Najveci prevaranti svih vremena

Mazanje očiju kao unosan biznis ...i suguran put u zatvor. Ali ipak, fascinantno je čitati kako su ljudi poput svima poznatog Franka Abagnalea uspješno glumatali i prodavali spiku. Najpoznatiji prevaranti i njihove fore.

Frank Abagnale



Mlađahni Frank Abagnale jedan je od najuspješnijih i najzanimljivijih prevaranata, što je prepoznao i Stevica Spielberg učinivši njegovu fascinantnu biografiju okosnicom svojeg filma “Catch Me If You Can”. Vratimo se “real life” Franku.


On se u povijest varanja upisao prije svega zahvaljujući svojoj umješnosti u falsificiranju čekova, ali njegova priča privukla je mnoge zahvaljujući njegovoj mladosti i životnom stilu.

Upravo ga je sklonost prema zgodnim curkama i uvukla na nevolje i postavila na krivi put. Kao dijete razvedenih roditelja, Frank je živio samo s ocem. Budući da su zajedno vodili mali obiteljski biznis, Frank je od oca dobio na korištenje Fordov kamionet, koji mu je poslužio za prve prevare. Od oca je zatražio i dobio, kreditnu karticu s kojom je trebao kupovati benzin za potrebe posla, ali Frank je sa zaposlenicima nekolicine benzinskih crpki dogovorio da mu na karticu naplaćuju bengaru i dijelove za kamionet, ali da mu umjesto robe daju keš. Kreš je, naravno, trošio na trebe i provode. Kada je stari nakon nekog vremena provalio foru, Frank se opravdao riječima:”Stvar je u curama, tata, čine mi čudne stvari. Ne mogu to objasniti.”

Kada je Frank skužio da pošten rad i tru nije jedini način kako doći do love i svih krasota koje lova donosi, krenuo je u operaciju štancanja čekova i identiteta. Jedna od fora koju je smislio bila je i da falsificira bankovne uplatnice na koju je na mjesto primatelja umjesto računa banke upisivao svoj, pa su sve uplate išle njemu.

Sa samo 16 godina, Frank je preuzeo identitet pilota kompanije Pan American, a tvrtka procjenjuje da je na njihov račun u dvije godine letio oko 160 tisuća kilometara i usput koristio besplatan smještaj, hranu i nemilice trošio nepoznat broj zrakoplovnog osoblja, odnosno stjuardesa.

Između ostalog, Frank Abagnale uspješno je glumio profesora sociologije, pa je radio kao asistent na fakultetu, ništa manje uspješan nije bio niti u glumljenju doktora pedijatra, pa je 11 mjeseci radio u bolnici, a kaže da je uspješno položio pravosudni ispit i radio u odvjetničkom uredu.

Prvi je put uhićen 1969. godine u Francuskoj gdje je zbog prevare osuđen na šest mjeseci zatvora, a čak 12 zemalja tražilo je njegovo izručenje kako bi mu sudile za brojne prekršaje. Nakon Francuske, odležao je u švedskoj, a kada su mu američke vlasti ukinule putovnicu, izručen je u SAD. Ipak, na putu je uspio pobjeći, a u naumu da zbriše u Brazil, jedinu zemlju koja nije imala ugovor o izručenju sa SAD-om, zaustavljen je u Kanadi.


Lukavi Frank, iako zatvoren u Virginiji, još jednom je uspio zbrisati, i to predstavivši se čuvarima kao inspektor koji istražuje zatvorske uvjete. U ovom slučaju čak i nije zbrisao, doslovce su ga pustili da izađe iz zatvora kako bi, ofol, popričao s agentom FBI-a, odnosno njegovim pajdosom. Uhapšen je nekoliko tjedana kasnije u New Yorku.

Pet godina kasnije, iako je bio osuđen na 12 godina zatvora, pušten je uz uvjet da vlastima besplatno pomaže u otkrivanju falsifikatora i prevaranata. Napokon na slobodi, Frank je pokušavao naći pošten posao, ali je redovito dobivao otkaz nakon što bi poslodavac saznao za njegovu slavnu prošlost. Franku je pukao film i odlučio je svoju “manu” iskoristiti kao “prednost” pri zapošljavanju. Otišao je u banku i predložio im da ga angažiraju kao savjetnika.

Danas je Frank vlasnik tvrtke Abagnale & Associates i milijunaš koji je svoje legalno bogatstvo napravio na otkrivanju prevaranata i falsifikatora. I dalje radi kao savjetnik pri FBI-u, oženio se čovjek i ima tri sina. Pojavio se u filmu “Catch Me If You Can” u ulozi jednog od francuskih policajaca koji su ga uhvatili, a gostovao je i u epizodi serije The Real Hustle (o kojoj smo već pisali) [You must be registered and logged in to see this link.] i koja se bavi otkrivanjem muljaža i načina na koji prevaranti rade.



Frank Abagnale s ekipom filma

Gregor MacGregor



Gergor MacGregor 1820. godine iskrcao se na maglovite londonske dokove s broda koji je stigao iz tada slabo poznate Južne Amerike s nevjerojatnom pričom. On je proglašen princem Pojanije, nezavisne državice na području Hondurasa, s zadatkom kojeg mu je povjerio kralj George Frederic Augustus prvi da civilizira i nastani to područje. George je naivnim imućnim Britancima nudio život u tropskom raju, a njima, promrzlima i pokislima, njegova je ponuda bila neodoljiva, pa je brzo ušao u samu kremu britanskog društva i počeo uspješno prodavati zemlju, odnosno bajku.


Ukratko, skupio je oko 200 tisuća tadašnjih funti, što je danas ogroman novac, no to mu nije bilo dovoljno, pa je u škotskoj dao tiskati “pojanski novac” kojeg je prodavao naseljenicima koji su se pripremali za veliki put i kolonizaciju Pojanije.

U studenom 1822. godine i siječnju 1823. prva dva broda sa ukupno 270 putnika krenula su na dugo putovanje, ali kada su stigli u obećanu zemlju, tamo su našli tek neprohodnu džunglu, pleme urođenika i ruševne ostatke zgrada prijašnjih naseljenika koji su otuda zbrisali glavom bez obzira. “Naseljenici” su se našli u neobranom grožđu, ali ipak nisu gubili vjeru u MacGregora, koji je u to vrijeme gladio jaja i uživao u Parizu. Mnogi su umrli od tropskih bolesti, jedan brod nestao je na putu, a ostali su potraživala svoja prava na nepostojeću zemlju. Nakon mnogih putešestvija, tek ih se pedesetak uspjelo vratiti u Veliku Britaniju i razotkriti prijevaru.

Zahvaljujući slabom protoku informacija u to doba, MacGregor i njegova ekipa već su istu priču uspješno prodali i Francuzima. Ipak, francuske su vlasti posumnjale kada je velik broj građana zatražilo putovnice i za mjesto putovanja navelo zemlju koja ne postoji, pa je brod pun “Pojanaca” zaustavljen pri isplovljivanju, a glavni akteri priče pohapšeni. Naravno, niti ovaj put MacGregor nije bio među njima, ali je uhvaćen dva mjeseca kasnije. Prevarantima je suđeno, ali jedini koji je osuđen bio je jedan od pomagača, dobio je 13 mjeseci, a ostali, uključujući lukavog Gregora, oslobođeni su.


Nakon francuske epizode MacGregor vratio se u London gdje je ubrzo uhićen, ali i oslobođen nakon svega par tjedana. Uspješno je prodavao svoju bajku o Pojaniji sve do 1837. godine, a fora se toliko primila među Britancima, da su i mnogi drugi “poduzetnici” krenuli njegovim stopama. MacGregor je sve te godine uspješno prodavao priči, a išao je tako daleko da je stalno prenosio vijesti iz Pojanije, pisao ustave, mjenjao državno uređenje iz principata u republiku…

MacGregor je 1837. godine odselio u Venezuelu gdje je zatražio, i dobio viojnu mirovinu na ime svojeg generalskog čina i vojevanja u njihovoj vojsci koje je prethodilo njegovoj prevarantskoj karijeri.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Victor Lustig



Ovaj snalažljivi Čeh nije mario za male stvari, on je u svojim prevarama uvijek pucao na veliko i visoko. Otprilike na visinu od 325 metara, koliko je visok Eiffelov toran u Parizu kojeg je Victor Lustig prodao, dvaput.


“Karijeru” je započeo na prekooceanskim brodovima gdje je naivcima prodavao stroj za kopiranje i tiskanje novca. Pohlepnim žrtvama pokazivao je kutiju za koju je tvrdio da može kopirati novac, ali se žalio na činjenicu da stroju treba čitavih šest sati da otisne jednu novčanicu. Mnogu su ga željeli riješiti muke čekanja, pa su kupovali stroj za 30.000 dolara, uvjereni u spor, ali siguran povrat investicije. Uistinu stroj je izbacivao novčanice od 100 dolara svakih šest sati, ali samo dva puta, nakon čega bi “tiskao” samo prazne komade papira. Tih 18 sati Lustigu je bilo dovoljno da zbriše s lovom.

Krajem Prvog svjetskog rata Pariz se brzo razvijao, love je bilo na bacanje, pa je privlačio i gomilu prevaranata, među kojima se po umješnosti izdvajao upravo Lustig. Kada je u novinama pročitao da je država opterećena troškovima održavanja tridesetak godina ranije izgrađenog Eiffelovog tornja, Lustigu je napamet pala nevjerojatna smicalica. Parižanima, pa niti ostatku svijeta, toranj se nije posebno sviđao i već su postojali planovi za njegovo uklanjanje. Lustig je odlučio to iskoristiti.

U elitni pariški hotel de Crillon pozvao je šestoricu najvećih francuskih trgovaca metalom, te im je, predstavivši se kao tajnik u Ministarstvu pošte i telegrafa, ponudio da otkupe materijal, čelik od kojeg je toranj napravljen, nakon što ga vlasti rastave. Svoje kupce je zamolio za diskreciju, budući da se radi o škakljivom pitanju, a na sastanku je već izdvojio “žrtvu”, provincijskog trgovca željezom Andrea Poissona. Kako bi njegova priča bila uvjerljivija, i kako bi opravdao tajnovitost, Poissona je uvjerio da mu ponudi i mito. Dakle, nakon uspješne transakcije, ne samo da je pokupio lovu za fantomski čelik, nego je čak i ubrao mito kojeg mu je Poisson ponuio kako bi bio odabran na natječaju. Lustig i njegov pomoćnik Robert Arthur Tourbillon zbrisali su u Beč kako bi izbjegli očekivanu policijsku potjeru. Na njegovo iznenađenje, nitko ga nije tražio niti pitao za zdravlje. Poisson je bio toliko posramljen, da je odlučio o cijelom događaju ne prozboriti niti riječ, pa Lusiga nije prijavio vlastima. Ohrabren neočekivanim uspjehom, Lustig se vratio u Pariz, okupio nove “klinete” i ponovno krenuo u prodaju Eiffelovog tornja. Ipak, odabrana žrtva provalila je smicalicu i prijavila ga vlastima, pa je Lustig morao zbrisati prije nego li je došlo do transakcije.

Druga priča koja svjedoči o karakteru i čeličnim mudima ovog Čeha vezana je uz zloglasnog Ala Caponea kojeg je Lustig uvjerio da uloži 50.000 dolara u nekakav posao s dionicama. Za razliku od hrvatske vlade koja ljude navlači na kupovinu dionica i onda kaže “Sori, propalo”, Lustig je lovu dva mjeseca čuvao i onda vratio Caponeu prodavši mu priču da je posao pušiona. Caponeu se svidio ovaj potez pa je Lustigu poklonio pwt tisuća dolara i svoje povjerenje. To je očito ono što je Lustig i htio, vjerojatno računajući da se ne isplati zajebati Lice s ožiljkom i staviti glavu na panj za bijednih 50 somova. što je zapravo planirao, nećemo nikada doznati, jer Lustig je zbog krivotvorenja uhićen 1934. godine (dvije godine nakon Caponea). Dan prije suđenja uspio je zbrisati iz zatvora, ali uhapšen je mjesec dana kasnije i osuđen na 20 godina tamnovanja u Alkatrazu. Umro je od teške upale pluća trinaest godina kasnije.


Al Kapone

[You must be registered and logged in to see this link.]

Charles Ponzi



Ako ste ikada nasjeli na neku od onih piramidalnih šema zarade, na tome možete zahvaliti čovjeku koji je taj porez na budale i osmislio – Charlesu Ponziju.


Ponzi je 1882. godine rođen u Italiji, gdje je proveo dobar dio mladosti i studentskih dana. 1903. godine krenuo je preko velike bare i na američko tlo stigao sa svega dva dolara i pedeset centi u džepu budući da je ostatak svoje ušteđevine prokockao na dugačkom putovanju. Prvih godina u Americi uzdržavao se jednostavnim poslovima, kako bi se to reklo, u ugostiteljstvu, ali njegova sklonost prema varanju gostiju i krađi često ga je koštala posla. Ipak, te je godine iskoristio da dobro savlada engleski jezik i upozna američki mentalitet koji će biti glavnim resursom njegova bogaćenja.

Odselivši se u Kanadu radio je u banci svojeg zemljaka koja je ubrzo propala budući da je gazda slabo poslovao i također bio prevarant koji je s lovom zbrisao u južne krajeve. Budući da se želio vratiti u SAD, Ponzi je unovčio ček bivšeg klijenta sada već propale banke u kojoj je radio planiravši iskoristiti 423,58 dolara za put. Ulovljen je i proveo je tri godine u kanadskom zatvoru. Po povratku u SAD uletio je u “biznis” sa šveranjem ilegalnih talijanskih imigranata, ali i tu je ubrzo “pao” pa se činilo da put kriminala i nije baš idealan izbor.

Po izlasku iz zatvora, Ponzi je odselio u Boston gdje se oženio i pokrenuo legalan biznis. Prodavao je oglasnu brošuru u kojoj su se navodili podaci i oglasi raznih firmi, pa mu se pripisuje da je zapravo izmislio “žute stranice”. Ipak, biznis nije bio uspješan i Ponzi je ubrzo bankrotirao.


Nekoliko tjedana kasnije, Ponzi je primio pisani upit jedne tvrtke iz španjolske vezano uz svoju sada već propalu tvrtku. U pismu su mu poslali i međunarodno priznati kupon za plaćeni odgovor koji je služio tome da se u njegovoj protuvrijednosti nabave poštanske marke s kojima bi primalac pošte odgovorio pošiljatelju. Ponzi je shvatio da je kupovna cijena kupona u Italiji bila niža od one u SAD-u, te da se pri “prodaji” kupona ostvarivao profit od čak 400%, budući da se iznos koji nije bio iskorišten za poštanske marke vraća u gotovini u poštanskim uredima. Ponzi je ubrzo organizirao američko – talijansku mrežu preprodavatelja kupona i ostvarivao golem profit. Ponzi je u šemu, koja je BTW bila potpuno legalna, uključivao sve veći broj “agenata” i ljudi koji su ulagali u njegovu šemu očekujući velik profit, pa je u manje od godine dana zaradio oko tadašnjih pola milijuna dolara, pritom davajući velike provizije “agentima” koji su sudjelovali u šemi. Ipak, budući da se šema oslanjala na obećanje velikih provizija i zarade, bilo je očito da nije održiva usprkos činjenici da je u opticaju bila velika lova.

Ponzi je uživao u luksuzu, kupio kuću opremljenu za to vrijeme neviđenim stvarima poput klimatizacije i grijanog bazena. Kako je mnogima omogućio da dobro zarađuju, bio je priznat i obožavan od strane svojih sunarodnjaka.

Nije dugo prošlo, a njegova šema je izazvala sumnje. Pošta je naručila istragu, a zaključak je bio da je šema FAIL, budući da bi za zaradu i isplatu obećanog profita investitorima u opticaju moralo biti oko 160 milijuna poštanskih kupona, dok ih je tiskano svega 27 tisuća.


To izvješće izazvalo je paniku ulagača koji su se sjatili protestirajući ispred Ponzijevog ureda. U dva dana onima koji su htjeli izaći iz šeme isplatio je dva milijuna dolara, ali je ipak većinu uspio uvjeriti da nema frke i da je šema zdrava, pa je izbjegao krah.

Ponzi je zapravo sve vrijeme i sam bio uvjeren da će se uspjeti iskobeljati iz dugova u koje se uvalio. Odbijao je zbrisati, što bi svaki pošteni kriminalac i napravio, i stalno planirao nove i nevjerojatne biznise s kojima bi uspio nadoknaditi izgubljeno. Jedan od planova bio je da kupi američki ratni brod i pretvori ga u ogromni plutajući šoping centar. Bila je to megalomanska ideja koja je tražila investiciju od tadašnjih 300 milijuna dolara, što odgovara današnjem iznosu od tri milijarde.

Dok je glibio u najveće mulju, ulovio ga se dnevni list The Post i počeo kritizirati njegovu šemu i objavljivato sočne detalje o njegovoj kriminalnoj prošlosti. Nastavila se i poštanska istraga, i Ponzi je uskoro uhapšen i izveden pred sud gdje mu je pročitana optužnica s čak 83 točke koje ga optužuju za prijevaru na sve moguće načine. Tvrtka je bankrotirala, a 17 tisuća pohlepnih investitora u njegovu šemu ostalo je bez svojih milijuna dolara.

Ponzi je osuđen za federalne i državne prekršaje, odslužio je tri i pol godine u federalnom zatvoru, a uspio je zbrisati prije odlaska na devetogodišnje ležanje u državnom zatvoru. Na Floridi je pokušao prodati sličnu šemu sa zemljištem, ali je brzo provaljen, pa je zbrisao u Texsas gdje je ponovno uhapšen.

Svoje je odslužio 1934. godine kada je deportiran u Italiju, jer u sve svoje godine “uspješnog” poslovanja u SAD-u nije uspio dobiti američko državljanstvo. U Italiji je nastavio s piramidalnim šemama, ali bez većeg uspjeha. Kraj života dočekao je u Brazilu, u bolnici u Riju De Janeirju u krajnjem siromaštvu.

Istraga nikada nije uspjela utvrditi koliko je zapravo novaca bilo uvučeno u njegovu šemu s poštanskim kuponima, ali svakako se radi o astronomskim iznosima.



[You must be registered and logged in to see this link.]