Tajanstvenim stazama duse...

Tajanstveni su i nepredvidivi putevi duse... oni nas vode tamo gde i ne sanjamo da bismo mogli stici.Oni nas mnogo puta odvedu i tamo gde nikada ne bismo otisli svojom voljom...
To su putevi blazenstva, mira i ljubavi, putevi spokojstva i srece, puni sunca, mirisa, boja i cvrkuta ptica, ali i putevi tuge, ocajanja i beznadja, mracni, magloviti, olujni, posuti trnjem i stenama...
Na njima cemo brati ruze, slusati poj slavuja, zubor potoka, sum mora i carobnu melodiju vasione, uzivati u purpurnim sutonima i prekrasnim bojama proleca.NJima cemo koracati s nadom, verom i ushicenjem, s osmehom na licu i srecom u srcu...
Ali, cesto cemo na tim putevima susresti bol i tugu, ocajanje, strah i nemire. Cesto puta cemo se kroz maglu i pustos jedva dovuci do mesta gde cemo moci na tren samo da predahnemo, da bi ponovo nastavili da se teturamo, ne znajuci ni kuda idemo, ni zasto smo se tamo uputili.
Osecaj nemoci i sopstvene nistavnosti je u tim trenucima jedina misao, a ta misao postaje velika kao stena koja sve vise pritiska grudi i ne daje da se dise, i ne daje da se drugacije misli i oseca...
I tada, ako samo jedan jedini, mali zracak osvetli tu tamu, poslat ko zna od koga i od kuda, tada, u tom trenutku, kao nekom carolijom oslobadjamo se stene koja nas pritiska, i mozemo ponovo da disemo, ponovo da se nadamo, ponovo da osetimo da zivimo...
Jedna lepa rec, jedan osmeh, stisak ruke i blagi pogled pun razumevanja i ljubavi, uvek su bili, i bice jedini melem za rane na srcu i uteha bolnoj dusi...
Putevi duse...
Tu, pred nama, tajanstvene staze i stranputice naseg zivota...
Ne mozemo ih zaobici, moramo proci njima, hrabro i odlucno, ili kukavicki i strasljivo...na nama je...

Drzite se hrabro! Pozdrav svima Vivijen

Pitam se samo
kako izbrisati oziljak
jednog vremena
kad moja proslost
jos nije prosla...

Moze li netko
kad ne mogu ja
vratiti sjenu
izgubljene proslosti
koja je stvarna kao ovo danas
a opet tako nedokuciva i daleka?

Moze li netko
kad ne mogu ja
zaustaviti vrijeme
koje prolazi kao
suncane zrake
brzinom svjetlosti?

Moze li netko
kad ne mogu ja
dosanjati neisanjano
i stvoriti neki novi svijet
na osnovi onog sto smo
naucili u proslom?

Moze li netko
kad ne mogu ja
zaustaviti ove godine sto lete
sve slicne su podivljaloj oluji
i odlaze kao sunce na zalazu
trazeci svoj suton?

čujem tvoje korake
kako odlaze i gube se
u daljini...

i šume kad olistaju , ozelene
i potoci bujicama života krenu
kad snijegovi puteve zametu
uvijek ćes biti ti...ista Želja moja

riječi
tišina zamjenjuje
snažni otkucaji
srca
sve govore...

dodir usna
okus
prvog poljupca
čarolija
koja ne prestaje...

sanjajmo iste snove...

pružam ruke prema tebi...

na našoj klupi sjećanja
ostati će mnoge priče
o ljubavi jednoj....

Ako ti je dusa prazna, ispunit cu ti je mojim rijecima.. Ako tisina grli tvoje sate zivota, poklanjam ti necujni zvuk sa sjevera.. Ako si sam, ja sam pored tebe u mislima, makar samo ove jedne noci u godini...

Poznata mi je stvarnost
A rijeci ovdje su kao sapunica...

Ah... kada bi ova okovana dusa
Konacno mogla poletjeti dalje..

Ah… kada bi ova dusa zaboravila
Kako je njezna uspavanka valova
I opojan miris cempresa i lovora...
Kada bi mogla nastaviti tamo
Gdje je zaspalo jucer u narucju sutra.

Zaboravi...
Zaboravi smijeh
djevojcice,
zaboravi ljubav
nevinu,
tajanstveni zov
grlice,
u djevojcici
probudjenu zenu,
zaboravi...
Izbrisi je
zauvijek...
Izbrisi i njenu
sjenu...

Na pijesku lezi
ljubav ugasena
a pored nje
dusa unistena,
vjetrovi ih
ka pucini nose,
nesposobne
za zivot da prose...

Mislila sam da si ti pored mene..
Tisina je bila jedini pratioc mojim mislima
Samoca drzala me i dalje u svojim okovima
Koliko ce jos dana proci u uzaludnim nadanjima..

Sivo je ali osjecam dah novoga dana...

Hladno mi je
kad tebe nema,...

U mojoj bašti
sjede umorni
i umorno rastu
želje njine
davne.

Na mojim poljima
pokošene leže
djetinje želje
i zamukla zvona.

Cemu rijeci
Ispisane u vjetru.
Ne dodiruju mi obraz
Samo i dalje peku negdje duboko u meni...