Hajde da snevamo...

..Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?...

Halil Dzubran

Izreke potoka

Isao sam dolinom dok je zora, rudeci, odavala tajnu vjecnosti,
A ondje je potok, tekuci, pjevao, zvao i govorio:
Zivot nije samo veselje;
Zivot je ceznja i odlucnost.
Mudrost nije u rijecima;
Mudrost je smisao u rijecima.
Velicina nije u visokom polozaju;
Velicina je u onih koji odbijaju polozaj.

Covjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!

Raj nije u skrusenosti;
Raj je u cistu srcu.

Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.

Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvi je svijeta u glavi kruha i u ogrtacu.

Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.

Savrsenstvo nije u onih koji su cista srca;
Vrline moze biti i u grijehu.

To rece potok drvetu na svojoj obali;
Mozda je u onome sto je pjevao potok
Bilo nesto od tajna mora.
(Halil Dzubran)

Moja me dusa poucavala /
Moja me dusa poucavala te me naucila da nisam bolji od skitnica, niti visi od titana. Prije nego sto me dusa tome naucila, ljude sam dijelio na dvije grupe: na slabe dostojne saosjecanja ili prezira, i na mocnike dostojne da ih slijedim ili da se protiv njih pobunim. Sada znam da sam kao jedinka sazdan od onoga od cega su svi ljudi sazdani: moja spoljasnjost je kao i njihova, moja nutrina je kao i njihova, moji ciljevi su i njihovi ciljevi, moj put je njihov put. Ako oni grijese, i ja grijesim; ako dobro cine, ponosim se njihovim djelom; kada ustaju, s njima ustajem; kada sjednu, s njima sjedim.
(Halil Dzubran)

TVOJA MISAO & MOJA

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tlo tradicije čije grane rastu snagom neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se kreće u prostoru. Ona se preobraća u kapljice koje, kada padnu, oblikuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se diže kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrđava koju ni munja ni oluja ne može potresti.
Moja misao je nježan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja te ne može tebe izmijeniti niti ti nju možeš izmijeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i večerom.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopušta vjerovati u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju jednostavnim ljudima.
Moja misao rađa u meni želju za kopanjem zemlje s mojom motikom, za žetvom s mojim srpom, za gradnju svog doma od kamena i žbuke, za tkanjem moje odjeće vunenim i lanenim nitima.
Tvoja misao te nagoni da se vezuješ za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaže da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podržava slavu i pokazivanje. Moja me savjetuje i moli da odbacim uvaženost i da je smatram zrncem pijeska bačenim na obalu Vječnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usađuje drskost i nadmoćnost.
Moja u meni usađuje ljubav za mirom i čežnju za nezavisnošću.
Tvoja misao stvara snove o palačama s namještajem od sandalovine prošarane draguljima i posteljama načinjenim od svilenih niti.
Moja misao govori nježno na moje uši: „Budi čist u tijelu i duhu čak i ako nemaš gdje spustiti svoju glavu.“
Tvoja misao te potiče da težiš za titulama i položajima.
Moja me bodri na skromnu službu.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je društvena znanost, vjerski i politički rječnik.
Moja je jednostavno načelo.
Tvoja misao govori o ženi lijepoj, ružnoj, čednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj ženi vidi majku, sestru i kćer svakog čovjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubojice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubojice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudišta, presude i kazne.
Moja objašnjava, da kad čovjek pravi zakon, on ga ili krši ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj tko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, tko uzdiže svoj prezir prema grješnima, uzdiže svoj prezir prema cijelom čovječanstvu. Tvoja misao je upućena na stručnjaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svećenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su nježni, iskreni, časni, pravični, ljubazni i o mučenicima.
Tvoja misao podržava judaizam, brahmanizam, budizam, kršćanstvo, i islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija čiji su različiti putovi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bića.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromašnog ili prosjaka.
Moja misao drži da nema bogatih već samo čovjekov život; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog života.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, veličina naroda leži u njihovoj politici, njihovim strankama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglašava da značaj naroda leži u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u štavljaonici, rad na kamenolomu, rad na sječi drveta, rad u uredu i u tisku.
Tvoja misao drži da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfucije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Jalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster.
Tvoja misao vidi moć u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim plinovima.
Ali moja tvrdi da moć leži u razumu, odvažnosti i istini. Ma koliko jedan tiranin ustraje, on će na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku između pragmatičara i idealiste, između dijela i cjeline, između mističara i materijaliste.
Moja shvaća da je život jedan i da se njegove težine, mjere i tabele ne podudaraju s tvojim težinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljaš da je idealist može biti praktičan čovjek.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za ruševine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustoličena na lubanjama. Kako se ti njome ponosiš, ti je, također, i veličaš.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Tvoja misao trubi s tobom dok plešeš.
Moja misao više voli bol smrti nego tvoju glazbu i ples.
Tvoja misao je misao ogovaranja i lažnog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubljen u svojoj vlastitoj zemlji, koji je tuđinac u svom vlastitom narodu i usamljen među rođacima i prijateljima.

Ti imaš tvoju misao i ja imam moju.

(Halil Dzubran)

Mej Zijada Halilu Džubranu
Džubrane!
Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbegla reč ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negde gde srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.
Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da TE VOLIM i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna. Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako preterujem? Ne znam, Hvala Bogu, da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer, da si u ovom trenutku prisutan, pobegao bi od stida od ovih reči i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.
... Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna... Sećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: Za devojku je bolje da ne čita i ne piše! Ovde je prisutan Sv. Toma. Ono što ovde pokazujem nije samo posledica nasleđa, već nešto više od toga. Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, Jer ti verujem? Intuitivno verujem u sve što kažeš! Grešila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.
...Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvezda - Venera, boginja ljubavi. Živeli na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja i ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svetlo dolazi iz tame. Da će noć naslediti dan, toliko puta će dan smeniti noć, pre nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći. Baca pero u stranu, da bi se od tuge sakrila u jednom imenu: Džubran!
Mej Zijada
15. januar 1924. godine

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevas cvjetove koji promatraju te
kao sto djeca promatraju majcine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti
na njemu zrtvujes moje srce i dusu
Ili si medu knjigama,
sakupljas ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?
Da li u hramu molis?
Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromasnih,
tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i
ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,
ti jaca si od vremena
Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duse okruzila nas je, i Andeli ljubavi
lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,
skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene
stite nebesku tajnu svog srca?
Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom
i moje usne poljubise tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje bozansku tajnu koju jezik izrevi ne moze!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemoguvi u zemlju
Udahnuo zivot vovjevji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navjesvujuvi ljepotu moje duse, i tamo
ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela cesto
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju zivjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dode
i odvede sjedinjene duse k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuda
svom sljedbeniku vrc slatkog zivota
I premda te moje ruke nece grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,
tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tisini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Milujes li moje lice u mislima?
Ta slika meni vise ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.
Jecaji isusili su moje oci
koje odrazavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Cujes li moj plac tamo preko oceana?
Razumijes li moju potrebu?
Uvidas li velicinu moje strpljivosti?
Postoji li koja dusa voljna da prenese
ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
medu andelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
zivotna tmina privila me na svoje grudi,
zalost me osvojila.
Posalji svoj smijesak u nebo,
neka me dosegne i ozivi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me odrzi na zivotu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam.

Halil Dzubran

O Vremenu

Htjeli biste mjeriti vrijeme, neizmjerno i neizmjerljivo.
Htjeli biste prilagoditi svoje držanje pa čak i upraviti tijek svoga duha po danima i godišnjim dobima.
Od vremena biste učinili rijeku pa sjeli uz obalu i gledali joj tok.

A bezvremeno u vama svjesno je bezvremnosti života i zna da je jučerašnjica samo današnje sjećanje, a sutra je san današnjega dana.
I da je to što u vama pjeva i razmišlja, još i sad u povoju prvoga trenutka kad su bile pobacane zvijezde po svemiru.

Tko među vama ne osjeća da je moć njegove ljubavi bezgranična?
I tko ne osjeća da je ta ljubav, iako bezgranična, u srži njegova bića i da se ne prelijeva iz jedne ljubavne misli u drugu, ni iz jedne ljubavne kretnje u drugu ljubavnu kretnu?
Nije li vrijeme, kao i ljubav, nedjeljivo i nepromjenjivo?

A ako u mislima morate vrijeme mjeriti godišnjim dobima, neka svako godišnje doba obuhvati sva druga godišnja doba i neka današnjica zagrli prošlost sjećanjem, a budućnost čežnjom.

Halil Dzubran

Dajte mi da utonem u san, jer moja duša zatrovana je ljubavlju, i
Dajte mi da počivam, jer moj duh proživio je mnogo dana i noći;
Zapalite svijeće i tamjan oko mog kreveta, i
Prospite latice jasmina i ruža po mom tijelu;
Utrljajte balzam u moju kosu i poprskajte moja stopala mirisom;
Pročitajte što je ruka Smrti upisala u moje čelo.
Dajte mi da počivam u zagrljaju Sna, jer moje otvorene Oči umorne su;
Pustite da lira srebrnih struna protrese i umiri moj duh;
Zvucima harfe i lutnje ispletite koprenu oko mog uvelog srca.
Pjevajte o prošlosti kada ugledate tračak nade u mojim očima, jer
Njezin čarobni smisao mekana je postelja u kojoj moje srce počiva.
Obrišite suze, moji prijatelji, i podignite glave poput cvijeća,
Podignite čela i pozdravite zoru.
Pogledajte nevjestu Smrti gdje stoji poput stupa svjetlosti
Između moje postelje i beskraja;
Zadržite dah i poslušajte primamljivo šuštanje
Njezinih bijelih krila.
Priđite bliže i poželite mi zbogom; dotaknite moje oči nasmiješenim usnama.
Pustite djecu neka uhvate moje ruke svojim mekim i ružičastim prstima;
Pustite starce da polože svoje žilave ruke na moje čelo i blagoslove me;
Pustite djevice neka dođu bliže i pogledaju sjenu Boga u mojim očima,
I neka čuju jeku Njegove volje kako se natječe s mojim dahom.

Halil Dzubran

Izvucite me iz ovog bijelog mrtvačkog pokrova i obucite
U latice jasmina i ljiljana;
Izvadite moje tijelo iz ovog sanduka od bjelokosti i dajte mu
Nek' počiva na jastucima od narančinih cvjetova.
Ne oplakujte me, već pjevajte pjesme o mladosti i veselju;
Ne prolijevajte suze, već pjevajte o žetvi i spravljanju vina;
Ne patite i ne uzdišite, već mi na licu naslikajte svojim
Prstima znamenje Ljubavi i Radosti.
Ne ometajte mir u zraku svojim tužbalicama i opijelom,
Već pustite vaša srca da sa mnom poju o Vječnom Životu;
Ne tugujte za mnom crnom odjećom,
Već odjenite boje i radujte se sa mnom;
Ne govorite o mom odlasku s uzdasima u vašim srcima; približite
Svoje oči i vidjet ćete da s vama sam zauvijek.
Položite me na gomilu lišća i
Ponesite me na vašim ljubaznim ramenima i
Hodajte polako u napuštenu šumu.
Nemojte me odnijeti na prepunjeno groblje da ne bi moj san
Remetio zveket kostiju i lubanja.
Ponesite me u čempresovu šumu i iskopajte mi grob gdje ljubice
I makovi rastu, ni u koju drugu sjenu;
Neka moj grob bude dubok da poplava ne
Odnese moje kosti u otvorenu dolinu;
Neka moj grob bude prostran, tako da sjene sumraka
Mogu doći i sjesti kraj mene.
Svucite s mene svu zemaljsku odjeću i položite me duboko u moju
Majku Zemlju; položite me pažljivo na majčine grudi.
Pokrijte me mekom zemljom, i neka u svakoj grudi budu
Sjemenke jasmina, ljiljana i mirte; a kada narastu
I počnu bujati hranjeni mojim tijelom, oni će
Izdisati miris mog srca u svemir;
I otkrit će suncu tajnu mog mira;
I pratit će s povjetarcem svakog putnika.
Ostavite me stog' prijatelji - ostavite i otiđite na onemoćalim stopalima,
Kao što tišina hoda pustom dolinom;
Ostavite me Bogu i polako se raziđite, kao što cvjetovi
Badema i jabuke raspršuju svoje latice na povjetarcu nisana.
Vratite se radosti vaših nastambi; tamo ćete naći
Ono što Smrt ne može oduzeti vama ni meni.
Napustite ovo mjesto, jer ono što vidite ovdje daleko je od smisla
Zemaljskog svijeta. Ostavite me.

Halil Dzubran

PJESMA CVIJETA


Ja sam ljubazna riječ
Izgovorena i ponavljana
Glasom Prirode;
Ja sam zvijezda što pade s'
Modrog svoda na zelenu prostirku.
Ja sam dijete Zemlje
S kojom je Zima zanijela;
Koju je Proljeće na svijet donijelo; Ja
Uzgojena sam u krilu Ljeta i
Spavam u postelji Jeseni.

Zorom zajedno s lahorom
Navješćujem dolazak svjetlosti,
Uvečer pridružujem se pticama
Da oprostim se od nje.

Ravnice su ukrašene
Mojim prelijepim bojama, a zrak
Prožet je mojim miomirisom.

Kad utonem u san, budno oko
Noći stražari nada mnom, a kada se
Probudim, promatram sunce, koje
Jedino je oko dana.

Ispijam rosu kao vino, prisluškujem
Glasove ptica, i plešem
U ritmu lelujanja travki.

Ja sam dar ljubavnici; ja svadbeni sam vijenac;
Ja sam podsjetnik na trenutak sreće;
Ja posljednji sam dar mrtvima;
Ja sam djelić veselja i djelić žalosti.

Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih gledao
Samo u svjetlost,
Nikada ne pogledam dolje da promotrim
Svoju sjenu.
I to mudrost je koju čovjek mora steći.

Halil Dzubran

Pridji, druzice zivota moga, pridji mi i ne daj da nam tela razdvoji dah snegova. Sedi uz mene ispred ove peci, jer vatra je prijatni dar zime. Pricaj mi o delima starih pokolenja, jer sam vec umoran slusajuci uzdahe vetrova i ridanje prirodnih elemenata. Zatvori vrata i prozore, jer mi dusu rastuzuje da gledam gnevno lice vremena, i srce mi ranjava pogled na grad sto pod snegom sedi kao zena koja dete izgubi... Sipaj ulja u svetiljku, druzice zivota moga, jer hoce da se ugasi, i stavi je pored sebe ne bih li razaznao sto ti noci na licu beze... Dodji s krcagom vina da pijemo i da uspomene budimo.

Pridji, pridji mi, miljenice duse moje, jer vatra je zgasla i skoro da je pepeo prekriva... Prigrli me - svetiljka se ugasila i tama ju je savladala... Evo nam opojno vino vremena oci sklapa... Pogledaj me okom koje san ukrasava... Zagrli me pre nego sto me san prigrli. Poljubi me, jer sneg je jaci od svega osim od tvoga poljupca.


Halil Dzubran

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumnje što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čoveku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osećanja do pevanja. To je reč koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospeva na presto, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nežan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog sveta u svet nadahnuća i snova. To je primicanje cveta sase šipkovom cvetu i mešanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogled liči na seme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvetu na vrhu prve grane na stablu života.


Halil Džubran

Drzi li rumenilo jutra

Drzi li rumenilo jutra
srce noci
cvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdise se moja dusa,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
sto se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokucive visine.

Halil Džubran

Ljusture i sustine


Kad god sam popio gorku casu, imala je talog meda. Kad god sam
savladao neku sumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu. Kad god
sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu
jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivoscu nadajuci se da
za to sledi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, video bih da se bol u
radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa
prijateljem prolazio pojavnim svetom misleci da je glup i nerazuman, ali
sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega
mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duse, sebe i svoga
sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih dosao k sebi vidio bih
da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim sto se iz nas
javno ispoljava, a prenebregavamo sustinu u nama skrivenu. Ako neko od
nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji
propada; ako zamuca, kazemo da je nem; ako uzdahne, kazemo da je u
samrtnom ropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljustura koje zovemo '' ja '' i
povrsnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '',
niti tajne duha u '' vi ''.
Sta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema
istini u nama?
Kazem vam, a mozda su moje reci veo koji prekriva lice istine u meni,
kazem i vama i sebi:
Ono sto vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono
sto treba da vidimo dusama; ono sto cujemo usima samo je buka
koja zaglusuje ono sto treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca
kako hapsi coveka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako
vidimo coveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je
da ne presudjujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo coveka kako peva,
a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih
je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u coveku prema onome sto on ispoljava,
niti uzimaj njegove reci ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer,
ima mnogo onih koje omalovazavas zbog njihovog teskog jezika i oskudna
govora, iako su prepuni umnosti i osecanja. Takodje je mnogo onih koje
nipodastavas zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od
nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.
Katkada u jednome danu posetis i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlazis
zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti
koje culima opazas, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u
tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja
vinula.
U toku dana mozes sresti dva coveka. Jedan ti se obraca glasom sto
lici na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopostovanja, a
drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim
recenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskusenjima, ili u cinu
zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i
da nemušsa stidljivost nije isto sto i bojazljivost.
Katkada pogledas kroz prozor i medju prolaznicima ugledas monahinju
kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah
pomislis: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna
druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslusnuo, cuo bi
saputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u dusi
svake od njih je senka Duha.
Katkada ides svetom tragajuci za onim sto se zove civilizacija i
razvijenost te udjes u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i
sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz
zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili,
neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeci, sa
sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.
Posle izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kucama i
tesnim sokacima koji, kada kisa padne, pretvore se u glinena ostrva u
moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prasine. Mestani
su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako,
gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko te napustas njihovu
zemlju osecajuci odvratnost i ogavnost, govoreci:
Razlika izmedju onog sto videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika
izmedju zivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom
krajnja nemoc; u prvom je prolecna i letnja mladost, a u drugom jesenja i
zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u
drugom je staracka nemoc sto iscezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati bozjim ocima, video bi da su
oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze
pronicati u njihovu sustinu, video bi da ono sto ti se cinilo naprednim u
jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurici, a da ono sto si smatrao
apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.
Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, vec od onoga sto se ne
vidi; sav vidljivi svet nije sadrzan u svojim ljusturama, vec u
sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, vec po
srcima.
Ni vera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade
svestenici i tradicija, vec u onome sto se krije u dusama i sto postoji u
namerama.
Ni umetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje
pesama, zvonjava reci u kasidama, ili linije i boje koje na slici
opazas ocima. Umetnost je u onim nemustim, treperavim distancama izmedju
tonova u pesmama; u onome sto do tebe dospeva posredstvom kaside, a sto
je u dusi pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te
slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nesto dalje i lepse od nje.
Ne, brate, ni dani ni noci nisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni
ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim recima koje ti
izgovaram, osim tek toliko koliko su reci u stanju da ti prenesu moju
mirnu nutrinu.
Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno bice,
a ne smatraj me ni genijem pre nego sto oslobodis moje bice onoga sto
sam od drugih preuzeo. Ne reci:
On je skrtica tesne ruke, pre nego sto moje srce
sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego sto saznas
sta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni
zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i
zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane.

Halil Džubran

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja,
vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata.
Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja
stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu,
osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i
zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog
svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst
zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto
spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog
osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih
razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica
srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u
kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe
ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u
tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse
odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti
njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono
sto je dusa za tijelo.
Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji
uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim
vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi
samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko
preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove
samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca
tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona
gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama.
Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je
njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim
Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u
prazninu i zaborav.
Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga
zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri
nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi
jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u
rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih
boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju
tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti
susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim
dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji
drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u
dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da
nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da
nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja
govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u
ogledalu.

Halil Džubran

Tada reče bogataš: Govori nam o Davanju.
A on odvrati:
Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva svoga.
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da
vam sutra ne zatrebaju?
A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u
neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?
I što je strah od nužde nego nužda sama? Nije li žeđ, koje se strašite
dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?
Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što imaju - i daju to da bi ih drugi
prepoznali, i njihova skrivena želja obezvređuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad
nije prazna.
Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti
daju opominjući se vrline;
Oni daju kao što u dolini mrča širi miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.
Dobro je dati kad ko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga ko će primiti nego samo
davanje.
A ima li išta što ćete zadržati?
Sve što imate jednog će se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim
baštinicima.
Često kažete: »Dao bih, ali samo potrebitima.«
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.
Zacijelo, ko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega
što vi imate.
I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana života zaslužuje da napuni
čašu i iz vašega potočića.
I koja zasluga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju,
dapače u milosrđu, primanja?
I ko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj
ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov
ponos postiđen?
Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.
Jer, odista, život daje životu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima,
samo svjedoci.
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta
zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na
krilima;
Jer, previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga
koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.

Halil Džubran

…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorim:
Duša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a
kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem
nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku
pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak,
kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u
utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom
koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše.
Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu
sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam
nad njim govoreći: Bdijenje nas približava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i
u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u
ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u
grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput
meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:
Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u
polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.
Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima
i tvoj dah neće da kuša....

Halil Džubran