Lepa knjizevnost, duboke misli

Čežnja

Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća…
U sobi će biti sumrak, blag k’o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja…
Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava…
I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami…
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše…

Vesna Parun

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Vesna Parun

Pjesma o Dusi

Ja NISAM ni ego, ni RAZUM, ni um ni misao NISAM;
Ne Mozes me namirisati Ili u riječi uobličiti, okom Ili uhom uhvatiti.
U svjetlosti Ili vjetru me ne Mozes NaCl, Ni Na nebu ni zemlji-
Svjesnost i sreća, Blaženstvo Blaženoga Ja sam.
Nemam imena, ni Život, ne udišem Zrak;
Ni jednim elementom ukalupljen NISAM, Koza mi ne prekriva;
Nemam jezik, ruke ni Noge, ne starim.
Svjesnost i sreća Ja sam, Blaženstvo u oslobođenju.
Odbacujem mržnju ja Strast; iznad iluzije i pohlepe;
Ponoš me ne dodiruje, NISAM nikada zavidan;
Iznad vjere, bogatstva, slobode i želja Ja Sam.
Svjesnost i sreća Ja sam, Blaženstvo JE moj pokrivač.
Poroci, zadovoljstvo i bol nisu Moje porijeklo,
Ni Sveti spisi, molitve ni hodočašća;
Materija NISAM, NISAM ni eter.
Svjesnost i sreća inkarnirana, Blaženstvo Blaženoga Ja sam.
Strah smrti ne poznajem, pukotinom Ili rasom razdvojen NISAM;
Nijedan roditelj me ne zove Dijete, veza rođenja me ne veze.
NISAM učitelj ni učenik, rođaka ni prijatelja nemam.
Svjesnost i sreća Ja sam, jedinstvo s Blaženstvom moj JE kraj.
Ni znanje ni poznavalac NISAM, ne Mozes me upoznati, bezobličnost JE moj Oblik.
Lutam Cesti Cesti između osjetila, Ali oni nisu moj dom;
Uvijek uravnotežen mirno, ni Slobodan ni vezan.
Svjesnost i sreća Ja sam, u Blaženstvu moj JE dom.

Šankaracharya

GENIJ MNOŠTVA

Postoji dovoljno izdajstva, mržnje,
nasilja,
besmisla u prosječnom ljudskom
biću
da se opskrbi bilo koja vojska bilo kojega
dana.

Najbolji su Ubijači Oni
Koji propovijedaju protiv ubijanja.
Najbolje Mrze Oni
Koji Propovijedaju LJUBAV
NAJBOLJE- NAPOKON- RATUJU ONI
KOJI PROPOVIJEDAJU
MIR

Oni koji propovijedaju BOGA
TREBAJU BOGA
Oni koji propovijedaju MIR
Nemaju Mira
ONI KOJI PROPOVIJEDAJU LJUBAV
NEMAJU LJUBAVI
ČUVAJ SE PROPOVIJEDAČA
Čuvaj se Upućenih

Čuvaj se
Onih KOJI
UVIJEK ČITAJU
KNJIGE.

Čuvaj Se onih Koji Preziru
Siromaštvo Ili Se Ponose Njime

Čuvaj Se Onih Koji Su Brzi Na Pohvalama
JER ZA Uzvrat Trebaju POHVALU

čUVAJ SE Onih Koji Lako Osuđuju
Oni Su U Strahu Od Onong što Ne Znaju

Čuvaj Se Onih Koji Uvijek Traže
Mnoštvo; Oni su Ništa
Nasamo

Čuvaj Se
Prosječnog Čovjeka
Prosječne Žene
Čuvaj se Njihove Ljubavi

Njihova je Ljubav prosječna, Traži
Prosječno
Ali Njihova je Mržnja Genijalna
Postoji Dovoljno Genijalnosti u Njihovoj
Mržnji
Da Te Se Ubije, Da Se Ubije
Bilo Koga.

Ne Želeći Samoću
Ne shvaćajući samoću
Oni će Pokušati Da Razore
Sve
Što ne odgovara
Njihovim predodžbama.

Nesposobni
Da Stvaraju Umjetnost
Oni Je Neće
Razumjeti.

Svoj Neuspjeh
Kao Stvaraoci Oni
Će uzeti Kao Neusopjeh
Svijeta

Nesposobni Da Ljube u Potpunosti
Oni će Vjerovati DA JE TVOJA LJUBAV
DJELOMIČNA
I ONI ĆE TE Mrziti

I NJihova Će Mržnja Biti Savršena
Poput Sjajnog Dijamanta
Poput Noža
Poput Planine
POPUT TIGRA
POPUT kUKUTE

Njihova najčišća
UMJETNOST.



Bukowski

Bosonoga pesma

Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno.
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.

Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znaš:
divno je nemati plan.

Izađi iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

M. Antić

Tamo gdje zora dan grli
gdje se oblak iz sna budi
tamo gdje se vjetrovi na put spremaju
gdje kise lijeno drijemaju-
tamo me povedi.
Tamo gdje mjesec spava
gdje zvjezde dvorac imaju
tamo gdje sunce s ruzama razgovara
gdje magla s drumom pregovara-
tamo me povedi.
Tamo gdje vjera s nevjerom druguje
gdje se sreca s tugom rukuje
tamo gdje osmjeh suzu miluje
gdje istina laz dodiruje-tamo me povedi..

ZOV DALJINE
Daljine me zovu,
Tihi glas plovi kroz noc
Drumovima nepoznatim traze
Da krocim.
Sapucu daljine u neprozirnoj noci,
Vrijeme je,kreni,
sutra vec neces moci.
Daljine me zovu,
Daleki neki puti,glas koji,
Kao da sam negdje vec cula,
Koji na dobro ne sluti.
Daljine me zovu,
Snazan je njihov zov
Mozda bi i krenula da nije bilo
Tako znane note u glasu tom.
Daljine me zovu-uzalud,
Ja ostajem tu
Izazov samo jednom ima snagu
Koja se izgubi drugi put.

Zgrabi vetrove.
Snagom prohujalog vremena.
Zgrabi vetrove rukom i srcem.
Odbaci sav teret,
brige i probleme.
Nema lepseg putovanja nego kad
te vetrovi nose.
Tad sve brige i problemi, svi tereti i teskoce
bice daleko ispod tebe.
Zgrabi vetrove na raskrscu vetrova,
One blage jednako kao i one goropadne divlje.
Zgrabi vetrove i pusti ih da te nose...

Nebo cisto kao Tvoja dusa
i sunce sjajno kao Tvoje srce
i vjetar kao cuvar Tvojeg mira
oda su danu Tvojeg imena.

Bez laznih suza i praznih rijeci
bez misli skrivenih i neskrivenih
odmjerenih poklona i cestitki
Tvoj dan je ostao samo Tvoj.

Cula se samo oda vjecnosti
svecana i tiha u gromkosti
ledena i topla u svjetlosti
oda Tvojoj nijemoj mladosti.

Jutra sa Leutara – Jovan Dučić

U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina. Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urodjeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobodjen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu prividjenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od prividjenja nego strah od stvarnih mogućnosti.

Sjaj i beda kurtizana - Onore de Balzak

Kćeri moja, ima jedna ljubav koja se nikako ne poverava ljudima, a kad se poveri anđelima, oni tu ispovest prihvataju sa osmesima sreće.
Ljubav bez nade, kad ona nadahnjuje život, kad u nju unosi zakon odanosti, kad oplemenjuje sve postupke mišlju da će se postići idealno savršenstvo.

Jest, andjeli odobravaju takvu ljubav, pošto ona vodi ka poznavanju Boga. Valja da se neko neprestano usavršava da bi bio dostojan onoga koga voli, da za nj krišom podnosi bezbroj žrtava, da ga obožava iz daljine, da mu daje svoju krv, kap po kap, da mu zrtvuje svoje samoljublje, da ne zna više ni za oholost ni za srdžbu sa njim, da mu neda da zna za svirepu ljubomoru koju on potpiruje u srcu, da mu daje sve što zaželi, pa ma i na svoju štetu, da voli ono što on voli, da je licem uvek okrenut njemu, kako bi ga pratio pogledom a da on to ne zna: takvu ljubav bi vam oprostila religija, pošto se njome ne bi narušavali ni ljudski ni Božanski zakoni.

Pismo prijatelju - Branko Miljković

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog Poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega, moraš da znaš da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta Žena nije bila tek moja Ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga Duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj Besmislici i noći. Moja je Usamljenost sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje Pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna.

Pored Nje najopasnije Misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onog sta sam rekao! Zivim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da disem. Svaka me Rec moze Ubiti. Ja sam najveći deo svojih Pesama napisao pre nego što sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao Pesnik tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja Poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta Zena ostala kraj mene. Ovako, ja sam onaj koji se igrao Vatrom i Izgoreo. Poraz ne može biti Pobeda, ma koliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju Snagu i svoj Dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se nista drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih:

"Jedan nesrećan covek ne može biti pesnik."

Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim dalje mada sam više Mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna Patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd. ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o Smrti. 

Patuljci žive u kuglama - J. Klepac

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila. Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći... dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…

A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?

Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima,
samo… ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini
nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.

Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

Idem sad,
i necu vise nikad doci,
necu,
zato sto necu moci.

Volim te,
i zauvek cu te voleti,
hocu,
jer zbog tebe cu ziveti.

Zelim te,
i dok sam ziv tako ce biti,
hoce,
jer zbog tebe cu umreti.

Idem sad,
i necu vise nikad doci,
necu,
zato sto necu moci.

Otmjeno obnaženi

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
I pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
Širinom ruku vežem tvoje poljupce
I ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
I mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
Sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu

Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
Donosim svu nježnost potocima zraka
I uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
A bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
Slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
Usred svake kapi treperiš crvenilom,
I šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.

Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
I obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
I taj prsten od zore oko tvoga struka,
Jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
Osvajam krišom oblake potocima zraka
I zanosno živ u tvojim snenim očima,
Otmjeno obnaženu pokrećem usnama.

Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
A njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
Veže moje poljupce pod okriljem neba
I sretan ulazim šaputanjem u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
Potocima zraka osvajam oblake požude
I neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
Zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…


Autor: Zal Kopp

Tko si


Nevidljiva linija horizonta
granica koja razdvaja noc od jutra
bljesak munje nad olujnim morem
ljetnji pljusak sto za tren ce proci.
Tko si?
Tanka nit izmedju jave i sna
vjetra huk
ili,
tisina,muk...
Tko si,ime kako ti je?
Da li se sjenka zoves
ili ti ime bjese brodolomi?
Gdje si,kuda te beskraji nose
da li si prosjak il’ gospodar
da l’ ime tvoje bjese
ime istine moje.
Tko si?

Bezimena - Luis Aragon

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge као kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućije i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kada se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
Ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A ustvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstva
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti nedišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza kojiu bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se za tebe
Bojim se onoga što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se za tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom
Ljubavi moja.

Ne - Jose Luise Hidalgo

Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su reči uspravne trazeći te utaman.

Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

Na moje rame naslonjena - Atolaguire Manuel

Na moje rame naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi razastrla
svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje reči
u svetlo i belo nebo.
Uzbđenje. Tišina.
Sad sedim za svojim stolom,
iz ramena krv mi teče,
odsutnost me tvoja boli...

Biti srećan - Herman Hesse

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Slovo o ljubavi - Desanka Maksimovic

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.

Okrutni oprostaj - Vincenzo Cardarelli

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Videh te kako odlaziš
Kao vojnik koji u smrt ide
Bez milosti za onog ko ostaje.

U tom času nisam imao snage da te pogledam.
Od tebe, zatim, ni glasa više, samo tvoja slika,
Neumorni drug, i tvoja šutnja
Zastrašujuća kao bunar bez dna.

Zanosim se da bi me ponovo
Mogla zavoleti
I trazim te i čekam da se vratiš,
Da bih te video izmenjenu
I ljutit ćeš se na me
Što sam se usudio da ti prkosim
U ljubavi i sasvim nepotrebno.

Obletao je oko mene - Zak Prever

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.

Ne vjeruj - Aleksa Šantić

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše

Dok sam te imao - Pero Zubac

jezik sam ptica razaznavao
i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike navoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao