Mudre misli Marka Aurelija

MARKO AURELIJE

MARKO AURELIJE - rimski car i filozof

Marko Anije Ver rodio se 121. godine u Rimu, za vrijeme vladavine cara Hadrijana, kao potomak ugledne plemićke obitelji. Poslije rane smrti roditelja usvaja ga djed, tadašnji rimski prefekt.Hadrijana nasljeđuje Aurelije Antonin (poznat kao Antonin Pio)koji usvaja tada sedamnaesto godišnjeg mladića, mijenja mu ime u Marko Aurelije Antonin i proglašava ga svojim nasljednikom.

Još od rane mladićke dobi sklon filozofiji, Marko Aurelije pristupa stoičkoj filozofiji kao životnom odabiru, a njegovi kroničari bilježe težnju državnika i cara za praktičnim ostvarenjem stoičke etike.Iako je za njega carski položaj predstavljao težak teret, on ga, kao pravi stoik, prihvaća kao dužnost koju za života treba ostvariti.

Premda je Rimsko Carstvo tada bilo suočeno s ozbiljnim unutrašnjim problemima i napadima barbarskih pleme na, njegova vladavina (161. g. -180. g.) ostaje zabilježena kao posljednja etapa najsjajnijeg razdoblja ovog carstva. Marko Aurelije provodi reforme u građanskom pravu, štednjom sanira državne financije, gradi škole, a veći dio svoje vladavine provodi braneći granice carstva. Tamo i umire 180. godine. Povijesni zapisi govore o osobnom životu ovog cara koji nije bio sretan, jer ga je pratila neza hvalnost i nedolično ponašanje najbližih suradnika i članova obitelji.

U posljednjim godinama života, u kratkim predasima između vojničkih i državničkih dužnosti, Marko Aurelije piše dnevnik vlastitih misli i posvećuje ga samome sebi.U ovom razgovoru sa samim sobom, napisanom na grčkom jeziku, Marko Aurelije analizira svoje postupke i kao filozof savjetuje i podučava Marka Aurelija, čovjeka i cara.

Ovo djelo, tek mnogo kasnije prevedeno na latinski jezik pod naslovomMeditationes, plijenilo je ne samo pozornost nego i poštovanje u narednim stoljećima. Danas je ono jednako zapaženo i aktualno jer iz njegovih stranica ne progovara rimski car iz II. stoljeća, nego jednostavna dobrota ljudske duše koju svako razdoblje može prepoznati.




Duša ima boju čovjekovih misli.

Istrajan rad sve pobjeđuje.

Izvršavaj svako svoje djelo na taj način kao da ti je poslednje u životu.

Kako je samo smiješan i nerealan čovjek koji je začuđen svaki put kad mu se desi nešto čudno u životu!

Tvoj život je izraz tvojih misli.

Ljudska duša samu sebe vrijeđa ako dopusti da je savlada naslada ili bol.

Porazno je kad u životu pojedinca prije klone duh nego tijelo.

Sve što se događa, događa se pravedno.

Ušutkaj svoju maštu; uzdrži svoje želje; ugasi razbuktalu lakomost. Neka ti duša bude samo svoja i jedino svoja.

Ne troši više svoje vrijeme raspravljajući o tome kakav bi dobar čovjek trebao biti. Budi to.

Uvijek idi najkraćim putem. Najkraći je put onaj koji je u skladu s prirodom; njega se drži kao spasonosnog i prema njemu sve govori i radi. To načelo oslobađa od tegoba i borbe od svake proračunosti i stava.

Sve ono što je lijepo, a bilo to što mu drago, lijepo je samo po sebi i svojom ljepotom završava u sebi, a i tim se ne hvali.

Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi usmjerili svaki svoj napor i svaku svoju misao.

Budi nalik na morski rt u koji neprestano udaraju valovi a on i dalje ostaje čvrst, dok se oko njega stišava razjarena voda.

Neminovno je da se određena vrsta ljudi ponaša onako kako se ponaša. Želja da se to promijeni slična je želji da u smokvi nema soka. U svakom slučaju, zapamti da ćete i ti i oni vrlo brzo biti mrtvi, a i sama vaša imena bit će usko ro zaboravljena.


Trajniji mir postiže onaj tko ne brine o riječima ili po stupcima svojih susjeda, već nastoji sam djelovati prave dno i dobro. Dobar čovjek ne traži tuđe greške, već kroči ravno prema cilju bez odstupanja.


Sve što je istinski lijepo, lijepo je samo po sebi i ne traži ništa izvan sebe.Pohvala nema ništa s tim jer zbog nje ništa ne postaje ni bolje ni gore. To se odnosi i na sasvim obične oblike ljepote kao što su stvari iz prirode ili umjetnička djela.Ima li istinska ljepota potrebu za još nečim? Doista nema, kao što to nemaju ni zakon ili istina, dobrota ili umjerenost. Postaje li išta od toga ljepšim zbog pohvale ili ružnijim zbog pokude? Gube li smaragd, zlato, bjelokost ili grimiz svoju ljepotu ako im se ne divimo? A lira, mač, pupo ljak ruže ili mlado stablo?


Sve što se događa, događa se po pravdi.Pažljivo prati i shvatit ćeš da je to istina.Slijed događaja nije samo njiho vo puko nizanje, već utvrđeni pravedan i ispravan red iz ruke onoga koji dodjeljuje svakome ono što mu pripada. Zato i nadalje ostani budan i neka ti svako djelo bude dobro u pravom smislu riječi. 0 tome vodi brigu na svakom koraku.


Mudrac kaže:"Ako želiš upoznati spokojno zadovoljstvo, ne čini puno stvari odjednom." Radije se smiri, ograniči svoje djelovanje na ono što je bitno, na ono što ti nalaže razum kao društvenom biću. Zadovoljstvo dolazi iz spo znaje da činiš nekoliko stvari i da ih činiš dobro. Većina naših riječi i djela nepotrebna su i uštedjet ćemo i vrijeme i trud ako ih izostavimo. Čovjek bi se na svakom koraku trebao upitati:"Je li ovo jedna od suvišnih stvari?" I ne samo da treba ograničiti beskorisno djelovanje, treba obuzdavati i takve utiske, i u tom slučaju neće uslijediti
nepotreban čin

Budi sličan stijeni o koju se neprekidno razbijaju valovi; čvrsto ona stoji dok se vodena stihija oko nje polako stišava. "O, kako sam nesretan što mi se to dogodilo!" Ne govori tako, reci radije:"Kako li sam sretan što u meni nije ostalo gorčine, što sam ostao čvrst i što se ne bojim budućnosti." To se svakome moglo dogoditi, no ne može svatko iz toga izići bez ogorčenja. Zašto to onda jedan pripisuje nesreći, a drugi sreći? Može li čovjek nesrećom nazvati ono što ne predstavlja odstupanje od njegove prave prirode, može li uopće biti takvog odstupanja ako ono nije protivno volji prirode? Dakle, tu volju si shvatio. Može li te ono što ti se dogodilo spriječiti da budeš pravedan, velikodušan, umjeren, razborit, istinoljubiv, slobodan, da sebe poštuješ i da budeš sve ono što čovjeka čini čovjekom? Kad god ti se dogodi nešto što bi te moglo ogorčiti, sjeti se da pravilo ne kaže "Ovo je nesreća", već "Sreća je ovo podnositi časno".


Uskoro ćeš umrijeti, a još nisi postigao ni čestitost ni mir. Još nisi shvatio da ti ne prijeti zlo izvana, još nemaš milo srđa za sve ljude i još ne znaš da je ispravno djelo jedina mudrost.



Pažljivo promatraj kako mudri rade, čemu se uklanjaju i
čemu teže.


Protiv nesklonosti da napustiš krevet kod prve dnevne svje tlosti, imaj u pripravnosti misao: "Ustajem da bih ostvario djelo čovjeka." Moram li negodovati zbog obavljanja onoga za što sam rođen i u ime čega sam došao na svijet? Je li svrha moga postojanja ležati ovdje pod pokrivačem i grijati se? "Ah, ali to je puno ugodnije!" Jesi li, dakle, rođen zbog užitka ili zbog dužnosti? Pogledaj biljke, vrapce, mrave, pauke, pčele, svatko od njih radeći na svom zadatku prinosi svoj udio u smjeru skladnog svjetskog poretka. Hoćeš li uskratiti čovjekov doprinos tome, umjesto da spremno izvršavaš zahtjeve prirode? "Da, ali čovjek mora i počinuti." Slažem se, ali priroda je odmoru odredila granice kao i kod hrane i pića; kad prekoračiš ove granice, ideš preko granica umjerenosti, dok s druge strane, kad je u pitanju rad, brzo odustaješ od onoga što bi mogao postići.


Nemaš istinske ljubavi za sebe, jer da je imaš, volio bi svoju prirodu i volju svoje prirode. Oni koji vole svoj poziv, predaju mu se do krajnosti, ne stižući se čak ni oprati ni jesti. Pa zar ti manje držiš do svoje prirode negoli rezbar do svoje rezbarije, plesač do svog plesa, tvrdica do svoje hrpe srebrnjaka, ili razmetljiv čovjek do trenutka svoje slave? Kada su srcem u svom poslu, ti su ljudi spremni žrtvovati hranu i san za njegov uspjeh. Je li služenje za opću korist u tvojim očima manje značajno i zaslužuje li manje
predanosti?


Čovjeku se ne može dogoditi ništa što mu priroda nije odredila da može podnijeti.Iskustva onih oko tebe ne razlikuju se od tvojih vlastitih, iako oni, budući da su ili manje svjesni onoga što se dogodilo, ili spremniji pokazati svoju borbenost, stoje mirno i bez straha. Bila bi sramota kad bi se neznanje i taština pokazali snažni jima od mudrosti.


Vanjske stvari ne mogu ni najmanje dotaknuti dušu, one ne poznaju načina za to, one nemaju snage da utječu na nju ili da je pokrenu.Ona utječe na samu sebe i pokreće samu sebe;ona ima svoja vlastita mjerila prosuđivanja i njima važe svako iskustvo.

Čini li mi tko zlo? Neka on pripazi na to; njegova narav i njegovo djelovanje njegova su vlastita briga.Što se mene pak tiče, ja samo primam ono što priroda svijeta želi da primim, i djelujem onako kako moja vlastita priroda želi da djelujem.


Ustraj nepokolebljivo, drži se ispravnog puta u mislima i djelima, i tvoji će dani protjecati mirno. Ljudska duša, kao i duša svih razumnih stvorenja, ima dvije zajedničke osobine s Božjom dušom: ona nikad ne može biti osu jećena izvana i njeno se dobro sastoji u ispravnosti karak tera i djelovanja, kao i u usmjerenosti na to.


Ako činiš ono što je ispravno, neka te ne brine smrzavaš li se od hladnoće ili se griješ kraj dobre vatre, jesi li neispa van ili svjež poslije zdrava sna, kleveću li te ili ti plješću, umireš li ili se baviš nečim drugim.(Jer čak je i umiranje posao; i tu se, također, od čovjeka ne traži ništa više nego "da pripazi da to dobro obavi".)


Ako ti je nešto teško, nemoj zato misliti da je to izvan moći smrtnika. Baš suprotno, ako je čovjeku išta moguće i ispravno učiniti, smatraj da to onda mora biti moguće i tebi.


Ako mi bilo tko pokaže i dokaže da sam riječima ili djelom u krivu, rado ću se promijeniti. Ja tragam za istinom, što još nikada nikoga nije povrijedilo.Samo je ustrajnost u samozavaravanju i neznanju ono što šteti.


Budi plemenit i velikodušan prema stvorenjima bez razuma i prema većini materijalnih stvari jer ti imaš razum, a oni ga nemaju. Ljudska bića, s druge pak strane, posjeduju razum;zato postupaj prema njima u duhu bratstva. U svakoj prilici pozovi u pomoć bogove, ali bez previše dvojbi o duljini svojih molitvi; tri sata tako provedena bit će dovoljna.

Kako je barbarski negirati ljudima povlasticu da slijede ono što misle da im je najvažnije i najkorisnije!Ipak, u određenom smislu, to je baš ono što činiš kad dopustis svom gnjevu da se rasplamsa zbog njihovih prijestupa. Jer, konačno, oni očito samo slijede ono što im je najvažnije i najkorisnije. Kažeš da su se prevarili? Zašto im onda to ne kažeš i objasniš, umjesto da budeš ogorčen.


Smrt: oslobođenje od osjeta, od hirovitosti nagona, od
lutanja misli i služenja tijelu.


Sramota je za dušu da posrče na putu života, dok tijelo i
dalje ustraje.


Prilagodi se okolini u koju te je dovela sudbina i pokaži
istinsku ljubav prema bližnjima kojima te je okružila.


Nitko te ne može spriječiti da živiš prema zakonima vlastite prirode i ne može ti se ništa dogoditi što je supro tno zakonima prirode-svijeta.


Neka se tvoje misli često zaustave na mnoštvu velikih djela svih staleža i naroda, sve do Filistiona, Feba i Origaniona. Od njih, neka tvoje misli otplove k mnoštvu drugih; misli na to kako moramo krenuti putem kojim je mnogo veli kih govornika, toliko štovanih mudraca, već otišlo - Heraklit, Pitagora, Sokrat - junaci ranih dana, kapetani i kraljevi budućih pokoljenja, a s njima i Eudokso, Hiparh, Arhimed i mnogi drugi. Blistavi umovi, uzvišene duše, ljudi neumorni, sposobni i odlučni; oni koji su se poput Menipa i njegove škole šalili na račun prolaznosti i kratkoće ovog smrtnog života. Sjeti se često tih ljudi koji su već odavno mrtvi. Zar su oni sada zbog toga lošiji - pogo tovo oni čija su imena zaboravljena? U ovom životu samo je jedna stvar od neprocjenjive vrijednosti:proživjeti svoje dane u istini i čestitom vladanju, čak i prema dvoličnima i nepravednima.

Isprazne svečanosti, kazališne predstave, krda ovaca i stoke, sukob kopljanika, kost bačena čoporu pasa, mrvi ca ribama, mravlja radinost i trud, strka uplašenih miše va, lutke na koncu - sve to je život. U svemu tome ti moraš zauzeti svoje mjesto, mirno i bez prezira, ali biti svjestan da je čovjek vrijedan onoliko koliko su vrijedne njegove težnje.


Je li moj razum dorastao ovoj zadaći? Ako jest, koristit ću ga kao oruđe za rad koje mi je priroda dala. Ako nije, onda ću ovaj posao prepustiti sposobnijem od sebe ako mi to dužnost dopusti, ili ću raditi najbolje što znam uz pomoć onoga tko će iskoristiti moje nadahnuće da ostvari dobrobit zajednice. Jer jedina svrha onoga što radim, bilo sam, bilo s nekim drugim, mora biti služenje svima i sklad sa svime.


Koliko li je opjevanih već nestalo u zaboravu!Koliko li je
već nestalo i onih koji su ih opjevali!


Sve je međusobno povezano svetom vezom i nema ničega što je izdvojeno. Sve je usklađeno i sve zajedno oblikuje univerzum. Uređeni svijet je jedinstvo različitosti. Jedan je Bog koji prožima sve, sva bića su jedno, jedan je zakon (zajednički razum svih razumnih bića)i jedna je istina; jedna je staza koja vodi savršenstvu svih stvorenja.


Neka dijelove mene pogodi što god hoće; oni mogu jadikovati ako žele. Ali što se mene samoga tiče, sve dotle dok ja sam nešto ne smatram nesrećom, to me ne može pogoditi. I ništa me ne može prisiliti da drugačije gledam na stvari.


Strepimo od promjene, a može li išta nastati bez nje? Ima li prirodi išta draže ili prirodnije? Bi li mogao uživati u toploj kupki da drvo nije pretrpjelo promjenu? Bi li se mogao najesti da hrana nije doživjela promjenu? Može li se išta korisno postići bez promjene? Nije li ti, dakle, jasno da promjena u tebi slijedi isti zakon i da nije ništa manje nužna za prirodu?


Uskoro ćeš zaboraviti svijet, i uskoro će svijet zaboraviti
tebe.


Svaki djelić materije brzo nestaje u kozmičkoj supstanciji, svaki se uzrok vrlo brzo vraća uzroku univerzuma, i sva se sjećanja brzo utapaju u struji vječnosti.


Ne zanosi se maštarijama. Prestani biti marioneta nagona. Živi u sadašnjem trenutku. Nauči prepoznati svako isku stvo, bilo ono tvoje ili tuđe. Kod svake stvari razdvoji i ra zlikuj uzrok od tvari. Pomisli na svoj posljednji čas. Tuđe pogreške ostavi onima koji su ih počinili.


Svojstveno je čovjeku da voli i one koji griješe ili su skrenuli s pravoga puta. Takva je ljubav rođena onoga trena kada shvatiš da su ti svi ljudi braća, da ne posrću dragovoljno, već iz neznanja, da uskoro neće biti ni jednog ni drugog,a iznad svega kada shvatiš da nisi povrijeđen i da tvojnajviši um-vladar nije time postao nimalo gori.


O slavi. Pogledaj u um onih koji joj teže, u njihove sklono sti i nesklonosti. Razmisli dalje kojom će brzinom današ nji događaji biti prekriveni sutrašnjim, baš kao što jedan sloj pijeska prekriva drugi.


Kada te netko povrijedi, razmisli prvo što on smatra dobrim, a što zlim. Kada to uvidiš, tvoje čuđenje i bijes ustupit će mjesto sažaljenju. Jer se tvoje poimanje dobra ne razlikuje puno od njegovog i stoga ti je dužnost opro stiti. Ako si, pak, prerastao to da ovakva djela smatraš dobrima ili zlima, tada ćeš još lakše podnositi tuđe sljepilo.


Ne sanjaj o onome što nemaš, nego se sjeti najvažni jih od blagoslova koje imaš i pomisli sa zahvalnošću kako bi za njima žudio da nisu tvoji.Istodobno, međutim, pripazi da te uživanje u njima ne zaokupi toliko da bi njihovim gubitkom tvoj duševni mir bio razoren.


Dobro kaže Platon, da bi onaj tko raspravlja o čovjeku tre bao na zemaljske stvari gledati kao s kakve proma- tračnice: na mirnodopske ili ratne skupove, na poljo djelske radove, svadbe i razvode, rađanje i umiranje, bučne sudnice, osamljene pustoši, ljude s raznih strana, njihove svečanosti, žalovanja i pogađanja; trebao bi pogle dati svu tu šarenu mješavinu i harmoničan red istkan od suprotnosti.


Umijeće življenja sličnije je hrvanju negoli plesanju, uto liko što od nas zahtijeva postojanost i budnost pred svakim neočekivanim napadom.

Neprestano istražuj tko su ljudi čiju potvrdu želiš kao i narav načela kojima se rukovode.Sagledaj izvore njihovih mišljenja i njihovih motiva, i tada ih nećeš kriviti za nehotičnu uvredu, niti ćeš željeti njihovu potvrdu.


Uvijek kada osjetiš bol, spremno se podsjeti da u tome nema ničega sramotnog ni štetnog po um koji se nalazi na kormilu. U većini slučajeva pomažu Epikurove riječi kako "bol nikada nije nepodnošljiva niti vječna ako imaš na umu da je ograničena i ako se ne prepustiš pretjerivanju". Imaj također na umu da su i mnoge druge neugodnosti poput bezvoljnosti, vrućice, gubitka teka, iste prirode kao i bol, iako to ne shvaćamo. I kad budeš gunđao zbog nečeg od ovoga, reci samome sebi da se prepuštaš boli.


Voli samo ono što je utkano u tkanje tvoje sudbine. Jer, što
bi bilo primjerenije tvojim potrebama?


Traži duboko unutar sebe. Ondje je izvor dobra koji će izvi
rati dokle god budeš tražio.


Kad su ljudi neljudi, vodi brigu da se prema njima ne po
našaš onako kako se oni ponašaju prema drugima.


Kako je smiješno što vlastite slabosti ne izbjegavamo, a
možemo. Tuđe bismo, pak, htjeli izbjeći, a to je nemoguće.


Ako si učinio nešto dobro, a drugi je to dobročinstvo osje tio, zašto tražiš još pohvalu svojoj dobroti, neku uslugu zauzvrat? To očekuju samo budale!


Za sve što činiš zapitaj se:Kakve će to za mene imati posljedice? Hoću li se zbog toga pokajati? Uskoro ću biti mrtav i sve će biti zaboravljeno. Ali, u međuvremenu, ako je taj pothvat primjeren razumnom i društvenom biću koje se podvrgava istom zakonu kao i sam Bog, čemu tražiti više?


Prvo je pravilo sačuvati duh od briga. Jer sve što postoji mora se pokoriti zakonu prirode i ti ćeš se vrlo brzo, poput Hadrijana i Augusta, morati pretvoriti u ništavilo. Drugo je pravilo gledati stvarima u oči i prepoznati ih takvima kakve jesu, imajući na umu da ti je dužnost biti dobar čovjek. Učini bez odlaganja ono što ti priroda nalaže; reci ono što ti se čini najispravnijim - ali s uljudnošću, skromno i iskreno.


Ne možeš se nadati da ćeš biti učen. Ali, ono što možeš učiniti jest zauzdati oholost, izdići se iznad užitka i boli; možeš zagospodariti zamkama slave, možeš obuzdati svoju narav pred nerazboritima i nezahvalnima, i čak se brinuti za njih.


Neka te nitko više nikada ne čuje kako se žališ na život, pa čak ni ti sam sebe.


Bilo što da činim, trebam činiti tako da služim čovje čanstvu.Što god da me zadesi, trebam to prihvatiti misleći na bogove i na onaj univerzalni izvor u kojem čitav tijesno povezani lanac okolnosti ima svoje polazište.


Čovjeku je prava radost činiti ono za što je stvoren.Stvoren je da pokaže dobru volju svom rodu, da se izdigne iznad zahtje va svojih osjetila, da razlikuje privid od stvarnosti i da ustraje u proučavanju prirode i njezinih djela.


Imamo tri odnosa: jedan prema tjelesnoj ljusci u koju smo umotani, jedan prema božanskom uzroku koji je izvor svega i nalazi se u svim stvarima, i jedan prema osta lim smrtnicima oko nas.


Sve je stvoreno da nečemu služi, konj kao i loza, i tu nema mjesta nikakvom čuđenju. Čak će ti i samo Sunce-bog reći:"Ovdje sam zato da bih radio", a tako i drugi nebeski stanovnici. Zbog kojeg si zadatka, dakle, ti stvoren? Zbog užitka? Je li takva misao dopustiva?


Ukloni sve uobrazilje i kaži sam sebi:"U mojim je vlastitim rukama osigurati da nikakva zloba, pohota ili nemir bilo koje vrste ne nađu svoj dom u mojoj duši;na meni je pro matrati sve stvari u njihovom pravom svjetlu i svakom se od njih baviti kako to ona zaslužuje." Podsjeti se na tu moć koja ti je dana kao prirodan dar.


Čovjeku se ne može dogoditi ništa osim onog što je u skladu s njegovom prirodom, kao ni volu, lozi ili kamenu ništa što odista ne pripada prirodi vola, loze ili kamena. Stoga, ako se svemu događa samo ono što je za njega uobičajeno i prirodno, čemu žalopojke? Ona ista priroda, koja je tvoja kao i njihova, ne donosi ti ništa što ne bi mogao podnijeti.


Ako si uznemiren zbog nečega izvana, bol ne dolazi od same te stvari, već od tvoje procjene iste, a u tvojoj je moći da je odbaciš kad god poželiš. Ako se uzrok briga nalazi u tvom karakteru, preoblikuj svoja načela. Tko te u tome može spriječiti? Ako je nepoduzimanje nekog očito razboritog tije ka djelovanja ono što te muči, zašto ga onda ne poduzmeš, umjesto da se grizeš u sebi? "Zato što se na putu ispriječila nepremostiva prepreka." U tom slučaju, ne brini; odgo vornost za nedjelovanje nije tvoja."Ali život nije vrijedan živ ljenja ako se to ne učini." Daj se, onda, dragovoljno oprosti od života, prihvati razočaranje otmjeno i umri kao bilo koji drugi čovjek koji pred sobom nije imao prepreka.


Priroda koja preobražava sve prepreke i oprečnosti i stav lja ih na njihovo mjesto u tkanju sudbine, darovala je razumna bića istom takvom sposobnošću da svaku zapreku iskoriste za vlastiti razvitak.


Neka te nikad ne zbune vizije čitavog životnog vijeka najednom. To jest, ne dopusti svojim mislima da blude preko čitavog mnoštva različitih nedaća koje bi te mogle zadesiti, nego radije, kad naiđeš na neku od njih, upitaj samoga sebe:"Što je tu toliko neizdrživo, toliko nepo dnošljivo?" Otkrit ćeš da se sramiš priznati poraz. I opet, sjeti se da nije težina budućnosti ili prošlosti ono što te pritišće, već je to uvijek i samo težina sadašnjosti.Čak i taj teret može se olakšati svedeš li ga u njegove stvarne granice i postupiš li odlučno s nesposobnošću vlastitog uma da podnese takve sitnice.


Svatko ima nešto što ga raduje. Mene raduje zdrav razum, nikakvo zaziranje od čovječanstva i njegove kobi, mogućnost sagledavanja i prihvaćanja svih stvari blagonaklono, i bavljenje njima na način kako to zaslužuju.


Zakašnjelo djelovanje, nesuvisli razgovori, nejasni utisci; duša previše sputana iznutra, duša previše slobodna izvana, život bez predaha - izbjegavaj takvo što. Mučeništvo, sakatost, prokletstvo - kako mogu omesti čovjekovu sposobnost da ostane čist, zdrav, umjeren, pravedan! Čovjek može stajati pokraj bistrog izvora pitke vode i obasipati ga pogrdama, ali izvor će i dalje jednako teći svježom vodom;čovjek može baciti u njega čak i blato i smeće, ali izvor će ih ubrzo rastvoriti i isprati, ne ostavljajući nikakvog traga. Kako posta ti gospodar takvog nepresušnog vrela? Budno pazeći na pravo da vladamo sami sobom u svakom trenutku dana, svom svo jom dobrotom, jednostavnošću i skromnošću.

Ljudi postoje jedni zbog drugih. Stoga ih ili oplemeni ili podnosi.


Grešnik griješi protiv sebe, zlotvor zlo čini sebi, postajući
gori zbog svojih vlastitih djela.


Čovjek ne griješi samo djelovanjem, nego i propuštanjem
djelovanja.


Dovoljno je da tvoje sadašnje mišljenje proizlazi iz uvjerenja, tvoja djela iz nesebičnosti, i da je tvoja duša zadovoljna svime što te snađe izvana.


Poduči ih bolje ako možeš; ako ne, zapamti da ti je blagost dana za trenutke poput takvih.Sami bogovi pokazuju dobrodušnost prema takvim ljudima, a povremeno su toliko milostivi da će im čak i pomoći kad pokušavaju sačuvati zdravlje, bogatstvo ili dobar glas. I ti bi mogao tako postupati - tko te u tome priječi?


Radi mnogo, ali ne tako da od sebe stvaraš žrtvu i ne sa željom da s tobom suosjećaju ili ti se dive. Poželi samo jedno: da to što radiš ili ne radiš bude dolično razumnog građanina.


Činjenice su potpuno izvan našeg utjecaja:one su to što jesu i ništa više. One ne znaju ništa o sebi i ne donose o sebi nikakve sudove. Što je, dakle, to što izriče sud? Naš vodič i vladar - razum.


U prestanku ili prekidu neke aktivnosti i, da tako kažem, smrti nekog pokreta ili razmišljanja, nema zla.Osvrni se na faze svoga rasta: djetinjstvo, dječaštvo, mladost, starost; svaka je promjena sama posebi jedna vrsta smrti. Je li to bilo tako strašno? Ili, uzmi život koji si živio pod zaštitom svoga djeda, zatim majke i konačno, oca. Prati bezbrojne razlike, promjene i završetke kojih je bilo u tim danima, pa se upitaj:"Je li to bilo tako strašno?" Ništa više od toga nije ni prestanak, prekid, promjena života samog.


Kad oni oko tebe iskaljuju svoj prijekor ili zlobu na tebi ili se okome na tebe uvredama, približi se, zagledajim se u dušu i vidi kakva je to vrsta ljudi. Otkrit ćeš vrlo malo razloga za svoje bolno nastojanje da zadobiješ njihovo dobro mišljenje. Svejedno je tvoja dužnost da o njima i dalje dobro misliš, jer priroda ih je stvorila da ti budu prijatelji, a i sami bogovi im pomažu na sve moguće načine, snovima i proročanstvima, da postignu ciljeve za kojima čeznu njihova srca.

Kad te pritisnu vanjske okolnosti, ostani miran. Kad si iznutra ponukan na djelovanje, budi pravedan i pošten: ukratko, neka riječi i djela prijeđu u ponašanje korisno zajednici i koje ispunjava zakon tvog bića.

Što god da ti se dogodi pripremljeno je za tebe od početka vremena.U tkanju uzročnosti nit tvoga bića oduvijek je isprepletena s tim događajem.


O dušo moja, hoćeš li ikada postati dobra, iskrena, cjelo vita, otvorena i promatraču vidljivija od tijela koje te okružuje? Hoćeš li ikada osjetiti radost koju pruža srce ispunjeno ljubavlju i nježnošću? Hoćeš li ikada osjetiti takvu ispunjenost da više ništa ne želiš, ne žudiš ni za čim, da ne čezneš ni za bićem ni za stvari koja ti pruža zado voljstvo, da ne osjećaš potrebu produljiti dane zbog uživa nja, da ne težiš za mjestom, zemljom, ugodnim pod nebljem ili ljudskim društvom?

Kada ćeš biti zadovoljna svojim sadašnjim stanjem, sretna sa svime oko sebe, sigurna da su sve stvari tvoje, da sve dolazi od Boga, da je sve dobro i da će ti biti dobro sve dotle dok je to bogovima drago i uređeno zbog sigurnosti i dobrobiti savršene žive Cjeline - tako dobre, tako pravedne 1 tako lijepe - koja daje život svemu, sve potpomaže i sve objedinjuje, a kad se sve rastvori, sabire u sebe kako bi

nastalo nešto drugo? Hoćeš li ikada postići takvo pri jateljstvo s bogovima i ljudima da se ni riječju ne žališ na njih, a niti od njih dobivaš riječi prigovora?


Preostalo ti je još malo godina života. Živi ih tada kao da si na vrhu planine. Uopće nije važno na kojem si mjestu ako posvuda vidiš svijet kao grad, a sebe kao građanina. Neka ljudi u tebi vide i prepoznaju istinskog čovjeka koji živi u skladu sa zakonima prirode, a ako to ne mogu podnijeti, neka te ubiju. I to je bolje nego živjeti kako oni žive.


Stalno razmišljaj o vremenu i postojanju i shvati da je svaka stvar u odnosu na postojanje samo zrnce pijeska, tek jedan okretajsvrdla u vremenu.


Sluga koji bježi od svoga gospodara, bjegunac je. Nama je naš gospodar zakon i zato je svaki prekršiteljzakona bje gunac. A tuga, bijes ili strah, sve su to odbijanja nečega što je, u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, odredila snaga koja upravlja univerzumom -zakon koji svakom stvorenju dodjeljuje njegove dužnosti.Popuštati pred strahom, tugom ili bijesom znači biti bjegunac.


Pri svakom djelu, bez obzira čijem, uvijek se upitaj:"Zašto on to radi?" Ali počni od sebe i najprije sebi postavi to pitanje.


Stvari od kojih strahuješ ili koje izbjegavaš ne dolaze k tebi, prije ti odlaziš k njima.Obuzdaj stoga svoje prosudbe o njima pa će i te stvari ostati u miru, a ti ih nećeš morati ni izbjegavati ni progoniti.


Duša postiže svojsavršeni okrugli oblik kada se ne isteže ni za čim, niti se skuplja u sebe; kada se ne rasipa, niti slomljena tone, nego se kupa u svjetlu koje joj u pravim bojama otkriva svijet i nju samu.


Postoje četiri odstupanja tvoje duše kojih se neprestano moraš čuvati i suzbijati ih čim ih otkriješ. Kaži im, jednom po jednom:"Ovo je misao koja je nepotrebna", "Ovo je ona koja bi potkopala prijateljstvo", "Ovaj glas ne dolazi iz dubine tvoga srca"(jer izražavati nešto što nije tvoje pravo mišljenje, upamti, najneumjesnije je od svega), i četvrto, kada samom sebi prigovaraš:"Ovo dokazuje da je ono božansko u tebi poraženo i da je pokleknulo pred neple menitim i propadljivim tijelom i njegovim grubim pro htjevima."


Sokrat je običavao pitati:
"Što biste željeli imati: duše razumnih ili nerazumnih
ljudi?"
"Razumnih."
"Razumnih ljudi koji su zdravi ili bolesni?"
"Zdravi."
"Zašto ih onda ne tražite?"
"Zato što ih već imamo."
"Zašto se, onda, svađate i prepirete?"

Svi oni blagoslovi, za koje moliš da jednom dođu, mogu već danas biti tvoji, osim ako ih sam sebi ne uskratiš. Trebaš, stoga, raskrstiti s prošlošću, budućnost povjeriti providnosti, a svoju sadašnjost usmjeriti putem pobožnosti i pravednosti: pobožnost kao prihvaćanje s ljubavlju onoga što ti je dodijeljeno, jer to je priroda dodijelila tebi,a tebe tome. Pravednost neka bude u tvojim riječima, u njihovoj otvorenoj i nepokolebljivoj istinoljubivosti, a tako i u tvojim djelima koja će poštivati zakon na dobrobit svakog čovjeka. Isto tako, ne dopusti da te spriječi zloba, mišljenje ili klevete drugih, kao ni ono što bi mogla osjećati tvoja tjelesna ljuštura:njen ugroženi dio već će se sam za sebe pobrinuti. Trenutak tvog odlaska sve je bliže. Ako zaboraviš sve drugo i svoju pažnju usmjeriš na svoju dušu, na božansku iskru u njoj, ako svoj strah od svršetka života zamijeniš stra hom da ga još nisi ni počeo živjeti u skladu s priro dnim zakonima, tada još možeš postati čovjek dosto jan univerzuma koji ti je dao život. Tada više nećeš biti stranac u vlastitoj domovini, iznenađen svakidašnji com kao da je ona nešto neočekivano, i više se nećeš zadržavati sad na ovom, sad na onom događaju.


Bog vidi unutarnje ustrojstvo ljudi, ogoljeno od svih tje lesnih omotača, ljuski i nečistoća. Djelujući samo svo jom mišlju, on uspostavlja dodir jedino s onim nji hovim dijelom koji je proizišao iz njega samoga. Nauči sam činiti slično i bit ćeš pošteđen mnogih nemira. Zar se onaj koji vidi kroz tjelesni pokrov muči vizijama odjeće, stanovanja, ugleda ili bilo čega od životnih kos tima i kulisa?


Pogledaj najskrivenije uzroke stvari, ogoljene do srži; uoči namjere koje se nalaze u pozadini djela, prouči u čemu je bit boli, radosti, smrti, slave, obrati pažnju na to da je čo vjekov nemir njegovo vlastito djelo i kako brige nikad ne dolaze od nekog drugog, već su kao i sve ostalo plod naših
vlastitih misli


U upravljanju svojim načelima povedi se za primjerom boksača, a ne mačevaoca. Kad ispusti svoju oštricu, ovaj potonji mora je ponovno uzeti; prvi nikad nije bez svojih šaka i jedino ih treba stisnuti.


Plamen svjetiljke sja nesmanjenim sjajem sve dok ne utrne. Zar će istina, mudrost i pravednost umrijeti u tebi prije nego se sam ugasiš?


Ako to nije prava stvar koju treba učiniti, nemoj je učini
ti. Ako nije istina, nemoj je izreći. Odluka je u tvojim
rukama.


Pokušaj uvidjeti, prije nego bude kasno, da u sebi imaš nešto više i božanskije od pukih nagona koji pokreću tvoje osjećaje i trzaju te poput lutke na koncu. Što, dakle, u ovom trenutku zamagljuje tvoj razum? Strah, ljubomora, požuda ili nešto drugo?


Prvo, kloni se svih djela koja su bez svrhe i cilja; drugo,
neka svako djelo bude usmjereno samo prema zajed
ničkom dobru


Uskoro, zapamti to, postat ćeš nitko u ništavilu. Uskoro će sve što se nalazi u tvom vidokrugu, zajedno sa svima onima u kojima je sada dah života, prestati postojati. Jer, sve su stvari rođene da se mijenjaju i nestanu da bi druge mogle doći na njihovo mjesto.


Sve je samo u našim mislima, a one ovise o nama. Odreci ih se kad god hoćeš i naći ćeš se iza hridi gdje je sve tiho; mirno more, uvala bez plime i oseke.


Da bi ti život bio zdrav i siguran, njeguj potpun uvid u stvari i otkrij njihovu bit, tvar i uzrok; čitavim svojim srcem posveti se ispravnom djelovanju i govori ono što je istina. A što se ostalog tiče, upoznaj radost života slažući jedno dobro djelo do drugog.


Kako je malen djelić neizmjerne beskonačnosti dodijeljen svakome od nas - samo na tren, a onda nestaje u vječno sti. Kako je sićušan i tvoj dio sveukupne tvari ovoga svijeta, kako beznačajan tvoj udio u ukupnoj duši svijeta, po kako majušnoj mrlji čitave zemlje puziš. Dok razmišljaš nad tim stvarima, prilagodi svoj um spoznaji da je važno činiti ono na što nas naša priroda usmjerava i podnositi ono što nam priroda svijeta šalje.


Čovječe, bio si građanin ovog velikog grada-svijeta. Da li samo pet godina ili pet puta toliko, što to znači? Štogod zakon tog grada odluči, pravedno je i za sve jednako. U čemu je, dakle, tvoja pritužba? Nije te iz grada izbacio nepravedan sudac ili tiranin nego te uklanja ona ista priro da koja te je i dovela u njega, isto kao što glumca otpušta onaj isti intendant koji ga je i zaposlio. "Ali, igrao sam samo u tri ili pet činova." Upravo tako; u životnoj drami tri čina su cijela predstava. Njeno trajanje je odredio onaj isti koji je prethodno odobrio tvoje rođenje, a danas određuje tvoj odlazak. Ni jedno ni drugo ne ovisi o tebi. Kreni onda s radošću dalje, ispraćen osmjehom onog koji te poziva.

Uljudnost i vedru narav upoznao sam najprije kod svoga
djeda Vera.

Muževnost bez razmetljivosti upoznao sam preko onoga
što sam čuo i zapamtio od svoga oca.

Majka mi je bila primjer pobožnosti i plemenitosti, dobrostivosti - ne samo u djelima, nego i u mislima, i primjer jednostavnog života kakvim bogati inače ne žive.

Svome pradjedu dugujem što me savjetovao da umjesto običnog školskog obrazovanja uzmem dobre kućne učite lje i da na tome ne štedim.

Od Diogneta1 sam naučio da se ne bavim beznačaj nim stvarima, da budem sumnjičav prema čarobnja cima i čudotvorcima i njihovim pričama o čarolija ma, egzorcizmu i slično, da se klonim borbi pijetlova i sličnih ludosti, da ne zamjeram priprostima, da se upoznam s filozofijom počevši od Bakheja i nastav ljajući s Tandazisom i Marcijanom, da pišem sastavke već u mladosti i da rado prihvaćam običan ležaj prekriven kožom, kao i ostale stroge odredbe grčke discipline.

Rustik2 mi je dao do znanja da mome karakteru treba vježbe i mara, te da se ne dam zavesti sofističkim oduševljenjem za mudrijaškim raspravama, mora liziranjima, ni lažnim asketizmom ili altruizmom. Učio me i da se klonim retorike, pjesništva i verbalnih dosjetki, prenemaganja u odijevanju kod kuće i sličnih primjera lošeg ukusa;poučavao me jednostavnom li terarnom stilu tako da sam oponašao njegovo pismo iz Sinese upućeno mojoj majci. Ako bi netko, nakon svađe sa mnom u trenutku bijesa, dao znak da se želi pomiriti, istoga sam trena trebao biti spreman izići mu ususret.Isto tako, trebao sam biti temeljit u čitanju, a ne zadovoljiti se samo općim naznakama smisla; nisam sebi smio dopustiti brzoplete zaključke brb ljavog jezika.On me također upoznao s Epiktetovim Raspravama donijevši mi primjerak iz svoje
knjižnice.

Sekstu^ dugujem ljubaznost, upravljanje kućanstvom očinskim autoritetom, spoznaju istinskog značenja življe nja u skladu s prirodom i nesebičnog dostojanstva, intu itivnu brigu za dobro prijatelja, te dobrodušno strpljenje s neznalicama i sanjarima. Njegova susretljivost davala je njegovom društvu poseban čar, više od bilo kakvog laska nja, a istodobno je izazivala savršeno štovanje svih prisu tnih. Osnovna životna pravila određivao je i sistematizirao razumljivo i promišljeno. Nije nikada pokazivao znakove ljutnje ili neke druge osjećaje, bio je miran i nadasve ljubazan. Pohvale je izricao nenapadno i bez buke, i nika da se nije razmetao svojim enciklopedijskim znanjem.

Svome učitelju Frontonu4 dugujem znanje o tome da svaku apsolutnu moć prate zloba, lukavost i dvoličnost, i da našim patricijskim obiteljima najvećim dijelom nedostaju obični ljudski osjećaji.

Aleksandar Platoničar5 me odučavao od česte upotrebe riječi "zauzet sam", osim u iznimnim slučajevima, go voreći da nitko ne smije izbjegavati dužnosti prema društvu pod izlikom nekih hitnih poslova.

Od svoga brata Severa6 naučio sam voljeti rođake, voljeti istinu i pravdu. On me upoznao s Trazejem, Katonom, Helvidijem, Dionom i Brutom; od njega potječe moja spo znaja da se koncepcija zajednice treba temeljiti na jedna kosti i općoj slobodi govora, a država treba u prvom redu brinuti o očuvanju slobode podanika. On mi je ukazao na potrebu primjerenog i nepristranog razumijevanja filozofi je, sklonosti k dobrim djelima, darežljivosti i optimizmu, te na povjerenje u naklonost svojih prijatelja.Pamtim također njegovu izravnost kad bi nekoga korio kao i to da svoje pri jatelje nije ostavljao u nedoumici o tome što mu se sviđa, a što ne, nego bi im to jasno dao do znanja.

Maksim7 mi je bio primjer samokontrole, postojanosti namjere i vedrine za vrijeme bolesti ili drugih nedaća. Njegov je karakter bio zadivljujuća kombinacija dosto janstva i ljubaznosti, a sve dužnosti svoga zvanja obavljao je mirno i bez uzrujavanja. Nitko nije sumnjao u to da go vori ono što misli i djeluje prema onome što smatra ispravnim. Nije znao za smetenost ili bojažljivost; nikada nije žurio, ali nikada nije ni kasnio ni bio u nedoumici. Nije se prepuštao malodušnosti ili usiljenoj veselosti, njime nikada nisu ovladali bijes ili ljubomora. Ljubaznost, suosjećanje i iskrenost pridonosile su stvaranju utiska pravičnosti koja je prije bila urođena nego usađena.
Nikada nikoga nije držao manje vrijednim, a ipak nitko se nije drznuo izazivati njegovu nadmoć. Osim toga posje dovao je i ugodan smisao za humor.

Divio sam se blagosti svoga oca8, njegovoj ustrajnosti na odluci koju je donio svojom slobodnom voljom, potpunoj ravnodušnosti prema ispraznim i lažnim počastima, nje govoj radinosti, postojanosti i spremnosti da sasluša sve ono što vodi k općem dobru, nepokolebljivom nastojanju da svaka nagrada ovisi o zasluzi, nepogrešivom osjećaju kada treba zategnuti uzde, a kada ih olabaviti, i na kraju, njegovim naporima za suzbijanje pederastije.

Bio je svjestan da društveni život ima svoje zahtjeve: pri jatelji mu se nisu morali pridružiti za stolom ili ga pratiti na putovanju ako su imali drugog posla.Svako pitanje koje bi tražilo njegov savjet proučio bi pomno i strpljivo, i nije se moglo dogoditi da ga odbije samo tako. Njegova su pri jateljstva bila trajna, bez hirova i bez pretjeranosti. Uvijek je bio na visini zadatka: vedar, ali dovoljno dalekovidan da svaki svoj plan nenametljivo i do u tančine dovede do savršenstva. Uvijek je bdio nad potrebama Carstva, pomno je čuvao njegova blaga i podnosio kritike koje su proizlazile iz toga. Pred bogovima nije bio praznovjeran, niti se dodvo ravao svojoj okolini kako bi izmamio njenu naklonost, mnoštvu se nije ulagivao. Umjeren i postojan, prezirao je sve što je imalo primjese kićenosti ili pomodnosti. Bez samozadovoljstva ili grižnje savjesti prihvaćao bi materijaInu udobnost kao sretnu okolnost i poslužio se njome
radosno, a kada bi izostala, nije žalio.

Nije ga se moglo optužiti ni za najmanju sofističku smi calicu, ni za udvorničku drskost, ni za cjepidlačenje; svi su u njemu prepoznavali zrelu i izgrađenu osobnost, neosjetljivu na laskanje i savršeno sposobnu da vlada sobom i drugima. Nadalje, izuzetno je cijenio sve istinske filozofe, a one druge, premda nije kritizirao, nije ih niti sli jedio.U društvu je bio ljubazan i uljudan bez pretjerivanja. 0 vlastitom tijelu vodio je umjerenu brigu, nije se optereći vao mišlju o produljenju života ili o uljepšanju svoga izgle da, ali ga nije ni zanemarivao, te mu je vrlo rijetko trebala liječnička pomoć.Kod njega nije bilo ni najmanjeg traga ljubomore kada bi kod nekog uočio neku izuzetnu sposob nost bilo u javnom istupu, pravu, etici i si., nego se zauzi mao za to da se svakome dade prilika u onome u čemu je dobar.Premda je cjelokupno njegovo djelovanje bilo vodeno poštivanjem uspostavljenih institucija, nikada nije odstupao od svojih uvjerenja kako bi zadobio javno priz nanje. No, nije volio nemir i promjenu, čvrsto se držao istih mjesta i istih stvari. Odmah nakon što bi prošao napad migrene preuzimao bi svoje obveze s novom energi jom i snagom. Nije bilo puno njegovih tajnih i povjerljivih spisa, osim nekoliko rijetkih koji su se isključivo odnosili na državna pitanja.Razborito i suzdržljivo se odnosio prema spektaklima, prema izgradnji javnih građevina, ras poredu novčane pomoći, itd., uvijek imajući više u vidu nužnost mjera nego mogući pljesak. Nije se kupao u
neprilično vrijeme, nije imao maniju građenja, nije bio zahtjevan u pogledu hrane, nije prigovarao zbog kroja ili boje svoje odjeće, a nije se bunio ni protiv izgleda ljudi oko sebe. Odjeća mu je stizala iz dvora u Loriju, a većina stvari iz Lanuvija. Njegova dobro znana obrana nadglednika iz Tuskula bila je tipična za njegovo ponašanje jer mu je neuljudnost bila isto toliko strana kao i okrutnost ili pri jetnja. Nikada se nije razbjesnio do točke usijanja, nego je imao običaj raščlaniti i odvagnuti svaki događaj mirno, metodično, odlučno i dosljedno. Ono što se pamti o Sokratu, može se primijeniti i kod njega:sposobnost da sebi dopusti ili uskrati uživanje. To je osobina koje su mnogi lišeni zbog straha da budu odbačeni, odnosno silne želje za prihvaćanjem.Takva snaga dobrovoljnog odbijanja ili privole ukazuje na savršenu i postojanu dušu, što je Maksim pokazao i u bolesničkoj postelji.

Svaki dan započni riječima: Danas ću se susresti s pro tivljenjem, nezahvalnošću, drskošću, izdajstvom, mr žnjom i sebičnošću, a sve zbog toga što oni koji griješe ne znaju što je dobro, a što zlo. Što se mene pak tiče, već odavno mi je znana priroda dobra i njegova plemenitost, kao i priroda zla i njegova niskost. Poznajem i prirodu samog grešnika koji mi je brat, ne po krvi, već stoga što je obdaren razumom i božanskom iskrom.I zato mi ništa od toga ne može nauditi jer me nitko ne može uplesti u neko nisko djelo. Na brata se ne mogu niti lju
titi niti se zavaditi s njim jer smo rođeni za zajednička

djela, poput ruku, nogu, obrva, gornjih i donjih zubi. Štetiti jedan drugome znači protiviti se zakonu prirode, jer što je ogorčenost ili zazor, ako ne samo jedan oblik ometanja rada prirode?


Svakoga trenutka čvrsto nastoj, kao Rimljanin i kao muškarac, da to što upravo radiš obavljaš s ispravnim i prirodnim dostojanstvom, čovjekoljubivo, slobodno i pravedno. Oslobodi svoj um svih ostalih razmišljanja. To ćeš moći ako svakom svom djelu priđeš kao da ti je posljednje u životu, ako se "oslobodiš nepostojanosti, ako ti osjećaji ne pobijaju zapovijedi razuma, ako pobijediš želju za ostavljanjem utiska i divljenjem samome sebi, te ako prestaneš biti nezadovoljan svojom sudbinom. Vidiš kako je malo toga što čovjek treba prevladati kako bi mu dani protjecati u miru i pobožnosti: treba se samo držati ovih nekoliko savjeta jer bogovi ne traže ništa više.


Uznemiruju li te vanjska zbivanja? Povuci se tada na mirno mjesto gdje ćeš moći usavršiti svoje znanje o Dobru i naučiti kako ukrotiti vlastiti nemir. Zaštiti se od još jedne greške: od ludosti onih koji se ubijaju poslom, ali bez cilja prema kojem bi sav njihov napor i misli bili upravljeni


Budući da smo razumna bića, trebali bismo uvidjeti kojom brzinom stvari nestaju: tijela u prostoru, a sjećanje na njih - u vremenu. Isto tako, trebali bismo spoznati prirodu svojih osjetila, onih koji nas zavode nasladom ili nas straše bolom, onih koji nam prijete našom vlastitom uobraženošću. Trebali bismo spoznati koliko su jeftina, podla i prljava i kako brzo iščezavaju i umiru. Trebali bismo prepoznati istinsku vrijednost onih čija riječ i misao ukazuju na časnost. I prirodu smrti trebamo shvatiti: ako o njoj trijezno razmišljamo i uklonimo sve predodžbe koje smo uz nju vezali, uskoro ćemo je shvatiti kao prirodni proces(a samo se djeca boje prirodnog procesa)ili ćemo je prihvatiti kao doprinos dobrobiti prirode. Možemo naučiti i to kojim je svojim dijelom čovjek povezan s Bogom i što se s njim događa kada ode s ovoga svijeta.

Najveća šteta koju ljudska duša može sama sebi nanijeti jest da svojom krivicom postane tumor ili neka vrsta čira na tijelu svijeta. Nezadovoljstvo bilo čime što se događa uvijek je pobuna protiv prirode koja u sebi sadrži prirode svih drugih bića. Druga šteta je odbaciti nekog čovjeka, ili mu se suprotstaviti podmuklim namjerama, kao što to ljudi čine kad su gnjevni. Treća, predati se nasladi ili boli. Četvrta, pretvarati se i biti neiskren ili dvoličan u riječima i djelima.Peta šteta koju ljudska duša sebi može nanijeti je ako svoja djelovanja i nasto janja ne usmjerava prema određenom cilju i uzaludno rasipa svoje snage, bez doličnog promišljanja. Jer, i najneznatnije naše djelo mora imati u vidu neki cilj, a za razumna bića taj cilj je usklađenost s načelima i zako nima najstarijeg Grada i Države.


Ne trati ostatak svoga života razmišljajući o onima oko sebe, ukoliko se ne radi o zajedničkom dobru. Pitati se o tome što netko čini i zašto, što govori, misli ili snuje, jed nom riječju, razmišljati o svemu onome što te udaljava od bliskosti s tvojim unutrašnjim Vladarem, predstavlja pro puštenu priliku za neki drugi posao. Pobrini se stoga da tok svojih misli oslobodiš beskorisnih i nerazboritih maš tarija, osobito onih znatiželjne ili neprijateljske prirode. Čovjekovo razmišljanje mora biti takvo da upitan što mu je tog trena na umu, može odgovoriti iskreno i bez oklijeva nja, pokazujući time da su mu misli čiste i iskrene, da je društveno biće koje ne zanimaju čulna zadovoljstva, ljubomora, zavist, sumnja ili bilo koji drugi osjećaji zbog kojih bi pocrvenio kad bi ih u sebi prepoznao. Takav čovjek koji se ovdje i sada odlučio stremiti k visinama, uistinu je svećenik i sluga bogova jer u potpunosti koristi onu unutrašnju snagu koja čovjeka može održati neokaljana strastima, otporna na bol, nedodirljiva na uvrede i nepri stupačna zlu. On je borac u najvećoj od svih bitaka, u borbi protiv nadmoći strasti; nadahnut je čestitošću, punim srcem pozdravlja sve što mu sudbina odredi i rijetko razmišlja o tome što drugi govore, čine ili misle, osim ako to zahtijeva javno dobro. On brine svoju brigu, usredotočivši se na vlastitu nit u tkanju univerzuma, vodi računa o časnosti svojih djela i uvjeren je u dobro svega što mu se događa jer je njegova vlastita sudbina vođena nečim višim. On ne zaboravlja bratstvo svih razumnih bića, jer ljudski je brinuti o svakom čovjeku; on zna da ne treba sli jediti mišljenje mase, već samo onih ljudi koji žive u skladu s prirodom. A što se tiče onih čiji život nije na taj način određen, on uvijek ima na umu kakvima se oni pokazuju danju ili noću, kod kuće i izvan nje, te u kakvom se društvu kreću. Dobiti pohvalu od takvih ljudi koji ni sami sebe ne vrednuju za njega nema vrijednosti.


Neka tvojim djelima upravlja dobra volja, kao i osjećajza zajedničko dobro, primjereni oprez, ali ne i neodlučnost; neka u tvojim osjećajima ne bude uobraženog cjepi dlačenja. Izbjegavaj brbljavost, izbjegavaj nametljivost. Bog unutar tebe trebao bi voditi biće koje je snažno i zrelo, biće koje je državnik i Rimljanin, vladar; voditi onoga koji je zauzeo svoj položaj poput vojnika spremnog napustiti ovaj život i pozdraviti svoj počinak; voditi čovjeka koji se ne mora zaklinjati u svoje zasluge, niti ih drugi moraju pri-znavati. U tome je tajna radosti, tajna neovisnosti o pomoći izvana, kada tvoj mir ne ovisi o drugima. Mi se sami moramo uspraviti, a ne biti uspravljani.

Ako ti ovaj život može ponuditi išta bolje od pravde i istine, samokontrole i hrabrosti - što znači smireni um koji djelu je u skladu sa zakonom razuma, smireni um u svim sud binskim situacijama - ako možeš naslutiti neki viši ideal, zašto mu se ne okreneš čitavom svojom dušom, zašto se ne veseliš nagradi koju si našao? Ali ako smatraš da ništa nije vrjednije od božanstva koje u tebi boravi, koje upravlja svakim tvojim impulsom, važe svaki utisak, odriče se (Sokratovim riječima)tjelesnih iskušenja i očituje odanost bogovima i suosjećanje prema ljudskom rodu;ako ti je u usporedbi s tim sve ostalo jadno i bezvrijedno, tada u sebi ne ostavljaj prostora ni za kakve druge težnje. Jer ako jed nom uzmakneš, zauvijek će nestati postojane odanosti idealu koji si izabrao. Nijedna druga težnja ne može se mjeriti s valjanošću koja pripada razumu i građanskoj dužnosti; ni odobravanje čitavoga svijeta, ni moć, ni bogat stvo, ni slast zadovoljstva. Na trenutak može izgledati kako medu tim stvarima nema nepodudarnosti, no one vrlo brzo prevladaju i čovjeka izbace iz ravnoteže.

Zato te pitam, hoćeš li jednostavno i spontano izabrati ono najuzvišenije i hrliti prema tome? Odgovorit ćeš mi da je ono najuzvišenije ujedno i za tebe najbolje. Ako je to najbolje za tebe kao razumno biće, tada se toga i drži; ali ako to pristaje samo životinji, tada to izravno i reci, i ostani dolično ponizan - budi jedino siguran da si stvar
ispravno procijenio.


Ne cijeni nikada dobitak stečen kršenjem vjernosti, gubitkom samopoštovanja, kroz mržnju, sumnju ili proklinjanje drugih/neiskrenost; ne želi ništa što traži da bude skriveno iza zastora.Onaj tko najveću važnost pridaje svom razumu, onom božanskom u sebi, te predanost njegovoj dobroti, taj se neće prikazivati onim što nije, neće se žaliti i neće žudjeti ni za samoćom ni za gomilom.Što je najbolje od svega, čitav njegov život bit će riješen neprestanih težnji i izbjegavanja.Takav čovjek ne mari koliko će se godina njegova duša zadržati u nje govom smrtnom tijelu, a u trenutku odlaska bit će za to spreman kao i za bilo koje djelo koje treba izvršiti mirno i s poštovanjem samoga sebe. Jedina mu je briga u životu ne zalutati stazom koja ne priliči razumnom i društvenom biću.


Poštujsvoju sposobnost stvaranja vlastitog mišljenja. Jedino će njime tvoja duša moći izbjeći ona mišljenja koja se protive zakonima prirode i razumnoga bića.Samo vlastitim mišljenjem možeš postići obazrivost, biti u dobrim odnosima s ljudima oko sebe i u skladu s nebeskom voljom.


Kao što je kirurgu uvijek pri ruci kirurški nož u slučaju
iznenadne potrebe, tako i ti uvijek drži svoja načela spremna za razumijevanje i ljudskih i božanskih stvari;ni u najbeznačajnijoj stvari nemoj zaboraviti koliko je to dvoje povezano. Jer nijedno ljudsko djelo nije valjano ukoliko nije povezano s božanskim i obrnuto.

Budi sličan stijeni o koju se neprekidno razbijaju valovi; čvrsto ona stoji dok se vodena stihija oko nje polako stišava. "O, kako sam nesretan što mi se to dogodilo!" Ne govori tako, reci radije:"Kako li sam sretan što u meni nije ostalo gorčine, što sam ostao čvrst i što se ne bojim budućnosti." To se svakome moglo dogoditi, no ne može svatko iz toga izići bez ogorčenja. Zašto to onda jedan pripisuje nesreći, a drugi sreći? Može li čovjek nesrećom nazvati ono što ne predstavlja odstupanje od njegove prave prirode, može li uopće biti takvog odstupanja ako ono nije protivno volji prirode? Dakle, tu volju si shvatio. Može li te ono što ti se dogodilo spriječiti da budeš pravedan, velikodušan, umjeren, razborit, istinoljubiv, slobodan, da sebe poštuješ i da budeš sve ono što čovjeka čini čovjekom? Kad god ti se dogodi nešto što bi te moglo ogorčiti, sjeti se da pravilo ne kaže "Ovo je nesreća", već "Sreća je ovo podnositi časno"


Ono što nastupa kasnije uvijek je povezano s onim što je
bilo ranije. To nije samo nizanje zasebnih događaja prema zakonima niza, među njima postoji svrsishodna veza. I kao što je sve postojeće međusobno harmonično, tako će i ono što dolazi imati istu čudesnu vezu.


Vanjske stvari ne mogu ni najmanje dotaknuti dušu, one ne poznaju načina za to, one nemaju snage da utječu na nju ili da je pokrenu.Ona utječe na samu sebe i pokreće samu sebe;ona ima svoja vlastita mjerila prosuđivanja i njima važe svako iskustvo.


Ustraj nepokolebljivo, drži se ispravnog puta u mislima i djelima, i tvoji će dani protjecati mirno. Ljudska duša, kao i duša svih razumnih stvorenja, ima dvije zajedničke osobine s Božjom dušom: ona nikad ne može biti osu jećena izvana i njeno se dobro sastoji u ispravnosti karak tera i djelovanja, kao i u usmjerenosti na to.


Prilagodi se okolini u koju te je dovela sudbina i pokaži
istinsku ljubav prema bližnjima kojima te je okružila.