Hajde da snevamo...

Vitomir Malesevic

Да крилима Анђела прекријем снове твоје,
да бдним крај постеље и чувам тишину,
очи, душу, да ти чувам у тами,
...од зла које у сaмоћи спи,
Анђео чувар снова твојих,
Божји раб, веран и тих.
Нек чују звери, нашао сам Вилу,
тиху и смерну, чисту ко снег,
не дам ни дахом да те дирну,
Анђео, твој чувар, веран и тих.

Витез што мачем име ти брани,
док о оклоп змије ломе зубе своје,
кад облак црни Сунце помрачи,
светлост ће донети он твојој тами.
Витез мачем обасјаће твоју празнину,
положиће тело уместо цвета,
у башти мирисној као коса твоја,
крвљу ће својом залити семена,
нићиће божур где крв кану,
хиљаде цветова, малих витезова.

Кад тама запрети твоме дану,
одсјај с`оклопа нек ти на путу блиста,
на грудима свака од брига рана,
сазвежђа што се због тебе буде,
а Љубав као изворска вода, чиста,
опраће рђу ко с`челика пламен.
Увијена крилима белих Архангела,
на постељи чистој од латица цвећа,
свој сан снива Вила,тиха и смерна,
чиста као ливада снежна.

Dotakla bih te
kao nekad...
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš..
Tražeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim...
Uzalud pružam
uvela krila
ovo nebo
ne razume sreću.
Dotakla bih te
kao želja..
Znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim...
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje...
Ja sam sama...

Sanjao sam nas nocas kako
ležimo na zlatnom pijesku uz more
dok mjesecina pokriva naša tijela
u prvi osvit rane zore

Noseci naše misli
kao na vjetru tihe melodije
naša tijela postaju jedno
u taktu najljepše rapsodije

Svaki pokret svoju pricu prica
a u grudima ljubav i strast gore
mi dijelimo jednu,nedodirljivu dušu
i srca što u strasti nam govore

Slobodni smo pod zvijezdama
da iskusimo sve svoje ljepote
utapamo se jedno u drugo
i izgaramo od ljubavne divote

Forza Fiume

ČOVJEK U OGLEDALU


Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe i svijet
te učini kraljem dana, samo priđi ogledalu, pogledaj se
i vidi što taj čovjek ima za reći.
Jer to nije tvoj otac, ili majka, ili žena čije sudove moraš
proći; osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
ona je koja te gleda iz ogledala. Neki ljudi mogu misliti
da si iskren prijatelj i smatrati te divnim, ali čovjek u
ogledalu veli da si samo protuha ako mu ne možeš
pogledati ravno u oči. Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni
jer on je otvoren s tobom do kraja. I prošao si svoj ispit
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj. Jer na putu života
možeš prevariti čitav svijet i u prolazu će te ljudi tapšati
po ramenu, ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze
ako si prevario čovjeka u ogledalu.


Dale Wimbrow

OBIČNE STVARI

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, i smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može
biti bespomoćan, ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.

To su obične stvari, ali one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakoga dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

To će proći, znam. Uvijek prolazi! -
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.


Z. Balog

JEZERO

I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?

O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.

I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.

Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.

Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:

"O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!

Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.

Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:"Lakše!" ali već svanuće
tamu rastjeruje.

Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.

O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?

Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?

Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l' nam vratit sve zanose plamne
što nam ih grabite?

O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!

Bilo u tišini tvojoj il' u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
što nad tobom stoje.

Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.

Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
"oni se volješe"


Alphonse de Lamartine

El Desdichado

Ja sam neutesen, - usamljen, - bez dana,
princ sam akvitanski kome kula pada.
Mrtva mi je zvezda, - a ljutnja zvezdana
nosi crno sunce neizmernog jada.

Tesiteljko moja, sred grobnog bezdana,
vrati mi Pozilip i sva mora sada,
cardak gde je ruza s brsljenom svezana,
cvet sto tuzno srce opi iznenada.

Ljubav sam il Febus? Lizinjan il Biron?
Jos mi celo rujno od poljupca njena;
sanjarih u stilji gde pliva sirena...

Dvaput sam Aheron presao, pun sile,
smenjujuci katkad s Orfejevom lirom
uzdahe svetica i krikove vile.

Gerard de Nerval, (1808 - 1855)

Ми носимо сан
да ће се нешто чудесно десити
да се мора десити-
време ће се отворити
срца ће се отворити
врата ће се отворити
планине ће се отворити
пролеће ће шикнути из земље-
наш сан ће се сам отворити
и ми ћемо једног јутра тихо упловити
у луку за коју нисмо ни знали да постоји...
Олав Хаг

Komadić sunca u bočici nosim ti,
nek se u tvojim očima rasvijetli.

Šareno dugino stakalce sam ti dao,
ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

Komadić svjetla u bočici mirisni,
atom sunčanog jutra dražesni.

Kad ostaneš sama i noć se spusti,
ti malo njega iz bočice pusti.

Zrake će zaigrati posred stijene,
crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

Komadić sunca u bočici zarobljeni
s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
i ja ću ti noću opet u san doći.

Štefan Žáry

Voleti

Sta moze covek medju ljudima,
osim da voli?
voli i zaboravi,
voli i omrzne
voli, omrzne, voli?
da uvek, cak i staklastih ociju, voli?

Sta moze, pitam, bice koje voli,
usamljeno, dok se svet okrece, osim
da se i samo okrece, i voli?
voli ono sto more ostavlja na plazi,
ono sto sahranjuje, i na morskom povetarcu
so, ili potrebu za ljubavlju, ili samo zelju?

Uzviseno voleti pustinjske palme,
prepustanje i obozavanje puno iscekivanja,
i voleti sav nemir i grubost,
vazu bez cveca, gvozdeno tle
i nepomicne grudi, i ulicu iz sna, i pticu grabljivicu.

To je nasa sudbina: neogranicena ljubav
prema nevernim i nistavnim stvarima,
vecno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj skoljci ljubavi strasljivo strpljivo
traganje, za sve vecom ljubavlju.

Voleti i samo odsustvo ljubavi u nama, u nasoj jalovosti
voleti precutne vode, tihi poljubac i beskonacnu zedj.

Karlos Drumond de Andrade

Bila je lijepa one večeri

Bila je lijepa one večeri. U smionoj je igri
dopustila da joj skinem veo s ramena.

Kada joj je noć ramena zaogrnula
svojim pokrivalom, zagrlih je smionije.

Al izvila mi se iz ruku i prošaptala: "Sutra!"
U svijetlu dana bila je još ljepša i sjetih se
obećanja.

Rekla mi je, nasmiješiv se: "Ja sam dijete Abdale,
kći čovjeka koji je jahao na crvenom konju.

Tamne riječi koje se u tami govore,
gube izjutra svoj sjaj i ne vrijede danju"

Abu Nuwas

Koralne mindjuse - Jaroslav Seifert

Sve sto nam izmice
i u proslost propada
gubi uz put mnoge odlike svoje.
...Zlo bledi, greh se zaboravlja,
vino cikne,a poljupci
pod nebom trajni,
u pesmu se preobraze.

Kad bih tvoj zagrljaj pozeleo,
smisljao sam stihove.
Tumarao po sobi,
govorio ih u prazninu.
Ah,ti stihovi!
Ne behu bas mudri,
al'bese mnogo neumitne ceznje
i strasnih reci u njima.

Stiskala si mi dlanom usta
da zacutim,
i uporno branila
iznenadjene svoje usi.
A ja sam vec bludeo vrhom jezika
ruzicastim njenim zavojima
kao na lavirintu.

Na tvom srcu spavao
i nezajazljivo miris udisao
vrele puti.

Snovi, sto se kradom blize
da spavaca spopadnu u mraku,
imali su boju tvojih ociju.
Bili su plavi.
A na celo mi polako kapali
korali tvojih mindjusa,
kao kapi pecatnog voska.

Kad danas u dlanove polozim
ostarelo lice,
pod prstima jasno napipavam
obrise tvoje lobanje.
Nikad na nju mislio nisam,
ni glavu u dlanove spustao.
A i zasto bih?

A strasnja ceznja da se budi
makar bez radosti, bez nade,
stalno prisiva crna krila
strahu od nepostojanja.

Ali, kad zaista umrem,
iz tisine ce gline,
jos da u koracima tvojim
zajeca moja ljubav.

Svu noc je vjetar duvao
i bjesnila oluja,
podsticuci plamen moje ceznje.

U zoru, kada je svanulo
posla sam na balkon, gdje sam nekoc
cekala svog dragog.

Jos je uvijek kisilo i nabujala rijeka
valjala je odasvud panjeve stabala.
Ali moje boli ne htjede da ponese...

I dok sam tako mastala,
gledajuci u vrtu usnule bozure,
odjednom zacuh nad sobom
pjev divljih labudova.

- O, ptice drage! - zaplakah
i pustih im na krila dvije vrele kapi suza -
Ponesite ih onome, sto me tako muci.

Li I Han

Zaklinjanje /Jevegenij Jevtušenko/

Na mene misli u proljetnoj noći,
Na mene misli svake ljetnje noći,
Na mene misli u jesenjoj noći
Na mene misli svake zimske noći.

Nek nisam s tobom, nek sam u samoći,
Nek sam daleko i ne mogu doći,
Svoj san o meni ipak predaj noći
U hladnjikavoj posteljnoj mirnoći,
Sto godi kao more mekih noći.
Dok traje dan, ne misli nikad na me,
Dan sve okrene tumbe, pun galame,
Uz vinske čaše i dimljive tame
Viziji dana iskopa mnoge jame
težnje tvog dana neka hrle same
Ali u noci uvek misli na me.
Osjećaš li, kroz dozive sirene,
Kroz vjetar kada k oblacima krene
Svu patnju moju, i što si za mene
Tamo, u sobi gde su uske sjene,
Gdje sklapaš oči, jer pune su zjene
Bola i sreće sto se časom smjene.
Preklinjem te u tihanoj tišini,
Ili uz tutanj kiše u visini,
Ili u snježnoj blistavoj bjelini,
Il kroz san sto se ko java čini

Halil Dzubran

Drzi li rumenilo jutra

Drzi li rumenilo jutra
srce noci
cvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdise se moja dusa,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
sto se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokucive visine.

Pjesma

U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?

Halil Dzubran

Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
A sta je sa Brakom, ucitelju?
A on odgovori ovim recima:
Rodjeni ste zajedno i zajedno cete biti za sva vremena.
Bicete zajedno kada vam bela krila smrti rasprse dane.
Da, bicete zajedno cak i u nemom pamcenju Bozijem.
Ali, neka u vasem zajednistvu bude prostora.
I neka vetrovi nebeski igraju medju vama.

Volite se, ali ne namicite okov ljubavi:
Nek' ona radije bude more sto se talasa medj' obalama vasih dusa.
Punite case jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne case.
Podajte jedno drugome hleba, ali ne jedite od istog somuna.
Pevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
Kao sto su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasnistvo.
Jer, samo ruka Zivota moze da drzi vasa srca.
I budite zajedno, ali ne odvec blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i cempres ne rastu jedan drugom u senci.

Halil Dzubran

A jedna zena koja je privijala svoje cedo na prsa rece:
Pricaj nam o Deci.
A on rece:
Vasa deca nisu vasa.
Ona su sinovi i kceri zudnje Zivota za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, iako su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Mozete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Mozete im skuciti tela, ali ne i duse,
Jer duse njihove obitavaju u kuci sutrasnjice,
koju vi ne mozete pohoditi, cak ni u snovima svojim.
Mozete teziti da budete kao oni,
ali ne pokusavajte da ih terate da oni budu kao vi.
Jer, zivot ne ide unazad, niti se zadrzava u proslosti.
Vi ste lukovi iz kojih se deca vasa poput zivih strela odapinju napred.
Strelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom,
kako bi strele Njegove letele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreca sto vas
Strelac savija u ruci svojoj;
Jer, bas kao sto voli strelu sto leti,
On voli i postojani luk.

Halil Dzubran

.da si sapat vetra,da me drazis tvojim dahom,
kad pozelis da me nosis
u daljine,jednim mahom
...Da si Sunca zrak,da si tu - da je svetlo,
kad te nema da je mrak,
Da te vidim,da si pored,
i priznam da postojis.
Da te osetim bar jednom
i pustim da me osvojis..
Da si ziva,topla,meka daha koji stvara
vulkan osecaja,
smesten u tvom srcu,...u tvojoj dusi..
Voleo bih da te milujem..
pogledom..
recima..
dahom..
voleo bih..
da tvoj pogled otapa led i cemer koji steze moju

Halil Dzubran

Covekova himna


Bio sam
i bicu
i takav cu biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluskivao sam ucenje Konfucija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu dozivjeh cuda Nazaricanina
i u Medini slusah ucenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam zrtva sumnje.

Sopstvenim ocima gledah
moc Babilona.
Slavu Egipta i velicinu stare Grcke.
No moje oci su odgovorne
pred bijedom njihovih dijela.

Bijah kod carobnjaka endorskog
svestenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Ucih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesnistvu
sto izvire iz srca arapskoga
slusah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome jos sam slijep i nista ne vidim
moje usi su gluhe i ne propustaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajaca.
Tlacenja despotska
suzanjstvo raznih mocnika.
I uprkos tome jos sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.


Sve to cuh, vidjeh i trpjeh
iako sam jos u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalacka
ostaricu i ostvariti savrsenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav cu biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Halil Dzubran

More
U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

Halil Dzubran

MIRISNI PLODOVI DUSE



Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva


Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami


Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne


Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva


Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami


Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne


Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije...

Halil Dzubran

......on rece:
“Vi rastete u snu i zivite punijim zivotom dok snevate.
Jer, svi vasi dani prolaze u blagorodnosti
za ono sto primiste u spokoju noci.

Cesto mislite i govorite o noci kao vremenu za pocinak,
ali je noc zapravo doba za traganje i pronalazenje.
Dan vam pruza moc saznanja i uci vase prste da
budu vicni umecu primanja;
ali vas noc odvodi u riznicu Zivota.

Sunce uci sve stvari da istrajno zude za svetloscu.
Ali ih noc podize do zvezda.

Upravo nocni spokoj tka svadbeni veo
nad drvecem u sumi i cvecem u basti,
a zatim priprema gozbu raskosnu i svadbenu loznicu;
i u toj svetoj tisini sutrasnjica se zacinje u utrobi Vremena.

Tako je sa vama i tako, trazeci,
pronalazite slast i ispunjenje.
I premda vam u praskozorje budjenje brise pamcenje,
trpeza snova postavljena je za sva vremena,
a svadbena loznica ceka.”

Halil Dzubran

IZMEĐU NOĆI I JUTRA


Budi tiho, moje srce,
Jer svemir te ne može
Čuti; budi tiho, jer eter je već
Prepun krikova i jauka, i ne može
Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti
Neće se obazirati na šaputanje o
Tajnama tvojim; niti će povorke iz
Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro
Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi
Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju
Priču; U snu vidjeh slavuja
Kako pjeva na ždrijelu užarenog
Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže
Svoju glavu iz snijega, nagu huriju
Kako pleše između grobova, i
Djetešce gdje se igra s lubanjama
Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a
Kada sam otvorio oči i pogledao oko
Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,
Više nisam čuo pjesmu slavuja;
Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg
Poljima i dolinama, i kako skriva
Pod bijeli pokrov mrtva tijela
Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u
Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije
Plesao niti se molio između
Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali
Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;
Šta se dogodilo s radošću i ugodom
Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota
Mog sna, kako li su one slike mogle
Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san
Ne vrati sretne utvare nade i
Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;
Još juče moja duša bila je poput starog
I čvrstog stabla, korijenja uraslog u
Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.
Moja duša cvala je
U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a
Kada bi jesen došla sakupio bih plodove
Na srebrni pladanj i položio ga na
Put gdje pješaci hode; svi
Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i
Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila
Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,
Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još
Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih
U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,
Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh
Sebi: "Jao meni, jer stavio sam
Prokletstvo u usta ljudi, i bolest
U njihova tijela. Šta si učinila,
Moja dušo, sa slatkim sokovima koje
Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s
Miomirisom kojeg si udisala s
Neba?" U gnjevu sam iščupao snažno
I staro stablo moje duše, zajedno sa
Žilavim korijenjem, iz dubina
Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo
Mu sjećanja na tisuću
Proljeća i tisuću jeseni, i
Posadio sam stablo moje duše na drugo
Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od
Staze Vremena; njegovao sam ga danju
I noću, govoreći u sebi: "Budnost
će nas dovesti bliže zvijezdama."
Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:
"U krvi je začin, a sladilo je u suzama."
Kada se proljeće vratilo,
Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto
Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio
Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i
Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su
Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga
Usnama; bio je sladak kao med,
Krepak kao vino babilonsko i
Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,
Govoreći: "Ljudi ne žele primiti
Blagoslov u svoja usta, niti istinu u
Svoja srca, jer Blagoslov je sin
Suza, a Istina je kćerka krvi."

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo
U sjenu usamljenog stabla moje duše, u
Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;
Budi tiho i prati moju priču;
Još jučer moje misli bijahu barka što
Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi
Bacahu od jedne zemlje do druge.
U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam
Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe
Trenutak kada postadoh umoran od lutanja
Površinom morskom, i rekoh
Sebi: "Vratit ću se s praznom
barkom mojih misli u luku na
otoku gdje sam rođen."

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto
Poput zalaska sunca, zelenom poput srca
Proljeća, modro poput neba, crveno
Poput anemone. A na jarbolu i
Na kormilu nacrtao sam čudne figure
Što plijenile su pažnju i zbunjivale
Oko. Kada sam završio svoj posao, barka
Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,
Ploveći kroz dva beskraja;
Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam
Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret
Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me
Mnoštvo da dođem u grad;
Prebirali su po svojim instrumentima
I udarali u svoje tamburine.
Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja
Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko
Nije ušao i vidio unutrašnjost
Barke mojih misli, niti je iko pitao
Što sam donio s dalekih mora. Niti su
Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju
Barku praznu, jer ih je njezin sjaj
Učinio slijepima. Na to
Rekoh u sebi: "Odveo sam
ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s
bojama prevario njihove oči."

Zatim sam se ukrcao na barku
Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio
Sam Istočne otoke i sakupljao
Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih
U svoju barku ... Lutao sam
Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,
Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao
Sam Južnim otocima i donio sa
Sobom krasne štitove, sjajne
Mačeve i koplja i sve
Vrste oružja ... Napunio sam
Barku mojih misli najbiranijim i
Najdragocjenijim stvarima na svijetu;
Vratio sam se u luku na otoku gdje sam
Rođen, govoreći: "Ljudi će me opet
veličati, ali ovaj put s pravom, i
ponovo će me pozvati da dođem u njihov
grad, ali sada zasluženo."

A kada sam pristao u luci, niko mi
Ne dođe u susret ... Hodao sam ulicama
Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže
Pogled prema meni ... Stajao sam na tržnici
Vičući ljudima o blagu u mojoj
Barci, a oni su me izrugivali ne
Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,
Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,
primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg
Putovanja, i uskliknuo: "Morski
valovi izbrisali su boje i
figure s moje barke i učinili da izgleda
poput kostura." Vjetrovi i morska pjena
Zajedno s užarenim suncem izbrisali su
Blistave boje i moja je barka sada izgledala
Kao pohabano odijelo. Nisam mogao
Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,
Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.
Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na
Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta
Na vodenoj površini; vratio sam se
Mojem narodu, ali oni su me odbacili
Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.
U tom času napustio sam barku svojih misli i
Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo
Između urednih grobova, razmišljajući o
Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi
Tiho, jer oluja što bjesni ismijava
Tvoje šaputanje, a špilje u
Dolinama ne podaruju jeku treperenju
Tvojih struna.
Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak
Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,
Moje srce. Evo, dolaze jutarnje
Procesije ... Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom
Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i
Slavuja uzlijeću u dalekim
Predjelima doline. Možeš li letjeti
S pticama, ili je užasna noć
Oslabila tvoja krila? Pastiri
Odvode ovce iz obora; da li je
Noćna sablast ostavila nešto snage
U tebi da ih možeš slijediti u
Zelene prerije? Mladi muškarci i
Žene hodaju ljupko prema
Vinogradima. Hoćeš li moći stajati
I hodati s njima? Ustani, moje srce, i
Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,
A strah od tame minuo je zajedno s
Mračnim snovima, jezovitim mislima i
Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz
Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa
Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.

Halil Dzubran

Misli iz "Slomljenih krila":

A pjesnici su nesretni ljudi, jer ih okru-zuje zavjesa suza, bez obzira na to, koliko visoko stremi njihov duh.
Blazenstvo srece nece razdvojiti srca koja je zdruzila zalost. Ljubav, koju su ocistile suze, vjecno ce ostati cistom i lijepom.
nasa tijela tek zatvor
Ljubav je plod duhovne privlacnosti.
Lisica kaze da je grozde, koje ne moze dohvatiti, kiselo.
Nebeska je ljubav oslobodjena ljubomore, bogata je i nikada ne ranjava duh.
Casa nece privuci nase usne, ne vidimo li boju vina kroz njen prozirni kristal.
Dat cu mu sve, sto slaba zena moze dati jakom muskarcu.
Voljela bih da me ljubis, kao sto pjesnik ljubi svoje otuzne misli.
Hoce li ljubavnik biti zadovoljan, dok bude grlio duha, hoce li zena utaziti svoju zedj u izvoru snova?"
kakav je onaj covjek, koji nikada nije srknuo iz case ljubavi, i kakav duh ima onaj, ko nikada pun postovanja nije stao, pred osvijetljenim oltarom u svetistu, ciji su podovi srca muskarca i zene, a strop skrivena zavjesa snova? Kakav je cvijet, na cije latice zora nikada nije spustila kapljice rose; kakav je potok, koji izgubi svoj tok i ne izlije se u more?
U usta si joj udahnuo zivot i u srce si joj posijao sjeme smrti
Svojom voljom pobudjujes njenu ljubav i iz njene ljubavi proizlazi sramota. Pokazao si joj ljepotu stvaranja, a njena ljubav prema ljepoti pretvara se u neutjesnu ceznju.
s ljubavlju si mi otvorio oci i s ljubavlju si me oslijepio
Istinska bol je nijema
Moderna je civilizacija zenu napravila malo pame-tnijom, premda je zbog muske pohlepe povecala njezinu patnju.
Jedan sam medju onima, koji vjeruju, da je duhovni napredak zakon ljudskog zivota
u svakom gradu nadjemo zenu, koja simbolizira buducnost.
dragi moji citatelji, zar vam se ne cini da je takva zena poput naroda, kojeg ugnjetavaju svecenici i vladari?
Zena je za narod ono sto je svjetlo za svjetiljku
Prkosenje nevoljama i preprekama plemenitije je od bijega u spokoj. Leptir, koji leti oko svjetla dok ne umre, vrijedniji je divljenja od moljca, koji zivi u tamnoj rupi.
jer cu nakon smrti zivjeti u tebi
Sva priroda otkriva majku.
Kako ranjeno srce moze naci utjehu u razocaranoj dusi?
Pjesnici i pisci trude se spoznati pravu prirodu zene, a sve do danas nisu otkrili tajne njezina srca, jer gledaju je iza zavjese spolnosti i vide samo, sadasnjost; gledaju je kroz povecalo prezira i omalovazavanja te nalaze samo slabost i podredenost
Muskarac pozanje slavu i ugled, a zena placa cijenu za to."
ljubav je dragocjeno blago, to je Boziji dar osjetljivim i velikim duhovima
ljubav me naucila, kako te braniti, cak pred sobom samom
Ogra-nicena ljubav zahtijeva ljubljenu osobu, neogranicena zahtijeva samo sebe samu.
dusu, koja je jednom, makar samo jednom, ugledala Bozju sjenu, nikada vise nece biti strah ni samog vraga.
Ta istina je iskrenost, koja sva nasa djela ucini lijepima i casnima
Slavuj u krletci ne savija gnijezda, da njegova djeca ne bi zivjela u ropstvu...
Cvjetovi na livadama djeca su ljubavi sunca i prirode; djeca su ljudi cvjetovi ljubavi i saosjecanja...

Halil Dzubran