Hajde da snevamo...

TUZNA LJUBAVNA PJESMA


Jedino će moj život doista umrijeti
Za mene, jednom.
Jedino trava zna ukus zemlje.
Jedino krv moja čezne, doista,
Za mojim srcem, dok ga napušta.
Vazduh je visok, ti si visoka,
Visoka je tuga moja.
Tuga moja čuje još nerođene pse
Koji laju na ljude
Još nerođene.
Dolazi vrijeme da umiru konji.
Dolazi vrijeme da ostare mašine.
Dolazi vrijeme kad pada hladna kiša
I sve žene imaju tvoju glavu
I nose tvoje haljine.
Dolazi i jedna velika, bijela ptica,
Da snese mjesec na nebo.

Nikita Stanesku

NAJPRE JE DOSLA CISTA

Obucena u nevinost
I voljeh je kao dete.

Zatim se odenula
U neznam kakve haljine,
I pobegoh od nje mrzeci je nesvesno.

Na koncu posta kraljica
S raskosnim nakitom...
Kako se zucno i besmisleno srdih.

Ali kada se pocela svlaciti,
Ja joj se nasmesih.

Ostala je u tunici
Svoje davne nevinosti
Ponovo u nju verovah.

I ostavila je tuniku,
I kaza se sasvim, gola...
O strasti moga bica, poezijo
Gola, i zauvek moja.

Huan Ramon Himenes , (1881-1958)

Karlos Drumond de Andrade

Tvoja ramena pridrzavaju svet

Dolazi vreme kada vise ne mozes reci:
moj boze.
Vreme potpunog ciscenja.
Vreme kada vise ne mozes reci: moja ljubavi.
Zato sto se ljubav pokazala beskorisnom.
I u ocima nema suza.
I ruke samo sluze teskim radovima.
I srce je pusto.

Zene kucaju na tvoja vrata uzalud, neces otvoriti.
Ostajes sam, ugasenih svetala,
tvoje fluorescentne oci sjaje u mraku.
Jasno je da vise ne znas kako primiti patnju.
I ne zelis nista od svojih prijatelja.

Koga briga ako dolazi staro doba, sta je starost?
Tvoja ramena pridrzavaju svet
cine ga laganijim od decje ruke.
Ratovi, glad, porodicne svadje u kucama
samo dokazuju da zivot tece dalje
i nisu se svi uspeli osloboditi.
Poneki (oni delikatni) procjenjujuci spektakl okrutnim,
daju prednost umiranju.
Vreme dolazi kada smrt ne pomaze.
Vreme dolazi kada zivot postaje red.
Samo zivot, bez ikakvih eskapada*.

SRETNA ILI NESRETNA


Da li je sretna ili nesretna ta ruža
što rob je tvojih prstiju, ruku tvojih
nevinih i smrtonosnih. Gle, ta ruža,
ugušena tvojim milovanjem, potajno otrovana,
vene, umire ljupko, sporo, i slatko.

Da li je sretna ili nesretna? Jer ti kad vidje
da joj je svježina svenula i da miris više ne lapi,
bez kajanja si je bacila. "Oh, što je tebi skrivila ruža
pa si je usmrtila? Možda je to bilo neko ljudsko srce?"


Georgios Drossinis
(1859-1951)

Ilja Abu Madi

Poklon za praznik

Sta da ti poklonim za praznik
andjele moj, kad ti sve imas?

Narukvicu il' brazletnu? Ta ne ljubim
okove na Tebi videti, ti to znas!

Vino? Pa na vasaru nema vinca takvog
ko sto ga Ti iz ociju svojih prosipas!

Mozda ruze? Pa ja imam najlepsu -
onu kojom mirisu tvoji meki obrazi

Mozda crven ahat sto ko dusa plami
ta dragi kamen s usta ti ne silazi!

Ja odista od duse nista draze nemam
a dusa mi se u tvojim rukama nalazi

PUSTOŠ


Izvan nas umiru stvari.

Kud god da kreneš noću,
čuješ kao da neki žamor
Dolazi sa ulica gde nisi bio,
Iz kuća u koje nisi svraćao,
S prozora koje nisi otvarao,
S reka nad koje se nisi nadneo da piješ,
Sa brodova kojima nisi plovio.

Izvan nas umire drveće koje nismo upoznali.

Vetar prolazi nestalim šumama.
Umiru životinje od bezimenosti i ptice od tišine.

Tela umiru sasvim polako od napuštenosti.
Zajedno sa našom starom odećom po sanducima
Ruke koje nismo dotakli umiru od samoće.
Sni koje nismo ni videli od nedostatka svetla.

Izvan nas pustoš smrti započinje.


Jorgo Temeli

TI SI MI REKLA

Ti si mi rekla sinoć tako umilne riječi
te nas je mnoštvo cvjetova, što se nad nama svilo,
odjednom zavoljelo, a jedan od njih sleti
da bi nas dotakao, i pade nam u krilo.

Govorila si kako će ubrzo sve da mine,
kako će naša ljeta pasti k'o zrelo voće,
kako će odjeknuti posljednji zvon sudbine
i kako će mo se voljet sred staračke samoće.

Srce ti je gorjelo puno spokojnog žara,
tvoj glas me je grlio stiscima koji gode,
i bi mi ko da vidim gdje se mirno otvara
daleki splet puteva što prema grobu vode.


Emile Verhaeren
(1855-1916)

Omar Ibn Al-Farid (1181-1235)

Misticno vino

U spomen
Voljenog bica vina smo pili
I opili se pre no sto su stvoreni vinogradi.


Pun mesec mu je pehar, a ono je poput sunca,
Vitorog srp ga unaokolo
naliva,
Ako se izmesa, koliko samo zvezda zablista!

Da ne bi njegovog
opojnog mosusnog mirisa,
Do krcme gde se ono toci ne bih stigao nikada,

Da nije tog njegovog bljeska i sjaja,
Opisati ga ne bi mogli nadahnuce i
poezija.

Vreme je sacuvalo od njega samo dah uspomena,
Kao da mu je
tajna duboko u srcima razuma pohranjena.

Pa ipak, kad se ime njegovo
pomene sred plemena,
Pijanstvo odmah svu celjad obuzima,
Opijenost u
kojoj nema ni sramote ni greha.

TENEBRIS

Danju, to je
obično drvo,
Noću, njegova senka
Liči na ruku, ogromnu i crnu,
Sa
prstima dugim i crnim.

Po cele noći kada duva vetar,
Ta crna
ruka kucka i kucka
Po ciglama
Kuće belog čoveka.
Po ciglama
malim i boje krvi.
Da li je to zaista crna ruka
Ili je samo senka?


Angelina
Weld Grimke

MOLITVA

Boze, ako nam rastanak potraje
izdace me strpljenje da Hindu cekam
Gospode, ponos mi se topi i nestaje
snaga tako ludo kopni - nema je
Gospode, od ljubavi si mi teret ucinio
Gospode, nemam ni strpljenja, ni volje
jer, eto, nacinih je brigom duse svoje
nesrecom sto me tako guse i bole
Pa zar je tako kad ljudi vole!?
Boze od mnostva ti ucini zrtve
da se u hramu ljubavnom zalud mole!


Umar ib Abi Rebia

CRNA PESMA


Ja umirem i radjam se ozaren,
sa raznolikošću u promjenjivoj duši,
preko dana gradim sred popodnevne jare,
preko noći bez milosti rušim.

Prizovem li dane smirene i snene,
uz grmljavinu bure se nad tamnim morem šire,
a tražim li buru oko mene
svaki vapaj i uzdah zamire.

Žudim za zorom punom plana,
a oslepljuje me ona zracima svojim,
u proleće se sušim i slamam,
a u jesen sav u cveću stojim.

I dok hladno vreme odmiče svakim trenutkom,
neživljeni se život gasi u tihom času,
i umire moj plač za mirnim kutkom,
kroz veliku pustinju rasut.


Dimco Debeljanov

Euridika

Dušo, reci, koliko patnje možeš podnijeti?


A ti, drug mog duha, zbog koga sam se
gazeci tvrdu koru zemlje survala
tri puta dole u duboku dubinu -
zbog mene koliko patnje možeš podnijeti?

Izbljuvana iz grotla sramote
iz beznadnog, užarenog pijeska
tvoga bespuca, srušila sam se
u gorko-slani vir uzburkanog mora


tvoja patnja me je poput mora preplavila


i bol i smrt su do kosti prodrli.
Nježna pjesma, tihi potok frule da l' ce
povratak donijeti? Jer tebe je moja
tamna smrt poput mora preplavila.


Da l' ceš me nazad dovesti? Živ do dna
pakla si tonuo da bi me snagom
tihe pjesme izbavio, mene, koja
je u tebi živjela, umrla i potonula


zbog mene koliko patnje možeš podnijeti?

Beney Zsuzsa

Бачена реч ће се вратити
биће балерина
на подијуму разговора
верујем да ће теби сличити
јер само тако
препознала би њену моћ
реч бачена кажем
вратиће се
али шта да чиним
с теретом њене сенке

Илеана Урсу-

NOĆNA PJESMA


Tamo
se širi miris ruže!
Udahni ga u nepravdi!
Tamo se prostire
mjesečina!
Uzmi
je u obilju!
Tamo se čuje žubor
potoka!
Udahni ga u slobodi!


Juan
Ramon Jimenez

Pogledaj u moje ruke,
u
njima ljubav nasa sanja
sve
nase reci, zanose,
sva
putovanja.

Pogledaj
u moje oci,
videces
kameno more
i zacuđene
brodove sto stoje
na pragu
zore.

Pogledaj
u moje srce,
u njemu
drhturi pozutela vlat,
nedocekano
prolece
i nas osudjeni
cvat.

Pogledaj
me....

KAD BI ČOVJEK

Kad bi
čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju
ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi
poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u
središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući
samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove
slava ili sreća,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj,
kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje
pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne
poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije
ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom
jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj
duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što
ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom
slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti
opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem, ne bih živio,
Da
umrem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.



Luis Cernuda

Sanjarenje

Ponekad sanjam da imam krila
i sedam svojih tovara zlata,
da mogu svakom ko dobra vila
staviti dukat, tiho, kraj vrata.

Sanjarim: štapić čarobni imam
i menjam, tako, svet preko noći...
sanjarim kako bolesne primam
i kako svakom mogu pomoći.

I tako rastem, snovima vođen,
pomalo tužan, jer nemam krila.
Ali ja takav, kakav sam rođen,
bar imam srce kao ta vila.

Tako ne mogu nikom pomoći
jer nemam štapić da zlato delim
i nikom neću do praga doći.
Ali bar sanjam, ali bar želim.

Nedeljko Popadić

Jos jedna noc lagano
odlazi,
ledena, neljubazna i puna kise,
jos jednom me Mesec napusta
ostavlja srce da setno uzdise.
Jos jedna ponoc satkana od ocaja,
bolnih secanja
ceznjivo kuca u mraku stari sat,
sta li nosi dan, ko li ce to znati?
Jos jedna noc, tek jedna u nizu,
a opet je misli cuvaju i paze,
crna kapljica u okeanu suza,
jos jedna noc, a mnoge tek dolaze.
Jos jedna ponoc i trag u vremenu
uklesan je zauvek izmedju cetiri zida,
taj talas u dusi sto nosi tvoj lik,
opet u meni nesto lomi i kida.
Jos jedna noc i ja te opet volim,
stidljivo i strasno, ali na jedan tren,
jer ce nova zora doneti i suze
cuvane u secanju na tebe.
Jos jedna je ponoc, a meni nema mira,
uzaludno zovem u pomoc miran san,
duboko u meni, istina je gorka,
oci ce mi sklopiti tek blistav i nov dan.
Ledena je ljubav tako duboka i crna,
u vrtlogu tom tvoj pogled me prati,
sa kapima kise nestaje i nada,
jos jedna noc odlazi, nikad da se vrati......

Proci ce godine - Veronika Porumbaku

Srebrne pehare ne volim,
Niti pozlacene bokale:
Od svega najdraze mi je
Udubljenje u dlanu tvom.

Proci ce godine. I stalno nova,
Sa istom ljubavlju devojke,
Picu iz tvog dlana, kojeg se
Necu zasititi nikada.

Kao na pocetku, na putu istom,
Lice ce nam se stalno sprziti,
I prvu brazdu poljubicu ti
Na celu obelezenu zivotom!

A ako bi mi ti, istog dana,
Dao da pijem iz velikih bokala,
Ja bih se ipak zaustavila
Opet kod udubljenja tvoga dlana.

Postoji sigurno neko - Anne Hébert

Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.

Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.

Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.

P I S M O

Ne ljuti se što ti nekad pišem
i o tome nikom ne govori ,
želim s tobom podijelit trenutke
kad u meni sjeta progovori ....

Ja još volim nespavane noći
kad u duši redam davne slike ,
ti u meni živiš kao oči
tvoje oči sjetne i velike ...

One su mi smiraj ljetnjeg dana
kad se sunce na počinak sprema ,
dva velika pitoma kestena
na komadićima porculana ...

Luka Lune Jović

.sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš
sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti
snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..

zaboravimo, ne radi
nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadali
i
da smo bili krivi..

..požurimo, s danima i danima sto će
doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..

jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali,
tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..bit će
kasno

..možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i
neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno
kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati...

.zaboravit ću oči
i neću
promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju..

..ne
boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene..

..ne otkrivaj svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali
ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži
žrtve

..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo
živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..osjećat ću tugu
jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..

..nestat će
sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta
ostat će samo
blijeda slika onoga što je prošlo....


William Wordsworth
(1770-1850)

Alfred Edward Housman(1859.-1936.) Sjećanje na plava brda


U srce mi tuče vjetar-ubica
Što stiže iz
daleka
Otkud to sjećanje na plava brda,
vrhove njine, imanja neka?

To
je zemlja minule sreće
Vidim je jasno kako sja,
Te vesele staze
kojima odoh
I sad mi nema povratka.

Kad bi se vratio

- Damir Ždralić


Zvijezde nebeske bi progledale
u mom srcu zatreperile latice usnulih cvjetova
pčele mojih očiju sisale bi med tvoje ljepote
porodile bi se laste u gnjezdima
i ta mladunčad manje bi čeznula za majkom

od mene, koja kao breza umirem za vjetrom kojeg volim.
To si ti.

Kad bi se vratio, dani bi počeli hodati,
a noći bi propričale
i sve bi me sjene pratile kao dobri anđeli.

Da se vratiš pa da nestanem sa ovog svijeta,
kao ostrvo, koga je more otkrilo i sebi uzelo,
nevidljivo i tajno, kao što ga je stvorilo.

Tajna je tvoj povratak kapetane.
Ja sam usamljeni pusti brod
koga vjetrovi obilaze i u daljini nestaju,
bez Tebe.

Reci mi, Bože jesam li kamen
ili sam plamen.
Jesam li suza ili sam rijeka,
ili sam možda oaza neka?
Jesam li blato, trn ili ruža
što miris pruža?
Jesam li, Bože, stablo suho,
Jesam li biće ili samo drvo?
Reci, mi Bože, kuda ću poći?
Ovdje su tamne i duge noći.
Jesam li suza, ponor ili rijeka?
Ne, ja sam biće koje Te čeka.

stara indijanska autor nepoznat