Srbi u raljama Vatikana

Srbi u raljama Vatikana



Problemi u koje su Srbi upali u poslednje dvije decenije, u većini slučajeva su osmišljeni u Vatikanu. Da Rimska kurija ostvari zacrtani plan za Balkan, najviše su joj pomogli sami Srbi, kao ovce koje same dolaze na klanje.


Julius Janus, papski nuncije za Sloveniju i izaslanik Vatikana za KiM, najavio je u Prizrenu da je Vatikan u procesu priznavanja KiM. Janus je održao misu u katedrali „Gospe pomoćnice”, tokom prve posjete KiM, od kada ga je u februaru papa Benedikt XVI imenovao za apostolskog izaslanika za KiM.

Prošle i pretprošle godine, kada se uveliko najavljivala papina posjeta Srbiji (za 2013. godinu u Nišu), i kada su naglo otoplili odnosi između Srpske pravoslavne crkve i Svete stolice, zvanične izjave naših crkvenih velikodostojnika, pratila je šaptačka kampanja: „Vatikan će nam pomoći da sačuvamo KiM u okrilju Srbije… Moramo se udružiti sa rimokatolicima u odbrani od ekstremnog islama“. Tim povodom sam objavio tekst u kome sam kritikovao tu propagandu, završavajući članak rečenicom: „Ne treba biti veliki vizionar pa zaključiti da će nas Vatikan, po ko zna na koji put, namagarčiti!“

Osnovni problem srpskog naroda, odnosno njegovih svetovnih i duhovnih vođa, jeste u tome što ne znaju (ili neće da znaju) ko su im prijatelji a ko neprijatelji. A da bi se to saznalo, treba se samo obratiti „učiteljici života“. I ako istorija kaže da vas je neko prevario stotinu puta, a vi i dalje gajite nadu u njegovu pomoć, onda, zaista, ne treba da se žalite na zlu sudbinu.

Kada sam prije dvadesetak godina započeo pisanje o Vatikanu kao glavnom izvoru problema na Balkanu, oni koji se sa tom tezom nijesu slagali – moje tekstove su smještali u teorije zavjere. Danas nijedan iole ozbiljan intelektualac neće sporiti značajan uticaj Rimske kurije u procesu rušenja Berlinskog zida, raspada Sovjetskog Saveza i izazivanja ratova na prostoru SFRJ. Tragično je da, posle svega, u vremenu kada branimo poslednje mrvice svoje teritorije, svog identiteta, svoje duhovnosti, svoga dostojanstva, naši glavari i dalje vjeruju u pomoć i dobre namjere Papske kurije.
Poučna podsjećanja

Priča o spaljivanje moštiju Svetog Save, najtragičnijem događaju iz istorije Srpske pravoslavne crkve, mogla bi biti poučna za mnoge, a posebno za srpske političare i crkvene velikodostojnike. Naime, kao neposredni povod za spaljivanje moštiju prvog arhiepiskopa srpskog, Turcima je poslužio ustanak Srba 1594. godine, posle dogovora evropskih vladara sa papom da sklope sve-evropski hrišćanski savez za odbranu od Turaka, zvani Hrišćanska liga.

„Latini, preko svojih misionara koji se rastrčaše Balkanom, pobudiše velike nade kod pravoslavnih da će se osloboditi turskog jarma. Na obećanje zapadnih hrišćana, iza kojih, međutim, nije stajala stvarna spremnost na djelovanje i koja bijahu usmjerena najviše na to da propute put rimskome papi na vjekovne prostore pravoslavlja na sjeverozapadnom Balkanu, Srbi se najzad odazvaše i podigoše vojne ustanke“, piše sv. Justin Ćelijski.

Pod zastavom sa likom Svetog Save, svojom nevelikom snagom ustadoše na oružje Srbi u Banatu, Hercegovini, Metohiji, Kučima, Skadru, i tako se uvukoše u 12-godišnji austrijsko-turski rat, čiju će najveću cijenu sami platiti. Stravična odmazda Turaka sruči se na Srbe zbog savezništva sa turskim neprijateljima.


Srpski patrijarh Jovan (Kantul) i hercegovački mitropolit Visarion, stupaju u prepisku sa Rimom, Mlecima i Austrijom. U svom odgovoru na vapajnu molbu pravoslavnih jeraraha, papa Klement Osmi „otvoreno uslovi materijalnu i vojnu pomoć pobunjenim pravoslavcima, prethodnim odricanjem od istočne šizme“ i priznavanjem vrhovne vlasti rimskog pape.


„Pretjerano povjerenje sa kojim nastupaše prema Rimu, djelovanju mitropolita Visariona, davalo je više političku nego li pastirsku obojenost. I tako se, preko njega, u Hercegovini, nekada u cjelini pravoslavnoj, nasadi neosjetno protivcrkvena ideja unije, koja će mnoge pravoslavne srpske duše gurnuti u zagrljaj papski i, onda, vremenom, etnički preimenovati u Hrvate“, zapisao je sv. Justin.
Pokušaji unijaćenja

Intenzivna rimska propaganda na našem prostoru počinje od 1622. godine, kada Rim osniva Kongregaciju za propagandu vjere, a njegovi misionari kreću u akciju preko Jadrana. Rimska kurija je tako poslala učenog trgovca Frana Leonardisa koji je, potkupljujući sveštenike i monahe, uspio da pounijati Paštroviće; dok je to isto sa Grbljanima učinio kotorski misionar Jovan Paskali. No, i Paštrovići i Grbljani brzo su se vratili vjeri pradjedovskoj.


Činilo se da će Leonardis najveći uspjeh ostvariti preko mitropolita Mardarija, koji je, zbog preteških uslova u kojima je Crna Gora živjela, 1639. godine priznao papu kao „samodršca cijelog hrišćanstva“. Papa Urban VIII oduševljeno je pozdravio odluku cetinjskog vladike i obećao mu „misionarski honorar“ na svake tri godine.


Godine 1648. u manastiru Morača, rimski misionari, unijati iz Ukrajine, prave lažne sabore sa kojih papi šalju pisma o tome kako su navodno Srbi tog kraja spremni da se pounijate. A 1651. godine, grupa trebinjskih unijata ustaje protiv hercegovačkog mitropolita Svetog Vasilija, zbog čega on odlazi u manastir Ostrog, nastavljajući da čuva vjerski i nacionalni identitet svog naroda.
Noviji primeri

No, ne treba da idemo daleko u prošlost da se uvjerimo u dobročinstva „sestrinske crkve”. Istoričar Milan Bulajić u svojoj knjizi „Razbijanje jugoslovenske države 1991/92 – zločin protiv mira”, tvrdi: „Odluke o konačnom razbijanju jugoslovenske države, pokrenuo je Vatikan – Sveta stolica; na sastanku pape Jovana Pavla Drugog sa njemačkim ministrom Genšerom, dogovoreno je da se razbijanje SFRJ ostvari prije rimokatoličkog Božića, 25. decembra 1991.”

Državni sekretar Vatikana uputio je, 26. novembra 1991. godine, svim članicama Konferencije o evropskoj bezbjednosti, memorandum sa zahtjevom za priznanje Slovenije i Hrvatske kao nezavisnih država: „Sveta stolica je mišljenja da je došlo vrijeme da se međunarodno priznaju Hrvatska i Slovenija i to prije Božićnih praznika.”

U jesen 1995. godine, kada je trebalo bombardovati Srbe u Bosni, papa Jovan Pavle Drugi je podržao Klintonovu politiku: „Rat koji objavljuje rat ratu je pravedan i nužan!“ (15. 09. 1995.)

Godine 1998, kada je Alojzije Stepinac proglašen blaženim, kardinal Jozef Racinger, sadašnji papa Benedikt XVI, a tada čelnik Kongregacije za doktrinu vjere, održao je besjedu u čast novoblaženika Rimokatoličke crkve, ističući da je Stepinac bio jedan Božiji Hrvat, kakvog je Dante opjevao u poslednjem pjevanju „Božanstvene komedije“!

Budući papa je u ovoj svojoj besjedi, naizgled usput, izrekao da je Stepinac, kad je izabran za biskupa 1936. godine, „dobro poznavao tešku situaciju u Katoličkoj crkvi i katolika u svojoj zemlji, u onoj Jugoslaviji koju su saveznici, nakon Prvog svjetskog rata, umjetno stvorili od suprotnih elemenata i sa snažnim protukatoličkim nabojem“.

Upravo zbog ovakvog shvatanja Jugoslavije, kao vještačke tvorevine koju su stvorili oni koji su skršili bečko-berlinsku osovinu 1918. godine, Vatikan i Njemačka su prvi priznali Hrvatsku i Sloveniju u avnojevskim granicama prilikom raspada SFRJ 1991.
Pakt Vatikana i Vašingtona


Problem opstanka srpske nacije je problem samog hrišćanstva. Vladari novog svjetskog poretka znaju da nema ujedinjenja svijeta, pa ni opstanka njihovog čeda – Evropske unije, bez ujedinjenja duša; to je, uostalom, javno (u intervjuu NIN-u, 21. februara 2002) izjavio milanski nadbiskup Karlo Marija Martini: “Ujedinjena Evropa ne može da opstane samo na političkim, monetarnim, ekonomskim unijama, već joj je potrebno i duhovno ujedinjenje.”


Zato svjetski vladari, pored NATO-a, kao udarne vojne pesnice, imaju i Svetu stolicu za osvajanje na duhovnom polju, koje je zaodjenuto slatkorječivom pričom o ekumenizmu kao “dijalogu spasenja”. Vatikan je od 1943. godine (a to je dokazala Ani Lakroa Riz u svojoj studiji o spoljnoj politici Kurije) u savezu sa Vašingtonom.


- Od Pakta Regan-Vojtila, koji je bio uvod u rušenje Istočnog bloka, pa sve do danas, ciljevi ove osovine su zajednički. Zato ulasku u NATO, prethodi konkordat s Vojtilinim naslednikom – ističe Vadimir Dimitrijević, autor knjige “Papa u Srbiji da ili ne?”


I ne samo konkordat s Vatikanom, već i svi napadi na SPC u Crnoj Gori, kao i pojačana propaganda poslednjih dana o „potrebi regulisanja statusa Mitropolije crnogorsko-primorske“, rezultat su politike Svete stolice, odnosno potreba svjetskih moćnika. Milo Đukanović je tu samo obični izvođač radova, a nije teško pretpostaviti kako se u našao u toj poziciji, odnosno zašto je morao da sklopi pakt sa Rimskom kurijom.

- Nijednu crkvu kao Srpsku nije u njenoj misiji ugrozila opštečovječanska, svjetska kultura, u težnji da uništi identitet čovjeka – kaže prof. dr Žarko Vidović. – A sve se to dešava zbog vjernosti SPC biblijskom duhu različitosti i sabornosti razlika, duhu volje Božije koji se pokazuje na narodima, a ne na apstraktnom čovječanstvu. Taj duh bibilijske različitosti naroda, suprotan je ekumenističkom i mondijalističkom duhu savremene civilizacije koja, ništeći svaku posebnost, želi sve da uvede u svoju bezbožnu zajednicu, koja nije zajednica ljubavi, već zajednica gonjenja krivaca, zajednica trijumfa nad poraženima, zajednica mržnje. Misija Srpske pravoslavne crkve je da pokaže svijetu svjetlost, ljubav i istinu pravoslavlja.


Na žalost, sve je više i među našim crkvenim velikodostojnicima onih koji paktiraju sa zapadnim moćnicima i kreatorima ekumenizma, iako je to u dubokoj suprotnosti sa pravoslavnim kanonima i učenjima Svetih Otaca. Kao što je istina da pravi hrišćanin kao pojedinac mora živjeti rizičan život, tako i Crkva kao cjelina, kao tijelo, mora biti voljna da rizikuje, da se suprotstavi zapadnim alama, ako želi da bude Tijelo Hristovo.


Kojom to intelektualnom varkom današnji „hrišćani” sebe mogu da nazivaju sledbenicima Isusa Hristosa, kada više ne podržavaju njegovu hrabrost, već sebi pokušavaju da pronađu što lagodniju poziciju u zločinačkom novom svjetskom poretku? – zapitao je vrli američki hrišćanin, pisac Skot Pek. Iako je to retoričko pitanje uputio, prije svega, svojim sunarodnicima, ono bi se moglo uputiti i Crnogorcima, ako među njima uopšte ima vjernika, jer ono što se danas podrauzmijeva pod crnogorstvom upravo je suprotno izvornom hrišćanstvu.

Pravi Srbin i pravi hrišćanin se, po biblijskoj preporuci, ne uzdaje u kola i konje što ih je mnogo, nego se uzdaje u Sveca Izrailjeva!
Kurija srušila Njegoševu kapelu


Među 450 dokumenata koje je mitropolit Danilo (Dajković) sakupio o rušenju Njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu, u arhivi Cetinjskog manastira čuva se i pismo koje mu je, 28. decembra 1969. godine, uputio Francisko Palovineti, specijalni papin izaslanik.


Pošto je saznao da na Cetinju ne bi bio bezbjedan, Palovineti je tražio sastanak sa mitropolitom u Zagrebu ili Đakovu, „kako bi se izbjeglo da se predaju novčana sredstva i nagrade hrabrim ljudima na mjestima koja bi bila podloga neprijatnosti kako tih hrabrih ljudi, tako i svog dosadašnjeg uspjeha u radu“.

A onda prenosi papinu poruku: „Sv. Otac računa na Vašu saradnju i voljan je da Vam ponudi položaj među svojim najbližim saradnicima, a da Vi rukovodite svim tim poslovima, uz zagarantovanu diskreciju… Iznoseći Vam ovo, molim Vas da razumijete veliko interesovanje Sv. Oca za Vaša velika djela u ljubav prema svojoj pastvi koja treba da se prevede pravoj Hristovoj vjeri, zašto bi Vi bili najpogodnija ličnost. Vjerujem da Vam je poznat udio Sv. Oca kod odvajanja Makedonske crkve.“

U pismu se dalje kaže kako bi bilo dobro da „u mauzolej na Lovćenu budu smještene kosti Lucije – Crnogorke (Ozane Kotorske), koja je još ranije prešla u pravu Hristovu vjeru… i biće oglašena sveticom.“

Predlaže dalje papin izaslanik da se mala Njegoševa kapela smjesti u muzej ili na Njeguše, a papa će za mauzolej dati 500 miliona lira pomoći.

Pismo je u cetinjsku poštu stiglo kao preporuka koja je nosila broj 22385. Prvi put pismo je u cjelosti objavljeno 1995. godine u knjizi Veljka Sjekloće „Pet ekshumacija Njegoševih kostiju“.
Konkordat iz 1886. godine


Odlukom Berlinskog kongresa, Crna Gora je dobila izlaz na more, kod Bara. U primorskoj oblasti je tada živjelo sedam-osam hiljada rimokatolika, i svi su se nacionalno izjašnjavali kao Srbi.


Knjaz Nikola je, u saradnji sa đakovačkim nadbiskupom Štrosmajerom, uspio da obezbijedi da papa Leon izdvoji barsku nadbiskupiju iz sastava skadarske, da za biskupa postavi Srbina rimokatolika, franjevca Šimuna Milinovića, kao i da odobri bogosluženja na staroslovenskom jeziku.

Barski nadbiskup je dobio staru titulu „primasa Srbije“.
Otpor mitropolita Gavrila


Od Velikog raskola 1054. godine, pa sve do danas, Kurija pokušava da pounijati pravoslavne sa prostora današnje Crne Gore. Ti pokušaji su postojali i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, o kojima mitropolit Gavrilo (Dožić), 1936. godine izvještava Sinod: „Očigledno je i tačno da se rimokatolička propaganda svestrano i svim silama i sredstvima trudi da postojeće nezadovoljstvo ovdašnjeg stanovništva eksploatiše u svoju korist.


Preko svojih časopisa, letaka, propovijedi i sa raznim sredstvima, rimokatolička propaganda nastoji da papu i papsku crkvu predstavi kao zaštitnika i dušebrižnika ne samo Hrvata već i Srba. Ona jednako širi i dokazuje otvoreno i tajno, da su Srbi ovih krajeva u dalekoj prošlosti bili pod papom, ali da su ih Turci i Grci otrgli od Rima! Čak se stalno proturaju tobože istorijski utvrđena fakta da su ovi krajevi nekakva Crvena Hrvatska, a ne srpska pokrajina, da su vladari Zetsko-Crnogorski od Vukana do Crnojevića bili rimokatolici i tome slično, samo da bi se naše svetinje i tradicije što više sumnjičile i omalovažavale u očima današnjih narodnih masa!“

Izvor: Donko Rakočević, Srpske novine CG