila oraha ili duda.

Drveće i šume su tijekom povijesti bile izvori inspiracije za priče, legende, mitove i običaje koji su se prenosili tijekom generacija. Iščitavanjem mnogih, uviđamo kako se tim putem ujedno prenosilo intuitivno znanje o prirodi i stvarnosti prirode oko čovjeka, kako su u njima vidljivi načini koji bi se danas mogli prepoznati kao načini očuvanja prirode ili pojedine biljne vrste.

No, tu se mogu iščitati i tragovi praznovjera i strahova ondašnjih ljudi. Iz priča je također vidljiva i nedjeljiva povezanost stabla i šuma sa samim korjenima života, te kako se stablo povezivalo sa znanjem i spoznajom, koje se proglašavalo zapravo, zabranjenim. Jedna od najpoznatijih priča je priča o Edenskom vrtu u kojoj se govori o drvu života i spoznaje.
Stablo kao kuća duha
Znamo da drveće i šume nisu samo sklop fizičko-kemijskih čestica i atoma, već da imaju svoju vitalno-energijsku strukturu. Geomantija, prihvaćena kao ekološka discpilina, sustavno se bavi time, a ujedno joj je svrha cjelovit pristup prostoru. Ovo je jedna od holističkih disciplina koja ulazi u prostor koji se može nazvati i fizika duha, koja promatra život, pa tako i šume uvažavajući i taj aspekt.

Kako je današnje društvo posljednje stoljeće i pol tražilo oslonac za svoja znanja u znanosti, a znanost tek odnedavno dopušta ozbiljnija promišljanja i istraživanja o duhu i duševnosti i unutar svoje domene, ova znanja su dugo vremena bila prekrivena velom tajne.

Upravo je iz tog razloga u očuvanju znanja o nefizičkim dijelovima stabla i šume veliku ulogu imala religija, te vjerovanja starih i suvremenih naroda. Život u šumi i šumskom okruženju učinio je da biljni svijet, posebno drveće, dobije značajno mjesto u religijama gotovo svih europskih naroda.Drveće je bilo predmet različitih vjerovanja koja su prenošena s predaka i pretkinja na potomke, ponajviše kroz običaje. Na drvo se pritom gleda kao na objekt koji ima dušu ili kao objekt u kome je neka duša nastanjena.
Život u šumi i šumskom okruženju učinio je da biljni svijet, posebno drveće, dobije značajno mjesto u religijama gotovo svih europskih naroda.
Pojmovi poput svetosti, božanstva, koja se pronalaze u pripovjetkama, pjesmama, toponimima i imenima manastira, možda nastalim na mjestima starih gajeva uz koje su se vezivala posebna svojstva, uz pojedina stabla, te mjesta u šumi, ukazuju na povezivanje svijeta duha – duhovnosti, duše sa njima.

Pritom su vidljivi i oblici zaštite šume koje bi se mogli shvatiti i kao prvi ekološki propisi, jer se takozvano sveto drvo nije smjelo sjeći, sa njega se nisu kidale grane, niti su se koristili njegovi plodovi. Ovo vjerovanje se ponegdje zadržalo do danas.

Specifičnosti svake od religija, kao i kulture, koja je prenosila znanje, vidljivi su i u njihovoj interpretaciji duhovne razine prirode, šume i stabala. Za neke od njih drvo je stan božanstva, ono je prvi i najprimitivniji hram, a njegova ljekovita snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi.
U pojedinim religijama zemljoradnika i stočara, duh drveta se zamišlja kao biće koje utječe na plodnost usjeva i stoke. Njihovo viđenje je također bilo utjecano njihovom ovisnošću o prirodnim uvjetima (vremenske nepogode, suše, tuča, zima) koji su danas puno više kontrolirani umjetnim putem, pa je i mišljenje o ovisnosti našeg života o divljoj prirodi promijenjeno.

Ideja da drvo nije tijelo duha drveta već samo njegov stan koji može napustiti kada hoće, predstavlja važan napredak u vjerskoj misli današnjih većinskih zapadnih religija. Pravoslavna crkva se sa kultom drveta brzo izmirila i prihvatila ga, pa u mnogim obredima sudjeluju i sami svećenici.

Zanimljiva je i priča o crkvici na Korčuli koja potvrđuje spoznaje do kojih su došli etnolozi, a koje govore o povezanosti antičke mitologije i kršćanske religije. Naime, mjesta izložena udaru groma, posvećivana su gromovniku Zeusu i njegovom slavenskom pandanu Perunu. Njih nasljeđuje kršćanski sv. Juraj čije se crkve grade na uzvisinama u koje udara grom i gdje rastu hrastovi i česvine kao sveta stabla.
Sudbina u rukama stabla
Danas sve više ljudi osjeća, zna i teži preuzimanju odgovornosti za svoj život u svoje ruke, u kojemu sam čovjek ima moć njegove pozitivne promjene, a što su stari narodi, pa tako i Hrvati, prepuštali izvanjskim silama. To se vidi iz njihove podjele stabla na sretna i nesretna. Ovo je uvjerenje u nešto blažem obliku, sačuvano u narodnoj mitologiji do današnjih dana. Podjela je ukazivala i na neka stvarna potencijalna svojstva i specifičnosti pojedinog stabla, te upozorenja. Prema pučkom je vjerovanju postojala podjela drveća i bilja na one u kojima se rado skupljaju vile, vještice i druga demonska bića, na ona koja se smiju ili ne smiju saditi uz kuće, crkve, groblja, te na ona u koja udara ili ne udara grom.

Staroslavenski narodi, također i grčki, rimljanski i skandinavski narodi, povezivali su stablo hrasta s jednim od njihovih najviših božanstva. Kod starohrvatskog naroda to je bio bog Perun, gromovnik, pa ne čudi da grom prema predaji najčešće udara baš u hrast. Za orah je, vladalo vjerovanje da je preko svojih dugačkih korijena povezan s podzemnim, demonskim svijetom. Do današnjih dana postoji mišljenje da će se čovjek koji zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha, probuditi bolestan, a možda se više, uopće, neće ni probuditi. Ma koliko bili željni odmora i osvježenja u vrućim ljetnim mjesecima, ljudi su izbjegavali odmor u sjeni oraha. Vjerovali su, da gromovi najradije udaraju u drveće s hrapavom korom. Na „popisu“ ostalih stabala u koje udara grom našle su se trešnja, smreka, kruška, ariš, oskoruša, orah, bor, jela, jasika, kesten... Stablima koja donose nesreću, osim oraha, još su smatrani bazga i jasika. Prema narodnoj mitologiji sam Bog je prokleo neke vrste drveća, a naročito jasiku koja je, kao što je poznato iz biblijske priče, Krista odala Židovima. Tradicionalna kršćanska religija i danas prenosi priču o proklinjanju stabla smokve.
Mjesta izložena udaru groma, posvećivana su gromovniku Zeusu i njegovom slavenskom pandanu Perunu, a njih nasljeđuje kršćanski sv. Juraj čije se crkve grade na uzvisinama u koje udara grom i gdje rastu hrastovi i česvine kao sveta stabla.
Upravo kao što se određenih vrsta „nesretnog“ drveća trebalo kloniti jer su štetila zdravlju, tako je pojedino drveće bilo od pomoći u očuvanju zdravlja i zaštiti od bolesti, pa im je to davalo pridjev „sretnim“. Kako bi se narodi štitili od epidemija, koje su u prošlosti zbog nedovoljne higijene i znanja bile česte, poduzimane su različite radnje u kojima je drvo, prvenstveno glog, o kome će još biti riječi, imalo značajnu ulogu. «Sretnim» su stabla, pored hrasta u nekih naroda, još smatrani vrba i bor.

U predajama i napucima krila su se i upozorenja od stvarnih opasnosti, jer uistinu se za vrijeme oluja s grmljavinom treba kloniti stabala kao potencijalnih provodnika struje. Danas je poznato da orah ispušta tvar zbog koje ispod njegove krošnje ne uspijeva drugo bilje, te se i zbog toga ne preporuča niti sadnja oraha blizu kuće. Prema predaji ukoliko je u zimi, kad se najviše koristi, plod oraha suh i nejestiv (pišljiv), to je značilo samo jedno - da su u krošnji tog stabla obitavale vještice i takvo je stablo hitno trebalo potkresati ili čak posjeći. Uz mnoga uvjerenja o bolestima u starih naroda, pa tako i stabala, bilo je povezano prisustvo vještice. To je bilo vrijeme kada se arhetip žene isjeliteljice već počeo izvrtati u nešto negativno, štetno po okoliš. Znanost je ovdje pomogla u otkrivanju fizičkih uzroka bolesti, te razotkrila ovo lažno uvjerenje koje je donijelo kršćanstvo srednjega vijeka.

Uz neka stabla su se povezala i otrovna uvjerenja pojedinih kultura, a neke vrste stabala doslovno su demonizirane. Poznata je priča o dudu (murvi), drvetu koje se također smatralo nesretnim, a time i nepoželjnim u blizini kuća. Prema narodnoj predaji: «ako njeno korijenje dopre do kućnih temelja da će iz te kuće izumrijeti muška loza.» Praznovjerje je bilo toliko jako, da bi ljudi, ukoliko bi u jednoj kući zaredalo umiranje muških osoba, posjekli stabla murvi u blizini svoje kuće.
Osjećajna razina prirode – od opasnih sila do ljekovite prirode
Kod starih europskih naroda (Kelta, Germana, Grka, Rimljana, Gala, Nordijaca, Slavena) šume se ne zamišljaju samo kao stanište demona ili bogova drveća, već i kao obitavalište i svojina mnogo moćnijih božanstava, koja nose više različitih funkcija. Šume i pojedine vrste drveća postaju njihova svetilišta. Poznata su saznanja o druidima, svećenicama i svećenicima, znanstvenicima i znanstvenicama, pjesnicima i pjesnicama toga doba, onima koje su brinule, te čuvale šume. Ovi keltski svećenici i svećenice bili su u to vrijeme centri znanja za svoje narode, te su imali važnu društvenu ulogu. U nekom pogledu bili su svojevrsna intelektualna elita toga vremena.
Prepoznavanje osjećajne razine šume, potencijalno ljekovitih svojstava i dijelova šume, pojedinih mjesta u krajoliku, a kojima se danas bave škole cjelovitog pristupa prostoru, mjesta osobite vibracije, koja se danas pronalaze uz pomoć viska ili senzibilizacijom putem ljudskog tijela, mogu se naslutiti i u narodnoj predaji Južnih Slavena. Vidljiva su i dva različita tumačenja i interpretacije.
Opasne sile
Dolaskom na Balkanski poluotok, stari su Slaveni donijeli i svoje razvijeno poštovanje određenih vrsta drveća. Narod je smatrao sjenovitim prije svega ono drveće koje se izdvajalo svojim izgledom, veličinom ili položajem. U vjerovanjima seljaka takvo drvo nije bilo samo sjedište neke duše, već i mjesto oko koga se okupljaju natprirodna bića. Smatralo se da u njegovoj blizini borave vile i zato je nazivano vilinskim, bilo je zaštićeno, te proglašeno tabuom. Jedna od najčešćih zabrana odnosila se na sječenje stabla i kresanje grana. Po narodnom vjerovanju, to drveće bilo je prožeto nekom opasnom silom. Zbog toga je ponašanje ljudi prema njemu bilo regulirano odgovarajućim propisima.

Zova - bazga je smatrana opasnom, sjenovitim drvom i, prema vjerovanju, tko je ošteti ili posiječe, stići će ga neizbježna kazna u vidu oduzetosti ili čak smrti... Već sama blizina nekog sjenovitog ili vilinskog drveta ispunjavala je seljački puk strahom. Mnogi su izbjegavali živjeti u njegovoj sjenci. Čak se i privremeni boravak pod takvim stablom smatrao opasnim, te se prilikom zidanja kuće o tome također vodilo računa.

Sličan je bio odnos i prema drveću koje je posađeno i raslo na grobljima. Ono je također bilo „pod zaštitom“. Takvo je drveće je smatrano sjenovitim, jer se vjerovalo da u njemu stanuju duše umrlih koji su tu pokopani. Dirnuti u takvo drvo značilo je narušiti mir pokojnica i pokojnika i izložiti se njihovoj osveti. Danas pronalazimo uz groblja i kršćanske crkvice stabla i drvorede čempresa, koji svojim dugim vijekom i trajnim zelenilom predstavljaju stablo života, a kao zimzelena stabla - vječni život.
Ta vjerovanja pridaju natprirodnim silama svojstvo zbog kojih je hrast sveto stablo, orah baksuzno drvo, lijeska pak pogodno sredstvo za zaštitu od groma a glog sredstvo za ubijanje vampira i vampirica
Bića koja nastanjuju drveće, nisu zamišljana kao zla i nenaklonjena ljudima. Ona su jednostavno bila opasna. Mogla su nanijeti zlo čovjeku, ali isto tako, i pomoći mu u nekoj nevolji, te su o tome rado pričane priče.

Seljački puk je, naročito noću, izbjegavao blizinu vilinskog drveta. Prema predaji, da bi neko drvo postalo sjedište ili stjecište natprirodnih sila, nije bilo neophodno da se izdvaja nekom svojom izuzetnom osobinom. Dovoljno je bilo da pripada određenoj vrsti. Ta vjerovanja pridaju natprirodnim silama svojstvo zbog kojih je hrast sveto stablo, orah baksuzno drvo, lijeska pak pogodno sredstvo za zaštitu od groma a glog sredstvo za ubijanje vampira i vampirica. Zanimljivo je shvaćanje da drvo može biti opasno i onda kada je posječeno. Uvijek je postojala mogućnost da je to drvo sjenovito ili vilinsko. U njemu ili oko njega mogli su, kao i ranije, dok je raslo u šumi, boraviti duhovi i demoni. Neke zabrane i upozorenja i ovdje podsjećaju na vid „ekološke zaštite“ određenih mjesta, područja u to vrijeme.

Poznate su priče o demonizaciji vila dolaskom kršćanstva i tragovima „vilinskih kopita“, čiji je cilj bio unakaziti sliku vile. No danas pronalazimo u pojedinoj literaturi, osobito bajkama poput one o Kneji, skladno ispreplitanje priča o vilama i kršćanskih običaja.

Osjećajna razina stabla, u geomantijskoj teoriji nazvana – elemental, može ostaviti trag traume u prostoru nakon sječe, ukoliko se stablo za to ne pripremi. U prostoru ostane negativna vibracija koja može štetiti čovjeku. Neuk narod je te vibracije prepoznavao kao nešto negativno u prostoru, a imenovaoih jednostavo: demonima, đavolima ili zlim, nepoznatim silama.
Ljekovita priroda
Naziranje intuitivnog znanja o ljekovitim energijama stabala i pojedinih krajolika je i u vjerovanjima nekih naroda da je noćenje pod osobitim drvetom (posebno pod jasenom ili glogom) ljekovito. Pod vilinsko drvo često su preko noći ostavljane bolesnice ili ranjenici. Vjerovalo se da će vile koje se tu okupljaju preko noći, izliječiti bolesne. U nekim krajevima su tuberkulozni bolesnici odlazili pod lipu rano izjutra tokom četrdeset dana, vjerujući da ce se tako izliječiti.

Vjerovanja koja se poklapaju s tim su ona koja pak govore o hrastu kao iznimno sretnom drvu, te da su se upravo u njegovoj krošnji povremeno skupljale dobre vile. Smatrano je da su dijelovi određenih vrsta drveća mogla imati tzv. magijska svojstva. Jedno od takvih vjerovanja kazivalo da je opasivanje (omatanje) neke osobe s končastim vlatima-likom od stabla lipe, namjera upropaštavanja osobe. Ukrajinska, poljska i češka plemena su vjerovala da se lipovom likom ili uzdom načinjenom od like može najuspješnije uhvatit vampir, vodeni čovjek, kao i drugi zli demoni. Neki izvori spominju umetanje grančica lipe u krov u svrhu zaštite od groma i požara. Vjerovalo se da lipa čuva od zla i uroka.

Zanimljivo je pogledati poklapanje vjerovanja u magijska zaštitna svojstva nekih vrsta stabala, te njihova korištenja u ljekovite svrhe. Tisovina se nosila u obliku amajlije, a do danas se zadržalo nošenje križića od tisovine. Među najmoćnije ubrajaju se već spomenuti glog, lijeska, tisa, drijen, nošeni kao amajlije. Glog je poznat kao najveći zaštitnik od svih demonskih bića.

Drvo je dosta često korišteno u ljekovite svrhe. Vjerovalo se da je potrebno umilostiviti duhove ili demonska bića koja u drveću borave kako bi izliječili bolesne. Pri tom su korišteni različiti magijski postupci. Predavanjem žrtve drvetu želio se duh drveta umilostiviti, ali u isto vrijeme vratiti, odnosno predati bolest drvetu, na primjer glogu, držeći ga na onom mjestu gdje ga boli. Glog, je pritom smatran jakim zaštitnikom zdravlja, korišten je u liječenju mnogih bolesti, kako predaja kaže, od njega se plaše svi demoni, a posebno demoni bolesti. Koristio se i pri liječenju padavice. Lijeska je smatrana drvetom mudrosti. ''Kad neko nije pri zdravoj pameti, vodili su ga tri puta oko lijeske, ne bi li sastavio'', kaže predaja. Jabuka je u našem narodu smatrana veoma ljekovitom, a i danas se donosi bolesnima prilikom posjeta. Svoje mjesto u liječenju imala je i kruška.

Pored magijskih radnji u kojima je drveće zbog svojih moći korišteno u liječenju, u narodu su dijelovi različitog drveća korišteni zajedno sa drugim sastojcima u vidu čajeva, obloga i melema. Na primjer, od borove kore spravljan je melem za svakojake rane, bukovo lišće bilo je lijek za oči, iskuhana javorova kora pila se kao lijek zubobolji. Na isti se način koristila za četrdesetodnevnu terapiju u liječenju groznice.
Suvremeni odnos prema korisnosti drveća
U naše vrijeme se farmaceutska industrija sve više koristi biljnim sastojcima u proizvodnji, jer lijekovi koji sadrže isključivo kemijske elemente i sastojke, imaju sve više štetnih nuspojava, a mnogi i izazivaju druge bolesti.
Danas je poznato da je bilje i drveće dobar čistač negativnih zračenja u prostoru, u nekim granama alternativne, no i „main stream“ medicini, poznato kako pogled na zelenilo i boravak u okruženju stabala, ublažava stres i pomaže u oporavku bolesti. O tome svjedoče i liječilišni perivoji, koji su do prije stotinjak godina ciljano projektirani uz bolnice, toplice i liječilišta. Također, promjenom svjetonazora u kojem se na bolest gleda kao početak izlječenja ili simptom koji nas vodi do dubljeg uzroka, čemu osobito poučava psihosomatika, demonu zvanom bolest je izmijenjena „sudbina“.

Društva u kojem se intuitivna i znanstvena znanja jednako vrednuju, ne isključuju jedna drugu, već su posegnula za znanjima starih naroda o šumama i bilju, te pokušavaju unijeti u suvremenu svakodnevicu.
Isprepletenost stabala, bilja, njihovih cvjetova, njihova ljepota i životnost prati nas i dalje u običajima poput Ivanja, utkana u cvjetne vijence smilja koje prave žene na Krku, prati planinare i planinarke do vrha planine u vidu neke stare otpale grane koja postaje planinarski štap-potporanj. Stabla danas prenose poruku mira kao u projektima „Sadnice mira“ ili na neki drugi način obilježavaju prijateljstvo stabla i čovjeka. Drveće je , smatra se, ovisno o pojedinoj kulturi, imalo značenje koju je ta kultura upisala, pritom je lipa u starih Slavena bila simbol prijateljstva i nježne odanosti, također, simbol žene, u grčkoj mitologiji je pak znak nježne vjernosti ili je to možda poruka koju nam lipa uvijek poručuje no tek neki ljudi i tek neke kulture ih znaju iščitati, te ih prenose drugim kulturama.



[You must be registered and logged in to see this link.]

Kult drveća - stabla u vjerovanju drevnih predaka

U sjeni hiljadugodišnjeg stabla

U centru Ohrida, hiljadugodišnje stablo prozvano »činar« još i danas raste i podmlađuje svoje grane. Prije šestdeset godina presahli su izvori hladne vode koja je izvirala sa svih strana ovog drveta.
Legenda kaže da se car Samuilo napio ove vode.
Najveću popularnost stekao je činar kad je nastao mit o ljekovitosti vode koja izvire kraj njega. Nerotkinje iz dalekih krajeva dolazile su po vodu ohridskog činara, u nadi da će postati majke.
Prije dvije stotine godina Ohriđani raščistili su šupljinu stabla i njegovoj unutrašnjosti uredili kafanu, koju i danas održavaju.



Obožavanje drveća u cijelom svijetu bijaše vrlo rašireno. Različita su stabla štovana od raznih naroda u Africi, Aziji, Americi i Oceaniji, a bilo je štovanja drveća i kod starih naroda u Evropi. Mnogi znanstvenici bavili su se proučavanjem kultova drveća, i objavljene su o tome studije sa zanimljivim objašnjenjima.

Istražujući Južnu Ameriku, Darwin je približujući se Buenos Airesu primjetio jedno drvo koje su Indijanci obožavali kao oličenje svog boga Valihua koji živi u unutrašnjosti zemlje. Ovo stablo se uzdizalo na jednoj poljani, i čim bi ga Indijanci ugledali, iskazivali bi svoje divljenje glasnim klicanjem i živim pokretima. U predjelima Nigerije neki istraživač iznosi da su tamo prinošene žrtve »svetim mimozama«. U Egiptu, doskora je postojao kult u okolini Kaira jednom drvetu sa velikim granama i zvali ga »Veliki ljekar«. Tu su dolazili bolesnici na hodočašće.
A to stablo bilo je toliko sveto, da je zakonom bilo zabranjeno da se fotografski snima. I u Indiji postoji kult drveća koje je posvećeno bogu Višni. Sudeći po knjigama Rigvede, taj kult je stariji za deset stoljeća od dolaska kršćanstva. Kod nekih naroda bilo je opet drveće okićeno gomilom raznovrsnih drvenih i metalnih predmeta, kao i zemljanim suđem, vrpcama, primjercima odjeće i tkanina, pa plodina i cvijeća itd. Na pitanja odgovoreno je, da je to učinjeno - iz poštovanja prema tom »svetom drveću«. I kod evropskih starih naroda poznat je kult drveća, tako su Germani štovali stabla hrasta, kod Nordijaca brezu i jasen, a Gali su ukazivali štovanje imeli koja raste na hrastu kao parazit.
U prašumi Kambodže, khmerski hram u šupljini 1000-godišnjeg drveta.

Kult stabla susrećemo kod svih starih naroda. Sama vrsta drveća je različna. Negdje je to jela, negdje jasen, ili hrast - lipa - breza, opet u tropskim krajevima cipresa, smokva itd. Kult drveća kod starih Slavena bio je uglavnom povezan sa štovanjem lipe, hrasta i breze. O tome je mnogo pisano u starim knjigama i kronikama. Kako su stari Slaveni prebivali nekada u velikim lipovim šumama, prirodno je da je njihov život bio usko vezan s lipom. U literaturi se lipa spominje kao sveto slavensko drvo, što znači da su svi Slaveni, - kako oni na sjeveru između Baltika i Karpata, tako i Južni Slaveni (Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Slovenci i Bugari) prije prijelaza na kršćanstvo, obožavali šume i drveće, a prvenstveno lipu i hrasta.

Svako bujno drvo oplemenjuje i krasi prirodu. Gdje nema stabala i šume tamo se zemlja izrođuje u pustaru, pa ćemo razumjeti, zašto su stari Slaveni, a također i Hrvati toliko poštivali šume i lijepa stabla, i dali im ime »svete šume«, ili ih negdje nazivali »svetim gajevima«.

Slavenski davni pređi bili su duševno povezani naročito s lipom. Prema predaji oni su vršili obrede i prinosili žrtve lipi kao prema nekom božanstvu. Da su lipu smatrali ljubimcem bogova, svjedoči činjenica, da su oni Slaveni koji su napustili staru domovinu, a među ovima i Hrvati, Srbi i Sloveni još dugo zadržali običaj, da utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Po ovoj zamisli nastala je i narodna uzrečica:
»Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi,
Niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!«
A postojalo je vjerovanje, da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama stari su Slaveni sabirali med i vosak. Medovina ili medica bilo je kod svih Slavena omiljeno piće, pa i danas se na raznim pučkim svečanostima i proštenjima pije medica. Slaveni su mnogo iskorištavali liko od lipova stabla za razne potrebe, a iz lipova drveta gradile su se kuće i izrađivalo pokućtvo. Lipa je u kršćanskoj eri kao omiljenik poganskih slavenskih bogova prestala biti svetim drvom, ali je opet postala »svetim drvom«, kad su se iz lipova drveta počeli izrađivati kipovi svetaca i raspela, jer lipovo drvo najbolje zaštićuje drvene kipove od crvotočine i od savijanja.

U Češkoj je poznata i mnogo obožavana 700-ljetna »Lukasova lipa«.

Južni Slaveni, preselivši se iz svoje sjeverne pradomovine, ponijeli su u svoje nove postojbine i stare tradicije, pa je lijepa i mirisava lipa i dalje ostala mnogo cijenjeno drveće. Vrlo rano lipa je bila zasađena u blizini naselja, i mnoge ulice i aleje u gradovima ukrašene su divnim lipovim stablima. Kao u ostalim slavenskim zemljama, tako i u našoj domovini ima mnogo mjesta koja se zovu Lipa i slično, kao Lipik, Lipovčani, Lipnica, Lipovljan, Lipovica, Lipov Vrh, Lipova, Lipovačko Humlje itd.

Davno prije nego se razvilo vjerovanje u različna poganska božanstva, iznikli su kod pranaroda prvi začeci štovanja prirode. Uporedo s kultom vode, ognja, groma i na nebu svijetla Sunca, razvio se i kult stabla. Nekad su narodi držali, da se u krošnjama stabala nalaze sjedišta moćnih bogova, opet kod Slavena mnoga su stabla bila posvećena pojedinim bogovima, kao npr.: hrast Perunu, jasen Sutvidu (Svantevidu), lipa božici Vidi, a breza bogu žetve Potrimbi. Kad bi povjetarac zanjihao njihovim granjem, a lišće zašuštalo, vjerovalo se, da se to zbiva po volji nekog božanstva.
Pod starim granatim stablom hrasta sabrali su se nekad starješine vijećajući o potrebama svoga roda; pod drugim starim hrastom na humku prikazivao je starješina ili žrec žrtvu bogu Perunu, a negdje ispred sela pod lisnatim hrastom ili lipom skupljena je mladež pjevala pjesme u slavu Perunovu.
Ostaci kulta stabla sačuvani su ne satno u hrastu, lipi i javoru, nego i u jeli, boru i cipresi. Jela predstavlja najljepše zimzeleno drvo u svim gorama i svuda dokle dopire jela označuje granicu zimskog snijega i leda na gorskim visinama.

U pribaltičkim krajevima istočni Porosjani držali su golema stabla svetima, osobito stare hrastove i breze, a poštovali su staro »trojstvo«, sastojeće iz tri boštva: Peruna gromovnika, Potrimbe boga žetve i Pokola zloduha podzemlja. Kultne obrede održavali su u sjeni granatih hrastova, a imali su na sve strane i drugih svojih svetišta i svetih gajeva koje su nazivali »Svantomesto«. U takovim svetim mjestima vidjeli su se pod starim hrastovima ogromni kameniti žrtvenici na kojima su u staro vrijeme starješine ili žreci održavali obredne službe, a tu se prinosilo i žrtve u obliku zemaljskih plodina, novca i manjih životinja, a ponekad klalo se i vola.

Jedno od tih molbišća nalazilo se na Romavskoj Poljani koja se rasprostire u šumovitom predjelu između rijeke Pregole i Ale. Tamo je od davnine postojalo ograđeno čuveno »Svantomesto« tj. sveto mjesto, u sjeni mnogobrojnih krošnjastih hrastova, kamo su ljudi hodočastili sa svih strana da se poklone i bogovima troboštva prinesu žrtve, te da po starom običaju koji listak ili grančicu sa svetih hrastova svojim kućama ponesu za očuvanje zdravlja i za dobrobit sebe i svojih članova obitelji.
Najveća znamenitost ovoga »Svantomesta« bila su tri hrasta, koja su izrasla u tom svetom gaju, i na kojima su bila urezana naličja od tri božanstva: Peruna, Potrimbe i Pokola. Na svakom od tih stabala bilo je po jedno obličje od ovih boštava prosto urezano na stablu. Na srednjem hrastu isticao se lik Peruna, a sa strane vidjelo se Potrimbu i Pokola.
Kod obavljanja obreda žreci su gatali i molili pomoć za rodnost zemaljskih plodina, i izricali zahvalnice za dobru žetvu itd. Perunu i žetelačkom bogu Potrimbi seljaci su palili »desetinu« žita, te klasjem i cvijećem kitili njihove likove, a ispod lika Pokola zapalili su ovlaženo lišće hrasta i dimom kadili zloduha lik, kako nebi narodu nahudio ili štetu nanio. Ujedno su obhodili oko svetišta i najzad u veselju kolo zaigrali.

Poslije pokrštenja, bilo je još uvijek štovalaca »trojstva« pod hrastovima, kitilo se i palilo žrtveno žito, ali to je dalo povoda, da su kršćanski glavari daljnje štovanje stabala zabranili, te najzad ih dali posjeći, a na starim »svetim mjestima« sagradiše crkve i kapele.
O Pomeranskim Slavenima iz okoline Šćećina pripovijeda se da su tamo imali velik krošnjat dub, pokraj kojega je bio izvor vode i narod je vjerovao da tu prebiva neko božanstvo, koje se u veliko štovalo. A kada je biskup bamberški naredio, da se taj dub posiječe, došao je narod i molio da mu ga ostavi za uspomenu, a obećavali su mu da tamo neće više obavljati nikakva neznabožačkoga čina, nego da će se samo u njegovoj sjeni odmarati.
Ogromna stabla hrasta rasla su na humcima, i često su po više stotina godina stara, a narod ih je osobito štovao. Takovih ogromnih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za kršćanskog doba veoma poštivali. Obično su se viđali pod tim stablima ogromni kameniti žrtvenici na kojima su ljudi u staro vrijeme žrtvovali bogovima dolične žrtve. Tih žrtvenika bilo je vidjeti u slavenskim zemljama sve do konca 15. stoljeća, jer su još uvijek ljudi držali stabla svetinjama. I grane hrasta bile su im svete, pa su majke hrastovo lišće i grane prinosile bolesnicima, da bi prije ozdravili.

I u našoj domovini zapaženi su mnogi tragovi štovanja gorostasnih hrastovih stabala; u gorovitim i šumovitim predjelima. Naročito u Bosni bilo je starih vjerovanja, da se ne smije posjeći stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posjekao mogao umrijeti ili teško oboljeti. A ako bi to ipak netko učinio, morao je na panju odsječenog stabla prinijeti žrtvu, time, da nekoj domaćoj životinji, kokoši ili janjetu odsiječe glavu sa istom sjekirom kojom je stablo sjekao, pa mu se neće ništa dogoditi. U Bugarskoj je također narod prilazio izvjesnim »svetim drvećima« da moli za kišu i priloži zavjetne darove. Mnoge slične vijesti, sačuvane su nam u starim crkvenim zapisima.

Opet kićenje bora i jele pred Novu Godinu, znači slavljenje mladog Sunca kad se rađa da zemlju sve toplije obasjava, i da nadvlada zimske zle duhove. Napokon, zimzelene vitke ciprese sretamo često nad grobovima pokojnika. Cipresa smiruje i dira u osjećaje ljudske, zato se cipresom kiti grobove, jer simbolizira zagrobni život, život prošlosti i zaborava. U ono vrijeme raširilo se mišljenje, da su ljudi postali od stabala i da se njihov duh po smrti ponovno vraća u okrilje stabla. I kod predaka slavenskih postojalo je jednako mišljenje. U stanovitom su stablu zamišljali sijelo dobrog djedovskog zaštitnika. Takvo se stablo gajilo i prinosilo mu se žrtve.
Bit obožavanja stabla sastojao se u tome što su drevni pređi stabla smatrali sijelom nekog svoga dobrog pokojnika, koji njih štiti.

Kod Istočnih Slavena bilo je štovanje drveća, bilja i cvijeća veoma razvijeno i u proljetno doba održavane su velike svečanosti u sjeni nekog starog stabla i u čast božice Vesne, Lade i mladog boga Jarila, a pred žetvu slavilo se i kult Kupala. Za vrijeme ovih svečanosti, cvijećem okićeni lik nekog od navedenih idola smješten je ispod granatog stabla, hrasta ili lipe. Zatim je okupljeni svijet prilagao svoje darove ispred idola, a uz to se pjevalo pjesme i najzad zaigralo kolo.
Zna se o starim Rusima da su štovali dub kao sveto drvo. Naročito na jednom otoku na Dnjepru imali su oni jedan takav sveti i, kad su dizali vojnu na Carigrad, skupljali su se pod njegovom sjenom žrtvujući pijetlove i kokoši i u njegovu koru zabadajući strijele. (Iz napisa Constantin Porphirogenet: »De administrando imperio 9«).

Na rijeci Desni je pronađen stari dubov panj i u njemu utaknuti kaljci divlje svinje, što nam služi kao očigledan dokaz i svjedočanstvo za kult demona, o kojem se vjerovalo da živi u dubu, a kaljci bi kao takovi trebali da budu neki trofeji iz lova na veprove, poklonjeni zaštitniku duhu odnosno demonu, koji je u njemu.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Čarobni orah



ameštaj, figurice i čarobni napici vekovima se izrađuju od ovog drveta koje je, kako se u narodu veruje, moćan zaštitnik od negativne energije i zlih ljudi

Kažu da grom najčešće udara u orah, jer ovo drvo privlači energiju, a krošnja mu je do te mere moćna da ispod nje ne opstaje nijedna biljka. U narodu se takođe veruje da totem, kao i nameštaj i parket od orahovine štite čoveka od lošeg zračenja.
Latinsko ime oraha Juglans regia što u prevodu znači “plod moćnog znanja” i još je jedan dokaz koliko se ceni ta biljka. Za antičke Grke ovo drvo bilo je simbol skrivene mudrosti, plodnosti i dugovečnosti, dok je u Rimskom carstvu proglašeno za sveto drvo Jupitera (Jovis glans).
Snaga tronošca

Osim što su uživali u ukusu njegovih plodova, od kojih su spravljali i lekovite eliksire, naši preci su od debelih panjeva oraha klesali kipove božanstava da ih čuvaju od zlih sila. Na grančicama raskošne krošnje rezbarili su simbole koji su, kako se verovalo, štitili kuću i porodicu od negativnih kosmičkih sila, gneva bogova i zlih ljudi.
Stari Rimljani smatrali su da će u kući vladati mir i harmonija ukoliko u njoj drže tronožac od orahovine, koji se postavljao u severoistočnom uglu glavne prostorije ili pored ulaznih vrata.
U antičko doba toliko se verovalo u totemsku moć orahovog stabla da se nameštaj pravio isključivo od te vrste drveta.
Čarobni plašt

Osim stablu, čarobna moć pripisivala se i orahovom lišću. U manastirima je postojao običaj da monahinje tinkturom od orahovog lišća boje vunene i pamučne tkanine jer se verovalo da tako ofarbana odeća štiti od zla i jača imunitet. Naše prabake ispirale su kosu mlakom vodom u kojoj se prethodno dva sata kuvalo dvadesetak svežih ili suvih listova ove biljke.
Hermetisti u kasnom srednjem veku obavezno su nosili specijalan plašt koji im je čuvao auru od magijskih napada. Izmešali bi malo vode sa čajem od prokuvanog lišća oraha, a onda time poprskali ogrtač…

[You must be registered and logged in to see this link.]

BOSILJAK – zeleni blokator starenja
Najčešće korišćena biljka u većini magija, odnosno religija širom sveta, je bosiljak (Ocimum basilicum). Smatra se svetom biljkom - njime se kadi i vodica u crkvi, ali i vračevi s njim mešaju čudotvorne napitke.
Vlaške vračare grančice bosiljka koriste kad spravljaju meleme, "sprejeve" za rasterivanje zlih duhova ili med za bacanje čini. A druidi starih Kelta s njim su pravili napitke snage za sve junake koji su osvajali evropsko tlo.
Ova biljka je međutim jednako popularna i među običnim svetom. Sveži listići bosiljka sastavni su deo na trpezama mnogih nacija i kultura, u apotekama je sastojak mnogih lekova zbog svog antibakterijskog svojstva, i naravno, skoro da je sastavni deo svake amajlije.
Jedna od najpoznatijih amajlija s bosiljkom pravi se tako što se u malu "torbicu" od gusto tkanog lanenog platna (prišiju se dva parčenceta tkanine, četiri sa četiri centimetra), napuni supenom kašikom suvog izmrvljenog listića bosiljka pomešanog s medom koji se pre toga do ključanja zagrejao na tihoj ringli. Dok se med greje, meša se grančicom bosiljka uz reči:
"Mede medeni daj ti meni slađanost tvoju da me anđeli primete i donesu mi svu sreću moju".
Draga Vrkljan mi je objasnila da se ovako obajana amajlija pravi za različite prilike. Onaj ko bi da je nosi zdravlja radi, torbicu za kuglicu umešanog obajenog meda i bosiljka šije od zelene tkanine. Ako je amajlija potrebna za ljubav, šije se od crvene, a za uspeh u poslu od žute tkanine. Za klasičnu zaštitu treba koristiti tkaninu prirodne boje lana, i nju treba ušiti uz deo odeće koji se najčešće nosi. A kada dođu krizne situacije, treba je odšiti i izvesti mali obred - palčevima i kažiprstima obe ruke torbica se mora podići u visini lica. U nju se dune dok se razmišlja o pozitivnom rešenju nastalog problema, a ako je to neizvodljivo jer niste sami, a ne biste da budete smešni drugima, onda je najbolje da se sve vreme loših situacija ili perioda, nosi uz golo telo, učvršćena za neki deo veša.
U Evropi se inače odavno zna da pored vampira bosiljkom mogu da se otarase još jedne napasti. To su komarci koji, em ne vole miris bosiljka, em znaju da i ako nekome daju anasteziju i žele da ga bezbolno bocnu i isisaju mu krv, ovaj nadohvat ruke ima lek. Svaki ujed komarca koji se odmah protrlja semenjem ili listićem svežeg bosiljka, momentalno splašnjava i ne svrbi. I u mnogim drugim situacijama, kad se činilo da se bosiljak koristi magijski, religiozno, mudri narod ga je u stvari koristio kao antiseptik. Postoji običaj da se od bosiljka novorođenčetu svakog jutra, prvih četrdeset dana po rođenju, pravi krst na čelu, a da se odsečeni pramen dečije kosice čuva upleten u bosiljak, kao amajlija za život.
U Srbiji se i tkaninica kojom se opasuje mlada pri udaji kiti bosiljkom na tri mesta, a pravi se i kapa, takozvani smiljevac (upletena od biljke smilja i bosiljka) koju je mlada morala da nosi četrdeset dana po venčanju. Opet naravno iz higijenskih razloga, da izbegne eventualne infekcije od promene životnih navika ili klime u novom domu.
Veselin Čajkanović (prvi srpski istoričar religije i zapisničar običaja, tradicije i magije u Srbiji, 1881-1946), podvukao je da se bosiljak smatra božjim cvetom, i da se upravo zato odomaćio običaj da se u baštama prvo seje bosiljak, pa tek potom drugo bilje. Grančice su se stavljale i na trpezu i u bunare, i zato je, veruje se, srpski narod izbegao kobnu epidemiju kuge koja je harala Evropom kasnim srednjim vekom.
o Eterični afrodizijak
Svoje latinsko ime Ocimum basilicum, biljka bosiljak je inače dobila po grčkoj reči basilikum, što znači kraljevski. Koliko je čoveku odvajkada zaista vredna vidi se po nizu legendi koje je svojataju.
Iako su arheolozi pouzdano utvrdili da je bosiljak gajen još u starom Misiru, u Egiptu (jer su u grobnicama u piramidama nađeni sasušeni i na čudan način konzervirani venci od njegovih grančica), ima i drugih tvrdnji o prvim izdancima ove svete biljke.
Jedna legenda kaže da je bosiljak prvi put nikao na Golgoti, na mestu gde je razapet Isus Hrist.
Po drugoj bosiljak je cvet nikao samo zarad Svete Deve Marije i Bogorodičin je najmiliji. To tvrdi pravoslavna crkva, posebno u Grčkoj. Tamošnji narod u svakom manastiru gaji obilje ove biljke. Ali, slična je situacija i kod rimokatolika.
Rimski istoričar Plinije kaže da su pagani, čim su promenili veru, moleći se Bogu, bosiljak kao hranu davali čak i stoci. Kobilama i magaricama stavljali bi grančice u jasle sa hranom da bi bili plodniji. Vera u bosiljak zadržala se i danas, pa u Italiji devojke kite prsa bosiljkom, pokazujući tako da su nevine, a udate grančicu zadevaju u kosu
Ipak, bosiljak, utvrdili su naučnici, poreklo vodi iz Indije, gde ga zovu tulasi. Među budistima ova je biljka iz kulta boginje Pundarike, žene boga Šive, koja ima moć da štiti ljude i u životu i u smrti. Bosiljak Indijcima otvara put u raj i zato se umrlom stavlja na grudi list bosiljka, glava mu se umiva vodicom u koju je, uz bramansku molitvu, stavljeno semenje lana i listići bosiljka, a ko god je za života pobožno sejao bosiljak ima pravo da uđe u palatu boga Višne. Jedna od legendi kaže da u raju ima najviše bosiljka, pa da svakom dobrom čoveku duša miriše na bosiljak.
Danas, kao samonikla, ova biljka najčešće raste na mediteranu. Najaromatičniji je u svežem stanju i u takvom stanju koriste je svi kao začin u pripremi mnogih jela. Cela biljka, a posebno njeni listovi imaju vrlo jak i prijatan miris, posebno pre i u vreme cvetanja, od juna do avgusta. Listovi bosiljka mirišu slatkasto, mada im je ukus oštar jer sadrže od 0,3 do 0,8 odsto eteričnog ulja s glavnim sastojcima metilkavikolom, koji podseća na anis i linalolom. Ali, upravo zbog tih sastojaka, mnogi tvrde da ih je dobro koristiti u pripremi romantičnih večera za ljubavnike. Tvrdi se da špageti preliveni sosom od paradajza, u koji je nasečeno mnogo bosiljka (seče se tako što se list po širini uvije u spiralu pa se secka kao luk, na rezance) nezaobilazno bude seksualnu želju kod oba pola.
o Leči i stomak i glavu
Desanka Perić mi je rekla da bi svako ko brine o svom blagostanju na Bogojavljanje, 19. januara, morao u flašu vode, koju ujutru natoči na svojoj slavini, da stavi devet grančica suvog bosiljka. Ova vodica se čuva i kasnije u mnogim prilikama koristi za kađenje - za umivanje dece, za kupanje porodilja, novorođenčadi, slabih i bolesnih. Na Uskrs se ovom vodom obredno umivaju sva deca u kući, da budu zdrava i jaka. Na đurđevdan su čobani kvasili i kadili ovce bogojavljanskom vodicom, a lovci prali ruke radi dobrog ulova.
Vodica je izvrsna i za masažu protiv migrene, mada se danas u apotekama mogu naći mnoge tinkture i tablete napravljene na bazi bosiljka. Ali čak i klasično spremljen čaj ili nadev za hranu ima izuzetno jako dejstvo na mnoge bolesti. Farmaceuti su utvrdili da bosiljak "poboljšava apetit, povoljno utiče na varenje pa se njime leči katar želuca, upala tankog creva i trovanje. Čaj od bosiljka ublažava i kašalj, leči afte u ustima, a služi i za grgljanje kod bolesti u grlu i protiv promuklosti. Oblozi od bosiljka pomažu zaceljivanju rana. Čaj od bosiljka povećava mlečnost kod dojilja. Sok isceđen iz svežeg lišća bosiljka, nakapan u uho, leči upalu uha, a sveže lišće, stavljeno u nos leči kijavicu.
Semenke bosiljka, samlevene u prah, koriste se kod bolesti mokraćnih organa (na vrhu noža prah semenki bosiljka popije se s decilitrom mlake vode, dva do tri puta dnevno).
o Inspiracija kreativnih
Publicista Slavoljub Tasić istraživao je i napisao kako je bosiljak bio nadahnuće mnogih umetnika – pisaca, slikara, pesnika, poput italijanskog književnika i humaniste đovanija Bokača (1313–1375). U svom delu "Dekameron", posvećen Bokačovoj graciji Fjameti, pesnik sedam devojaka i tri mladića smešta u okolinu Firence, gde se sklanjaju od kuge i provode deset dana tako što svakog dana svako od njih ispriča po jednu priču. Četvrtog dana, kralj večeri bio je zaljubljeni Filostrato, a tema o kojoj je trebalo da propoveda bila je nesrećna ljubav, dok petu priču kazuje Filomena (verna u ljubavi). “Priča započinje rađanjem ljubavi između Lorenca i Lizbet, koju njena braća ne odobravaju. Braća kuju plan, odlaze na put s Lorencom, ubijaju ga i leš zakopavaju na skrovitom mestu. Lizbet tuguje čekajući da joj se dragi vrati i jedne noći usni da je Lorenco ubijen i mesto gde je pokopan. Odlazi, otkopava ga, uzima njegovu glavu i stavlja je u ćup, prekriva zemljom i sadi bosiljak. Svakog dana je nad ćupom, grli i ljubi bosiljak, oplakuje ga i zaliva suzama. Bosiljak buja i predivno miriše. No, braća postaju sumnjičava, otkrivaju tajnu i odnose ćup s bosiljkom i Lorencovom glavom. Lizbet je očajna i od tuge umire…"
"Nadahnut ovom pričom, engleski pesnik Džon Kits (1795–1821) piše predivnu poemu pod nazivom "Izabela ili ćup bosiljka". Kits je umro veoma mlad, a punu slavu i ključno mesto u engleskom romantizmu zauzeo je tek nakon smrti, i to pošto su engleski slikari sredinom 19. veka osnivali Bratstvo prerafaelita, piše Tasić i dodaje: "Dante Gabrijel Roseti, Džon Everet Milej i Vilijam Holman Hant okosnica su bratstva. Oduševljen Kitsovom poezijom, a posebno poemom o bosiljku, Vilijam Holman Hant (1827–1910) prenosi je na platno. Nažalost, nadahnuće za sliku potiče iz jednog tragičnog događaja iz njegovog života. Putujući s trudnom suprugom Fani Vou, Hant započinje rad na ovoj slici. Neposredno nakon porođaja Fani umire. U spomen na nju, Hant za lik Izabele na slici kao model uzima svoju pokojnu suprugu. Na taj način, igrom slučaja, Bokačo, Filostrato, Filomena, Elizabeta, odnosno Lizbet, Lorenco, Džon Kits, Fani Vou i Vilijam Holman Hant bivaju neraskidivo povezani čarobnim mirisom bosiljka".
[You must be registered and logged in to see this link.]

Tajna bršljana i Boga Ozirisa

BRŠLJAN – đavolja biljka anđeoskog efekta! Hemičari danas tvrde da list i plod bršljana (Hedera Helix), za zdravlje čoveka imaju isti postotak užasno otrovnih i neprevaziđeno lekovitih sastojaka!?
Sličnu tezu imali su i drevni vračevi. Oni su vekovima tvrdili da se od ove zimzelene puzavice stvaraju najjače magijske relikvije, koje ljudima mogu doneti najveću sreću, ili neslućenu tragediju.
Ova legenda o bršljanu stvorena je još pre 6000 godina u starom Egiptu. Po zapisima s papirusa on je bio simbol trajnosti snage i postojanosti želje. Smatran je biljkom boga Ozirisa i označavao je besmrtnost.
Još iz tog vremena ostala je navika da se od krutih masnih listova bršljana, isecanjem i lepljenjem, izrađuju razni kolaži koji su se koristili u ritualima. Od korena, ili debljih grančica, klesale su se figure koje su predstavljale čoveka. Nad njima su druidi i magovi vekovima kasnije izvodili rituale za zdravlje ili bolest, bogatstvo ili osiromašenje.
Figurice od bršljana davane su i kao amajlija određenim osobama, jer se smatralo da oni koji ih nose imaju Ozarisovu zaštitu i dobijaju vančulne moći. Ali amajlija od sasušenih listića bršljana, ili figurica od korena koja se krišom unese u neku kuću ili se poturi sa zlim mislima, donosi strahovite tragedije. Taj dualizam o bršljanu živi i danas.
Tako neki tvrde da je život u kući obrasloj bršljanom znak sigurne blagodeti i zaštite od negativnih vibracija, a drugi opet da to donosi nesreću, da svake sedme godine u takvim objektima mora umreti jedan ukućanin, a da se devojka koja živi u takvoj kući, sigurno nikada neće udati.
Isto mišljenje prati i pojavu uzgajanja bršljana u kući. Neki ga se toliko boje da i bilo koju drugu vrstu puzavica smatraju maleroznom, a drugi ih i te kako neguju da budu što duže i zelenije, jer su sigurni da sve vrste puzavica, a pre svega bršljan, energetski čiste dom i čine ljude srećnijim. Jedna od njih posebno je draga uzgajivačima cveća, a zove se đavolji bršljan.
Naučnici bi se pre složili s tim drugim uverenjem, jer su laboratorijska istraživanja pokazala da ova biljka ima supstancu koja veoma jako i brzo utiče na nervni sistem.
Listovi, spreda tamno a s naličja svetlozeleni, sadrže lekovite supstance saponine i različite kiseline, pa se iz njih proizvodi ekstrakt prospan koji lekovito deluje na disajne putove. "Zahvaljujući visokom sadržaju saponina, bršljan je odličan ekspektorans (olakšava iskašljavanje) i sekretolitik (razređuje gustu sluz). Kod suvog kašlja dovodi do popuštanja spazma (grča) bronhijalne muskulature, čime se ublažava nadražaj na kašalj", piše u medicinskim udžbenicima, a farmaceuti prave sirupe s tim supstancama.
Da je ta teza ispravnija pokazuje i činjenica da drveće u prirodi obavijeno granama bršljana, koje ponekad mogu biti duge i po 30 metara, duže živi od stabala koje ne štiti bršljan.
Starogrčki lekar Hipokrat,(460-370 pre Hrista), "otac kliničke medicine" promovisao je bršljan kao isceliteljsku biljku. I on i pristalice njegovog velikog učenja, vekovima kasnije tvrdili su i verovali da će, ukoliko se obolelo mesto obavije ovim listovima, bolest iz bolesnika preći u bršljan.
Bršljan im je delovao veličanstveno jer je retka biljka koja tokom cele godine ostaje zelena i neverovatno je otporna na sve vremenske prilike.
Upravo zbog toga, u starom Rimu i među ranim hrišćanima postojao je običaj da se mrtvi pre sahrane polože na drvenu podlogu koja je sva obavijena bršljanovim lišćem. Slike s bršljanom ostale su i kao simbol u mnogim srednjovekovnim crkvama, a njegova puzavica se i danas nalazi na mnogim grobovima i spomenicima.



[You must be registered and logged in to see this link.]

Blagosloveno stablo oslobađa svih muka



Milov jasen star je više od dva veka, a meštani tvrde da leči, okrepljuje i čuva od nevolje, dok momcima i devojkama pomaže u ljubavi


Čudesni jasen u selu Dobrinja u užičkom kraju zasadio je pre više od dva veka izvesni Radenko, kada mu je sin Milo krenuo u vojsku.

Stavio je u zemlju i pramen mladićeve kose, kao što rade svi očevi u ovom kraju kada im sinovi pođu u vojsku – da bi se srećno vratili kući.

Po drvetu je Radenko znao kako mu je sin: kad bi se listovi jasena opustili, bio je to znak da je Milu loše, a ako bi treperili, sin mu je bio čio i raspoložen. Prošle su tri godine i Milo se iz vojske vratio živ i zdrav. Radenkovoj sreći nije bilo kraja pa je napravio veliko veselje za rodbinu i komšije, ali ne kod kuće, već ispod jasena.

Drvo se u međuvremenu razgranalo i meštani su se divili bogatoj krošnji, pa odlučiše da im postane seoski zapis i iz milošte ga nazvaše “Milov jasen”. Pričali su stari da je ovo raskošno stablo čuvalo ne samo Dobrinju nego i okolna sela. Pročulo se i za njegove čudesne isceliteljske moći, pa su pod jasenovu krošnju dolazili mnogi bolesnici u nadi da će ozdraviti.

A čuda se zaista dešavaju! Svi koji su stajali pod jasenom tvrde da se pored drveta oseća neka jaka, pozitivna energija. Kažu da drvo štiti i ovaj deo puta pa se tu nikada nije desila nijedna nesreća.
San velikog knjaza

Za blagosloveni jasen znaju svi koji žive u užičkom i rudničko-takovskom kraju. Legenda kazuje da je pod ovim drvetom knez Miloš Obrenović, neposredno pred Drugi srpski ustanak 1815. godine, usnio čudan san.

Kada je Miloš sa vojskom krenuo iz Crnuće za Užice, seo je pod jasen da se malo odmori. Kako sede, tako zaspa, pa mu se u snu javi neki svetac i reče: ‘Miloše, nisi slučajno zaspao pod ovim drvetom. I dok ovde snivaš, poručujem ti: vojsku da skupljaš i da kreneš na Turke’.

Probudio se Miloš potpuno preporođen, kao da je dobio neku nadljudsku volju da krene u bitku za slobodu svog naroda, a i vojnici su osetili neku nesvakidašnju energiju. Pričalo se da je mnogim ranjenim ratnicima jasen vidao rane, davao im samopouzdanje i hrabrio srce.
Isceliteljske moći

Žene iz Dobrinje i okolnih sela verovale su da je Milov jasen veoma lekovit, pa su do njega odlazile kad ih je bolela glava ili su imale problema sa kostoboljom i reumom. I danas su ljudi ubeđeni da ovo drvo emituje isceljujuću energiju.

Starije žene, koje redovno obilaze jasen, tvrde da im je dovoljno da samo stanu ispod drveta i odmah se osećaju bolje. Dolaze ljudi kad su nervozni ili imaju neku muku, a budući da je drvo zapis, mnogi se pored njega i Bogu mole. Neretko se ovde mogu sresti i ljudi iz drugih krajeva, koji su čuli za isceliteljske moći čudesnog drveta
Kalem otišao za Australiju

Radenkovih potomaka ima po celom svetu i mnogi od njih često navraćaju u selo odakle su im koreni. Jedan od njih je i Marko iz dalekog Sidneja koji je kao dete često dolazio u Dobrinju i uvek se igrao pored Milovog jasena. Zapamtio je seoske sabore i vašare, ali i litiju koja je na druge Trojice uvek obilazila oko drveta. U Sidneju se lepo skućio, vlasnik je velike firme, a pre desetak godina kada se ponovo obreo u domovini, dobio je od seoskog sveštenika blagoslov da uzme grančicu i ponese je u zemlju kengura.

Nakalemio je jasen u dalekoj Australiji i drvce je stasalo u veliko stablo. Pričao je da jasen ima natprirodne moći i da mu leči glavobolju. I ne samo to – uspešan je biznismen i veruje da ga ovo božansko drvo čuva od nevolje. Čuli su meštani da ima još blagoslovenog drveća po Srbiji od kojeg su ljudi napravili bogomolje, pa i oni razmišljaju da pored Milovog jasena stave krst. A to raskošno stablo ne samo da leči nego pomaže i u ljubavi…
[You must be registered and logged in to see this link.]

Drvo klena pomaže nerotkinjama



Kraj manastira Novo Hopovo i Vujan raste čudotvorno drveće koje pomaže nerotkinjama. Dovoljno je da se budućoj majci u hramu očita molitva i da potom kratko vreme posedi na grani klena, pa da u roku od nekoliko meseci zatrudni

Žene koje imaju problema sa začećem, u nadi da će zatrudneti neprestano obilaze lekare, čak i vidare, a kada im to ne pomogne, ostaje im da veruju u čuda.

Mnoge nerotkinje ostvarile su svoj san u sremskom manastiru Novo Hopovo, zahvaljujući čudotvornom klenu i molitvama.

Za magično dejstvo klena odavno se zna, ali moć ne poseduje svako drvo te vrste.
“Klen mora da bude razgranat, sa više stabala koja se razvijaju iz jednog korena, a jedno od njih treba da podseća na falus, simbol plodnosti.

Dovoljno je da žena koja želi da ima dete prođe ispod drveta, ili sedne ispod njega, i ono će joj pomoći. Verujte da ima mnogo priče koje to potvrđuju. To što se ovaj čudotvorni klen nalazi u blizini manastira samo ukazuje na činjenicu da se radi o Božjem blagoslovu.

Narod k’o narod, neko veruje, a neko ne, međutim, važno je da se deca rađaju”, otkriva Miloš Radović, istoričar kome je uža specijalnost proučavanje narodnih verovanja i običaja.
Drvo posebne energije

O čudesnom dejstvu klena svedoči i Margita iz Vršca, koja je godinama pokušavala da dobije potomstvo.
“Suprug i ja godinama smo obijali pragove raznih klinika, a imala sam i dva pokušaja vantelesne oplodnje. Nakon toga, počela sam da obilazim vračare.

Jedna od njih, iz Rumenke, rekla mi je da sam zdrava i da mogu da rodim, ali da moram da odem do čarobnog klena u manastiru kod Novog Hopova. Kazala je ‘Idi obavezno na službu i prisustvuj molitvi za nerotkinje, a kada izađeš iz crkve, potraži drvo klena koje raste u blizini potoka kraj manastira.

Lako ćeš ga poznati jer ima neobične grane. Sedi na onu koja najčudnije izgleda i izdvaja se od drugih. Učini to više puta, ako možeš, idi tamo svake nedelje i javi mi kad se porodiš”.

Priča o manastiru delovala mi je logično, i nije bilo dileme da ću otići, ali to u vezi sa drvetom, moram priznati, bilo mi je skoro smešno”, kazuje naša sagovornica
Moja tajna

Margita nikome, čak ni suprugu, nije pričala o tome da je posetila vračaru, ali njen savet je poslušala.
“U manastir Novo Hopovo uputila sam se sa sestrom, ali kada smo zamolile monahe da nam pokažu čudotvorno drvo, odgovorili su nam da tako nešto ne postoji.

Ipak, uspele smo da ga pronađemo. Sećam se, bio je praznik Tri jerarha. Uradile smo sve kako me je posavetovala vidovnjakinja i nakon nekoliko meseci sam zatrudnela i rodila dečaka koji sada ima sedam godina.

Znam da mi je molitva u manastiru pomogla da dobijem dete, ali ništa manje zaslužno nije ni drvo klena koje ima čudesnu energiju. Dolazim često u Novo Hopovo, tu sam obavezno na Tri jerarha, jer mi je taj praznik doneo ispunjenje najveće želje.

Istina, u manastiru neće reći ništa u vezi sa drvetom i njegovom blagotvornom moći, ali u razgovoru sa jednom monahinjom naslutila sam da i oni znaju, ali nerado govore o tome. Ma, kako god bilo, pomoglo je”, veli Margita.
Molitva presvetoj Bogorodici da podari dete

“Prepodobna Carice moja, presveta nado moja, utočište sirotih, pomoćnice onima koji su u bedi i zaštito onih koje zlostavljaju. Vidi moju nevolju, moju muku i želju da se nazovem majkom.

Sa svih strana sam opkoljena iskušenjima, a nemam nikog da me brani. Ti mi pomozi jer sam nemoćna. Izleči me i spasi kao beznadežnu. Nemam druge pomoći i druge zaštite, ni utehe osim Tebe, o Majko svih nevoljnih i opterećenih.

Pogledaj na mene grešnu i potištenu, prekrij me presvetim pokrovom svojim da bih se izbavila od zala koja su me opkolila i uvek ću slaviti sveto ime tvoje. Učini me majkom molim Ti se.

Blagoslovena si među ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje, jer si rodila Spasitelja dušama našim. Amin!”…
[You must be registered and logged in to see this link.]

Obožavanje drveća je igralo važnu ulogu u verskoj istoriji Evrope. Recimo, kod Germana su šume bile svetilišta. Stari nemački zakoni predviđali su surove kazne za svakog ko bi se usudio da oljušti koru s drveta, a kamoli da ga poseče. Pupak krivca bi se isekao i zakovao za oguljeni deo drveta, a mučenik je morao da ide oko drveta sve dok se njegova creva ne bi obmotala oko stabla. Stari Sloveni su takođe obožavali drveće (posebno hrast i listopadno drveće, za čije se plodove verovalo da daju proročke odgovore). Verovalo se da onaj ko poseče granu ili iznenada umre ili postane sakat. I u staroj Grčkoj i u Italiji drvo je bilo obožavano (Romulovo sveto smokvino drvo u Rimu, dren Palatinskog brda, čempresi u Eskulapovom svetilištu). U staroj Italiji je, npr, svaki hrast bio posvećen Jupiteru; kod Germana Toru.

Duša u drvetu



U simbolici mnogih religija sveta drvo je simbol Kosmosa, odnosno uređenog sveta koji okružuje čoveka. Osnovno svojstvo Kosmosa je neprekidno obnavljanje, što je i prirodno svojstvo drveta. Način postojanja Kosmosa – to njegovo svojstvo beskrajnog obnavljanja – simbolički je izražavan kroz život drveta. Zbog toga je Kosmos i zamišljan u obliku drveta. Drvo svojim podzemnim i nadzemnim delom, korenom i krošnjom, u isto vreme pripada i donjem, htonskom svetu zlih demona, ali i gornjem, nebeskom svetu raznih božanstava. Zbog toga se za drvo može reći da predstavlja axis mundi – osu sveta. Samim tim ono se nalazi na margini dva sveta uređena međusobno suprotnim principima. Ono je specifična spona između dole i gore, između htonskog i božanskog, odnosno između zla i dobra. Kao nešto što se nalazi na granici, drvo u isto vreme poseduje svojstva oba sveta i stoga ima veliku magijsku moć.

Ali slika drveta nije izabrana samo da bi simbolizovala Kosmos, već i da izrazi život, mladost, besmrtnost, mudrost. Sasvim je onda razumljivo što je u narodnoj religiji Srba i drugih evropskih naroda, drvo zamišljano kao stanište duša, jer je na taj način „osigurana“ večitost, besmrtnost. Kosmički doživljaj drveta osnova je mnogih potonjih specifičnih verovanja i magijskih radnji vezanih za drvo.

Suština kulta drveta se u narodnoj religiji izražava kroz divinizaciju pojedinih vrsta drveta ili pojedinačnih stabala, pa se često pojedini primerci smatraju svetim i ponekad su služili kao supstitucija hramova (crkava). Hramovnu ulogu takvih drveta jasno dokazuje to što su ispod njih obavljane molitve i prinošene žrtve. Kraj takvog drveća održavaju se i narodni sabori.


Divinizovano, sveto drveće je sveprisutno. Gotovo svako selo je imalo, a mnoga i danas imaju svoje sveto drvo zapis. Naziv zapis potiče od toga što se na takvo sveto drvo „zapisuje“ (urezuje) krst. Jedno selo je moglo imati i nekoliko zapisa koji se nalaze po imanjima ljudi, ali je uvek postojao jedan glavni zapis koji se obično nalazio u sredini sela. Kult zapisa kulminira tokom proslavljanja seoske slave – zavetine. Tog dana je u čitav religijsko-magijski ceremonijal uključeno sveto seosko drvo. Ključni momenti tog ceremonijala jesu obavljanje molitve, urezivanje krsta u drvo, kićenje drveta cvećem, crvenim koncem, mladim usevima (pšenica, kukuruz i sl.). Pod zapisom se obavljao i obred prizivanja kiše, a čitav ceremonijal, koji je u suštini obavlja za obezbeđivanje plodnosti, završava se kolektivnom seoskom gozbom. Zapis je bio zaštitnik sela, štitio je od groma i vremenskih nepogoda uopšte. Značaj svetog seoskog drveta p otkrepljuje i činjen ica da su pod zapisima održavani seoski zborovi i donošene odluke važne za čitavu seosku zajednicu.


Za zapis se s pravom može reći da predstavlja vrhunac kulta drveta u narodnoj religiji. Stoga je razumljivo što je seoski zapis bio izrazito tabuisano drvo. Zapis ne samo da nije smeo biti posečen, već je bilo zabranjeno otseći mi granu, pa čak se izbegavalo i kidanje listova. Kad je zapis na nečijem imanju bio je običaj da ako neko kupi imanje ne samo da ne sme da poseče ili ošteti zapis, već je morao i da nastavi da slavi slavu koja je bila vezana za to drvo. Ukoliko bi neko na bilo koji način naudio zapisu, verovalo se, taj, ili neko od njegovih bližih srodnika, vrlo brzo bi umro ili doživeo kakvu drugu nesreću. Za zapis se najčešće uzima neki osobit stari hrast, a za neke od tih hrastova se smatra da potiču još iz paganskih vremena. Hrast je kod Starih Slovena smatran drvetom Peruna, boga gromovnuka. Osim hrasta zapis može biti i tisa, grab, cer, kruška, lipa.

Kult drveta u narodnoj religiji ima bitnu ulogu i u najzančajnijem religijskom prazniku – Božiću. Tu je kult drveta izražen u magijsko-religijskim radnjama vezanim za badnjak. Badnjak predstavlja božanstvo, demona vegetacije, koji se ritualno spaljuje da bi se ponovo rodio, čime se magijskim putem podražava neprekidnost prirodnih životnih ciklusa. Badnjak je obično od cerovog drveta, ali u nekim krajevima se kao badnjak koristi i hrastovo, bukovo ili tisovo drvo. Sam čin odsecanja badnjaka je izrazito ritualizovan jer, pored ostalog, predstavlja čin ubujanja svetog drveta od kojeg se očekuje pomoć i od kojeg zavise sreća, plodnost, zdravlje i napredak uopšte. Zbog toga se po običaju badnjak seče u ranu zoru i u rukavicama, a prilikom sečenja prinosi mu se žitna ili životinjska žrtva. Onaj koji seče badnjak, a to je obično starešina kuće, badnjaku pre sečenja čestita Božić i uvek koristi neku formu izvinjavanja ili pravdanja za svoj postupak. Zanimljivo je da se prilikom sečenja vodi računa da presek bude iskošen i da badnjak na presečenom mestu dobije „bradu“, čime on zapravo dobija jedan antropomorfni atribut koji je u mnogim verovanjima atribut bogova.

Za drveće se verovalo i da može da bude senovito, odnosno da može da vezuje duše umrlih i da bude njihovo stanište. Najraširenije je bilo verovanje da jabuka može da bude stanište duša pa je drvo jabuke sađeno na novom grobu. Za bor je bilo vezano isto verovanje, ali se verovalo da će on sam da nikne iz groba mladih ljudi. S druge strane, za pojedine vrste drveća se verovalo da mogu da budu stanište raznih demona. Tako se, na primer, verovalo da je kruška stanište đavola, veštice ili čume, najopasnijeg demona bolesti. Breza i tisa su u verovanjima drveće koje nastanjuju vile, a verovalo se i da u šupljim bukvama žive zmajevi.

Imajući u narodnim verovanjima božansku prirodu, drvo je imalo i jaku zaštitnu i lekovitu moć. Najveću zaštitnu moć imao je crni glog, te je stoga i korišćen za zaštitu od zlih demona i mitskih bića, a pre svega od vampira. Verovalo se da vampir može biti „ubijen“ samo glogovim kocem, a trnje crnog gloga je ostavljano u vrata i prozore da vampir ili neki drugi demon nebi mogli da uđu u kuću. Najveća lekovita moć pripisivana je drenu, pa su se ljudi na Božić pričešćivali drenovim pupoljcima kako bi potom čitave godine bili zdravi. Lekovita moć je pridavana i leski, jasenku, jabuci, lipi.

Danas su mnoga verovanja vezana za drvo uglavnom nestala, ali je zanimljivo da dva najbitnija kompleksa verovanja uporno opstaju – kult svetog drveta zapisa i magijsko postupanje sa badnjakom. Razna druga verovanja, prevashodno ona o senovitosti ili demonskom karakteru drveta retko se mogu sresti. Ponegde se, recimo, još vodi računa o tome da plodno drvo ne treba seći i da će onoga ko učini tako nešto svakako zadesiti nekakva nesreća. Iako savremena evropska kultura po pravilu odbacuje takav način razmišljanja, zanimljivo je da takva verovanja posredno doprinose očuvanju evropske prirodne baštine. No, bez obzira na razna verovanja, čovek mora da bude svestan činjenice da je drvo živo biće, i da je pritom to jedno plemenito i blagodarno živo biće.

mr Miloš Matić, Etnografski muzej u Beogradu

Svako drvo je sveto



Sumanuta potreba da se sve prekrije betonom i asfaltom kako bi se naglasila “urbanost“, kao najteža bolest razara pluća svakog grada, svakog naselja, kompletnih regija.

I pored saznanja da je nosilac a ne davalac života, nebrojena su svedočanstva
ljudske želje da gospodari nad životom i smrću. Da bude kao Bog.
O posledicama se mogu napisati tomovi knjiga. Kada preuzme kontrolu nad Prirodom, uništena Planeta je jedan od trofeja tzv. Homo sapiensa.
U žiži interesovanja ovog teksta je ubijanje drveća u stambenim naseljima. Sumanuta potreba da se sve prekrije betonom i asfaltom kako bi se naglasila “urbanost “ kao najteža bolest razara pluća svakog grada, svakog naselja, kompletnih regija.

Pogrešno interpretiran pojam urbanosti iznedrio je gradnju ogromnih i bezličnih stambenih blokova. Okolni prostor pretvoren je u “lepo uređena” parkirališta.
Drveće je trajno proterano.
Parkove i aleje niko ne gradi planski, a ako se pojave samoinicijativno, naći će se već neki investitor da ih pretvori u mega-market ili zgrade za iznajmljivaje stanova. Zna se, zelenilo i parkovi ne donose profit.

Začarani krug uništenja

U nedavnim vrelim julskim danima, sa Neba kao da je stigla opomena i poruka: “Ne secite mi bagrenje ” …
Jednom drvetu treba nekoliko decenija da dostigne punu visinu i zrelost. Ali i dok raste, ono beskrajno mnogo daje. Ko se to onda usuđuje da mu oduzme život radi iskrivljene slike o sebi kao o “gradskom“ čoveku? Naravno, već pomenuti “civilizovani “ Homo sapiens, samozvani gospodar života i smrti. Blagorodne i blagotvorne šume zamenio je šumom klima uređaja. I time iscrtao novi pakleni krug: povećana potrošnja struje, doprinos globalnom zagrevanju planete, nezdrav vazduh u stanovima (istina, hladan!).

Drvo se poštovalo
Svi drevni narodi negovali su kult drveća. Lipa i hrast su kod starih Slovena smatrani za sveto drveće. Čak i bez mitološke podloge, svaka biljka, svako drvo je sveto samim tim što je u njemu duša živa
Na Istoku, pre nego što poseku jedno drvo, posvećuju mu molitve. Molitve zahvalnosti i molitve za oprost greha što oduzimaju zivot. Nakon seče, umesto njega na drugom mestu zasade jedno ili više mladih stabala iste vrste.


Prelepi japanski i kineski vrtovi dovoljno govore o njihovom odnosu prema prirodi.
Svako drvo je ujedno i simbol. Sadi se na određenoj strani okućnice kako bi se porodici obezbedio blagoslov Neba.
Da se ne radi samo o fenomenu Istoka govori sledeća priča iz jednog beogradskog naselja.


Slučaj ili uzrok i posledica?
Dvospratna zgrada sa četiri stana bila je okružena raskošnom brezom na jugoistoku, jelkom na istoku, borom na severu i cerovima na zapadu.
Jedna od četiri porodice je zaključila da breza “pravi strašno đubre”, a jelka smeta živoj ogradi… Breza je mesecima venula jer su joj povredili korenje. Jelka je imala više sreće – isekli su je za manje od sat vremena.
Druga porodica se borila da poseče drveće na zapadnoj strani jer je u stanu mračno, a u jesen je mnogo suvog lišća po travi…I uspeli su.
Za vrlo kratko vreme u porodici Jedan dolazi do razvoda braka … breza je zasađena u segmentu brak i veze.
Otežano školovanje potomcima… jelka na Istoku u segmentu deca, rast i prosperitet
Porodici Dva desio se nezgodan pad i trajan invaliditet.

Šta će doneti ubijanje bora
Porodica Jedan upravo uništava i bor na isti način kao i brezu. Visok preko 6 metara, sa divnim tamnozelenim iglicama. Na njemu sklonište od letnje žege nađu i ožednele ptice. Zimi pod snegom izgleda bajkovito. Naravno, borove šišarke “prave đubre”?! Šta će im doneti ubijanja bora?
Ova priča nije nikakvo proročanstvo, nego je potvrda teorije o uzroku i posledici. Trebalo bi i moramo da budemo svesni da je samo i jedino Bog gospodar života i smrti, a da svaki pokušaj ljudske rase da obrne ovu hijerarhiju ima koban ishod. Svejedno je da li se radi o pojedincu, porodici ili celoj naciji.


Drvo – središte sveta
“Drvo – simbol sveukupnosti u celini. Simbolizuje jedinstvo neba, zemlje i vode. Ono je axis mundi, drvo u središtu koje spaja tri sveta i omogućava komunikaciju među njima. Ono je OMFAL tj. Središte sveta.
Ono je simbol ženskog principa, hraniteljski, skloniteljski i zaštitnički vid Velike Majke i moć neiscrpnih oplođujućih voda. Drvo je svet u stalnom ciklusu obnavljanja.”
[You must be registered and logged in to see this link.]

Sveto drvo Inka protiv infarkta



Ekipa nemačkog lekara, dr Nilsa Rosa, otkrila da se iz kore jednog latinoameričkog drveta može napraviti lek koji sprečava šećernu bolest i infarkt. Za autohtone narode Perua i Bolivije, Kečua i Ajmara, to, međutim, nije nikakva novost, jer oni za to znaju već stolećima.

I dosad se nagađalo da raznovrsne travke imaju lekovito, katkad gotovo čudotvorno svojstvo ali, posle najnovijeg istraživanja nemačkih stručnjaka, može se slobodno reći da ono što je dosad spadalo u domen narodnog predanja, sada dobija naučnu podlogu.

Testovi koje su nemački stručnjaci obavili na životinjama, pokazali su, naime, da tradicionalni biljni lek, spravljen od kore drveta - čije naučno ime glasi tabebuia impetiginosa, a narodno lapačo ili sveto drvo Inka - može biti vrlo delotvoran u sprečavanju gojaznosti i srčanih bolesti.

"Biljka je toliko lekovita da bi njen ekstrakt trebalo uvesti kao obavezan dodatak hrani. Pomaže ne samo smanjenju gojaznosti, već i ublažavanju rizika dijabetesa tipa 2 i uklanjanju opasnosti od infarkta", istakao je dr Nils Ros iz instituta "Maks Rubner" iz Karlsruea, u naučnom radu koji je ovih dana predstavio na sastanku Društva za eksperimentalnu biologiju u Marselju, u Francuskoj.

Lapačo je drvo koje raste u Latinskoj Americi - na prostoru od Meksika do severne Argentine. Raste do 35 metara visine i cveta od maja do avgusta. Cveće mu je vrlo lepo - u vidu zvončića ružičaste boje.

Inke su koru ove dragocene biljke koristili za kuvanje specijalne vrste čajnog napitka, ali i kao neposredan lek. To je deo narodnog predanja koje su do dan danas sačuvali Indijanci Perua i Bolivije, odnosno autohtoni narodi čije pravo ime glasi Kečua i Ajmara.

Lek o kojem govori dr Ros spravlja se od unutrašnjeg dela kore drveta - kore koja sadrži kalijum, kalcijum, barijum, stroncijum i jod, ali ne sadži ni kafein niti, pak, tein.

Drvo sadrži i snažan antibiotik po imenu lapačon, koji ima tonično dejstvo na organizam. Ukus napitka spravljenog od kore tog drveta ima nekako zemljan ukus, ali uz dodatak vanile, saznajemo iz internet magazina "Science Daily".



Dr Ros i njegova ekipa su uspeli da, eksperimentima nad pacovima, dokažu da ekstrakt kore tog drveta može da smanji nivo triglicerida u krvi.

"Ovaj rezultat jasno pokazuje da bi navedeni ekstrakt mogao da se koristi u lečenju gojaznosti", naveo je u svom radu dr Ros.

Pošto se, međutim, zna da je uzrok koronarne srčane bolesti i dijabetesa povezan i s višim nivoom triglicerida u krvi, dr Ros je uveren da bi dodatak hrani, zasnovan na ekstraktu kore lapača, mogao da smanji rizik pojave tih bolesti.

"Sem toga, pošto je gojaznost sve češća pojava u zemljama u razvoju, ti ekstrakti - u vidu kapsule ili kao dodatak hrani, mogli bi da za seosku populaciju budu korišćeni kao neka vrsta jevtinijeg leka", dodao je dr Ros.

Ekstrakt očigledno inhibira apsorpciju dijetetskih masti. Međutim, ono što nemački naučnici još nisu utvrdili, to je zašto i kako navedeni ekstrakt to čini.

"Supstance koje u tome učestvuju su, verovatno, aktivnije od samog ekstrakta", objašnjava dr Ros i dodaje:

"Sada radimo na identifikaciji tih jedinjenja, a potom ćemo dugoročnu efikasnost i bezbednost testirati na minijaturnim svinjama zato što je njihova fiziologija bliža čovekovoj nego fiziologija pacova".

"Nadamo se", dodao je, "da ćemo uspeti da razvijemo ovaj ekstrakt - bilo kao dodatak ishrani bilo kao nekakav proizvod u medicinskom kontekstu", zaključuje dr Ros, koji je svoje nalaze objavio u časopisu "Phytotherapy Research" Društva za eksperimetalnu biologiju.


[You must be registered and logged in to see this link.]

Sveto drvo Miro, Donji Dušnik



Oduvek je hrast za naš narod predstavljao simbol snage, stabilnosti, čvrstine i istrajnosti. U mračnim vekovima provedenim pod Turcima, narod Zaplanja je ispod drveta Miro pronalazio duhovno utočište i u senci njegove krošnje obeležavao svetkovine, molio se, veselio, jadao i prinosio mu darove.

Hrast Miro je star nekoliko vekova i dan-danas se pokraj njegovog stabla mogu pronaći novčići, sveće, cveće i darovi, što ukazuje da ovo drvo još uvek ima ulogu, koju je imalo i pre nekoliko vekova.

Miro predstavlja jedno od najvećih hrastovih stabala na ovim područjima i potrebno je da se lokacija oko njega preuredi, da se put kroz šumu načini prohodnijim, kako bi se obezbedilo da ljudi češće posećuju ovo mesto.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Sveto drvo u Bančićima



Hercegovac Žarko Pecelj, kao šesnaestogodišnjak se preselio u Novi Sad, a svoju koru hleba već više od tri decenije zarađuje u Hamburgu. Pa ipak, uvek je ostao veran svom zavičaju i retko da prođe koja godina, a da ne poseti rodnu Kapavicu, kod Ljubinja.
Sreli smo ga ovih dana u srpskom manastiru u Himelstiru. Gotovo je milovao gusle guslara Spasoja Kovača, a pričama o srpskim običajima i svetinjama nikada kraja. Žarko kaže da mu je rodni kraj - sveta zemlja - po kojoj je "davnih, vremena" hodao i sveti Sava, a da bi ove tvrdnje bile uverljivije, pokazivao je svoju fotografiju pored hrasta, za koji kaže da je sveto drvo i da je uvek zelen.
Njegovo rodno selo je pet kilometara istočno od Ljubinja, a selo Bančići (gde se nalazi hrast svetog Save) desetak kilometara zapadno od ove pitome istočnohercegovačke varošice. Žarko je za vreme odmora u Kapavici obukao stričevu hercegovačko-crnogorsku ili, kako on kaže, srpsku nošnju iz ovih krajeva i "odenuo" se "kao pravi junak" dok pohodi hercegovački kamenjar i odlazi da odmori pod hrastom pod kojim je sedeo i Rastko Nemanjić.
- Sveti Sava je idući iz Trebinjske Lastve, umoran od velike žege, prilegao u hlad ovog hrasta i zaspao. Kada se u suton probudio, bio je poletan i čio. I sam začuđen tom novom snagom, ustajući, okrenu se hrastu i reče:"E, kad si me svojim hladom tako odmorio i razgalio, dabogda vazda tako zelen bio, pripovedao nam je Pecelj'.

- Prema narodnom predanju, hrast je od tada večito zelen, a nikome ne pada na pamet čak ni list s njega da ubere, a kamo li da ga poseče. U narodu se veruje da bi onoga ko ovaj hrast ošteti snašlo veliko zlo, pa se pravila "gledaj i divi se, ali ne diraj" već stolećima svi pridržavaju, kaže naš sagovornik i završava time da je on, poštujući ovo pravilo, nakon dva sata odmaranja, ustao, prekrstio se i otišao u Ljubinje.
Žarko veruje da je odmor pod "svetim drvetom" i njemu dao snagu, pa je na Gospojinu u Himelstiru bio veoma raspoložen za slavlje.

Nema dvojnika
- Hrast dragulj, vekovima se ne razmnožava i nema dvojnika, a zelen je i leti i zimi, pa su njegove karakteristike i nauci ostale nejasne. Tako su o hrastu ispletene mnoge legende i verovanja, a narod ovog kraja i putnici namernici i danas ga poštuju kao svetinju, objašnjava Pecelj.
[You must be registered and logged in to see this link.]

DRVO - SIMBOL ŽIVOTA



Korenje i grane drveta dosežu od reke Tartara do neba, a plodovi su proizvod Zemljine vode i minerala i Sunčeve energije. Vergilije je opisivao jasen kao drvo poznato po dugovečnosti, čije korenje dopire onoliko u dubinu koliko njegove grane u visinu. Stari Skandinavci su upravo jasenom predstavljali Jigdrasil, univerzalni sistem koji je opisan u »Edi«, drevnoj nordijskoj zbirci mitoloških i epskih pesama. Zemlju opasuje zmija Midgard, njen vitalni princip.



DUHOVI DRVEĆA



U očima primitivnog čoveka ceo svet je živ, pa ni drveće i biljke u tom pogledu nisu izuzetak. On misli da oni imaju dušu sličnu njegovoj, pa tako i postupa s njim. »Kažu«, piše stari vegeterijanac Porfirije, »da su primitivni Ijudi živeli nesrećnim životom, jer se njihovo sujeverje nije zaustavljalo na životinjama, nego je bilo prošireno i na biljke. Jer zasto bi klanje vola ili ovce bilo veći greh od sečenja jele ili hrasta, kad je duša usađena i u drveće«?



Posle Grimovog proučavanja tevtonskih reci za »hram«, izgleda verovatno da su i kod Germana prirodne šume bile najstarija svetilišta. Ma kako to bilo, dovoljno je dokazano da je obožavanje drveća postojalo kod svih velikih evropskih ogranaka arijevske rase.



U verskoj istoriji arijevske rase u Evropi, obožavanje drveća igralo je važnu ulogu. Ništa prirodnije, jer je u praskozorje istorije, Evropa bila pokrivena ogromnim prašumama. Do prvog veka pre Hrista, Hercenska šuma prostirala se istocno od Rajne u nedoglednu i neznanu daljinu; Germani kod kojih se Cezar raspitivao govorili su kako su putovali dva meseca kroz nju a nisu joj videli kraj. U Engleskoj, šume Kenta, Sareja i Saseksa ostaci su velike šume Anderide, koja je nekad pokrivala ceo jugoistočni deo ostrva.



Kako je ozbiljno bilo to obožavanje u prošlim vremenima, može se videti po svirepoj kazni koju su stari nemački zakoni odredili za one koji se usude da oljušte koru sa živog drveta. Kazna je bila život za život,

život čoveka za život drveta. U Upsali, staroj verskoj prestonici Švedske, postojao je sveti gaj u kome je svako drvo smatrano božanskim.



U Grčkoj, divne jelove i druge šume još krase svojim zelenilom duboki klanac kroz koji Ladon žuri da se sastane sa svetim Alfejom, i još su se do pre nekoliko godina ogledale u tamnoplavim vodama usamljenog jezera Feneja; ali one su samo ostaci velikih šuma koje su u antičko doba pokrivale prostrane predele i koje su, možda u nekoj ranijoj epohi, pokrivale Grčko poluostrvo od mora do mora.



Svakome je poznato obožavanje hrasta medu keltskim Druidima, a njihova stara reč za svetiliste je izgleda istovetna po poreklu i značenju sa latinskom reci nemus (gaj ili šumski proplanak), koja još živi u imenu Nemi.



Mnogobožački Sloveni obožavali su drveće i gajeve. Litvanci su preobraćeni u hrišćanstvo tek pri kraju četrnaestog veka, a kod njih je još u to doba bilo rasprostranjeno obožavanje drveća. Neki od njih obožavali su izuzetno velike hrastove i drugo veliko lisnato drveće od koga su dobijali proročanske odgovore. Neki su održavali svete gajeve oko sela ili domova, a čak je bio greh prelomiti ma i jednu grančicu. Verovali su da onaj ko poseče granu u takvom gaju ili iznenada umre ili postane sakat.



Ima mnogo dokaza o rasprostranjenosti obožavanja drveća u staroj Grckoj i Italiji. U Eskulapovom svetilistu na Kosu, na primer, bilo je zabranjeno seći čemprese pod pretnjom kazne od hiljadu drahmi. Ovaj drevni oblik religije možda nigde u antičkom svetu nije bolje sačuvan nego u srcu same velike prestonice. Na Forumu, poslovnom centru rimskog života, Romulovo sveto smokvino drvo obožavano je sve do vremena carstva, a sušenje njegovog stabla bilo je dovoljno da zaprepasti ceo grad.



Slično tome, Hidaca-Indijanci Severne Amerike, veruju da svaki prirodan predmet ima svoju dušu ili, tačnije rečeno, svoju senku. Ovim senkama pripada izvesno poštovanje ili obožavanje, ali ono nije podjednako za sve njih. Na primer, veruje se da senke severnoamericke topole, najvećeg drveta u dolini gornjeg Misurija, ima inteligenciju koja može da pomogne Indijancima u izvesnim poduhvatima ako joj se pride kako treba, ali senke žbunova i trave od male su važnosti. Kad Misuri nadođe s proleća i počne da odnosi jedan deo svojih obala i da obara u svoje talase i veliko, drveće, onda se kaže da duh drveta plače sve dok se žile još drže za zemlju dok stablo ne pljusne u reku. Ranije su Indijanci smatrali za greh da poseku neko džinovsko drvo, pa su, kad im je trebalo velikih balvana, isključivo upotrebljavali drveće koje je samo palo.



Irokezi su verovali da svaka posebna vrsta drveta, žbuna, biljke i trave ima svoj duh, i imali su običaj da mu zahvaljuju. Vanike istočne Afrike uobražavaju da svako drvo, a naročito kokosovo, ima svoj duh; »uništenje kokosovog drveta smatra se ravnim materoubistvu, jer im to drvo daje život i hranu, kao mati svom detetu«. Sijamski monasi, verujući da je duša svuda i da uništenje ma čega znači nasilno oduzimanje njegove duše, ne bi nikako slomili granu drveta, »kao što ne bi slomili ruku nevinom licu«.



Ponekad se samo za naročite vrste drveća pretpostavlja da su nastanjene duhovima. U mestu Grbalj, u Dalmaciji, kaže se da među velikim bukvama, hrastovima i drugim drvećem postoje neka koja imaju seni ili duše, i ko poseče jedno od njih mora umreti, ili bar postati bogalj za ceo život. Isto važi i za drvo oraha. Ako se drvoseča boji da drvo koje je posekao pripada toj vrsti, on mora odseći glavu žive kokoške na panju tog drveta, i to istom sekirom kojom je posekao drvo. Ovo će ga čuvati od svakog zla, čak i ako je drvo jedno od onih koja imaju dušu.



U Kanga planinama, u Pendžabu, svake godine je žrtvovana po jedna devojka nekom starom kedrovom drvetu; seoske porodice davale su devojke po redu. To drvo je posečeno tek pre nekoliko godina.



Stari seljaci u nekim krajevima Austrije, još uvek veruju da je šumsko drveće živo i ne dozvoljavaju da se kora zaseca bez naročite potrebe; čuli su od svojih očeva da drvo oseća zasekotinu isto kao i ranjenik ranu. Pri sečenju drveta oni ga mole za oproštaj. Priča se da u Gornjoj Falackoj drvoseča još uvek krišom moli lepo, zdravo drvo da mu oprosti što će ga poseći.



U nekim delovima Bavarske, zelene grančice se stavljaju u kuće mladenaca, a ovaj običaj se izostavlja samo ako je žena blizu porođaja; u tom slučaju kaže se da je muž »sam za sebe postavio majsku grančicu«.



Kod Južnih Slovena, nerotkinja koja želi da ima dete obesi uoči Đurđevdana novu košulju o rodno drvo. Idućeg jutra, pre sunčevog izlaska, ona pregleda košulju i ako nađe da neki živi stvor mili po njoj, onda se nada da će zatrudneti te godine. Zatim obuče košulju, uverena da će biti plodna kao drvo na kome je košulja provela noć.



U nekim delovima Švedske postojao je bardtrad ili drvo-čuvar (lipa, jasen ili brest) u blizini svakog majura. Sa svetog drveta nije kidan nijedan list jer je svaka uvreda nanešena drvetu kažnjavana nesrećom ili bolešću. Trudne žene imale su običaj da obgrle drvo da bi imale lak porodaj.



Kod nekih crnačkih plemena u oblasti Konga, trudne žene naprave sebi odelo od kore svetog drveta, jer veruju da će ih to drvo spasti od opasnosti koje prate porođaj. Priča, da je Leta obgrlila palmu i maslinovo drvo ili dva lovorova drveta, pre nego što je rodila božanske blizance Apolona i Arternidu.



Duhovi drveća kao prirodni fenomeni su i dalje veoma živi..

[You must be registered and logged in to see this link.]

Običaji kod Srba

Verovanje u svetost drveća

Srbi su u prošlosti poštovali prirodni ambijent u kome su živeli verujući u božansku moć mnogih biljaka. Jedan od najvažnijih kultova koji se kod Srba razvio bio je kult drveta, koji je bio dominantan i kod ostalih evopskih naroda. Takav odnos prema prirodi, i osećanje strahopoštovanja prema njoj, u tesnoj je vezi sa prirodnim okruženjem tadašnjeg evropskog čoveka, čija su staništa bila okružena gustim šumama.


Osim toga, animistički odnos čoveka prema svojoj okolini učinio je da sve bude obdareno religioznošću, pa i drveće koje bilo među prvim svetilištima. Verovanje u besmrtnost i večno trajanje dveta bilo je u vezi sa njegovom pojavom i sposobnošću da se obnavlja svake godine. Svojstvo drveta da svojim korenom ulazi duboko u zemlju, a nadzemnim delom stremi u visinu, predstavljalo je osu u kojoj su se susretali svet božanskog sa zemaljskim i podzemnim svetom, svetom mrtvih.

Prelaz iz animizma u politeizam učinio je da se promeni odnos prema drveću koje nije više obožavano samo kao božanstvo, već i kao mesto gde prebivaju božanske sile. Stari Sloveni su verovali da je drvo mesto gde prebiva vrhovni bog -gromovnik, Perun. To drvo je gotovo uvek bilo hrast zato što je zbog svoje visine, često bio meta gromova. Naime, ljudi su udar groma tumačili kao spuštanje božanstva na zemlju. Drvo, za koje se verovalo da predstavlja stanište božanstva ostalo je tabuisano veoma dugo, i ono nije smelo da se seče ili na drugi način uništava. Pored hrasta, božanska svojstva pridavana su i drugom listopadnom drveću, leski, dudu, kruški. Međutim, ljudi su za pojedine vrste drveća, kao orah ili zova, verovali da mogu doneti nesreću, pa su izbegavali da ih sade blizu kuća ili staništa. Takvo drveće, dobilo je naziv senovito, jer u njemu prebivaju seni.


Zapis –mesto za molitve i ispovedanje

U periodu širenja hrišćanstva, verovanje u svetost drveća ostalo je nepromenjeno. Tada je dobilo svojstvo svetilišta, posvećenog pojedinim svecima. Obožavanje drveta u periodu primanja hrišćanstva, koje se kod Srba zadržalo do danas, može se objasniti, s jedne strane, popustljivošću crkve prema nekim paganskim običajima koji su bili bliski narodu, ali preko kojih je bilo moguće prenositi hrišćansku poruku. S druge strane, pošto nije bilo jednostavno podizati crkve na svakom mestu, sveto drvo je dobilo ulogu hrama. Tu su se ljudi okupljali i obavljali relegioznu ceremoniju. Okupljanje pored drveta podseća na Hristova vremena, kada je on sa svojim apostolima, posle zabrane okupljanja po kućama, bio primoran da se krije po šumama.

Prihvatanje drveća kao svetih mesta od strane pravoslavne crkve još u srednjovekovnoj Srbiji, uticalo je na pojavu velikog broja takvih svetilišta. Srpski svetitelj Sava je, po pisanju hroničara Domentijana, u želji da što više raširi hrišćanstvo među Srbima, podizao crkve, a tamo gde to nije mogao nalagao je da se grade krstovi, ili urezuju krstovi u kori drveća. Gotovo da nema srpskog sela u kome nije postojalo jedno drvo –svetilište. Takvo drvo se zvalo zapis, zbog toga što je na njemu bio urezan ili zapisan krst i bilo je osveštano. Drvo-zapis koje se nalazilo u centru sela bilo je glavno kultno mesto, ali se izvan sela nalazilo i drugo drveće za koje se verovalo da ima moć zapisa. Njegova uloga posebno je istaknuta u vreme obeležavanja seoske slave –zavetine, kada su se na tom mestu okupljali seljani kao u crkvi. Zavetina ili proslava u čast sveca- zaštitnika sela za zajednicu je imala veliki značaj. Ime joj potiče iz vremena kada se selo zavetovalo da će proslavljati ime sveca koji im je pomogao da se spasu od velikih nevolja. Slavlje počinje okupljanjem kod "zapisa" , gde sveštenik zajedno sa seljanima čita molitvu. Tom prilikom se najpre ponovo urezuje krst na mestu gde je od davnina stajao, zatim se tri puta obilazi oko krsta, koji se potom poliva vinom. Urezani krst je stajao na zapadnoj strani zapisa, tako da onaj, koji stoji ispred njega, može da gleda prema istoku, kao prema oltarskom prostoru u crkvi. Kada se obavi darivanje zapisa cvećem i plodovima, kreće litija oko sela i isti ritual se ponavlja i kod drugog drveća koje je proglašeno svetim. U toku litija među molitvama za zaštitu sela od bolesti i nesreće, ljudi su se molili da pomoć da padne kiša ili da se zaustavi grad i druge nepogode koje su u tom trenutku pogađale selo. Nakon litija seljani su se vraćali u selo, gde se slavlje nastavljalo gozbom i veseljem. Često su se pored zapisa nalazili tzv. trpezari napravljeni od nekog većeg kamena ili drveta gde su se ostavljali darovi. Ponekad je prostor oko drveta ograđen drvenom ogradom ili samo postavljanjem kamena. Taj prostor u Šumadiji se zove porta. Pored trpezara podizane su i jednostavne građevine, "sobrašice" , naročito karakterističene za istočnu Srbiju. One su stajale pored drveta -zapisa, nisu imale zidove, već samo mali krov, koji se nalazio iznad klupa i stola gde se vršilo obedovanje u vreme slave.

Posle Drugog svetskog rata proslavljanje seoske slave pored zapisa u nekim selima je bilo zabranjeno, tako da se ceo ritual premestio u dvorište crkve. Međutim, verovanje, da će svako ko oskrnavi zapis biti kažnjen i da ga čeka veliko zlo, i dalje je veoma prisutno u Srbiji. Istraživanja etnologa na terenu su pokazala, da stanovnici sela i danas znaju koje je drvo zapis i gotovo svi se pridržavaju pravila da ono ne sme da se narušava na bilo koji način. Koliko je prisutno poštovanje svetog drveta pokazuju i istraživanja u istočnoj Srbiji, gde se pored zapisa ne dira čak ni otpala kora sa drveta. U jednom selu kod Zaječara zabeležen je slučaj, da drvo koje se srušilo i palo na put nije pomerano zato što je zapis. Seljani iz tog mesta su čak izgradili novi put, da sveto drvo ne bi pomerali.

Iako se proslava zavetine pored zapisa više ne uobičajava, proučavanja tog lepog običaja pokazuju koliko je zajedništvo među ljudima nekada bilo važno. Zapis je imao značajnu ulogu kako u religijskom životu ljudi, tako i na socijalni planu. Pored zapisa su se održavali zborovi meštana, na kojima se odlučivalo o važnim stvarima.Tu su nekada vršena i suđenja, jer na svetom mestu čovek nije smeo da laže i imao je priliku da se ispovedi. Verovalo se, da je i Drugi srpski ustanak 1815. godine, podignut pored hrasta- zapisa, koji poznat pod imenom "takovski grm".

Olivera Milovanović
[You must be registered and logged in to see this link.]

Maslina-sveto drvo





Masline u Getsimanskom vrtu gde se Hristos molio


Mamvrijski hrast





Na teritoriji Palestinske autonomije se nalazi još jedan stari grad, a to je Hevron. Ovde su sačuvane ruševine drevnog naselja, gde je praoca Avraama posetila Sveta Trojica. To se desilo u hrastiku Mamre. Postoji predanje, da je sačuvani Mamvrisjki hrast onaj isti pod čijim granama su se od dnevne žege sklonili Avraam i njegovi čudesni gosti. Ruska Duhovna Misija je ovde kupila svoj deo 1868 godine. Ovde je izgradjena crkva, kao i gostoprijemnica. Krajem XX veka se na Mamvrijskom hrastu osušila i poslednja zelena grančica. Neki su sušenje hrasta povezali sa skorim krajem sveta. Ali s druge strane, koliko je samo poklonika u toku mnogo stotina godina odnelo i rasadilo njegovih pelcera po svim mestima naše planete. Da, uostalom, ne treba ni ići daleko. Predstavnik Ruske Duhovne Misije protojerej Vladimir Glazačev nam je pokazao to malo čudo.

Protojerej Vladimir Glazačev: - Evo ova grančica se povila pod težinom snega 2000 godine, i pre nekog vremena smo ispod nje ugladali mali hrast. On veoma liči na svog “praoca”. To je naše malo čudo.