Hajde da snevamo...

U OVOM KRATKOM MEĐUPROSTORU
( Neste curto espaco entrenos a morte)

U ovom kratkom međuprostoru između nas i smrti
tako loše trošimo svoj drugi rastanak!

Ti, ljubavi moja, čije ime ne znam
i čiju sudbinu ne poznajem,
proći ćeš onostran tvoje nekadašnje pesme
i tako, od satkane smrti,
tvoji koraci postupno prožimlju moj život.

Neko drugo biće cvet na tvojim usnama,
I drugi će prsti doticati čistu svežinu
Tvojih gotovo vodenih ramena
Poznavajuć' napamet belo obzorje tvoga tela..

I tako ćemo koracati budućnosnih očiju,
Ti, stareći mojom odsutnošću,
Ja, podižuć te na prevoju nade,

I druga će ruka razmrsiti tvoju pletenicu
I ja ću poljubiti tvoje lice tamo gde nisi bila
I bićeš samo ono što postoji pre najžalosnijih sati
I biće kasno dok ne saznam da te nema.U ovom
kratkom međuprostoru između nas i smrti,
gde me gubiš,
gde te tražim
naša ljubav odlazi hraneći se
oproštajem;
ne zato što u tvome naručju umire vreme,
već život.

♥ Vitor Matos e Sa

TO ŠTO BIH TI REKAO
( O que eu te diria tem o nome..)

To što bih ti rekao nosi ime zaustavljenih trenutaka
poput onih što se javljaju posle muzike, u cveću,
na početku večeri..

To što bih ti rekao mogla bi čuti tek s poslednjom nagošću,
moje reči poseduju jasnoću tela što se daruju
bez pripadanja.

To što bih ti rekao dugo je vremena čekalo na te.
Stoga te napamet poznaje i stoga te toliko gubim;
a ti pritom ne pristižeš ih dugih dijaloga
postupno umirući, prevelika, od sebe same.

Pa ako se sretnemo, na nekom sudbonosnom mestu
u meni ćeš gledati tvoje belooko lice,
kao da promatraš svoju najčišću smrt.

♥ Vitor Matos e Sa

RASTUZENOJ DRAGOJ

Htio bih plavog neba, i mira, i svjetlosti,
perivoj k'o u prici da mi se pojavi,
s puteljcima, u sjeni, s cvatom jorgovana
i zalosnim vrbama na obali jezera.

I ti da budes tamo izvor moje srece!
Da gledam struk ti tanki i oci kako plamte,
Ti vilo moja draga i kraljice cvijeca,
da ti dadem vjecnost ljubavi beskrajne!

Da te ne gledam tuznu, vec zednu za zivotom,
i rumenu u licu, s nasmijanom ljepotom,
da ne bude gorcine sto te zadesila,
da te ne boli vise bol tvoja sadasnja.


George Topicanu

U ODJECIMA ORGULJA.

U odjecima orgulja, u sumovima vjetra,
u bljesku neke zvijezde, u kapi kad pada kisa,
zamisljala te u svemu i trazila te u svemu,
a da te ne nadje nikad.

Mozda te poslije nasla, nasla i ponovno
izgubila te, dok je u borbi zivota bila;
sad te i dalje trazi i zamislja te u svemu,
a da te ne nadje nikad.

Al znade da postojis, da nisi prazna tlapnja,
ljepoto bez imena, jedinstvena i divna.
Zbog toga tuzna zivi, jer uvijek tebe trazi,
a da te ne nadje nikad.

ROSALIA CASTRO

Znam jednu ženu, ćutnja njena,
umor od reči, još me pleni,
kroz treperenja tajanstvena
zenica njenih raširenih

Nezasito u duši gosti
bronzu, tek, pesme što je sniva.
Za život sreće i radosti
ohola, gluva ona biva.

Nečujno hoda kao slepa,
na spokoj njen me korak seća,
ne možeš reći da je lepa,
al bez nje-ne znam šta je sreća.

Slobodu jako kad poželim,
tad, gord i smeo, ka njoj hrlim,
da učinim mudri bol njen vreli,
bunilo njeno da prigrlim.

Posmatra mirno čas suđeni,
u svakoj ruci munju drži.
Sni su joj čitki, kao seni
na rajskom pesku koji prži.

Nikola Gumiljov

TAKO MI SVEGA

Usnulu među mojim zvjezdama
Budio sam te da me probudiš iz sna
Tražio sam te svuda po nebesima
I u svim svojim zivotima
Volio sam te prije no što si se rodila
U mojim snovima ti si se budila
Plesala si u mojim grudima
Uvijek si mi bila najdraža
Tako mi svih mojih svetaca

Leptire si na mene bacala
Pa sam i sam dobijao krila
Da letim visoko, zvijezde da rušim
Umjesto njih da mogu da gorim i pjevušim
Svašta sam činio da bih te zadivio
Gradio bijele dvore od neba
Od tvog poljupca bez vazduha živio
I rađao se kad god zatreba
Kunem ti se - tako mi svega

Proljeće sam dovodio
Kada si kretala u šetnju
Kada si htjela da se kupaš
Prizvao sam kišu ljetnju
Noćima sam samo tebe čekao
Ti si od mene pravila pjesnika
Svima sam za tvoje ime rekao
Da je najljepša riječ svih svjetskih jezika
I jeste, tako mi svih mojih pjesama

Ja sam ruže u tvome snu sadio
Srce svoje u tvojim očima sakrivao
U tvome srcu ptice uspavljivao
Učio tvoje oči da se smješe
Gledao kako u mom srcu plešeš
Onako bezbrižnu i nevinu poput snijega
Ko zna gdje sam te prvi put sreo
Ljepšu od poezije
I manje stvarnu od fantazije
Tako mi svega - ....... te
B.R

ZENA

Jutrom opijen
tebi sam stigao
lepotice od porculana
imaš oci pune svetla
elektricnih lampi.

Tebi sam stigao
ko niger suncu
ljubavlju opaljen
i ti si razumela recima
kao vodopadima života.


Ne pamtim sasvim
šta su ti reci odzvanjale
niti sam ti dao
od mojih dragulja
a bleštala si
kao odsjaj sunca
u ocima novorocencadi.


Moj život ce poci
da zagrli tvoje bolove
nasmej se još
naci cemo se negde
naci cemo se
u lavirintima srece.

PALJO BOHUS

Dijana Vukman

Miris magnolije

Poljubih te sinoć u snu.
Sobom odzvonio je miris magnolije...
Dal' to miris je s tvojih usana!? Šaputao si mi smijeh
skriven u krošnji rascvale magnolije,
poput djeteta poigravao si se
mojom kosom koja slijevala se
raspletena niz moja ramena,
prelazio si mi vratom vršcima prstiju
i svaki dodir, poput daha,
nježno si mi na kožu spuštao.
Ne vidim te,
ali znam da si tu jer miris magnolije
još mi sobom poput latica leprša.
Svoje dlanove nečujno si
polijegao na moje grudi,
prekrivao njima moje nago tijelo
još od sna toplo.
Raduje me što bio si sam
kad pokucala sam na vrata tvog sna
i što samo si šutke
pružio ruke prema meni
i uveo me, uz osmijeh,
u carstvo svojih snova.
U tvojim snovima
po svuda rastu magnolije
i poprimih u tren
njihov miris tako snažno
da moja koža mirisala je poput tvoje
dok krvotokom mjesto krvi
u nama kolao je miris proljeća
pomiješan s mirisom opojnih magnolija.

Daj mi snage
Da volim i kad je tesko
Da prastam i kad nemam snage
Da zelim i kad nastupe suse
Daj mi snage
Da verujem i kad ne cujem zvona
Da nadjem put i kad se izgubim
Da se molim i kad nas nema
Daj mi snage
Da izdrzim i kad stanem
Da plivam i kad tonem
Da se dignem i kad padnem
Daj mi snage
Da prepoznam boje boli
Da vidim koliko me ko voli
Da cutim i kad bi nesto rekla
Daj mi snage.

Piroska Budisin

Sto li tvoje usne
o mojima sniju?
Dal' valove snene sto obecanjem plove
mreskavim plavetnilom i neba i dubina
trazeci luke, tihih zala snove
sto vapec' jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke
zeljom moje miluju ...
Njeznom slutnjom leptirovih krila
leprsaju sjene, njeznost dodira
raspjevanim damarom ustreptalih bila
tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.
Dal’ su nasa tijela
kao cvjetna polja?
Polegla na lezaju paperjastog neba
ispod srca Zemlje, iznad duse Svemira
na uzglavlju od zvjezdanog srebra
pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li nasa ljubav
ima pocetak i kraj?
Kao bezvrijema traje. Glasom zborit nece
Ne postoje rijeci. Nema juce, danas, sutra
Zivi ostrinom njeznosti, britkom zeljom sjece
I stalno se radja, kao nova jutra ...
I nek bude tako!
Nek' usne sniju, ruke miju,
tijela zude.
I pjevaj,
o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom sutnjom
i nek traje opoj
pijanom srecom i vjecnosti slutnjom...

Zlatko Adilovic

Ne može se istrošiti

Ne moze se istrositi ni jedna jedina rijec
kojom svoju ljubav izgovaram
i tvoje usne na mojim usnama otkrivaju
tragove koji ostaju za mojim poljupcima.



Zelio bih ti lice obiljeziti svojim,
da bih mogao u tebi izdahnuti
u casu kada oko mene ostane samo
sirom otvoreno nebo tvoga pogleda.

Lucien Becker

Orlovi

Hoću s tobom da letim i orlove da vidim.
Hoću samo tebi da dam vrhove ljubavi čiste.
Neka mi snegovi ne zamere što mi je let iznad njih.

Predrag Banjeglav

Povratak za san


Ponekad silaziš pred svjetlo
Vukući teška krila
Legnem u tvoje oči
I stvari nestvarno lako
Pronalaze čarobna mjesta

Grančicom ruzmarina
Navlačim prozirne kapke

Stežeš mi ruke u snu

Pusta tvoja samoća
A tako mali prozor
Kroz koji tiho
Volim tvoju dušu


Olja Savičev

RUZA NA JASTUKU

I tek ponekad
stavim ruzu na jastuk
da mirise...
Odvrne mi slavinu sjecanja
ne propustajuci ni najmanji detalj
koji je ostao upamcen o tebi
da uludo istece.
I tek tada dozvoljavam srcu
da tiho uzdise
za vremenom proslim,
rugajuci se samom sebi
zbog neuspjeha.
Vatra ponovo se pali.
Nemilosrdno, iznutra me pece,
a onda krenu kise suza
da je gase...
Kako je tesko provesti vece
u samoci
obavijen strahom,
ne zbog proslosti,
vec od buducih dana sto dolaze...
I tek ponekad
stavim ruzu na jastuk,
umesto tebe
ruza da mi mirise...
Podsjeti me
da sam i ja
nekada
znao sta je ljubav...

Goran Lazetic

U junu zevanjem počinje tvoje godišnje doba
duhovno
pričom odgovarajućeg sadržaja tvome malome
njuhu,
čitanjem lepih doživljaja ljubavnih i tajanstvenih.
Nešto je iza tebe, kad
i sama želiš da sačuvaš pozadinu svojih misli,
kad tvoja sopstvena senka videći te kao proleće
misli da je ona zima.

Ispovedati da je kiša neprijateljica nespokojstva,
reći ''dobro sam'' i uplašiti se glasa svoga,
biti tužan u času kada se otvaraju snovi,
to otkriva tvoju želju da izbrišeš uspomenu svoju,
da uskratiš mojoj tajni svoj život.

Jednostavna je istorija sveta, kao ova priča.
Ali sad počinješ da vičeš u tišini,
bez vatre da pališ cigarete,
da se gledaš bez ogledala.
Kao da ja ne čujem, ženo, kroz tvoje telo
straha tvoga zaglušnu buku.
Kao da ne osećam da nas šiba ona ista slepa
vetruština,
jer možemo
pridržati svojim sklopljenim rukama glavu vremena,
koja pada kao njihanje šetalice,
jer u junu cvetaju uspomene i sazrevaju snovi,
jer već znamo šta stoji između moje snage
i slabosti tvoje,
jer smo iza svojih sopstvenih misli;
doživljaj ljubavni i tajanstveni ponovo čitamo.

Hoakin Pasos

VARIJACIJE SNA

Siroko rukama juriti tamo
Negdje daleko ka suncu,
U kovitlac plesa, dok dan se bijeli
Ne skonca na vrhuncu.
Odmor pod drvetom nekim naci
U hladne veceri snene,
Dok noc se njezo ne spusti na zemlju
Crna poput mene.
To moj je san!

Siroko rukama juriti tamo
U lice suncanom sjaju,
I plesat' i kruzit', te kruzit' i plesat',
Dok kratki dan ne dodje kraju.
U blijedo vece pod stablom visokim
Pocinak tijelu prija,
Dok na zemlju blago noc ne sidje,
Crna kao i ja...

Langston Hughes

Nemoj poći sad


Nemoj poći sad
Jer se može sve zaboravit
Svaki prazan sat što nas razdvaja
Bit će sutra već negdje ostavljen i zaboravljen
Izgubljen je dan, ali tu je novi
Mnogo novih još
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Jer dok budem živ učinit ću sve
Da ti budeš sretna ostaneš li tu
Nudit ću ti niz toplih perla kiše
Što ih sipa tu jedan ljetni dan
Izmislit ću zemlju gdje je ljubav sve
Gdje je ljubav sve, gdje ćeš biti sve
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Svaki ću ti dan priče pričati
Izmislit ću za te riječnik nježnosti
Kojeg samo ti, ti razumiješ
Sjetit ću te svih ljubavnika slavnih
Kojima su već srca slomljena
Kao tvoje sad, nemoj poći ne
Nemoj poći sad, nemoj poći sad

Vidjela si već kako baca vatru
Vulkan što je davno ugašen i star
Ima suhog tla što odjednom rodi
Bolje nego kišom oplakivan kraj
A kad padne noć kao luč je svod
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad…

Neću plakati ni govoriti
Tu ću stati nijem da te gledam tek
Da ti čujem glas, da ti slušam smijeh
Pusti me bar da budem tvoja sjena
Tvoje sjene sjena
Tvoje ruke sjena
Sjena tvoga psa
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, ne me quitte pas

Jacques Brel

ONA

Tebi, koju nikad neću sresti
Jer nisi stvorena za me,
Tebi, naspram koje osjećam
Toliko toga bićem cijelim
Pjesmu ovu čudnog tona sastavljam.

U mislima mi počivaš Ti
Duboko utkana u srži mi.
Ti si moje nadanje, moja jaka čežnja
Ti si luka kojoj moj brod pripada.

Kako li si samo lijepa Nepoznata
Kako li si nježna moja Nedostižna!
Srce je Tvoje ljubavi puno,
Samo za me ono kuca.

Htio bih susret s Tobom
Da Te zagrlim, na grudi svoje privijem
Da Ti pričam na uho, tiho
O sreći što Tebe ja imam Najdraža.

Ali Tebe nema, Ti ne postojiš.
Čemu onda pjesma ova, riječi ove
Što odraz su osjećanja mojih snažnih?

Možda - jer se nadam
Možda - jer priželjkujem
Tebe, susret pravi s Tobom?

Ma htio sam zapravo titraje srca svog
Sakupiti, sačuvati kao spomen na Te,
Na Te moja Mila koja ne postojiš odvijeka,
Na Te koju nikad susresti neću.

Volio bih pjevati pjesme
O Tebi, moja mila.
Volio bih nizati stihove
Dosad neizrečene
Posuđene s nekog drugog planeta.
Volio bih Te s njima blagoslovit!

Goran Vilov

Okrutni oprostaj - Vincenzo Cardarelli

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Videh te kako odlaziš
Kao vojnik koji u smrt ide
...Bez milosti za onog ko ostaje.

U tom času nisam imao snage da te pogledam.
Od tebe, zatim, ni glasa više, samo tvoja slika,
Neumorni drug, i tvoja šutnja
Zastrašujuća kao bunar bez dna.

Zanosim se da bi me ponovo
Mogla zavoleti
I trazim te i čekam da se vratiš,
Da bih te video izmenjenu
I ljutit ćeš se na me
Što sam se usudio da ti prkosim
U ljubavi i sasvim nepotrebno.

Ne bježi od mene, lane, ja lovac nisam,
Na čelu mi piše da tebe
ljubim.
Ne bježi, divno lane!
Ja nemam planine da pobjegnem kao
Mendžun,
Ni bašče nemam da ti ko slavuj pjevam,
Ne nosim zamke
niti konce za njih,
Da te bar tako ulovim, jer lovac nisam..
Ti
bježiš od mene, druge gledaš i daješ im draži,
Iz drugih ruku piješ
slatko vino.
Košuto moja, što od mene bježiš,
Ja nisam lovac, ne
bježi od mene!
Ja ću pismo napisati,
Zlatnim perom povijest
napisati,
Uvojak tvoje kose nanizati biserjem...
Ne bježi košuto,
jer ja lovac nisam...

KATIBI - SEYDI ALI (18.stoljeće)

-Šta ćeš noćas imati na sebi- nepoznat autor

"Šta ćeš noćas imati na sebi
stojeći pred vratima snova
svilu,crnu,crvenu ili boje badema,
obučena samo mirisom jorgovana"

SLIKAR I IGRAČICA


Pošto sam već srušio
skrovište u kom je uvek
bila polovina mene, izdužujem
ruku ka platnu gde je već
naslikana igračica večeri.

Savršenstvo njene haljine
uzbuđuje mi prste
i godinama tako,
jedino čudno na njoj
su oči jer ih nema,
njeno lice je avetinjsko
dok trepće sa dva
bela udubljenja koja ne
umem da obojim.

Na mojim leđima su spavale
ulice mnogih gradova
i sobe pokupljene uz put,
razmažene žene i devojčice
neuke maštanju, a boju
koja mi je trebala
nisam umeo da napravim.

Hvatao sam predvečerja u čaše
jesen u bočice mirsa,
svetlost u dlanove i
sve mešao, ali uzalud
oči moje igračice i dalje
su bile bleda praznina.

Obišao sam svet kao carski
čovek, bio ugošćen
više nego što sam zaslužio
bolovao vino starih
berbi i bio blizu tako
blizu…a samo se činilo….

Gorica Margo Maldini

Nežna devojko čiju nesrećnu priču
ove tužne strane iznose;
Reci milostiva gospođo, što ne uspevaš
da zaustaviš suze koje ti kvase obraz?

Ne:Nikada nisu bile tvoje sažaljive grudi
Neosetljive na ljudske nesreće;
nežna ali odlučna iako smekšavaš
Za slabosti nikada ne znaš.

O, sačuvaj divna čuda
Ogrnuta slavoljubljem očišćenim od sudbine,
iz razuma zlovoljnog prekora.
Blagoslovena sa tvojim osmehom,
moje srčano jedro,
usuđujem se proširiti za fantazije buru,
za sigurnost tvoje naklonosti stvarne.

Horas Volpol

CIGANKA


Plesala je čudesno. Kroz crne dijamante
Vrcahu iskre ognjene iz njenih zjenica
Bila je lica lijepa, toliko lijepa lica
Kao nekada Ciganka don Miguela Cervantes

Rujne je karanfile, pune žara i snova
Nosio tamni kolut njenih raskošnih vlasi
Na bronci vrata glava, koju čvrstina krasi
Odavala je tragove razbludnih časova

Sa zvonkih žica gitara šapati su se lili
O prošlim avanturama i časovima bludnje
Letio je fandango, vonjali karanfili

A Ciganka, pijana od čulnosti i žudnje
Osjeti u njedrima, ispod laka prsnika
Kako upade zlatnik francuskog umjetnika.


Ruben Dario,
1867-1916, Nikaragva

Jovana je kiša
koja polazi od mora i ide ka večeri.
Magla s korenjem ispod zemlje.
Jovana je reka.
Ona je oblak iza nekog glasa.
Ona je dim od trave što sagoreva.
Ona je sekunda ekstaze između dve opasnosti.
Jovana je reka.
Jovana je prozor otvoren ka Jugu.
Ona - deca koja su otišla sa pustog trga.
Jovana je lik ispod neba.
Ona je reka.
Svetlost zemlje i tama joj ocrtava smeh.
Kada se kuća sruši Jovana napušta svoje telo i peva
drugde u noći.
Jovana je reka.
Jovana je prekjučer juče danas.
(Danas ponovljeno do beskraja.)
Lagana je kao pospana glava cveta.
Teška je kao zatvorena knjiga.
Ona je stalna najava noći.
Sa Jovanom gubiš samoga sebe a ponovo se stičešu snu.
Jovana je reka.
Jovana je obala reke.
Ona je trska na obali reke.
Ona je sen iznad te reke.
Ona je reka.
Jovana je drvo sa očima san sa ustima
zvuk sa ušima
oblak sa nogama.
Reka zlatnih kosa čija svežina smiruje more.
Reka.Jovana je mesto koje smo videli pa nikad više.
Stanica gde ćemo se jednom sresti ubadajući jauk uprah putovanja
.Jovana je granica koja se stalno miče.
Ona je paperje koje odnosi vetar.
Ona je krilo u vremenu.
Krilo na praznom proleću.
Jovana je reka.
Neka reka.
Ne znam određeno da vam kažem šta je Jovana.


Taki Sinopulo..