Velike ljubavi proslosti koje su postale mit

Abelard i Heloiza

Poznata je prica o ljubavi Heloize i Abelara, briljantnog filozofa i mudre mu ljubavnice, i kazna koju su dobili za taj grijeh : Abélard je bio kastriran, postao opat a ona opatica, i sve sto je ostalo od njihove ljubavi je nekoliko pisama napisanih u manastirima, nekoliko pisama njihovih prijatelja i neprijatelja, i Historia calamitatum mearum, pripovijest njegovih nesreca.


Sve su se dobre vile nagnule nad njegovu kiljevku, obdarile ga svim darovima koje su imale, ali se pojavila i ona zlocesta, koju roditelji nisu pozvali...

I u dvadesetoj godini, bio je najbriljantnija zvijezda intelektualnog zivota XII stoljeca Francuske, ubrzo i Europe. O njegovom geniju mozemo na drugom topicu, jer Abélard je najsuvremeniji od evropskih filozofa.
Nadjacao je sve filozofe svog doba, i svog ucitelja, i koji ga je zato zamrzio iz dna duse ; otvorio je svoju skolu na mjestu gdje je u sljedecem stoljecu sagradena Sorbona i gdje su se sastajale sve mudre glave Europe i jos neke druge. Lacanov seminar je bio provincijski teatar prema Abelarovom seminaru. Komponovao je balade koje su se pjevale na ulicama.

U to zlatno doba, filozofska predavanja su se skupo placala, i Abélard je postao bogat.
A bio je lijep i sarmantan, i sve dame Pariza su uzdisale za njim.

"To nije bila istina, pisao je godinama kasnije, u Historiji mojih nevolja. Bio sam mlad i zgodan, i zene su me trazile, ali pripremanje mojih predavanja je bio veliki posao, nisam imao vremena za zabavu."

"Il y avait dans la ville meme de Paris une jeune fille nommée Héloise..."
"Bila je u samom gradu Parizu jedna djevojka zvana Heloiza..."


Heloiza, necaka kanonika Fulberta je bila lijepa a nadasve vrlo ucena djevojka, vec poznata po svojoj inteligenciji u cijelom kraljevstvu.

"Imao sam takvu slavu, takav èar mladosti i ljepote, da sam vjerovao da me ni jedna zena ne moze odbiti. Uvjerih se da ce djevojka odgovoriti na moje zelje tim radije sto je bila ucena i voljela nauku ; i razdvojeni mogli bismo ostati prisutni jedan drugom kroz pisma ; i pisati odvaznije stvari nego u razgovorima.

Goreci od strasti za tom djevojkom, trazio sam nacin da vezem blisko poznanstvo kooje ce je lakse dovesti da mi popusti..."


I utrpao se Fulbertu na pansion, u zamjenu za novac i za lekcije filozofije djevojci.
Fulbert je volio novac i Heloizu ; dao je djevojku Abelardu na kompletan odgoj, moleci ga da joj posveti sve svoje slobodno vrijeme, danju i nocu.

"Zacudila me njegova naivnost, ali dvije stvari su udaljile od njegovog duha svaku sumnju : glas o mojoj (sex.) uzdrzljivosti i njeznost njegove necake.
Sto drugo da kazem? Sa isprikom ucenja, bili smo predani ljubavi. Knjige su bile otvorene, ali tu se mijesalo vise ljubavnih rijeci nego filozofije, vise poljubaca nego objasnjenja ; moje ruke su cesce isle prema njenim grudima nego prema knjigama ; nase oci su se trazile i u njima se cesce reflektirala ljubav nego knjige. Sto bih vam rekao? u nasoj vatri prosli smo sve faze ljubavi ; i dodali smo im sve rafinirane neobicnosti koje strast moze izmisliti. Sto su te radosti bile novije za nas, tim vise smo ih produzivali : nismo ih se mogli zasititi.

Sto me vise obuzimala strast zadovoljstva, sve manje sam se mogao baviti filozofijom i brinuti za moja predavanja. Bila mi je to nasilna dosada, i veliki umor : moje noci su bile posvecene ljubavi, moji dani radu. Davao sam lekcije mlako i ravnodusno, nisam govorio po inspiraciji nego sam ponavljao po sjecanju ; a ako mi je ostalo malo slobode duha, komponirao sam nekoliko stihova, koje mi je diktirala ljubav a ne filozofija. Znate da ih je vecina postala popularna u mnogim zemljama, i jos ih pjevaju oni koji znaju srecu takvog zivota...

Kolika je bila tuga, bol, zalbe mojih ucenika, kad su primjetili poremecenost mog duha, tesko je zamisliti."


I sto se dogodilo? Fulbert je napokon doznao ono sto su vec svi znali. Bijesan, uvrijeden, ranjen, istjerao je Abelara ; ali Heloiza mu je poslala pismo : cekala je bebu.
Najbolje sto je veliki filozof mogao slmisliti je bilo da je kidnapira i posalje sestri u Bretagnu. Rodio se sin, Astrolab.

Jadan Fulbert je tek sad poludio. Siroma filozof je obecao da ce zenit Heloizu - pod uslovom da stvar ostane tajna, da mu ugled ostane netaknut (???)

Muskarci su sklopili ugovor, nisu ni pomislili pitati Heloizu sto misli. Zaboravili su da cura nije bila obicna cura.
Ona ni da cuje o vjencanju. Izvadila je sve argumente koje su upotrebili mudraci, teolozi i filozofi od Starog zavjeta do danas, ucena je bila.
Jedan filozof ne smije da se zeni, ne smije da bude opterecen bremenom porodice, vezan bracnim koncima. Jedan filozof mora biti slobodan da se posveti samo filozofiji. Abélard je bio stvoren za cijeli svijet, ne za samo jednu zenu.

"Neka kazu da sam tvoja kurva"

ALi on je htio, on je htio...i ona je popusltila : "Ako hocemo da se izgubimo, i ti i ja, da zamjenimo ljubav nesrecom, ne preostaje nam drugo..."

Ostavili su Astrolaba tetki, vratili se u Pariz, ozenili se - i svaki na svoju stranu. Sve da Abelarov ugled ostane netaknut.
Fulbert nije postovao ugovor, razglasio je vjencanje, poceo maltretirati necaku. Opet je Abelard kidnapovao zenu, i strpao je u samostan.

Zezas ti mene, rece Fulbert, i jednu noc posalje svoje ljude u opatiju Saint Denis (onu Sugerovu, vidi topic Francigenum opus) da kastriraju najveceg filozofa 12 stoljeca.

Ujutro se cijeli grad skupio oko kastriranog filozofa.
"Opisati cudenje, prenerazenost, jadikovke i krikove zaljenja kojim su me mucili, umarali, bilo bi nemoguce. Patio sam od njihovog sazaljenja vise nego od rane ; osjecao sam stid vise nego osakacenje (...) Koju sam slavu uzivao do malocas, i kojom mi je lakocom, u jednom casu, bila ukinuta, snizena, srusena!"

Heloizi je naredio da postane opatica, onda je i on postao redovnik.

U samostanu Heloiza je cekala, a on sutao. Pise mu :

Svom gospodaru, ili radije svom ocu ; svom muzu, ili radije svom bratu, njegova sluzavka, ili radije njegova kcer, njegova zena, ili radije njegova sestra,
Abelaru

...Koji je kralj, koji filozof je mogao dostici tvoju slavu? Koja zemlja, koji grad, koje selo nije zeljelo da te sretne? Tko, pitam, tko nije trcao da te vidi kad si se pojavljivao u javnosti, tko nije krivio vrat da te slijedi pogledom kad si odlazio? Koja udata zena, koja djevojka te nije zeljela kad si bio odsutan, koja nije gorila kad si bio prisutan? Koja kraljica, koja velika dama nije zavidjela mojoj sreci i mom krevetu?
Imao si dva talenta koja su odmah zadobijala srce zena : znao si pisati stihove i znao si pjevati. Talenti rijetki kod filozofa, koji su ti dozvoljavali da se kao u igri odmoris od filozofskih radova. Napisao si toliko pjesama cija je poetska i muzikalna ljepota pronjela tvoje ime po svijetu, i neuki ljudi, koji nisu mogli razumijeti tekst, pamtili su ih i pamtili su tvoje ime... I kako je vecina tih pjesama slavila nasu ljubav, uskoro se i moje ime pronijelo kroz mnoge krajeve, budeci ljubomoru svih zena..."

Dobiva odgovor.
Draga moja nekad u vijeku, sad u Kristu, saljem ti molitvenik koji si mi pitala, sluzit ce ti da se molis za moje grijehe

Drugi krik ljubavi :

Mom jedinom poslije Krista
Njegova jedina u Kristu

.... ....
Sveti Ambrozije kaze "Nasao sam vise ljudi koji su sacuvali svoju nevinost nego ljudi koji su se pokajali"
Tim vise sto su mi sve te sladostrasti koje vole ljubavnici bile slatke, ne mogu ih ni mrziti ni zaboraviti. Gdje se okrenem, dolaze mi pred oci sa zeljama koje ih prate. Ni kad spavam njihove iluzije me ne posteduju. U punom jeku svecanosti mise, kad molitva mora biti najcisca, bludne slike tako obuzimaju moju dusu, da se pustam vise tim sramotnim slikama nego molitvi. Morala bih naricati zbog pocinjenih grijeha, a ja uzdisem za izgubljenim zadovoljstvima. Ne samo ono sto smo radili, nego mjesta i momenti gdje sam to prozivjeila s tobom su tako zapisani u moj duh da sve opet ponavljam s tobom u istoj situaciji, i cak me ni u snu ne ostavljaju na miru. Cesto se misli mog srca mogu odgonetati po pokretima mog tijela, i rijeci mi se izmicu protiv vlastite volje..."

Njega je Bog spasio, a ona se grijesna jos muci... Citira svete oce, ali opet joj izmakne krik :

"Ali Bog zna da cijeli moj zivot vise strepim da ne povrijedim tebe nego Boga, tebi a ne Bogu hocu udovoljiti. Po tvojoj naredbi sam uzela veo, a ne za ljubav Boga.
Dugo te varalo moje pretvaranje, i uzeo si moje licemjerstvo za poboznost, previse si povjerovao mojim molitvama, i pitas se sto ocekujem od tebe! Nemoj me precijeniti, ne prestani mi pomagati tvojom molitvom! Ne misli da sam zdrava, ne uskrati mi lijek!"


Abelard odgovara skolasticno pismo, podsjeca je da Bog kaznjava one koje voli. I neka se bavi svojim poslom, neka drzi opatice u redu, i grosso modo, neka ne gnjavi s tim pricama jer ima on i svojih problema. Fino receno.
U Kristu budi jaka. Zivi u Kristu. Amen.

Od tada su samo govorili o managementu samostana.

[You must be registered and logged in to see this link.]

"Pisma Abelarda i Heloise"

"Daleko od toga da plačem zbog grijeha koje sam počinila, ja plačem zbog onih koje više ne mogu počiniti. Bog zna da sam se više trsila da budem draga tebi nego njemu. A Boga je malo briga za sve ono izvanjsko što je zajedničko odbačenima i pravednima. Zato je u pravih pravednika malo izvanjskih znakova koji svakome padaju u oči, a nitko ih više ne ističe nego licemjeri."



"Djela ništa ne dodaju našim zaslugama. Čistoća je prije krepost duše nego tijela. Ponekad se kreposti očituju na izvanjski način, a nekad ostaju u našoj duši, u stanju mogućnosti. Neka onaj koji ima krepost namjere djelo i učini, a neka onaj koji ne želi djela činiti, ne laže govoreći da moć za djelo nije u njemu. Samo su kreposti pred Bogom zaslužne, i svi oni koji su slični po kreposti iako različiti po djelima, jednako su voljeni od Gospodina. Dušu se ne može okaljati ničim izvanjskim, već samo s onim što dolazi od srca. Ako srce nije unaprijed bilo pokvareno izopačenom voljom, grijeh neće izvana ući. Dakle, ako hoćemo ugoditi onome koji može proniknuti u svačije srce i dušu, koji u mraku vidi i koji će suditi i najskrovitije misli čovjekove, moramo ispitivati manje svoja djela, a više duh s kojim smo ih počinili."


Pierre Abélard

O Abélardu, osobi koja je u srednjem vijeku imala popularnost kao nitko prije ili poslije, no čiji su snažan intelekt i širinu vidika sputavali sa sviju strana a da je ipak u svojim filozofskim i teološkim spisima uspjela sačuvati iskrenost, čvrstoču i ljupkost izraza, ne može se govoriti bez Heloize. Jednako kao što se o Romeu ne može govoriti bez Julije, o Prijamu bez Tizde, o Eneji bez Didone, o Tristanu bez Izolde, o Danteu bez Beatrice ili Petrarki bez Laure. No, ljubav Abélarda i Heloize nije mogla ostati ni u prostoru njihova odnosa, čak ni braka, nego se, utječuči na mnoge, prelila preko svih rubova ispunjajuči svečanu i hladnu gotiku svog vremena krikovima i žarom, a onda i drugom kvalitetom: šutnjom. Abélard i Heloiza, njegova učenica, ljubavnica, supruga, suputnica i supatnica, bili su i ostali legenda, simbol ljubavi, odricanja, životnih nevolja koje nisu uspjeli nadvladati osim veličinom svoje boli. Podrezana su im krila, ali let još traje.

Formalno, u njihovo vrijeme (XII. st) još nije bilo sveučilišta, a teološko-filozofijska predavanja bila su organizirana u okviru “škola” pri katedralama i samostanima. Pariz, Chartres, Reims, Tours, Cluny bili su središta okupljanja mladosti i mudrosti. Prvo su škole slijedile učitelje, a onda učitelji škole. Učitelji nisu bili samo predavači nego i animatori živih i zanimljivih diskusija. Postavljala su se svakovrsna pitanja, zapisivali se i tumačili fragmenti iz crkvenih otaca, po džepovima čuvale glossae. Nije bilo zabranjenih pitanja, ali se pazilo na “čistoču” naučavanja. Oboružan citatima i sposobnošču logičnog i dijalektičkog mišljenja, Abélard ubrzo i sam postaje učiteljem, jednim od najizvrsnijih u tadašnjoj Francuskoj. Uglednu i čaščenu, činilo se da mu životnu sigurnost i sjajnu budučnost ništa ne može pomutiti ili ugroziti. Ništa, osim usplamtjele strasti prema ženi koja čini mlakom i dosadnom riječ filozofije i teologije. Veza s njom baca sjenu na njegovu karijeru koja u ono vrijeme nije trpjela da njezini naslovnici budu u vezi s kakvom ženom.

Heloiza, iznimno obrazovana i nadarena učenica, i Abélard kojemu su žena i eros bili još neosvajano područje, strmoglavo se zaljubiše jedno u drugo. Izmeču redaka crkvenih otaca Porfirija, Augustina i Jeronima, kradomice se obasipahu poljupcima. “Nad otvorenim knjigama više su se gomilale riječi o ljubavi nego o učenju, više je bilo poljubaca nego mudrih izreka, češče su nam se ruke spuštale u krilo nego prema knjigama, češče je ljubav privlačila k sebi nego nas je želja za čitanjem spuštala prema slovima” – piše Abélard. Kada su uhvačeni “na djelu”, on joj predložio brak. Ali Heloiza ga odbila jer nije htjela nauditi njegovoj karijeri. A i stoga što je njezina ljubav bila snažnija od uskih okvira kakve bi joj mogao ponuditi brak. Sama mu piše da je voljela i željela njega, a ne ono što je imao ili predstavljao. Žestoko se opirala, a onda kapitulirala: “Preostaje samo jedno: da bol koja nas snače u propasti nas obojih ne bude manja od ljubavi koja joj prethodila”. Proročke riječi, priznaje Abélard. Ipak, nagovorio ju je, ali su se dogovorili da če brak čuvati u tajnosti. čak i pošto im se bio rodio sin – Petrus Astrolabius. Njegovo zvjezdoznanstveno ime ni Abélard u svojim spisima ni Heloiza u svojim pismima upučenima Abélardu nijednom ne spominju. Osim što Abélardu predaja pripisuje jednu oveču pjesmu, punu moralističkih savjeta, a posvečenu sinu i što ga Heloiza jednom spominje u pismu Petru časnome; čini to škrto, sukladno mentalitetu vremena: majčinstvo se prekrivalo velom šutnje jer djeca nisu bila smatrana osobama ravnopravnima odraslima. O Astrolabu znano je tek to da je postao svečenikom te da je umro mlad. Kao da zamasi krila kojima je bio začet više nisu imale dovoljno snage za njegov let.
Ono što drugi zarade preljubom, Abélard i Heloiza su navukli na se ženidbom. Abélard je zbog svoje ljubavi kažnjen kastracijom tijela, a ona srca, što je za posljedicu imalo kastraciju punokrvnosti njegova srca i nametnutu uzdržljivost njezina tijela. Nije ih mogao sačuvati ni sakrament braka. Teško da bi bilo drukčije da ga i nisu tajili. Prekoračili su svoje vrijeme. I izazvali gnjev i zavist. Odsječen od strasti, Abélard se pokorava poretku koji ga je nje lišio te se zarečuje kao redovnik. Traži od Heloize da učini isto te i ona položi zavjete “u jecajima i suzama”.
Iz njihovih mečusobnih pisama saznajemo o genezi njihova odnosa kako iz mladenačke zanesenosti veza prerasta u zrelu ljubav dvoje ljudi od kojih svako sazrijeva po svojemu. Iz Abélarodove ispovijesti Povijest nevolja (Historia calamitatum) doznajemo o njegovoj preobrazbi iz tašta, strastvena, nadarena mladiča u pokorna, suzdržana i razborita zrela muškarca kojemu, mečutim, nije otupila oštrica jezika kojim je šibao izopačenost i prijetvornost života u crkvenim redovima, ni oštrina njegova uma kojim se pouzdavao u moč razuma. U više navrata naglašava kako ga je Bog kaznio baš u onom dijelu tijela kojim je griješio. A u svojoj etici zagovara tezu da je grijeh samo ono što proturječi savjesti, tj. ono što je bilo u intenciji prije nego je počinjeno. I doista, on je svjesno zaveo Heloizu, a zavolio ju potpuno tek kad je više nije mogao voljeti tjelesno. Dok je Heloiza od početka i uvijek voljela potpuno, predano. Ono što on smatra grijehom kojeg se odriče, Heloiza drži ljubavlju, potpunom, duhovnom i tjelesnom ljubavlju i ne odstupa ni od jedne nijanse svoje čežnje. Abélard doduše i sam stavlja na kocku, ali ono što mu je preostalo, dok ona stavlja jednostavno sve. Ma koliko njezina ljubav bila požudna, strastvena, ne prestaje istodobno biti uzvišenom, nježnom i nepatvorenom. Ona se žrtvuje, on propovijeda želeči biti i slavan i asketa.
A broj njegovih učenika i dalje raste, zajedno s popularnošču, kao i gnjevom protivnika. Dobivši na dar komadič zemlje, sagradio je skromno molitveno sklonište nazvavši ga imenom Parakleta, Duha Tješitelja, zbog čega su mu pristizale teške optužbe da je odvojio Duha Svetog od Oca i Sina. Na koncilu u Soissonsu (1121) Abélardovo je naučavanje osučeno kao krivovjerje, i to u prisutnosti Papina legata. Osučivali su ga oni kojima je smetalo da se on uopče lača pitanja kao što su božansko jedinstvo i trojstvo, bez obzira na to što su njegove teze imale pokriče u Boethiusu i Augustinu. Prema osudi Abélard je bio prisiljen svoje vlastite spise baciti u vatru i pritom na glas ponavljati Vjerovanje. Kako se smatrao vjernim sinom Crkve, to mu je poniženje palo teže nego kastracija tijela. Ali, nije mu bilo oduzeto upravljanje samostanom u St. Gildasu u Bretanji, gdje je prolazio kroz nova gorka iskustva. Redovnici su sebe, svoje priložnice i djecu uzdržavali lovom, a umjesto svetih slika po zidovima su visjeli crteži životinja. Abélardove primjedbe su ismijavali, a pokušali su ga i otrovati. U samostanu St. Denis nije mu bilo bolje jer nije znao za kompromise i prilagodljivost.
Istodobno i Heloiza je prolazila kroz mnoge teškoče. Ponajprije unutarnje: ono što je Abélard trpio na svom tijelu u jednom trenutku, ona je svojevoljno trpjela cijeloga svog života u svom srcu, on zbog onoga što naziva grijehom, a ona zbog toga što je za nju i taj grijeh ljubav. A trpjela je i izvanjske poteškoče: oskudicu i progonstva. Nju i njezine redovnice, kojima je bila razboritom, strpljivom i mudrom nadstojnicom, največa je nevolja stigla kada su ostale bez krova nad glavom. Tada im Abélard ustupa Paraklet. A sam nastavlja borbu s ljudima crkvenog autoriteta, ponajprije s Bernardom iz Clairvauxa koji mu nije odobravao kritiku Summe Tome Akvinskog, ni smjelost razuma da se bavi i najtežim teološkim pitanjima, jer da “više želi ono što se može razumjeti nego ono što se može izricati riječima”. Nova osuda Abélarda na koncilu u Sensu (1141) bila je vrlo stroga: bio je prisiljen na potpunu šutnju i prijetilo mu zatočenje u nekom samostanu. Srečom, malo potom u prioru glasovitog samostana u Clunyju, u Petru časnome, stekao je prijatelja koji ga je velikodušno prihvatio i pomogao mu da se donekle izmiri s Bernardom i s papom. Bolestan i umoran od pretrpljenih muka, osuda i bezrazložnih napada, Abélard nalazi smirenje. Umire (1142) u samostanu St. Marcel. Petar časni pomogao je da bude sahranjen u Parakletu. Heloiza ga je nadživjela dvadeset dvije godine, točno onoliko koliko je bila mlača od njega te ju je, opet Petar časni, dao sahraniti uz Abélarda. Godine 1817. njihovi su ostaci dospjeli u zajedničku grobnicu na jedno od najpoznatijih svjetskih groblja Père-Lachaise u Parizu. Sjedinjeni najprije tijelom i duhom, zatim samo duhom, i na koncu grobom. Na kojem piše: “Konačno sjedinjeni, nadamo se, u vječnoj radosti”.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Abelard

Premda je bio golijard, Petar Abelard, slava pariškog kruga, značio je i donio znatno više. On je prvi veliki lik modernog intelektualca --- u granicama modernosti XII stoljeća --- Abelard je prvi profesor.

Njegova je karijera ponajprije neobična, primjerena čovjeku. Ovaj Bretonac iz okolice Nantesa, rođen 1079. godine u Palletu, pripadao je sitnome plemstvu kojemu je život s počecima novčane privrede postao vrlo težak. Vojnički zanat rado je prepustio svojoj braći i bacio se na učenje. Abelard se odriče ratničkog oružja u korist drugih bitaka. Oduvijek je bio svadljiv, pa postaje, kako kaže Paul Vignaux, vitez dijalektike. Stalno je bio nemiran, pa kreće onamo gdje se zameće boj. Svagda je bio začetnik ideja, pa gdje god se pojavio, izbijaju uzbudljive rasprave.

Intelektualni križarski rat neizbježno ga odvodi u Pariz. Ondje otkriva drugu crtu svog karaktera: potrebu za rušenjem idola. Samopouzdanje koje on i priznaje --- de me presumens, kaže rado, a to ne znači precjenjujući se, već "svjestan svoje vrijednosti" --- navodi ga da se okomi na najglasovitijeg pariškog učitelja Vilima iz Champeauxa. Izaziva ga, pobija i privuče slušače na svoju stranu. Vilim ga prisili da ode. Ali prekasno je da se uguši taj mladi talent. Postao je učiteljem. Da bi ga slušali, slijede ga u Melun, zatim u Corbeil, gdje drži školu. Odjednom, tom čovjeku koji živi samo za svoj um, klone tijelo; bolestan je i primoran da se povuče na nekoliko godina u Bretanju.

Kad se oporavio, pošao je u Pariz da pronađe svog starog neprijatelja Vilima iz Champeauxa. Novi dvoboji; Vilim pokoleban mijenja nauk, vodeći računa o kritikama mladoga protivnika. Ni izdaleka zadovoljan, ovaj udara još jače i dotjera do ponovnog uzmicanja u Melun. Ali Vilimova pobjeda zapravo je poraz. Napustili su ga svi učenici. Stari ućitelj, pobjeđen, odustaje od podučavanja. Abelard se vraća kao pobjednik i stupa na ista mjesta s kojih se njegov stari protivnih povukao: na Brijeg svete Genoveve. Kocka je bačena. Središtem pariške kulture zauvijek će biti Brijeg, Lijeva obala, a ne otok Citéa; jedan je čovjek ovaj put odredio sudbinu čitave gradske četvrti.

Abelard pati što više nema protivnika svog uzrasta. Kao logičara ljuti ga što se iznad svih postavljaju teolozi. Zaklinje se: i on će biti teolog. Ponovo postaje studentom i hita u Laon na predavanja najpoznatijeg ondašnjeg teologa Anselma. Pred ikonoklastičkom strasti usijanog antitradicionalista Anselmova slava nije dugotrajna.

Približio sam se, dakle tom starcu koji je svoj ugled dugovao više poodmakloj dobi nego talentu ili obrazovanosti. Svi koji bi mu pristupili da čuju njegovo mišljenje o nekom predmetu u koji nisu bili sigurni, još bi nesigurniji odlazili. Tko se zadovoljio samo time da ga sluša, učinio mu se predivnim, ali kad ga se nešte upitalo, pokazao se ništavnim. Po rječitosti je bio vrstan, po inteligenciji vrijedan prezira, po razumu isprazan. Izdaleka je njegovo lisnato stablo privlačilo pogled, ali kad bi se promatralo izbliza i pažljivije, primijetilo bi se da je posve bez plodova. Kada sam se približio da uberem njegov plod, vidio sam da je nalik na smokvino stablo koje je Gospod prokleo ili na onaj drevni hrast s kojim Lukan uspoređuje Pompeja:

Stoji glasovitog imena sjena
Poput hrasta visoka na plodinam' bogatoj njivi.[ Lukan, Farsalija 1, 135--6 ]
Primivši poduku nisam u njegovoj školi gubio vremena.


Izazov da učini isto. Prihvaća. Dokazuju mu da usprkos temeljitom poznavanju filozofije ne poznaje teologiju. Replicira da tu može biti dostatna ista metoda. Pozivaju se na njegovo neiskustvo. "Odgovorih da mi pri predavanju nije običaj pribjeći tradiciji, već domišljatosti duha." Tad improvizira jedno tumačenja Ezehijelovih proročanstava što oduševljava slušače. Otimaju se o zapise s tog predavanja da bi ih prepisali. Sve brojnije slušateljstvo primora ga da produži tumačenje. Da bi ga nastavio, vraća se u Pariz.
Heloiza

Vrijeme slave naglo godine 1118. prekida avantura s Heloizom. Pojedinosti su nam poznate po izuzetnoj autobiografiji iz Povijesti nevolja (Historia Calamitatum).

Sve počinje kao u Opasnim vezama. Abelard nije razvratnik. Ali zloduh zrelih godina spopada ovog intelektualca koji je u trideset devetoj godini poznavao ljubav iz Ovidijevih knjiga i iz pjesama koje je sastavio u golijardskom duhu, ali ne i po iskustvu. Na vrhuncu je slave i oholosti, što i priznaje: "Vjerovao sam da sam ostao jedinim filozofom na svijetu..." Heloiza je uspjeh koji treba dodati onim koje je osvojio um. U početku je to bila stvar glave, a ne puti. Doznaje za nećakinju jednog subrata, kanonika Fulberta: sedamnaest joj je godina, lijepa je i tako obrazovana, da je njezino znanje poznato već širom Francuske. To je žena kakvu treba. Nikako ne bi podnio glupaču --- svidjelo mu se da je tako dobro građena. Pitanje ukusa i ugleda. Kanonik mu mladu Heloizu povjerava za učenicu, polaskan da joj daje takvog učitelja. Kad bude riječ o naplati, Abelard lako pristane da mu štedljivi Fulbert plati u naturi: stanom i hranom. Đavao ne spava. Između učitelja i učenice rađa se ljubav na prvi pogled: intelektualnu razmjenu uskoro slijedi i tjelesna. Abelard napušta predavanja i poslove s đavlom u tijelu. Pustolovina traje, produbljuje se. Rodila se ljubav kojoj neće biti kraja. Odoljet će svim teškoćama, a zatim i drami.

Prva nezgoda: zatečeni su. Abelard mora napustiti kuću prevarenog domaćina. Sastaju se drugdje. Njihova tajna veza uskoro postaje javnom. Međutim, stalo im je jednome do drugog više nego do skandala.

Druga nezgoda: Heloiza je trudna. Abelard se koristi Fulbertovom odsutnošću da svoju ljubavnicu, prerušenu u redovnicu, odvede sestri u Bretanju. Ondje Heloiza donosi na svijet sina kojemu nadjenu smiješno ime --- Astrolab...

Treća nezgoda: problem vjenčanja. Abelard će teška srca ponuditi Fulbertu da svoj čin ispravi, oženivši se Heloizom. U izvanrednoj studiji o slavnome paru Etienne Gilson je pokazao da Abelardov zazor ne proizlazi iz tog što je klerik. Budući da je primio samo tonzuru, kanonski smije uzeti ženu. Međutim, plaši se da će mu brak sputati profesionalnu karijeru i da će postati ruglom školskih krugova.
Žena i brak u XII stoljeću

Naime, u XII stoljeću postoji jako opredeljenje protiv braka. Istodobno kada se žena oslobađa i prestaje smatrati vlasništvom muškarca ili strojem za proizvodnju djece, kad nestaje pitanja ima li ona ili nema dušu --- u stoljeću procvata marijanskog kulta na Zapadu --- prema braku se gaji nepovjerenje kako u plemićkim krugovima (dvorska, tjelesna ili duhovna ljubav postoji samo izvan braka, a utjelovljuje se u Tristanu i Izoldi, u Lancelotu i Ginevri), tako i u školskim krugovima gdje se razrađuje čitava teorija o prirodnoj ljubavi koja će se u slijedećem stoljeću naći u Romanu o Ruži Jeana de Meunga.

Prisutnost žene: i pojava Heloize uz Abelarda i istodobno njezino značenje za pokret koji podupiru golijardi, a zahtijeva putene užitke za klerike i svećenike, očituje jedan od novih aspekata intelektualca XII stoljeća. Novi humanizam nalaže da intelektualac bude potpun čovjek. Ne prihvaća ništa što bi ga moglo umanjiti. Kako bi se ostvario u potpunosti, treba uza se ženu. Slobodnim svojim rječnikom golijardi ističu, potkrepljujući to navodima iz oba Zavjeta --- da su muškarcu i ženi podareni organi, upotrebu kojih ne smiju prezreti. Zaboravimo sve one prostačke i dvosmislene šale i zamislimo ondašnje raspoloženje, ondašnju psihologiju, kako bismo bolje shvatili domet drame koja će izbiti; kako bismo bolje razumjeli Abelardove osjećaje.

Najprije se iskazuju Heloizini. U neobičnom pismu ona savjetuje Abelardu da odustane od pomisli na brak. Priziva sliku braka siromašnih intelektualaca, braka kakav bi bio njihov: "Ne bi mogao, govorila mu je, posvećivati jednaku pažnju ženi i filozofiji. Kako se naime slažu učenici i kućna posluga, stalci za pisanj i zipka, knjige ili tablice i preslice, pisaljke ili pera i vretena? Naposljetku, tko će, zadubljen u teološka ili filozofska razmatranja, moći podnositi vrisku djece, uspavanke dadilja koje ih smiruju ili bučnu vrevu obitelji koliko muškog, toliko ženskog spola? Tko će izdržati da trpi onu neprestanu i nečasnu prljavštinu nejake djece? To mogu --- reći ćeš --- bogataši čije palače ili prostrane kuće imaju odijeljene sobe, čije bogatstvo ne osjeća troškove i ne muči se dnevnim brigama. Ali nije, kažem, isti položaj filozofa i bogataša, niti će oni koji se brinu za imutak ili se zapleću u svjetovne brige imati vremena za teološki ili filozofski posao.[ Povijest nevolja, Petar Abelard, str. 21; preveo V. Gortan ] "

Takav stav, uostalom, podupiru i brak mudraca osuđuju i neki autoriteti. Tu je Teofrast ili radije sveti Jeronim koji je u djelu Protiv Jovinijana (Adversus Jovinianum) preuzeo njegove argumente, a imao je u XII stoljeću mnogo uspjeha. Uz crkvenog oca tu je Ciceron koji je, otpustivši Terenciju, odbio sestru svoj prijatelja Hircija.

Abelard odbija Heloizinu žrtvu. Vjenčanje je odlučeno, ali ostaje tajno. Fulbert kojega žele umiriti, obaviješten je, čak prisustvuje blagoslovu.

Ali namjere svih sudionika nisu jednake. Abelard se mirne savijesti želi vratiti poslu, tako da Heloiza ostane u sjeni. Fulbert pak želi objaviti vjenčanje, obznaniti postignutu zadovoljštinu, umanjiti Abelardov ugled, jer mu nije oprostio.

Abelardu je to dojadilo, pa smišlja varku. Heloiza će se povući u samostan u Argenteuilu gdje joj dade da odjene halju novakinje. Značilo je to ukratko prekinuti ogovaranja. Heloiza u koje postoji samo Abelardova volja, sačekat će tako prerušena da se buka stiša. Značilo je to ne računati s Fulbertom koji se smatrao izigranim. Zamislio je da se Abelard otarasio Heloize zaredivši je i da je brak raskinut. Noću krene kazneni pohod u Abelardovu kuću, on bude osakaćen, sutradan ujutro svi nagrnu, izbija skandal.

Svoju sramotu Abelard odlazi sakriti u opatiju Saint-Denis. Shvatljivo je, s obzirom na sve dosada rečeno, koliko je bilo njegovo očajanje. Može li eunuh ostati čovjekom?

S Heloizom se rastajemo, jer više ne pripada našoj temi. Poznato nam je kako će uzvišen odnos duša održati sve do smrti ovo dvoje ljubavnika --- svako u svom samostanu.
Nove bitke

Abelarda je izliječila intelektualna strast. Netom su mu zacijeljele rene, vratila mu se sva njegova borbenost. Teško podnosi neuke i neotesane redovnike. Bio je ohol, pa je i on njima na teret; uz to samoću redovnicima ometaju brojni učenici koji dolaze moliti učitelja da nastavi s podučavanjem. Za njih će napisati svoju prvu teološku raspravu. Njezin uspjeh nije bio po volji. 1121. godine u Soissonsu okuplja se da mu sudi "zbor što ga reši naziv koncila". U napetoj atmosferi --- da bi djelovali na koncil, njegovi su nepirjatelji pobunili svjetinu koja mu prijeti kamenovanjem --- usprkos naporima biskupa od Chartresa koji zahtijeva dodatne upute, knjiga bude spaljena, a Abelard osuđen da dane završi u samostanu.

Po povratku u Saint-Denis svađe s redovnicima još žešće se nastavljaju. Međutim, ne podjaruje li ih i sam dokazujući da su slavne Hilduinove stranice o osnivaču opatije tričarije i da prvi biskup Pariza nema ničeg zajedničkog s Areopagitom kojega je obratio sveti Pavao? Slijedeće godine bježi i nalazi utočište kod biskupa od Troyesa. Od njega dobija posjed kraj Nogent-sur-Seinea, nastani se ondje sam i sagradi malen oratorij posvećen Sv. trojstvu. Ništa nije zaboravio; osuđena knjiga također je bila posvećena Trojstvu.

Njegovo pribježište ubrzo otkrivaju učenici i nagrnu prema osami. Podiže se školsko selo od šatora i koliba. Oratorij je povećan i sazdan u kamenu, te posvećen Tješitelju (Paraclet); ta promjena predstavlja novi izazov. Samo zbog Abelardove nastave improvizirani stanovnici sela zaboravljaju na zadovoljstva koja im je pružao grad. Sa sjetom se prisjećaju da "u gradu studenti uživaju sve potrebne im lagodnosti".

Abelardov mir nije bio dugog vijeka. Zavjeru protiv njega organiziraju dva, kaže on, "nova apostola". Riječ je o svetom Norbertu, osnivaču premonstratenga, i o svetom Bernardu, reformatoru Cîteauxa. Progone ga na takav način da pomišlja pobjeći na Istok. "Bog zna koliko puta, u najdubljem očajanju, pomišljah da napustim kršćanske predjele i da prijeđem poganima (Saracenima, precizirat će prijevod Jeana de Meunga), da bih ondje živio u miru i među neprijateljima Kristovim pod obavezom danka živio kao kršćanin. Mislio sam da će me primiti to bolje što će me, vjerujuću optužbama kojih sam bio žrtva, smatrati lošijim kršćaninom. "

Pošteđen je bio ovakvog krajnjeg izlaza --- prvog iskušenja što ga proživljuje zapadni intelektualac razočaran svijetom u kojem živi.

Izabran je za opata jednoga bretonskog samostana. Nove svađe; čini mu se da je među divljacima. Čuje samo donjobretonski jezik. Redovnici su nezamislivo neotesani. Pokuša ih istesati; oni njega otrovati. Bježi 1132. godine.

1136. godine zatičemo ga na Brijegu svete Genoveve. Prihvatio se nastava koja je posjećenija no ikad. U Parizu se sklonio i Arnold iz Brescie, protjeran iz Italije zbog izazivanja gradskih nemira; povezao se s Abelardom, i doveo mu auditorij svojih siromašnih učenika koji, da bi preživjeli, prosjače. Nakon djela osuđenog u Soissonsu, Abelard ne prestaje pisati. Međutim, tek 1140. godine njegovi neprijatelji ponovno kreću u napad. Bit će da su Abelardove veze s rimskim prognanikom prevršile mjeru njihova neprijateljstva. Normalno je da se sveza urbane dijalektike i demokratskog komunalnog pokreta učinila njegovim protivnicima značajnom.
Sveti Bernard i Abelard

Na čelu im je bio sveti Bernard. Prema riječima oca Chenua opat Cîteauxa predstavlja "drugu granicu kršćanstva". Premda je ostao feudalac, a prvenstveno ratnik, ovaj seljak nije bio stvoren da shvati urbanu inteligenciju. U borbi protiv heretika ili nevjernika vidi samo jedno sredstvo: silu. Pobornik je oružanog križarskog rata i ne vjeruje u intelektualni križarski rat. Kada ga Petar Venerabilis zamolio da pročita prijevod Kur'ana kako bi Muhamedu mogao perom uzvratiti, niju mu niti odgovorio. U samostanskoj osami iz mističke meditacije koju uzdiže do vrhunca crpi ono čime se u svijet vraća kao izvršilac presude. Apostol je samotničkog života, uvijek spreman na borbu protiv novotarija koje mu se čine pogubeljnim. Posljednjih godina života praktički upravlja kršćanstvom, naređujući papi svoja pravila, odobravajući osnivanje vojničkih redova, sanjajući da Zapad učini viteškim redom, Kristovom vojskom: preteča je velikog inkvizitora.

Sukob s Abelardom je neizbježan. Napadom ravna pomoćnik svetog Bernarda Vilim iz Svetog Thierryja. U jednom pismu upućenom svetom Bernardu on optužuje "novog teologa" i nagovara svoga slavnog prijatelja da ga progoni. Sveti Bernard odlazi u Pariz, pokuša odvratiti studente, ali, poznato je, s malo uspjeha; uvjerio se o težini zla što ga Abelard širi. Susret ove dvojice ne donosi nikakva rezultata. Jedan Abelardov učenik sugerira sastanak obiju stranaka u Sensu, pred skupom teologa i biskupa. Učitelj je naumio da još jednom osvoji slušateljstvo. Sveti Bernard je potajno sasvim izmijenio karakter zbora. Auditorij je pretvorio u koncil, svog protivnika u optuženika. U noći koja je prethodila otvaranju rasprava, okupio je biskupe i predao im kompletni dosje koji Abelarda predstavlja kao opasnog heretika. Njemu je sutradan preostalo tek da kompetenciju suda ne prihvati i da se pozove na papu. Biskupi prenose u Rim znatno ublaženu osudu. Međutim, sveti Bernard ih je, uplašen, preduhitrio. Njegov tajnik odnosi pisma odanim mu kardinalima i oni od pape iznuđuju osudu Abelarda; knjige su mu spaljene u crkvi svetog Petra. Abelard saznaje novost na putu i sklanja se u Clunny. Ovaj put je slomljen. Petar Venerabilis ga prihvaća s beskrajnim milosrđem, izmiruje sa svetim Bernardom, postiže od Rima poništenje njegove ekskomunikacije i odašilje u samostan svetog Marcela u Chalon-sur-Saône; ondje Abelard umire 21. travnja 1142. Veliki opat Clunyja mu je poslao pismeno odrješenje i posljednjom gestom izvanredne tankoćutnosti predao ga je Heloizi, nadstojnici Paracleta.

Njegova egzistencija je tipična, a sudbina istodobno izuzetna. Od značajnog Abelardovog djela upozorit ćemo ovdje tek na neke istaknutije značajke.
Logičar

Abelard je prvenstveno bio logičar, poput svih velikih filozofa najprije je izradio metodu. Bio je veliki pobornik dijalektike. Svojim Priručnikom logike za početnike (Logica ingredientibus), a pogotovo svojim djelom Sic et Non iz 1122. godine, dao je zapadnom mišljenju njegovu prvu Raspravu o Metodi. Izvranrednom jednostavnošću dokazuje u njoj potrebu za rasuđivanje. Ni u jednom pitanju crkveni oci se nisu složili; gdje jedan kaže bijelo, drugi kaže crno --- Sic et Non.

Otud nužnost poznavanja jezika. Riječi su stvorene da označuju --- nominalizam --- ali su utemeljene u zbilji. Odgovaraju stvarima koje označuju. Čitav napor logike mora se sastojati u dopuštanju označujućeg izjednačenja jezika sa zbiljom koju očituje. Tako zahtjevnom duhu jezik nije veo zbilje, već njezin izraz. Ovaj profesor vjeruje u ontološku vrijednost svog instrumenta: riječi.
Moralist

Abelard je bio logičar, ali i moralist. U djelu Etika ili Upoznaj samog sebe (Ethica seu Scito te ipsum) ovaj kršćanin hranjen antičkom filozofijom pridaje introspekciji jednaku važnost kao i monaški mistici, kao sveti Bernard ili Vilim iz Svetog Thierryja. Prema M. de Gandillacu, međutim, "dok je za cistercite ,,kršćanski sokratizam'' prije svega meditacija o nemoći grešnog čovjeka, u Etici se spoznaja sebe javlja kao analiza slobodnog pristanka po kojem je na nama da prihvatimo ili odbacimo ono preziranje Boga koje tvori grijeh."

Gdje sveti Bernard uzvikuje: "Jer začeti smo u grijehu kao grešnici, rađat ćemo grešnike; rođeni kao dužnici, rađat ćemo dužnike; rođeni kao pokvarenjaci, rađat ćemo pokvarenjake; rođeni kao robovi, rađat ćemo robove. Otkad smo u ovaj svijet ušli, za sve vrijeme dok u njemu živimo i pošto iz njega izađemo, ranjenici smo; od tjemena do stopala, ništa u nama nije sveto, " Abelard odvraća da je grijeh tek propust: "griješiti znači prezirati Stvoritelja, tj. nikako ne raditi zbog njega ono što smatramo da moramo zbog njega raditi, odnosno ne propuštati ono što smatramo da zbog njega treba propustiti. Kada dakle grijeh definiramo negativno, naime riječima: ne raditi ili ne propuštati ono što dolikuje, otvoreno pokazujemo da nema nikakve supstancije grijeha koja bi se radije sastojala u nebitku nego u bitku, kao kad bismo tminu definirali riječima: odsutnost svjetla gdje bi svjetlo moralo biti[ Petar Abelard, Etika, str. 59, preveo V. Gortan ]. " Zalaže se da u čovjekovoj moći bude prihvaćanje, pristajanje ili odbijanje što je dato ispravnosti koja je središte moralnog života.

Time je Abelard uvelike pridonio da se uzdrmaju okolnosti jednog od bitnih sakramenata kršćanstva: pokore. U odnosu na čovjeka koji je korjenito zao, Crkva barbarskih vremena postavila je popise grehova i cjenike kazni proračunate prema barbarskim zakoima. Ovi penitencijali potvrđuju da je u ranom srednjovjekovlju za čovjeka bitan u sakramentu pokore bio grijeh, pa prema tome i kazna. Abelard je izrazio i podržao težnju da se takav stav obrne. Odsada je važan grešnik, to jest njegova nakana, a temeljni čin pokore postat će kajanje. "Iskreno kajanje" , piše Abelard, "čini da iščezne grijeh, tj. prezir prema Bogu, odnosno pristanak na zlo, jer ljubav božja koja pobuđuje taj jecaj nespojiva je s grijehom". Ispovjedničke sume koje se javljaju potkraj stoljeća sadrže takav obrat pokore, ako ne već i u teologiji, a ono barem u psihologiji. U gradovima i gradskim školama produbljivala se tako psihološka analiza, sakramenti su humanizirani u pravom smislu te riječi. Kakvog li obogaćenja za duh Zapadnjaka.
Humanist

Istaknuli smo tek jednu značajku Abelarda-teologa. Nitko se nije više od njega zalagao za svezu razuma i vjere. U očekivanju pojave svetog Tome nadmašio je na tom području i velikog začetnika nove teologije, svetog Anselma koji je u prethodnom stoljeću pronio plodonosnu formulu: vjera u traganju za umom (fides quaerens intellectum). Time je zadovoljio potrebe školskih krugova koji su u teologiji "tražili ljudske i filozofske razloge i zagovarali više ono kako shvatiti od onog kako reći: čemu služe, govorili su, riječi lišene pojmljivosti?" "Ne može se vjerovati u ono što se ne razumije i smiješno je druge učiti onome što niti netko sam, niti njegovi slušači umom ne mogu dokučiti. "

Za poslednjih mjeseci svog života u Clunyju ovaj je humanist započeo pisati Dijalog između (poganskog) filozofa, Židova i kršćanina. Želio je pokazati da niti prvi grijeh, ni Utjelovljenje nisu u povijest čovječanstva donijeli potpuni prekid. Nastojao je istaknuti vrijednosti svega što je bilo zajedničko trima religijama koje su za njega predstavljale vrhunac ljudske misli. Namjera mu je bila pronaći prirodne zakone koji bi i s onu stranu religija omogućili da se u svakom čovjeku prepozna sin Božji. Njegov humanizam je završio u toleranciji i nasuprot onima koji su ljude razdvajali, tražio je ono što ih sjedinjuje, podsjećajući da "ima mnogo kuća u Očevu domu". Abelard je bio najviši izraz pariškog kruga; u potragu za drugim značajkama intelektualca koji se upravo rađa valja poći u Chartres.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Biografija i delo velikog filozofa Abelarda


O DJELU „ETIKA“
Abelardova etika se kreće putem između heteronomnosti i autonomnosti. On polazi od
kršćanske svijesti o grijehu kao od fundamentalne činjenice, no sa etike skida dogmatsko-
metafizičke pretpostavke. Njegovo vjerovanje u Boga je ostalo nedirnuto, no kako bi mogao
afirmirati svoje teze on je Crkvu i dogmu podvrgnuo kritici jer su svojim učenjem deformirali
evanđeosku misao. U jednom od pisma koje je upućeno Heloizi pisao je kako osim Krista ne
postoji drugo ime koje ga može spasiti i on stoga ne želi biti odijeljen od njega. Etika je
naredba razuma, a to se pronalazi kod Aristotelovog identiteta logosa i vrline. Budući da
jedno te isto djelo može biti s obzirom na razne činitelje razne ćudoredne vrijednosti, norma
prosuđivanja se nalazi isključivo u unutarnjem individuumu koji se odlučio i ona se sastoji u
suglasnosti ili nesuglasnosti sa savješću. Odlučivanje po svojoj savjesti znači po svojoj
spoznaji odlučiti se za Božju volju. Tako se Abelard suprotstavio Crkvi koja nije željela da se
ističe samo subjektivna strana čina – savjest. Kao što je u spoznajnom pogledu um stavio
ponad vjere, tako je u ćudorednom pogledu stavio savjest iznad zakona.
ETIKA UNUTARNJEG UVJERENJA
Karakterom se nazivaju mane i vrline duše koje nas čine sklonima zlim i dobrim djelima.
Razlikujemo duševne mane i vrline, ali i tjelesne mane i vrline (slabost nasuprot snazi,
tromost nasuprot brzini). Postoje, dakako, i duševne mane i vrline koje se ne tiču značaja pa
ljudski život ne čine vrijednima prijekora ili pohvale (zaboravnost ili pamćenje). Dakle,
razmatranje se striktno odnosi na duševne mane i to one koje nas čine sklonima zlim djelima.
No duševna mana se razlikuje od grijeha i zlog djelovanja. Kako bismo uočili razliku, uzet
ćemo za primjer srditost: mana je sklonost srditosti, nalazi se u duši i ona potiče duh raditi
nešto što mu ne dolikuje. Samo posjedovanje mane nije isto što i biti grešan – nama se pruža
prilika da pomoću vrline suzdržavanja pobjedimo same sebe. Ako nas ljudi prestanu napadati,
one ne prestaju tako da je borba s njima toliko opasnija koliko je češća, a pobjeda toliko
slavnija koliko je teža. Mana navodi na zao pristanak uz ono što ne dolikuje bilo činom ili
propustom, a sam pristanak jest grijeh, odnosno duševna krivnja i prezir prema Bogu,
Stvoritelju. Griješiti znači nikako ne raditi ono što smatramo da moramo zbog Njega raditi,
odnosno ne propuštati ono što smatramo da zbog Njega treba propustiti.
Kako bismo točno shvatili poimanje grijeha, uzet ćemo jedan primjer: sluga, koji je krivo
optužen, bježi u šumu želeći se spasiti od gospodara koji ga goni s mačem. Gospodar ga želi
ubiti i on, nakon što se dugo vremena opirao smaknuću, protiv svoje volje i sa nakanom
očuvanja vlastitog života uzima svoj mač i ubije gospodara. Volja kojom je ubio gospodara
radi želje očuvanja vlastitog života nije zla – ona bi bila zla u slučaju da ga je ubio zbog želje
za njegovom smrću. No zgriješio je, iako prisiljen strahom od nepravedne smrti, jer je pristao
na ubojstvo koje je radije morao podnijeti nego ga izvršiti. On upada u propast svoje duše, jer
čin ubojstva nije počinio dobrovoljno: volja koja se zasniva na velikom bolu duše ne smije se
nazivati voljom, već patnjom, a patnja postoji samo ondje gdje se nešto dešava protiv volje, a
nitko ju ne trpi u onome čime ispunjuje svoju volju, već se veseli kad se ostvaruje. Dakle,
grijeh se katkada može počiniti bez prisutnosti zle volje tako da grijeh nije isto što i zla volja.
Sukobljujući borimo se da bismo na drugom mjestu kao pobjednici u borbi dobili vijenac, a
da bi došli do borbe treba postojati neprijatelj koji se odupire, a ne koji potpuno klone. To je
naša zla volja, nad kojom iznosimo pobjedu kad je podvrgavamo božanskoj volji, ali je
potpuno ne zatiremo kako bismo se uvijek mogli boriti protiv nje. Što bi to krupno činili za
Boga ako ne podnosimo ništa protivno svojoj volji, nego većma ispunjujemo ono što hoćemo?
„Zašto bi nagrada bila velika ako ono što podnosimo nije teško?“ (Abelard, 1992., str. 57.).

Gdje je žudnja, tu je bez sumnje i volja. Bog nam nalaže da ne ispunjujemo svoje žudnje, ali
ne da budemo potpuno bez njih: ono prvo je grešno, a ovo drugo nemoguće našoj slabosti.
Nije grijeh poželjeti ženu, nego pristati na tu žudnju i nije osude vrijedna želja za obljubom
nego pristanak na tu želju. Pred Bogom je jednako kriv onaj koji koliko može nastoji to
izvršiti i, koliko stoji do njega, to izvršava, jednako kao da je bio zatečen na samom djelu.
Izvršenje grijeha ne povećava krivnju ili osudu pred Bogom.
Ako izvršenje grijeha prati neki užitak, on ne povećava grijeh, jer tada nikome ne bi bilo
dopušteno da ima taj tjelesni užitak. Prema potonjem ni supružnici nisu slobodni od grijeha
kada se združuju u tom sebi dopuštenom tjelesnom užitku kao ni onaj koji se hrani ugodnim
blagovanjem vlastitih plodovima. Kako se može reći da se čini grijeh u onome u što je
dopušteno? Tko bi mogao reći da itko griješi u onome što mu je božje odobrenje učinilo
dopuštenim? Ne možemo upisati u grijeh niti smatrati krivnjom što ljudi uživaju u onome u
čemu se nužno mora osjetiti užitak. Užitak, koji priroda čini nužnim, ne može se zvati
krivnjom. Ništa, dakle, ne pridonosi povećanju grijeha bilo kakvo izvršenje djela, a dušu prlja
samo ono što je njezino – pristanak. Svi grijesi pripadaju samo duši jer krivnja i prezir prema
Bogu mogu biti samo ondje gdje se nalazi poznavanje Boga i razum.
Da bismo se sačuvali od grijeha ne treba se zabraniti žudnja koja se ne može izbjeći, već
pristanak na tu žudnju. Ima mnogo toga što nas spriječava u djelovanju, ali volju i pristanak
uvijek imamo u svojoj vlasti. Bez grijeha se dešava samo ono što se izvršava pod prisilom i u
neznanju tako da je prekršitelj onaj koji pristaje na ono što je utvrđeno kao zabranjeno, a ne
griješi ukoliko je nešto učinio u neznanju jer nije pristao na kršenje onoga što je zabranjeno,
jer nije znao da je zabranjeno. Utvrđeno je da djela koja je prikladno odnosno neprikladno
vršiti čine dobri kao i zli ljudi a odvaja ih jedino nakana, intencija. Bog doista ne prosuđuje
činjenice, nego nakanu kojom one u duši nastaju pa se zasluga ili pohvala izvršitelja ne osniva
na djelu, nego na nakani. Bog je naložio Abrahamu žrtvovanje vlastitog sina da bi se time
dokazala njegova poslušnost i postojanost u vjeri ili u ljubavi prema njemu.Valjana je dakle
bila ta božja nakana u činu koji nije bio valjan.
Stoga razlikujemo manu duše koja nas čini sklonima na grijeh, grijeh kao pristanak na
opačinu ili prijezir prema Bogu, želju za opačinom i izvršenje opačine. Grijeh ili iskušenje se
vrši na tri načina: nagovorom, nasladom i pristankom. Iskušenjem se pak općenito naziva bilo
koja sklonost duše da radi nešto što ne dolikuje, bila ona volja ili pristanak. Ljudskim se opet
naziva iskušenje bez kojega ljudska slabost može jedva ili nikako postojati.
Izvršenje grijeha se ne naziva opravdano grijehom, što znači da se pokajnicima ne treba
nametnuti teža pokora za učinak djela nego za krivicu grijeha. Ponekad se kazna opravdano
nameće kod onoga kod kojega nije bilo nikakave prethodne krivnje a to se događa jer ljudi ne
sude ono što je skriveno, nego ono što je očigledno i ne ocjenjuju toliko krivnju koliko učinak
djela. Samo Bog, koji ne gleda toliko ono što se događa nego iz kakve se pobude događa,
istinito ispituje krivnju u našoj nakani i točnim prosuđivanjem istražuje našu krivicu. Zbog
toga se naziva ispitivačem srca i bubrega (Prorok Jeremija 20, 12), tj. istraživačem nakana ili
pristanaka koji odatle proistječu. Kod pojedinaca nastojimo kažnjavati ne toliko ono što škodi
njihovoj duši koliko ono što bi moglo škoditi drugima, tako da više osujećujemo štete za
zajednicu nego što popravljamo pojedince. To je zato što kod ljudi treba više kažnjavati samu
djelatnost nego krivnju duše jer djelatnost može izazvati više sukoba i primjerom postati
pogubnijom nego skrivena duševna krivnja. Tako sprečavajući javnu štetu vodimo brigu o
općoj koristi: našem sudu podvrgavamo učinke krivica koji su dostupni našem suđenju, a
krivice duše prepuštamo sudu božjem. Bog pri naplaćivanju dobra i zla pazi samo na dušu, a
ne na učinke djela te se djela trebaju nazivati dobrima ili zlima samo prema nakani njihova
izvršitelja. Dobro je što postoji i samo zlo jer se i njime Bog služi, inače on ne bi dozvolio da
zlo postoji.

Dakle, razlikuje se dvoje: nakana i djelo. Svačija se dobra nakana naziva dobrom po sebi,
dok se dobro djelo ne naziva dobrim po sebi, nego ukoliko proistječe iz dobre nakane. Čini se
kako dobro nadodano dobru mora vrijediti nešto više nego svako od njih posebno te se stoga
djela ipak nekako naplaćuju da bi sadašnjim naplaćivanjem pomoću nagrade ili kazne bili
poticani više na dobra, odnosno više odvraćani od zala. No ne smijemo biti zavedeni tako
daleko da su Krist, tj. Bog, i čovjek združeni zajedno u jednoj osobi nešto bolje nego sama
Kristova božanska, odnosno ljudska priroda. Bog je po sebi dobar i stvara nebrojene stvari, no
ipak se nijedna dobrota ne može izdići iznad Njegove niti se s njom izjednačiti.
Kada isti čovjek vrši isto djelo u različitim prilikama, ipak zbog različite nakane njegovo se
djelovanje naziva sad dobrim, sada zlim. Mnogi nose u sebi veliki žar i želju za izvršenjem
onoga što misle da se sviđa Bogu. Zato je On dao nakanu, jednostavnom i nekako čistom od
prljavštine da bi mogla jasno vidjeti. Apostol Pavao izjavljuje: „Ako nas srce naše ne prekori,
imamo pouzdanje pred Bogom“ (Prva poslanica Ivanova 3, 21). To bi značilo: kada ne radimo
drsko protiv svoje savijesti, neopravdano se bojimo da ćemo pred Bogom stajati kao
okrivljenici zbog krivnje.
Riječ „grijeh“ se uzima na različite načine: kao pristanak na zlo od čega su oslobođena
djeca, jer ona kao nerazumna bića ne mogu imati zasluga i ništa im se ne upisuje u grijeh te se
spašavaju jedino pomoću sakramenata; kao žrtva za grijeh, jer je Gospodin Isus Krist podnio
kazne koje su iz grijeha proizašle. Stjepan je nazvao grijehom samu kaznu koju je trpio zbog
grijeha praroditelja kao i ostale kazne koje su odatle proistjecale. To je mislio i Gospod kada
je govorio: „Oče, oprosti im“, jer je učio da se moli za svoje neprijatelje te je isto na vlastitom
primjeru pokazao; djela grijeha, jer što drugo znači da je netko počinio grijeh osim da ga je
ostvario? No Bog i na pravedne šalje nevolje da bi ih od nečega očistio ili da bi ih iskušao da
bi kasnije bili oslobođeni, a on slavljen zbog podijeljena dobročinstva. Sv. Grgur je rekao
kako Bog svoju odluku katkada mijenja, ali namisao nikada. Njegova namisao ostaje čvrsta,
tj. ono što u svojoj dalekovidnosti odlučuje učiniti nikada ne ostaje neostvareno (slučaj sa
Abrahamovim sinom).
Grijehom se ne naziva nevjernost iako ona nužno zatvara pristup u vječni život odraslima
koji se već služe razumom. Apostol Pavao izjavljuje: „I tko ne zna, za nj se neće znati“ (Prva
poslanica Korinćanima 14, 38). Kada griješimo iz neznanja, griješimo činom. No griješiti iz
neznanja znači ne imati u nečemu prave krivnje, nego samo činiti što nam ne dolikuje ili
griješiti u misli, tj. u volji, što nam nimalo ne dolikuje da želimo. Nemogućim se našoj
slabosti čini ostati potpuno slobodni od grijeha. Nije nam od Boga zabranjen grijeh, nego
samo pristanak na zlo kojim Boga preziremo. Od grijeha se neki nazivaju oprostivim i lakim,
dok drugi kažnjivim ili teškim. Oprostivi su kada pristajemo na nešto na što znamo da ne
smijemo pristati, ali nam tada ipak ne dolazi na pamet ono što znamo. Neki kažnjivi grijesi se
nazivaju zločinačkima. Njihov počinitelj nosi veliku krivnju i sablažnjava Crkvu stoga više
dolikuje uklanjanjati se zločinačkim grijesima koji su opasniji, koji zaslužuju težu kaznu i za
koje držimo da više vrijeđaju Boga jer su mu neugodniji. Trebamo mrziti bilo što toliko više
koliko se sramotnijim po sebi smatra i koliko se više udaljuje od časti vrline. Što se više
povređuje ljubav prema bližnjemu, to se više radi protiv nje i teže griješi. Grijeha bismo se
mogli bolje čuvati ako ga bolje upoznamo: nitko se ne može čuvati mane, ako ju ne upozna.
Pokazali smo ranu duše, a sada trebamo pružiti pomoć za liječenje. Postoje tri načina kojima
se možemo pomiriti sa Bogom: kajanjem, pomoću ispovijedi i pokorom. Kajanjem se naziva
bol duše zbog onoga u čemu je zgriješila, kada je nekome žao što je u nečemu učinio
prijestup. Javlja se ili zbog ljubavi prema Bogu ili zbog štete kojom ne bismo željeli biti
opterećeni. Potonji se kaju zbog straha pred kaznom u koju se boje da će biti strmoglavljeni.
Oni i u tome ostaju opaki jer im se ne sviđa ne toliko opačina krivice koliko težina kazne koja
je pravedna. Primjer za to je bogataš koji pred smrt ne želi vratiti ukradeno bogatstvo. Brzo će
se osušiti suze onih koji su mu bili na sprovodu, kao što će njegova žena brzo naći novog
muškarca i uživati s njim u bogatstvu koje će joj od pljački ostaviti, dok će on plaćati te užitke
u ognju paklenom. Isto može očekivati i od svojih sinova. Ponekad lakomost svećenika nije
manja od lakomosti naroda, jer mnoge će od umirućih zavesti pohlepa svećenika – ljudima na
samrti ne savjetuju da oteto vrate, nego da dadu žrtvu. To je bilo neplodonosno kajanje, a sada
će doći plodonosno kajanje. Korisnije je jer proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Bog će po
zahtjevu pravde toliko teže kazniti prezir prema sebi koliko je manje smio biti prezren i koliko
je dulje to podnosio. Kada se odajemo bludu, tražimo skrovito mjesto kako nas drugi ljudi ne
bi vidjeli, a znamo da je svugdje prisutan Bog kojemu ništa ne može ostati skriveno, a mi, koji
ne bismo htjeli da nas gleda jedan čovjek, ne crvenimo se pred vršenju toga sramotnog čina
kada nas gleda Bog i čitav nebeski dvor. Grešniku koji zajeca u bilo koje doba bit će spašena
duša jer je on vrijedan oproštenja.
Nipošto se ne smije nazvati kajanjem kada se netko kaje zbog jednog grijeha, a zbog drugog
ne jer zadržava prezir prema Bogu u tome grijehu. Još prije nego pokajanik zgriješi, Bog mu
je taj grijeh oprostio. Što god Bog ima za uraditi, to se od vječnosti nalazi u njegovoj
predestinaciji. Postoji samo jedan neoprostiv grijeh, a to je huljenje Duha svetoga. Takav
grijeh nastaje kada netko zbog veličine svojeg grijeha potpuno izgubi pouzdanje u božju
dobrotu, za koju se razabire da ide preko Duha svetoga, tako da ni kajanjem niti ikakvom
pokorom ne može postići oproštenje. To je klevetanje djela očevidne milosti božje. No huliti
Sina čovječjega znači oduzimati nešto od uzvišenosti Kristove ljudske prirode i zavrijeđuje
oprost.
Drugi način kojim se dobiva oprost grijeha jest ispovijed, a ispovijeda se da bi u oprostu
pomagale molitve onih kojim se ispovijeda i da bi se olakšanjem kajanja postigao veći oprost.
Kada netko u zao čas bude oslobođen straha i stida, dviju kočnica, postaje spremnim izvršiti
bilo koji grijeh. To se događa posredstvom sotoninih lukavština koje, kada se povuku, ponovo
vraćaju strah i stid onome koji je zgriješio i odvraća ga od ispovijedi. No tko traži lijek za
ranu, treba ju potpuno otkriti liječniku. No ponekad se može odustati od ispovijedi. Primjer za
to je Petar koji se odrekao Krista i svoje kajanje izvršio silnim suzama. Suze olakšavaju grijeh
kojeg se stidimo na glas ispovijedati i plač pomaže oproštenju jednako kao i stid. Ukoliko je
taj stid i bojazan zadržavao s obzirom na Crkvu, taj postupak ne zavrijeđuje osudu, već se
treba smatrati razboritim. Petar je odgodio ispovijed grijeha kada je Crkva bila mlada u vjeri i
slaba. Činio je pokoru u pomoći koju pruža molitva, a neprestana molitva pravednikova
neizmjerno vrijedi. Među crkvenim starješinama nalaze se mnogi koji nisu ni pobožni ni
pametni, a lakoumni su u izdavanju grijeha onih koji se ispovijedaju. To se smatra
beskorisnim, ali i pogubnim. Oni, koji bi trebaju liječiti grijehe, zadaju nove udarce i one (koji
to čuju) odvraćaju od ispovijedi. Bolje je izabrati vodiča dobra vida da bi stigao ondje kamo
smjera, nego da ide putem ponora s onim koji mu je loše dodijeljen. Uzdajući se u njih, bit
ćemo udareni težim kaznama (kazne čistilišta) premda smo ovdje mogli lakšim kaznama
izvršiti pokoru. Neki svećenici zavaravaju podređene tako što iz pohlepe, ako im se ponudi
novaca, oproste ili ublaže kazne nametnute pokore, ne imajući toliko na umu što hoće
Gospod, već što vrijedi novac. Kada se sastaje mnogo naroda od kojeg očekuju obilne darove,
široke su ruke u ublaživanju pokore. Postoji mnogo biskupa koji nemaju ni vjere ni pameti
iako imaju biskupsku vlast. Zar je u njihovoj vlasti to da Bog odredi kazne prema njihovoj
volji – da sami teško kažnjavaju ono što zaslužuje blažu kaznu ili da blago kažnjavaju ono što
zaslužuje težu kaznu? One koje su vezali (odrješili grijeha) na zemlji, oni su vezani (odrješeni
grijeha) i na nebu. Stoga oni koji odrješuju trebaju biti besprijekorni, toga dostojni – nalik
Petru. Presuda biskupa ne vrijedi ako nije u skladu sa božjom pravičnošću.

[You must be registered and logged in to see this link.]

1988 godine snimljen je film "Ukrasti raj" o ljubavi Abelarda i Heloize