Tajanstvenim stazama duse...

Cemu osmijeh
Kada u srcu ne spava plamen
A trag jos uvijek cakli se na pocetku…
Cemu teznja
Ja sam samo krik tisine
Nada je u pepelu...

Dok valovi Mora uporno zapljuskuju moju obalu
Stani…

Plovim jezerom
i oblačim se njegovim
tajnama.
A htio sam da
zveckanje tišine
valovi odnose
tamo gdje zalaze
proljeća
kad se kupaju
i cvjetanja
drugima
spremaju.

"Kada živimo nezavisni od bilo čega, očuvana je sva naša sposobnost i energija, i čovjek je opušten, jer mu nije važno da li dobija ili gubi..."

"Mi obično pokušavamo da izliječimo svoju usamljenost emotivnom zavisnošću od drugih osoba, kroz druženje i buku... Vratite se pravim stvarima, izvucite se iz gužve i vratite se prirodi - stupite u dodir sa drvećem, travom, kamenjem, životinjama i pticama, sa morem i oblacima, sa nebom i zvijezdama..."

Ljudi moraju da pate u jednom odnosu prije nego što se probude i kažu: Dosta mi je! Mora da postoji neki bolji život, neki život koji nije zasnovan na zavisnosti od drugih bića."

Ako te nema,
neka te bude,
na ognjištima,
gdje se djeca griju...

Osvježeni vjetrovi
kad nađu tvoje kose,
mojim željama pomršene,
vratiće se svojim otocima,
gdje vile viju gnijezda.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a njeznost kukavicluk.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a cutanje neznanje.
Oni vele meni: Ako vidis roba kako spava, ne
budi ga, jer mozda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva...

U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.

putuj prijatelju mislima daleko i dođi na obale moje rijeke, da odmoriš dušu i napojiš srce...

Jesen je...

Ljepota može da kosi
a kosi često
i odbrane su samo
požari veći...

Ako me osude
da postojim
da čuvam tajnu
dolaska svoga
nemoj bijes
o Boginjo
svijeta moga
proliti poljima
mojim.

Na mojim poljima
posrću odsjaji
što ih ruže vraćaju...

Zemlja je nocas cvilila pod mojim nogama

Mislila sam da si ti pored mene..
Tisina je bila jedini pratioc mojim mislima
Samoca drzala me i dalje u svojim okovima
Koliko ce jos dana proci u uzaludnim nadanjima..

Trenutak Tišine povremeno obuzme svaku Dušu...

Uginut ce cvijeće,
otkazat dolazak proljeće,
oči će moje gotovo
ugasnut od bola.

Zubori jesenje lisce u dolini moje duse...

Zatvorit će se latica,
ljubomorno čuvajući
tajnu svoju,
za neko drugo,
sretnije proljeće.

Sva proljeca su u tebi... i prosla i buduca...

I kada zatvorimo vrata prošlosti...u životu bar nekada malo ponovno pokucamo na njih..bar ponekad da se prisjetimo..htjeli mi to ili ne...

Ne zalim oci sto
samo tvoje
likove vajaju
Ne zalim misli
sto ne misle vise
zelim samo
okrenuti glavu
i osmjeh tvoj
da zvoni tise.